2. nedjelja po Božiću – Tama i navika

Iv 1, 1-18: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

„Svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ Ivanov proslov sadrži dubok paradoks: svjetlo dolazi na svijet, ali svijet ostaje u tami. Tama u Ivanovu evanđelju nije prije svega kaos ni nasilje, nego način života. To je postojanje koje se odvija po inerciji, po liniji manjeg otpora. U tami se ne odlučuje, nego se ponavlja. Živi se od onoga što je neposredno korisno, od onoga što osigurava vlastiti probitak i kratkoročnu sigurnost. Pogled ostaje nizak, usmjeren na ono što je odmah pred nama.

U takvoj tami čovjek ne hoda slobodno, nego tapka. Strah za sebe postaje temeljna orijentacija: kako se zaštititi, kako sačuvati svoje, kako ne izgubiti kontrolu. Budućnost se ne promišlja, nego se sužava. Svijet se ne doživljava kao prostor odnosa i odgovornosti, nego kao polje konkurencije, prijetnje ili koristi. Ta tama opstaje ne zato što je Božje svjetlo slabo, nego zato što se tama s vremenom pretvorila u naviku.

Svjetlo, ipak, razotkriva jednu dublju istinu: svijet nije stvoren samo za moj osobni probitak. Svjetlo pokazuje da postojimo u mreži odnosa i da se život ne iscrpljuje u preživljavanju i uspjehu. Nije lako otvoriti oči navikle na tamu. Svjetlo je uznemirujuće jer razbija logiku zatvorenog „ja“ i otvara prostor „mi“. Ono traži da podignemo pogled i vidimo druge, ne kao sredstva ili smetnje, nego kao braću i sestre.

I Crkva se lako prilagodi logici tame. Kada vjera služi očuvanju vlastite sigurnosti umjesto širenju srca. Kada se brani „naše“, a gubi osjetljivost za tuđe rane. Kada se Kristovo svjetlo svodi na unutarnju pobožnost bez društvenih posljedica. Tada se svjetlo ne odbacuje, nego se privatizira.

„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Krist se ne prima zato što njegov dolazak dovodi u pitanje samodostatnost. On ne dolazi potvrditi naše interese, nego ih relativizirati. Njegovo svjetlo govori da život koji nadilazi korist, posjedovanje i moć ima smisao. A to je zahtjev koji se lako odbija šutnjom i nastavkom po starom.

U toj dinamici tama proizvodi redukciju čovjeka: drugi postaje broj, teret ili prijetnja. Gubi se lice. Nasuprot tome stoji središnja tvrdnja vjere: Riječ je postala tijelom. Bog ulazi u povijest ne kao ideja, nego kao tijelo koje se izlaže drugima. Utjelovljenje je Božji odgovor tamnoj logici distance: Bog ne spašava držeći distancu, nego dijeleći sudbinu.

Utjelovljenje razbija naše samodostatne računice. Ako je Bog postao tijelom, tada nijedan čovjek nije izvan horizonta naše odgovornosti. Svjetlo nas uči da svijet nije pozornica za moj uspjeh, nego prostor poziva. Ne prostor u kojem se pitamo samo „što ja imam od toga“, nego „što se od mene traži“.

Zato Ivanov proslov pred nas stavlja odluku. Hoćemo li nastaviti tapkati u tami osobnog probitka i straha za sebe, ili ćemo dopustiti da nas svjetlo izvede iz uskog kruga interesa i otvori prema drugima? Bog je već izišao iz sebe i postao tijelom. Ostaje pitanje hoćemo li i mi izići iz zatvorenog svijeta „ja“ i ući u svjetlo koje svijet otvara kao zajednički dom, a ne kao privatni posjed.

Stanko Perica, polis.ba