XXXIII. nedjelja kroz godinu | Eukatastrofa: svijet u ognju i postojanost u malome

Lk 21,5-19: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Eukatastrofa, jedan od ključnih filozofskih koncepata J.R.R. Tolkiena, prvi je put opisana u njegovom eseju On Fairy-Stories („O bajkama“). Tolkien njome označava narativni obrat u kojem se, u času kada se sve čini izgubljeno, iznenada ostvaruje pobjeda dobra. Sam izraz dolazi od grčkih riječi eu (“dobro”) i katastrophē (“obrat, preokret”)[i], pa doslovno označava „dobru katastrofu“, prekretnicu u kojoj se propast preobražava u spasenje. Taj obrat za Tolkiena nije puki književni trik, nego trenutak kada se drama svijeta, koja ide prema propasti, iznenada preokreće u spasenje i kada se u priči nakratko otvara dublji poredak stvarnosti. U eukatastrofi svijet ne postaje savršen, ali se otkriva da smisao nije iščeznuo: dobro, premda skromno i nenametljivo, na kraju pobjeđuje, a tama se urušava u sebe samu. Ovaj koncept je duboko nadahnut spasenjskom logikom evanđelja. U kršćanskoj perspektivi sama povijest svijeta je strukturirana prema obrascu milosnog preokreta, a u njenom središtu stoji događaj koji je u sebi eukatastrofičan: Kristova smrt i uskrsnuće. U srcu tame raspeća pravednika događa se Božje najdublje djelovanje: Bog ne spašava fantastičnom intervencijom koja uklanja katastrofu, nego upravo kroz katastrofu.

Tolkienov koncept eukatastrofe pomaže nam razumjeti slike i poruke iz današnjih liturgijskih čitanja. Prorok Malahija opisuje „dan Gospodnji“ koji poput užarene peći sagorijeva oholost i nepravdu, ali istovremeno onima koji ustraju u istini donosi „sunce pravde“. U današnjem evanđelju Isus govori o razorenom Hramu, o ratovima, potresima i progonstvu – slike koje nam djeluju zabrinjavajuće aktualno – a ipak obećava da oni koji ostanu postojani neće biti izgubljeni. Ovdje se očituje ono što Tolkien naziva eukatastrofom: svijet prolazi kroz krizu, ali ta kriza ne označava kraj, nego otvara prostor za obnovu, spasenje i novi početak.

Isus upozorava na dvije opasnosti kriznih vremena: strah koji paralizira i lažne proroke koji šire zablude. Strah pred krizama nagoni ljude da poklone svoje povjerenje raznim manipulatorima, populistima i ideolozima. Isus nas upozorava da se ne damo zavesti obećanjima lažnih učitelja i spasitelja, a govoreći o rušenju Hrama podsjeća nas da ni ono što izgleda nepokolebljivo nije vječno, da sve ono što izgleda čvrsto – država, institucije, vjera u napredak – može lako propasti i da svoj život trebamo radije graditi na temeljima trajnih i neprolaznih vrijednosti.

I današnje drugo čitanje iz Pavlove Druge poslanice Solunjanima upozorava nas na još jedno pogrešno ponašanje u vremenu kriza i iščekivanja „kraja svijeta“ – nerad i izbjegavanje svakodnevnih odgovornosti. Neki su Solunjani, misleći da se Kristov dolazak bliži, prestali raditi, vjerujući da rad u tom kontekstu gubi smisao. Pavao ih odlučno opominje: „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ [ii]. Poruka nije usmjerena prema onima koji ne mogu raditi, nego prema onima koji mogu a neće (i koji onda žive od tuđeg rada). Kršćanin ne živi od tuđeg rada niti odustaje od svijeta, nego ga preobražava svojim radom, odgovornošću i vjernošću u malome. Rad postaje način sudjelovanja u Božjem stvaranju i znak pouzdanja u Božju providnost. Nasuprot tome, nerad, pasivnost ili život na tuđi račun – makar se skrivali iza najpobožnijih riječi – znak su nevjere, duhovne lijenosti i gubitka nade. Važna je to poruka u današnjem svijetu, u kojem je puno nerada i života na tuđi račun, od korporacija koje izrabljuju jeftinu radnu snagu i gomilaju profit, političara koji uživaju privilegije sustava dok se građani bore za osnovne resurse, do onih koji iskorištavaju socijalne beneficije, a ne daju ništa zauzvrat zajednici. Eukatastrofa ne pada s neba kao dar onima koji ništa ne čine; ona se ostvaruje kroz rad i trud, kroz strpljivost i predanost, kroz činove koji možda ne donose odmah velike promjene, ali spašavaju i oplemenjuju život ovdje i sada.

U središtu današnjeg evanđelja stoji Isusova rečenica koja sažima poruku svih današnjih čitanja: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Grčki izraz hypomonē označava strpljivu ustrajnost i postojanu vjernost koja ne odustaje ni u trpljenju. To nije pasivno čekanje, nego aktivno povjerenje i unutarnja snaga da ostanemo vjerni istini i solidarnosti, čak i kad se čini da se sve oko nas ruši. Hypomonē nas uči da mali, svakodnevni čini – ljubav, strpljenje, pošten rad, ruka pomoći bližnjem – otvaraju prostor za Božju providnost i omogućuju dolazak eukatastrofe, neočekivane pobjede dobra nad zlom i nepravdom. Eukatastrofa se ne događa kroz političke ideologije i njihova obećanja o raju ili besklasnom društvu na zemlji, nego u malim, tihim, nevidljivim svakodnevnim djelima dobrote, kroz postojanu odlučnost da se ostane čovjek i kad svi drugi zaborave što to znači. Nije slučajno da je Tolkien upravo u najmračnijim razdobljima ljudske povijesti – u vremenu ratova, diktatura i duhovne pustoši – ukazivao na tu istinu. Tolkien u Gospodaru prstenova prikazuje svijet koji se raspada pod teretom moći i zla, ali spasenje ne dolazi od junaka moći, nego od malenih, od onih koji ne gube vjeru u smisao i nastavljaju hodati i kada se sve čini izgubljeno.

Upravo Tolkienov koncept eukatastrofe duboko odražava evanđeosku poruku o preobrazbi svijeta kroz postojanost (hypomonē). Maleni hobiti Frodo i Sam u Gospodaru prstenova nose teret svijeta ne velikim djelima, nego tihim i ustrajnim korakom. Njihova snaga ne leži u moći, nego u postojanosti – u spremnosti da nastave i onda kada se čini da je sve izgubljeno. Upravo iz njihove vjernosti u najmanjim stvarima rađa se neočekivani „dobri obrat“. Važno je dodati da u Tolkienovu svijetu eukatastrofa ne dolazi kao deus ex machina, kao proizvoljna intervencija izvana, nego kao unutarnji preokret koji se zbiva upravo kada ljudska sloboda dotakne granicu vlastite nemoći. Primjer iz Gospodara prstenova to jasno pokazuje: Frodo, na kraju svog puta, ne uspijeva odbaciti Prsten i pobijediti Saurona snagom volje – u trenutku slabosti prsten ga zarobljava. No upravo tada dolazi preokret: Gollum, lik koji je kroz cijelu priču simbol slabosti i dvoličnosti, oduzima Prsten, pada s njim u oganj Mordora i uništava ga. To je čista eukatastrofa – spasenje koje se događa unutar sloma, milost koja preobražava slabost. Tu Tolkien pokazuje kako Providnost nije suprotnost slobodi, nego njezino ispunjenje: Božji plan ne poništava ljudsku odluku, nego ju vodi prema dobru koje nadilazi namjere samih likova. Tolkien nas uči da i kroz nemoć, nepravdu i gubitak može proklijati Božje dobro – što se najpotpunije očituje u Kristovom uskrsnuću.

I današnja liturgijska čitanja i Tolkienova eukatastrofa uče nas da pročišćenje i spasenje svijeta rastu iz postojanosti u svakodnevici. Svijet može gorjeti, sustavi se urušavati, ali vjernost u malome uvijek otvara prostor za svitanje novog svijeta, za eukatastrofu u kojoj posljednja riječ pripada svjetlu, a ne tami. Kao kršćani pozvani smo sami postati prostor u kojem se rađa svjetlo, gdje dobri obrat već djeluje i gdje najmanja postojanost može otvoriti put novom svijetu.

___________________

[i] Grčka riječ καταστροφή (katastrofḗ) doslovno znači “preokret”, “preokret naniže”, “preokret kojim se nešto ruši ili završava”. Sastoji se od dva dijela: kata- (κατά) – “dolje”, “s vrha prema dolje”, “protiv”; -strophē (στροφή) – “okretanje”, od glagola στρέφω – “okrećem”. Izvorno, posebno u antičkoj drami, katastrofḗ je označavala završni obrat radnje, trenutak u kojem se sve preokreće prema raspletu (često tragičnom). Tek kasnije riječ poprima značenje velike nesreće, razaranja ili propasti, kakvo danas ima u većini jezika.

[ii] Pavlova rečenica „Tko neće da radi, neka i ne jede“ (2 Sol 3,10) u izvornom kontekstu apelira na odgovornost i aktivno sudjelovanje u zajednici. Pavao ne govori o kažnjavanju siromašnih ili nemoćnih, nego kritizira one koji odbijaju raditi i narušavaju zajedništvo. Bitno je naglasiti da Pavao kaže: „tko neće da radi, neka i ne jede“, a ne „tko ne radi, neka i ne jede“, što znači da se ova rečenica ne odnosi na one koji – zbog bolesti, hendikepa ili starosti – ne mogu raditi, nego samo na one koji mogu raditi, ali neće jer su lijeni i još pritom stvaraju probleme u zajednici.

Ova Pavlova rečenica ima dugu povijest tumačenja i zloupotreba, ovisno o kontekstu i ideologiji. U feudalnim i ranim kapitalističkim društvima ova rečenica se koristila za opravdavanje strogih mjera protiv nezaposlenih i siromašnih, sugerirajući da oni koji nemaju posla „zaslužuju“ glad, što zanemaruje pastoralno-solidarni kontekst Pavlovih riječi u 2Sol 3. U komunističkim režimima Pavlova rečenica je najprije izmijenjena – Lenjin 1918. u djelu „On the Famine. A Letter to the Workers of Petrograd“ piše: „Tko ne radi, ne treba ni jesti – svaki radnik to razumije. U ovoj jednostavnoj, osnovnoj i posve očitoj istini leži temelj socijalizma.“ – a nakon toga interpretirana kao ideološki imperativ i često služila za opravdavanje prisilnog rada u radnim logorima, te prilikom kolektivizacije i velikih industrijskih projekata.

Marijan Oršolić, polis.ba