Lejla Dajić: Drugačijost nije do bogatstvo

Lejla Dajić profesorica je islamskog vjeronauka i studentica II ciklusa studija na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici. Ovdje objavljujemo njezin autorski tekst koji je nastao kao plod Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu koji su se održali u srpnju ove godine. 

---

Čovjek je biće ljubavi, biće koje teži dobru…Njegove oči biraju na koji način će posmatrati svijet oko sebe, ali je pogled srca onaj koji dopire dalje – do istina koje oku ostaju skrivene. Ne zaboravimo riječi Poslanika, a.s., koji kaže: „Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i vaš izgled, već gleda u vaša srca i vaša djela.“ Svakodnevno smo izloženi raznim etiketiranjima, predrasudama, stereotipima, gdje jedni drugima ne dajemo priliku da vidimo suštinu. Da li u ljudima tražimo dobro ili manjkavost, mahanu, nešto što možemo koristiti kao izgovor za mržnju?

Otvorenog srca, sa potpunim povjerenjem u Boga da me uvijek usmjerava na puteve kojima trebam hoditi, prihvatila sam poziv za međureligijski susret. U Domu pastoralnih susreta Domus Laurana u Lovranu, održani su 4. Mediteranski teološki susreti na temu „Od dogme do dijaloga: teologija pred savremenim izazovima.“ Susreti su podrazumijevali sudjelovanje teologa predavača, studenta teologije, profesora vjeronauke različitih konfesija. Tu smo imali priliku učiti jedni od drugih, razmijeniti iskustva i zaista ovo je bio dijalog koji prelazi granice religijskih razlika. Danas kad smo svjedoci sve većih podjela i nerazumijevanja, smatram nužnim prisustvovati na ovakvim susretima i dati svoj doprinos.

Razmišljala sam kako će izgledati moja molitva tamo, kako će odreagovati moja duša, moja nutrina?

Moram priznati da sam tamo osjetila neobičan mir, što me nagnalo da razmišljam još dublje o svemu. Kako ne osjetiti mir među ljudima čija srca vjeruju, među onima kojima je ljubav vodilja, a pravednost naredba Božija.

Ničija vjera ili čak nevjera ne umanjuje moju vjeru. Ne plašim se vidjeti u čovjeku dobro, a kako bih vidjela drugačije ako govore da je Bog milostiv. Svima nama je Bog dao život, svi ćemo se Njemu vratiti i On će nam presuditi. Zar u našim srcima ima mjesta za mržnju?

Razgovarajući sa jednim katoličkim sveštenikom o religiji, svemu onome što nam Bog poručuje, u jednom momentu sam zaboravila da ispred mene sjedi čovjek druge vjere. Ispred sebe sam vidjela samo insana. Da, apsolutno smo shvatili da sve ono što nas razdvaja i nije riječ koja dolazi iz Knjige, nego tumačenja određenih stvari koji bi vjeru pretvorili u bitku, zaboravljajući da vode i vlastitu i onu najtežu – bitku sa samim sobom.

U svojim sopstvenim bitkama, ja imam uzor u Poslaniku, a.s., koji je u ljudima tražio dobro.

O tome kako se Muhammed, a.s., ponašao prema drugima najbolje svjedoči Medinska povelja koja je pisani ugovor o suživotu različitih zajednica. Po dolasku u Medinu, Poslanik, a.s., zatiče zajednicu sačinjenu od različitih grupacija stanovništva. Cilj ovog dokumenta je bio preciziranje obaveza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su tu živjele. Svi potpisnici su se obavezali da će štititi jedni druge… Također, poznati su primjeri iz historije islama kako je Poslanik postupao kad su u pitanju vjerske manjine. „Ko naudi nemuslimanu koji ima ugovor s muslimanima, ja ću biti njegov protivnik na Sudnjem danu.“ To su bile riječi Poslanika koji se držao ugovora, obećanja, date riječi.

Kur’an – Božija riječ, o kršćanima govori s poštovanjem i oni su nazvani Ljudi Knjige, jer je njima objavljen Indžil. I Allah Milostivi kaže: „ A vi raspravljajte s njima na najljepši način…“ (Al-Ankebut, 46.)

Za mene je to jasna poruka, ničija vjera ili čak nevjera ne umanjuje moju vjeru. Ne plašim se vidjeti u čovjeku dobro, a kako bih vidjela drugačije ako govore da je Bog milostiv. Svima nama je Bog dao život, svi ćemo se Njemu vratiti i On će nam presuditi. Zar u našim srcima ima mjesta za mržnju?

Tamo sam vidjela ljubav, podršku, razumijevanje i sve ono što i jeste poruka svih knjiga. Bog iz svoje mudrosti daje ljudima mogućnost da prave izbore, da donose odluke kako će se ophoditi jedni prema drugima. Onaj ko je svjestan da je dunjaluk samo usputna stanica na putu do Vječnosti, taj nema vremena da se bavi drugima, da čini zlo… Zabrinut za sopstveno stanje biva skroman i duboko samokritičan, strog prema sebi, blag prema drugima.

„A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.“ ( Al-Maide, 48.)

Da je Bog htio, svi bismo bili jednaki u vjerovanju, ne bi bilo različitih vjerozakona. Mi jesmo jednaki po šansi da se dokažemo koliko smo spremni oprostiti, koliko imamo veliko srce, da li očekujemo da nam se oprosti – a mi nismo spremni na isto. Svi smo mi ljudi, svima nam je Bog dao šansu da opravdamo to što nas može dići na visoke deredže, ali isto tako naš nefs, naše stremljenje prema zlu, može nas odvući na drugu stranu… Čovjek se mora izidići iznad životinjskih nagona i težiti melekanskom.

Liječimo se od ljudske zlobe, od toga da u svom srcu nosimo oholost, mržnju, to Gospodar ne voli. Njemu su bliski oni koji su na usluzi drugome, koji pomažu druge, šire ljubav i poruku mira, pozivaju na dobro i odvraćaju od lošega.

Zapitajmo se šta se nalazi u nama, da li nas je strah zaviriti dublje u svoje srce, šta ćemo tamo naći? Mislimo li da naša mržnja šteti onome koga mrzimo ili nama? Sve loše što vidiš u drugome, pogledaj čije je, možda pripada tebi!

Pristupam i pristupat ću svakom čovjeku otvorenog srca, jer ako vjera nije u tebi izgradila plemenite osobine, iz čega si učio svoju vjeru, koje je tvoje uporište? U svako mjesto udahni dašak lijepih misli, pozitivne energije, ugrij ljudska srca i širi oko sebe dobro

Nastoj da se natječeš u dobru. Dosta nam je ratova, nacionalizma i politika koji rade na tome da udovolje sebi i prohtjevima svojim, okrenimo se miru i međusobnoj podršci. Zajedno osudimo zlo, s čije god strane dolazilo, osudimo zločin, osudimo sve ono što ni Bogu nije milo. Vjera nije i ne treba biti razlog ubijanja, netrpeljivosti i zla, ona je razlog da volimo, da zajedno koračamo ka istinskoj sreći do Vječnosti. Velika je milost majke prema djetetu, a to je tek jedna milost koju je Bog spustio na zemlju, kod sebe čuva još 99. I kako ne misliti o Božijoj milosti kad ona nadvladava Njegovu srdžbu…

Najljepši drhtaj duše jeste onda kad spoznaš da tvoja duša vjeruje, i priznaš njenu nesavršenost, ali nastojiš doseći mudrost i svrhu svoga postojanja i učiniti dušu od onih pokornih ili onih koje samu sebe kore…

Da, pristupam i pristupat ću svakom čovjeku otvorenog srca, jer ako vjera nije u tebi izgradila plemenite osobine, iz čega si učio svoju vjeru, koje je tvoje uporište? U svako mjesto udahni dašak lijepih misli, pozitivne energije, ugrij ljudska srca i širi oko sebe dobro. Na tragu toga, u Lovranu sam dobila inspiraciju iz koje je nastala ova pjesma koju sam ispisala srcem, i shvatit će je onaj kome je srce dovoljno veliko da primi ovu poruku…

Drugačijost nije do bogatstvo
Jednoličnost podsjeća na nered
Makar bio najveći red…
Zar iz prsa tvojih
Oteti vjerovanje mogu?
Ako strahuješ od toga
Pogledaj u sebe..
Uzrok straha nisu drugi,
No tvoj strah od samoga sebe…
Šta li govori iz tebe,
Ti ili tvoja nesigurnost…
Bog je jedan, svuda je…
Tvoja ljuštura što tijelom je zoveš
Prolazna je…
I opet ideš u vječnost, tamo ništa ne vrijedi osim dobro koje si činio…
Naposljetku, ti, Bog i djela!
Zar imaš vremena nositi u svom ljudskom biću nešto poput mržnje…
Bog je stvorio tebe, ali ne zaboravi – i onog do tebe.

 

---

Autorica: Lejla Dajić

---