Teologija sv. Augustina i augustinaca u kontekstu izbora pape Lava XIV.

Augustin je dobio naslov doctor gratiae

Papa Lav (Leon) XIV. je augustinac, pripadnik Reda svetog Augustina. Opravdano je, dakle, promisliti o teologiji sv. Augustina i njezinu utjecaju kroz povijest, kao i samoj redovničkoj zajednici Roberta Francisa Prevosta. Otklonimo, međutim, odmah na početku očekivanje da u velikoj baštini Augustinove teologije već sada uočimo smjernice i prognoze novoga pontifikata kako za unutarcrkvena tako i za društvena pitanja.

Lik i djelo sv. Augustina izvršili su veliki utjecaj na povijest Crkve i teologije. Neki kažu da je nakon apostola Pavla Augustin najzaslužnije ime u povijesti kršćanstva. U svojim Ispovijestima detaljno je opisao put obraćenja i Božju milost koja ga je na kraju dovela do cilja. S obzirom na iskustvo s milošću u vlastitu životu, suprotstavio se svom snagom onima koji su, poput pelagijevaca, veličali snagu volje u čovjeka. Protiv njih je snažno polemizirao i isposlovao osudu pozivajući se na isključivu djelotvornost milosti. Augustinu se pripisuje i zastupanje predestinacije, najviše zbog njegove uporabe pojma massa damnata, ali to je pitanje ostalo sporno jer se čini da predestinaciju on nikada ne koristi u negativnom smislu kao predodređenje za zlo i propast. U osudi teza da je čovjek svojim sposobnostima sposoban steći blaženstvo i u formuliranju teologije milosti, dobio je naslov doctor gratiae (naučitelj milosti). Na njega će se pozivati razni teolozi tijekom povijesti, donoseći katkada zaključke koje sam Augustin nije formulirao.

Do pojave Tome Akvinskog u 13. st., Augustin je zauzimao prvo i dominantno mjesto u srednjovjekovnoj europskoj teologiji i kulturi. Najveći je među četirima latinskim crkvenim naučiteljima. Velik je utjecaj na njega izvršilo Platonovo shvaćanje ideja prema kojemu je svijet samo sjena, odraz Boga. U skladu s tim, i čovjekova volja je nesavršena i zloupotrebljava svoju slobodu uzrokujući zlo. Nije pogrešno u Augustinu uočiti izvjesni pesimistički pogled na čovjekove sposobnosti ili bolje rečeno mogućnosti paloga čovjeka.

Glavnim Augustinovim djelom valja smatrati De civitate Dei

Iz njegova velikog opusa valja izdvojiti Ispovijesti i O Državi Božjoj. Najčitanije njegovo djelo jesu Confessiones (Ispovijesti). U 13 knjiga Augustin piše o svome životu opisujući moralne zablude iz mladosti, obraćenje i put do biskupstva. Glavnim Augustinovim djelom valja smatrati De civitate Dei (O državi Božjoj). Poticaj pisanju ovoga velikog teksta došao mu je od optužbi koje su se širile carstvom nakon Alarikova osvajanja Rima 410. o tome da su kršćani i njihova vjera krivi za tu nesreću, za razliku od poganskog razdoblja u kojima je Rim bio na vrhuncu slave. Augustin u 22 knjige odgovara na takve optužbe. Dok je u Ispovijestima promatrao Boga u vlastitu životu, u Državi Božjoj prikazao je djelovanje Boga u povijesti svijeta. De civitate Dei više od ostalih Augustinovih djela ukazuje na njegovu višestruku osobnost kao filozofa, psihologa, teologa i političkog mislioca.

Djelo u kojem se Augustin najčešće bavi političkim temama je upravo De civitate Dei, u kojem razrađuje svojevrsnu teologiju povijesti u kršćanskome smislu kroz poimanje dvaju gradova, civitas Dei i civitas terrena. Ta dva grada simboliziraju dvije različite skupine ljudi, jednu koja živi u skladu s tijelom, i drugu u skladu s duhom. Prema Augustinu, “nebeski grad” ili “grad Božji” okuplja u sebi sve ljude, koji su, potaknuti od amor Dei, prihvatili poruku Svetoga pisma i žive prema nauku Crkve. No, Augustin ne poistovjećuje civitas caelestis s Crkvom, niti civitas terrena s državom. I jedan i drugi grad u isti mah su povijesne, duhovne i eshatološke stvarnosti, suprotstavljene i neprijateljske jedna prema drugoj, ali na povijesnoj razini “međusobno isprepletene i pomiješane” i predodređene da se podijele tek na kraju vremena.

Societas sanctorum sastavljena od pravednika svih vremena otkriva se, prema Augustinu, tek u trenutku Posljednjega suda, a nakon njega svi će spašeni, pravi nebeski Jeruzalem, zauvijek sudjelovati u božanskom životu. Isto tako, civitas terrena na povijesnoj razini ljudski je univerzum, sa svojim društvenim, političkim i kulturnim institucijama među kojima se pojavljuje i država. Stoga Augustin u De civitate Dei prema državi pokazuje apsolutnu teološku neutralnost: ona, prema njemu, ne igra nikakvu ulogu u djelu božanske Providnosti, ni za dobro ni za zlo, budući da je jednostavno sastavni dio vremenitog (saeculum), u kojem žive pravedni i nepravedni.

Augustin nije podržavao podložnost građanske države Crkvi i religiji, niti je Crkvu na Zemlji identificirao kao “Božji grad”, kao što su tvrdili neki od njegovih tumača. Međutim, tijekom srednjega vijeka, s progresivnom kristijanizacijom politike, augustinovske su se ideje tumačile na način da opravdavaju podređivanje građanske vlasti vjerskoj vlasti, a došlo je i do afirmacije političkog augustinizma. Politički augustinizam doveo je do ideje da se ostvarenje onoga što je za Augustina bio čisto mističan pojam “Božji grad”, pretvori u stvaranje političke institucije, odnosno teokratske države.

„Kao što kaže sveti Augustin…“, fraza je koja se često koristi u Crkvi

Augustin je kao biskup doživio raskol sjevernoafričke Crkve koju je razdiralo donatovstvo, s vlastitom hijerarhijom i organizacijom. Nakon dugogodišnjih pokušaja mirenja i postizanja kompromisa, što je uključivalo i njegovu spremnost na odreknuće od službe biskupa u vidu postizanja mira, na koncu je Augustin na osnovu svojih gorkih iskustava i pred opasnošću crkvenoga raskola postao pobornik tzv. compelle intrare (Lk 14,23), odnosno određene prisile u vjerskim pitanjima glede krivovjeraca. Takva je Augustinova interpretacija tijekom povijesti izazvala loše posljedice.

„Kao što kaže sveti Augustin…“, fraza je koja se često koristi u Crkvi, kroz povijest do danas. Zbog Augustinove izrazito velike umješnosti u izražavanju, s kojom se malo tko u povijesti može uspoređivati, uvijek je potrebno provjeriti je li ono što se pripisuje tome teologu doista njegovo. Nerijetko se događalo da su mu pripisane teze koje nisu bile njegove. Već su stari znali da ako Augustinu pripišete frazu, ona postaje gotovo neosporna.

Egidija Colonnu se smatra utemeljiteljem augustinske teološke škole

Temama prisutnim u djelima sv. Augustina teolozi će se u narednim stoljećima stalno navraćati. Četrnaesto stoljeće, razdoblje procvata augustinskoga reda, označuje svojevrsnu revalorizaciju sv. Augustina, ne samo kao crkvenog oca već i kao tumača evanđelja. Može se čak reći da augustinci pustinjaci tada čine organizirani i strukturirani način izražavanja teologije sv. Augustina.

Augustinski je red kao promicatelj augustinske teologije (augustinizma) odigrao istaknutu ulogu u povijesti teologije. Augustinci su bili vrlo aktivni kao profesori filozofije i teologije u najpoznatijim europskim sveučilištima, posebice u srednjem vijeku. Egidija Colonnu, nadbiskupa francuskog grada Bourgesa (preminuo 1316.), učenika sv. Tome Akvinskoga i autora djela De regimine principium, smatra se utemeljiteljem augustinske teološke škole. S titulom doctor fundatissimus, ubraja ga se među temeljne širitelje augustinizma, zajedno s Tomom iz Strasbourga (umro 1357.), Grgurom iz Riminija (umro 1358.) i Augustinom Gibbonom (umro 1676.) iz Würzburga. Egidije je sudjelovao u pisanju znamenite bule Bonifacija VIII. Unam sanctam. Mada valja razlikovati faze u njegovu teološkom razmišljanju, Egidije stoji na stanovištu pune papinske vlasti, duhovne i političke (plenitudo potestatis). U njemu pojam ecclesia u augustinskom smislu u neku se ruku miješa s regnum, promičući na taj način model teokracije. Dolazimo do političkog augustinizma koje se poziva na takvo tumačenje sv. Augustina, posebice njegova djela De civitate Dei, po kojemu se svjetovna vlast podvrgava crkvenoj, najčešće papinskoj. No ne može se reći da takva teza uistinu odražava misao sv. Augustina. Naime, iako je pisao o dualističkim crkveno-političkim odnosima, Augustin je ipak zadržao naglasak na uzajamnoj neovisnosti svake vlasti. S obzirom na to da politički augustinizam nastoji uspostaviti papinsku hijerokraciju, često se argument prevage crkvene vlasti u duhovnim pitanjima iskorištavao i za političku prevlast. Prvi kritičari papinske hijerokracije bili su Marsilije Padovanski (1275.-1342.) i William Ockham (1285.-1349.).

Martin Luther je svoje teze o opravdanju i izvornom grijehu preuzeo u dobroj mjeri od Augustina 

Augustinove teme, mogućnost ostvarenja ljudske slobode, odnosno pitanje odnosa između slobodne volje (libero arbitrio) i milosti Božje, naći će se u središtu teoloških problema opravdanja (de iustificatione) u vremenu reformacije. Martin Luther, pokretač reformacije, bio je pripadnik Reda augustinaca pustinjaka. Mada se postavlja pitanje je li i u kojoj mjeri Luther u svojoj teologiji izražavao stavove kasnosrednjovjekovne i kasnoskolastičke augustinske škole, neosporno je da je svoje teze o opravdanju i izvornom grijehu preuzeo u dobroj mjeri od Augustina. U katoličkom kontekstu, spomenimo i to da je najveći predstavnik augustinske teologije u 16. st. i njezin pronositelj na Tridentinskom koncilu bio Jeronim Seripando, generalni prior augustinskog reda, važno ime katoličke obnove na križištu između tradicije i devotio moderna.

Jansenisti i isusovci

U ovom povijesnom pregledu, uzevši u obzir da je prethodnik augustinca Prevosta bio isusovac, papa Franjo, može biti zanimljivo da se u razdoblju katoličke obnove dogodio sukob između dviju škola mišljenja, jansenista, tj. onih koji su se pozivali na sv. Augustina, i samih isusovaca. Jansenius (po njemu ime jansenizma), odbijao je povjerenje u slobodu i sposobnost volje paloga čovjeka pozivajući se upravo na sv. Augustina, kojemu posvećuje svoje kapitalno djelo Augustinus seu doctrina Sancti Augustini de humanae naturae sanitate, aegritudine, medicina adversus Pelagianos et Massilianses. Objavljeno posthumno (Louvain 1640.; Pariz 1641.; Rouen 1643.), više je puta bilo osuđeno od Crkve zajedno s jansenizmom (osobito 1653. i 1713.). Bez obzira na to, jansenizam je bio vrlo utjecajan diljem Europe i u narednom 18. stoljeću kao najpoznatija unutarkatolička oporbena struja baroknom rimskom katoličanstvu katoličke obnove. Cilj Janseniusova promišljanja bio je razjasniti rasprave o istočnom grijehu i milosti, vrlo žive u Louvainu nakon Baiusova učenja, i boriti se, pozivajući se na autoritet svetog Augustina, protiv nauka isusovačkih teologa, osobito Suáreza i Moline. Tri sveska Augustinusa bave se: Pelagijem, njegovim naukom i polupelagijanizmom (otud spominjanje Massilianses); teološkom metodom, autoritetom svetog Augustina i stanjem prvotne nevinosti čovjeka, koje također treba milost da ustraje u dobru; milošću i slobodnom voljom u stanju nakon istočnog grijeha, predestinacijom i osudom.

Red kojemu pripada papa Prevost nastaje u 13. stoljeću

Glede samoga Reda sv. Augustina, recimo da je sv. Augustin sastavio pravilo za grupu redovnika koji su u Sjevernoj Africi slijedili njegov stil života. To će se pravilo koristiti tijekom srednjeg vijeka, ali neće nikada ugroziti dominantan utjecaj pravila sv. Benedikta, utemeljitelja benediktinaca. No red kojemu pripada papa Prevost nastaje u 13. stoljeću ujedinjenjem tada postojećih eremita (pustinjaka). Zato je i ime toga reda sve do 1968. bilo Red augustinaca pustinjaka, a od tada se naziva Red sv. Augustina. Spominjanje pojma pustinjaka nije značilo da su slijedili eremitski način života, već mu je razlog očuvanje spomena na nastanak reda unijom pustinjaka. Povijest augustinaca pustinjaka hrvatskoj je historiografiji malo poznata, iako je njihova prisutnost bila izrazita diljem Hrvatske. Augustinci su se od prvotnog kontemplativnog načina života potom okrenuli k aktivnom. K tome, u drugoj polovini 16. st. uključeni su među prosjačke redove.

Jasno je već nakon prvih tjedan dana pontifikata Lava XIV. da će se on učestalije negoli njegovi prethodnici referirati na sv. Augustina. No baština toga crkvenog oca toliko je velika i bogata, a njegovo tumačenje kroz povijest raznoliko, da je nezahvalno predvidjeti teološko usmjerenje tek započetog pontifikata. U svakom slučaju čini se da se ostvaruje želja velikog teologa 20. st. Henri de Lubaca koji je u svojoj knjizi Surnaturel iz 1946., opisujući utjecaj Augustina i augustinizma tijekom povijesti teologije, uključujući i pogrešna tumačenja, pozvao na ponovno otkrivanje baštine sv. Augustina u suvremenom vremenu.

---

Marko Medved, polis.ba

---