Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Veliki četvrtak – Isus: kruh razlomljen, darovan kao hrana
Evanđelje donosi iznenađujuću poruku: put služenja nije put žalosti, nego blaženstva. Protivno svakoj ljudskoj logici, Isus obećava: „Blago vama budete li tako činili.“ Darivanje sebe jedini je put koji vodi u istinsku radost
Iv 13,1-15: Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Među mnogim nazivima kojima se naziva euharistija, onaj koji, možda, najbolje izražava njezin smisao i bogatstvo jest „lomljenje kruha“. Učenici iz Emausa prepoznaju Gospodina „u lomljenju kruha“ (Lk 24,35), zajednica u Jeruzalemu postojano sudjeluje u nauku apostola i „lomljenju kruha.
Zašto su prvi kršćani bili toliko vezani uz ovaj izraz? Koja su sjećanja i osjećaje u njima budila ta riječ?
Obrok pobožnih Izraelaca uvijek je započinjao blagoslovom nad kruhom. Domaćin bi ga uzeo u ruke, razlomio i podijelio prisutnima. Kruh se nije mogao jesti prije nego što bi bio razlomljen i podijeljen svima. Isus je od djetinjstva u obitelji gledao kako se svakodnevno vrši taj sveti čin, a i sam ga je, kao odrastao, često ponavljao.
Jedne večeri u Jeruzalemu dao mu je novo značenje. Na Posljednjoj večeri uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade učenicima govoreći: „Ovo sam ja. Uzmite i jedite!“ Tajanstvene i zagonetne riječi koje su učenici razumjeli tek nakon Pashe.
Učitelj je u tom činu sažeo čitav svoj život – život darovan drugima. Nije darovao nešto, nego samoga sebe. Postao je hrana. Svaka čestica njegova postojanja bila je dana da utaži čovjekovu glad: glad za Bogom, za smislom, za ljubavlju i srećom.
Na euharistijskom stolu, u svakom slavlju, Isus ponovno daruje – u znaku kruha – čitav svoj život i traži da bude blagovan. Euharistijski kruh je prijedlog života: blagovati ga znači sjediniti se s Kristom i postati, zajedno s njime, kruh za druge.
Onaj tko blaguje euharistiju ulazi u duboko jedinstvo s Kristom – postaje jedno s njime. No postoji opasnost: da euharistija postane samo obred, odvojen od života. Euharistija zahtijeva zajedništvo, dijeljenje i ljubav. Inače postaje laž i licemjerje.
Čitajući Evanđelje po Ivanu, ostajemo iznenađeni činjenicom da u njemu nije opisano ustanovljenje euharistije, koje donose svi ostali evanđelisti. Ta praznina još više čudi ako se uzme u obzir da je Ivan temi „Kruha života“ posvetio cijelo jedno poglavlje (Iv 6), a izvještaj o Posljednjoj večeri zauzima čak četvrtinu njegova evanđelja (Iv 13–17). Kako to da u tih pet poglavlja nije ni spomenuo taj najvažniji događaj?
Ne radi se, očito, o zaboravu. Izostavljanje je namjerno i, ako promotrimo događaj kojim je zamijenjeno, postaje jasno što je Ivan želio postići. Umjesto ustanovljenja euharistije, on donosi pranje nogu – događaj koji drugi evanđelisti ne spominju, ali koji je za njega od presudne važnosti.
Tom zamjenom želi pokazati kršćanima svojih zajednica da su euharistija i pranje nogu na neki način nerazdvojivi: isprepleteni su, međusobno povezani i ne mogu se razumjeti jedno bez drugoga. Pranje nogu razjašnjava značenje lomljenja kruha i pokazuje što znači za učenika ući u zajedništvo s Kristovim tijelom i krvlju u euharistiji.
Uvod u ovaj izvještaj svečan je. Započinje naznakom vremena: približava se Pasha, blagdan koji slavi prijelaz iz ropstva u slobodu. Isus je na pragu svoje Pashe – dolazi čas njegova prijelaza s ovoga svijeta Ocu. Treba uroniti u dubine muke i smrti kako bi otvorio put koji vodi čovjeka u slobodu.
U tom kontekstu, tijekom večere, Isus ustaje od stola, odlaže svoje haljine, uzima ubrus, opasuje se i počinje prati noge učenicima. Sve se odvija u tišini. Učenici su zatečeni: ne mogu vjerovati vlastitim očima. Onaj kojega priznaju kao Mesiju, sada preuzima ulogu roba i čini čin koji je smatran ponižavajućim.
Upravo u tom činu Isus otkriva istinsko lice Boga: ne kao gospodara, nego kao onoga koji služi. To je Bog koji kleči pred čovjekom. Time Isus ruši sve ljudske predodžbe o Bogu kao moćnom vladaru koji zahtijeva podložnost i kažnjava neposluh. Objavljuje Boga koji služi i daruje se. Petar se tome opire. Ne može prihvatiti takvu logiku. Njegova reakcija – „Ti meni da pereš noge?“ – izražava otpor ljudskog razuma prema logici služenja. No Isus mu odgovara: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Spasenje znači dopustiti Bogu da nam objavi svoje pravo lice – lice služitelja.
Biti spašen znači osloboditi se iluzije da se čovjek uzdiže dominacijom i moći. Istinsko uzdizanje događa se u silasku, u darivanju sebe. To je put kojeg Isus ostvaruje, kako ga opisuje i himan iz Poslanice Filipljanima: „ponizi sam sebe… postavši poslušan do smrti, i to smrti na križu“ (Fil 2,5-8).
Nakon što je dovršio čin pranja nogu, Isus ponovno uzima haljine i sjeda. No jedan detalj ostaje znakovit: ne skida pregaču. Ona ostaje znak njegove trajne službe. Isus nije bio sluga samo privremeno – služenje je njegova trajna identitetska oznaka.
Ta „pregača“ postaje simbol kršćanskog života. Učenik Kristov pozvan je trajno živjeti u raspoloživosti za drugoga. Upravo po toj spremnosti na služenje prepoznaju se pravi učenici. Zato Isus daje novu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 13,34). Slijediti Krista znači usvojiti njegov način postojanja – biti za druge.
U tom svjetlu razumijevamo i euharistiju. Pričestiti se znači poistovjetiti se s Kristom koji služi, postati jedno s njime. Zato je ključno pitanje kršćanskog života: živimo li u duhu služenja ili tražimo da nama služe?
Na kraju, evanđelje donosi iznenađujuću poruku: put služenja nije put žalosti, nego blaženstva. Protivno svakoj ljudskoj logici, Isus obećava: „Blago vama budete li tako činili.“ Darivanje sebe jedini je put koji vodi u istinsku radost.
Marinko Pejić, polis.ba