Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXI. nedjelja kroz godinu | „Onaj koji me uzljubi i umrije za mene, zar da mi ne otvori“?
Isus nije želio plašiti ljude prijetnjama o paklu. Njegova osuda je usmjerena na mlak život, nedosljedan i licemjeran mnogih koji se smatraju njegovim učenicima. Ipak, i pred ovim njegovim, uznemirujućim riječima, ima kršćana kojima očito nimalo ne prolazi kroz glavu mogućnost da im Gospodin može reći: „Ne poznajem vas“
Lk 13,22-30: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Bog kojega Isus objavljuje u Lukinu evanđelju prepun je milosrđa. Za razliku od Mateja gdje Isus govori učenicima da budu savršeni kao što je Otac nebeski savršen, Lukin Isus govori da je vrhunac ljudskosti i vjere milosrđe prema ljudima onako kako to milosrđe pokazuje milosrdni Otac prema svim ljudima, i dobrima i zlima: “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš” (6,36). Lukino evanđelje se i naziva evanđeljem milosrđa jer se kroz čitav spis naglašava Božja i Isusova naklonost prema siromašnima, obespravljenima, izvlaštenima, rubnima, grešnicima, carinicima, ženama, bludnicama, udovicama, strancima, djeci, nemoćnima, isključenima iz društva …
Isus Lukina evanđelja je posebno osjetljiv za grešnike i bolesne, za sve što je izgubljeno i za svakoga onoga koji je zastranio s Božjega puta. Radost koja se događa pronalaskom izgubljene drahme, pa izgubljene ovce i u svome vrhuncu u povratku očevoj kući izgubljenoga sina, radost je koja prati poruku da u Isusu Bog ne zatvara vrata tužnima, gubitnicima, ali ni najgorim grešnicima.
Tko je navikao i oduševio se temama dragim evanđelisti Luki: radost, slavlje, Božje milosrđe … može ostati pomalo iznenađen, pa i razočaran, Isusovim riječima u ovom evanđeoskom odlomku. Onaj koji je volio carinike i grešnike, koji je rado odlazio na njihova slavlja, sada im u lice zatvara vrata?
Isus iz ove prispodobe ne čini se isti onome koji predlaže da pozivamo na svoja slavlja „sakate, hrome i slijepe“ (Lk 14,13). Ne sliči liječniku koji je došao liječiti bolesne i grešnike ili pastiru koji se raznježuje pred izgubljenom ovcom. Niti prijatelju koji ustaje po noći da bi dao kruha prijatelju u potrebi.
Nije teško naslutiti što je nagnalo Luku da uvrsti u svoje evanđelje ovako oštre riječi. U njegove zajednice se očito uvukla opuštenost, lažna sigurnost i uvjerenje da je dovoljna sama pripadnost kršćanskoj zajednici i da se spasenje može „jeftino“ zadobiti.
Luka postaje svjestan da se nad mnoge kršćane njegove zajednice nadvila opasnost da ostanu isključeni iz Kraljevstva nebeskog, i osjeća dužnost prokazati ovaj lažni optimizam koji se proširio. Koristi pri tome slike vlastite kulture i epohe u kojoj živi. Trebalo bi biti svjesni ovih činjenica, inače riskiramo da promašimo smisao ovih riječi i smatrati ih informacijom o događajima koji će se zbiti na koncu svijeta. Pojedinosti su dramatične, rječnik je snažan, jer tako su se izražavali propovjednici toga vremena kada su namjeravali „razdrmati“ slušatelje.
Koja bi mogla biti istinska poruka ovoga evanđelja?
Jednog dana netko je upitao Učitelja. „Je li malo onih koji se spašavaju?“
Neki rabini su naučavali da će cijeli Izraelski narod biti dio Kraljevstva Božjeg, drugi su smatrali da će broj spašenih biti vrlo mali, usporedivo sa rijekom i kapljicom vode. Većina ih je ipak zastupala da su mnogi ljudi stvoreni, ali ipak malo će ih biti spašeno.
Isus se ne uključuje u ovu raspravu, jer je pitanje loše postavljeno i odgovor ne može ni u jednom slučaju biti ispravan. Ako kaže „da“, potiče lažnu sigurnost, ako kaže „ne“ stvara obeshrabrenje.
Isus se ne upušta u špekulaciju o posljednjem danu i brojevima spašenih. Važnije mu je objasniti kako se ulazi u Kraljevstvo Božje , kako se postaje i ostaje njegovi učenici.
Prvi uvjet je: „Trudite se ući na uska vrata, jer mnogi će se truditi ući ali neće uspjeti“.
Iznenađuje činjenica da neki ne uspijevaju ući, ne fali im očito dobra volja, ali promašili su način. Misli se vrlo vjerojatno na farizeja koji provodi vrlo uzoran život, moli, posti i vrši zakon u svim pojedinostima, ipak ne uspijeva ući. Da bi se ušlo kroz uska vrata, mora se očito postati maleni. Ne može se biti Isusovi učenici ako se ne odrekne vlastite veličine, ako se ne postane maleni i sluge svima.
Evo gdje farizej griješi, uzda se previše u vlastitu veličinu i svetost i dobra dijela. Malen je onaj koji zna da ne zaslužuje ništa, koji kada se pogleda u ogledalo prepoznaje vlastitu krhkost i izgubljenost, koji ne može drugo nego se pouzdati u Božje milosrđe.
U drugoj prispodobi, Isus uvodi drugi uvjet: potrebno je požuriti da se uđe na slavlje, vremena za gubljenje nema.
Neki gospodin organizira gozbu, svi su pozvani, važno je samo biti dovoljno malen i napustiti neke pretenzije da se uđe na gozbu. Ali, u određenom trenutku vrata bivaju zatvorena.
Gospodar je očito Bog, koji kako je obećao po ustima proroka, organizira besplatnu gozbu.
Pošto se vrata zatvore, jedan dio ljudi ostaje vani. Oni viču i pozivaju se na svoje argumente, kako su sa Isusom jeli i pili i kako je propovijedao na njihovim trgovima.
Tko su oni? Radi se sigurno o pripadnicima kršćanske zajednice (jer su jeli kruh-euharistijski i pili vino) nisu to, dakle pogani, koji nisu upoznali Isusa, već ljudi čija su imena upisane u registre krštenja. Smatraju da imaju sve papire u redu, da bi ušli na gozbu. Očito nije dovoljno upoznati se s Isusovom porukom, nego je i prihvatiti i živjeti.
Ova Isusova odluka ne treba se nužno razumjeti kao kazna za vječnu propast, jer bi to bilo u suprotnosti s temeljnom porukom evanđelja. Može se razumjeti više kao upozorenja za sadašnjost, jer mnogi žive u iluziji da su Isusovi učenici, ali to nisu.
Tko čini drugu grupu, onih koji su ušli dvoranu. Za stalom se spominju Abraham, Izak, Jakov, svi proroci i na kraju mnoštvo ljudi, pristiglo sa sjevera i juga, istoka i zapada. Ne kaže se da su svi oni upoznali Isusa, možda mnogi nisu ni znali da je ikada postojao. Ono što je sigurno jest, ako sjede za stolom na gozbi, znači da su na nju ušli kroz uska vrata.
Isus nije želio plašiti ljude prijetnjama o paklu. Njegova osuda je usmjerena na mlak život, nedosljedan i licemjeran mnogih koji se smatraju njegovim učenicima. Ipak, i pred ovim njegovim, uznemirujućim riječima, ima kršćana kojima očito nimalo ne prolazi kroz glavu mogućnost da im Gospodin može reći: „Ne poznajem vas“.
Marinko Pejić, polis.ba