Sveti Jakov, apostol | Od želje za vladanjem do služenja

Dvanaestorica Isusovih učenika nazivaju se apostolima i zauzimaju visoko mjesto na listi svetaca Katoličke crkve. Njihovi se spomendani u pravilu slave kao blagdani, s tim da se spomendan sv. Petra koji se slavi zajedno sa sv. Pavlom – još jednim premda drukčijim apostolom – slavi kao svetkovina. Svi su oni sveci i to posebni sveci: što zbog uloga u Isusovom otkupiteljskom djelovanju što zbog važnosti u prvoj kršćanskoj zajednici.

Apostoli su, dakle, sveci, premda je njihov život do Isusovog uskrsnuća sve drugo samo ne svetački. Oni su, istina, u susretu s Isusom stvarno, a ne samo kozmetički promijenili svoje živote, oni su, biblijskim rječnikom, ostavili sve i pošli za njim, no njihovo nerazumijevanje Isusa – najčešće kao političkog Mesije, odnosno osloboditelja od rimskog okupatora – i njihova praktična nevjera u vjeri držala ih je daleko od stvarnosti svetaca. Njihova stvarna promjena doći će tek nakon Uskrsnuća, tek kada se uvjere što je Isus doista bio, odnosno što jest.

Do sada su ispisani, manje ili više uspješno, gotovo nepregledni popisi slabosti i nedostataka Isusovih najbližih učenika – uglavnom s željom ne da ih se ocrni, nego da se prenese poruka da Isus ne bira savršene i bezgrešne, nego takozvane obične osobe. Uz izdajicu Judu i zatajivača Petra, apostol Jakov – zajedno sa svojim bratom Ivanom – u pravilu dolazi pri vrhu popisa apostolskih manjkavosti. Ukoliko se u obzir uzmu samo evanđeoski izvještaji o apostolima, onda je tako negativno Jakovljevo pozicioniranje sasvim opravdano. Naime, sve što iz evanđelja znamo o Zebedejevim sinovima, konkretno o Jakovu, više je negativno nego pozitivno. Ta je činjenica još čudnija ako se zna da Jakov, zajedno s bratom Ivanom i prvakom Petrom, pripada najužem krugu Isusovih učenika tj. onih učenika na koje se Isus posebno oslanjao, odnosno s kojima je dijelio ono što je drugima bilo uskraćeno: od uskrišenja Jairove kćerke (Mk 5,37) preko preobraženja na Taboru (Mk 9,2ss; Mt 17,1ss) pa sve do smrtne borbe u Getsemaniju (Mk 14,33ss; Mt 26,37ss). Isus je, uz to, Zebedejeve sinove među prvima pozvao u nasljedovanje, a za Isusom je išla i njihova majka – zajedno s nipošto malobrojnom skupinom žena koje su, poput apostola, išle za Isusom.

Iako je, dakle, bio povlašteni svjedok, odnosno Isusu posebno drag učenik, Jakovljevo u evanđeljima zapisano djelovanje daleko je od nasljedovanja. Zajedno s bratom Ivanom želi ognjem spaliti, doslovno spržiti samarijansko selo samo zbog toga što je Isusu i njegovim učenicima uskratilo prijateljstvo – o tome izvještava Evanđelje po Luki (Lk 9,51-56) i zahvaljujući tom događaju su Zebedejevi sinovi, po svemu sudeći, nazvani zagonetnim nadimkom Boanerges, što bi moglo značiti sinovi groma (Mk 3,17). Isus je takav prijedlog radikalno odbacio upozoravajući i Zebedejeve sinove i druge svoje učenike (ne samo ondašnje!) da nasilje ne smije biti način djelovanja (modus operandi) njegovih učenika.

Sličnu će Isusovu reakciju zaslužiti i događaj u kojem Zebedejevi sinovi za sebe traže povlaštena, štoviše prva mjesta u njegovom kraljevstvu. Ovaj događaj opisuju i Marko i Matej, pri čemu Matej (Mt 20,20-28) inicijativu pripisuje majci Zebedejevih sinova, a ne, kao Marko (Mk 10,35-45), njima osobno. U svakom slučaju, Jakov, odnosno Jakov i Ivan, stoje i iza molbe njihove majke: vidljivo je to i što majka Zebedejevih sinova vrlo brzo nestaje sa scene (nakon što je Isusu uputila molbu da njezini sinovi sjednu uz Isusa u njegovom kraljevstvu, jedan zdesna, drugi slijeva), odnosno što Isus odgovara u množini („ne znate što ištete“) i što Zebedejeve sinove, a ne njihovu majku, pita mogu li piti čašu koju će on piti.

Premda je Jakov, zajedno s Ivanom, na Isusovo pitanje odgovorio potvrdno („možemo“) i premda je i Isus potvrdio da će tako doista i biti, odnosno da će s Isusom supatiti, ipak neće dobiti što su tražili. Neće, jer je to – izričit je Isus – onih kojim je to Bog pripravio i jer to – očito je iz cjeline pripovijesti – traže iz posve pogrešnih, odnosno krivih razloga. Naime, u nastavku pripovijesti Isus poučava sve učenike da je njegov način vladanja posve drukčiji od uobičajenog, odnosno da vladati u kršćanskom smislu mora značiti služiti, a ne gospodariti drugima.

Želja za vladanjem u smislu gospodarenja – svjedoci su tome i Jakov i Ivan – najčešće dolazi iz sebičnih razloga, odnosno iz sebeljublja, a služenje, ono istinsko služenje, uvijek dolazi iz ljubavi. Pojednostavljeno govoreći, kada se ljubi druge osobe, onda im se služi, a kada se ljubi samo sebe, onda se želi gospodariti drugima kako bi mi drugi služili.

Isusove riječi „neće tako biti među vama!“, odnosno da vladanje njegovih učenika treba biti posve drukčije od vladanja velikaša i narodnih vladara su univerzalne i svevremene. Odražavaju to, nažalost često samo na teoretskoj razini, i nazivi crkvenih „vladara“: od Pape koji je sluga slugu Božjih preko redovničkih poglavara koji se nazivaju ministrima (služiteljima) pa sve do đakona, odnosno poslužitelja. Služenje za Isusove učenike jednostavno nije jedna od opcija niti ima alternativu: ni Isus nije došao da bude služen, nego da služi. Što je se bliže Isusu, odnosno što je viša ili veća služba koja se u Crkvi obnaša, to bi moralo biti veće služenje. Isusovim riječima, tko hoće biti prvi, neka bude sluga, odnosno neka služi, a ne gospodari svima kojima vlada, odnosno služi.

Sveti je Jakov prošao upravo taj put: od želje za gospodarenjem drugima do služenja drugima. Drugima je toliko služio da ga je, prema Djelima apostolskim, dao ubiti Herod Agripa I., oko 44. godine, čime je postao prvi apostol koji je za Krista položio život. Od Isusa je Jakov zbog sebeljublja tražio prvo mjesto, odnosno da mu drugi služe; zbog ljubavi je isti Jakov za Isusa položio život služeći drugima.

Stipo Kljajić