Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
U spomen poginulima u Vukovaru
Nije rat temeljni događaj naših života, koliko god on bio determinirajući. Nisu otadžbinski, domovinski i kakvi sve ne ratovi izvor i glavno nadahnuće naših identiteta. Nije nama ‘rat otac svega’, nego nam je otac Isusov Otac, milosrdni Bog kojeg je on navijestio
Propovijed izgovorena u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, utorak, 18. 11. 2025.
2 Mak 6,18-31; Lk 19,1-10
Sjećamo se stradalih u Vukovaru. Sjećanje bi trebalo biti iskreno, ne umjetno, ne iz puke obveze, nacionalnog, da ne kažem nacionalističkog razloga, ne iz površnog sentimentalizma, nego iz ljudske odgovornosti (metafizičke) jer smo ljudi, jer smo odgovorni jedni za druge. Sjetimo se svih nastradalih u Vukovaru, branitelja i civila, poginulih osvajača, i onih koji su se smatrali «osloboditeljima». Došli smo na misu da zajedno molimo. Da se sjetimo svih ljudi koji nastradavaju u besmislu rata. Došli smo tražiti mir s Bogom i ljudima, tražiti oproštenje i dati oprost, koliko god bez uvjeta. Bez toga, sve je ovo samo naš folklor…
Htio bih s vama podijeli neka svoja sjećanja, impresije koje mi dolaze iz pamćenja o Vukovaru svjestan nesavršenosti svoga sjećanja. Ono je uvijek krhko, selektivno i nepotpuno. No, ne možemo bez sjećanja. Sjećanje je identitet. Ja sam svoje sjećanje.
Evo mojih slika vezanih za Vukovar. Bio sam u Rimu, na postdiplomskom. Sa zebnjom sam pratio sve što se događa. Prva slika vezana za Vukovar je ona od 19. rujna 1991. kada tenkovi kreću iz Beograda. I radilo se o najelitnijoj jedinici Jugoslavenske narodne armije, Prvoj gardijskoj oklopnoj diviziji, Titovoj elitnoj jedinci. Sva ta silesija od gvožđa, sva ta sila kreće, a na tu gvožđariju, ljudi, masa mladih i starih, euforično baca cvijeće. Vraća mi se slika s pitanjem a i konstatacijom da rat započinje jedan čovjek ili nekolicina ljudi, ali cvijeće odobravanja djelo je mnogih. Kamen baca jedna osoba, a svi ostali su imitacija, kamenovanje je mimezis. Da se promijenimo, evanđeoski kazano obratimo, kao zajednice, društva, crkve, nije dovoljna smjena loše vlasti, nego promjena nas samih, mene samoga, da ne ponavljam zlo koje se nameće kao normalno.
Kršćanstvo nije nasljedovanje svoje prirode, nego Isusa iz Nazareta. Dok se sjećamo, čistimo svoje sjećanje kroz spominjanje Isusa Krista, kroz sjećanje na njegov život, ljubav, križ i uskrsnuće. Svim poginulim na svim stranama: Pokoj vječni daruj, Gospodine!
Kad smo kod tenkova, sjetim se jednog od najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika, nedavno preminuloga Petra Gudelja (1933-2025), koji je čitav svoj radni vijek proveo u Beogradu. Objavio proročanski zbirku pjesma Europa na tenku (1987.); govori o tenkovima kao živim bićima, svecima i anđelima boga rata kojima se ljudi klanjaju i dive, prinose žrtve svojih tijela.
Druga slika je više zvučna, oči zagledane u mali tranzistor, glas novinara Siniše Glavaševića, glas čovjeka iz opkoljenoga Vukova koji izražava nadu u nemoći, vapije iz grada sačinjena od straha i krikova. Unosi dostojanstvo u patnji i nikada – sada je to s ove vremenske distance još uočljivije – ne poziva na osvetu i mržnju.
Treća slika je slika zastrašujuće povorke ljudi koji se predaju nakon pada Vukovara: lica bespomoćnih ljudi pognutih, rastvorenih očiju pred neizvjesnom budućnošću. I drskost razularenih i obijesnih osvajača što ulijeva jezu. Slika razorena grada i ples bijesne sile. Izbijaju i neke mračne slike blagoslova oružja i zla od strane crkvenih ljudi, svećenika. Koja jeziva kajinovska opsesija – uništiti drugoga, dokinuti svako sjećanje na njega, uništiti mu tragove.
Naravno sve ove slike stalno su bile pomiješane sa strepnjom za zavičajnom zemljom Bosnom. Jer i neće dugo proći i rat će prijeći u nju. Doživjet će svoj vrhunac u logorima u okolici Prijedora i u genocidu u Srebrenici. Razoreni grad, svetinje i staništa, povijest koja se ponavlja; države koje se pomiču, ruše se ne samo geografske granice kroz etničko čišćenje, nego kroz etički sunovrat.
Ovim što govorim ne želim raspirivati zlu krv, mrzilačke emocije, nego pozvati da naše emocije, koje su vijek povezane s našim sjećanjima, možda i našim traumama, što više pročistimo. I to pred Bogom, pred Isusom. Da naše emocije ne budu umjetne, namještene. Nećemo tugovati jer se to tobože traži, jer je to neki nacionalni interes, nego će i naše suosjećanje biti zrelo i odgovorno.
I još imam jednu sliku, koja je – za ne povjerovati – u meni tako svježa, tako upečatljiva snažno bolna, a mislim da je vrijedno s vama podijeliti. Navodno «mirnodopska» slika koja pokazuje mnoštvo Vukovaraca, Hrvata, kako razjareni skidaju i razbijaju dvojezične ploče s institucija u Vukovaru. Ima tome preko 15 godina, da bi većinske hrvatske vlasti Vukovara dokinule (prosinac 2022.) dvojezičnost. [«Tom odlukom se izvan snage stavila Statutarna odluka o ostvarivanju ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara koja je pripadnicima srpske nacionalne manjine davala pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara.»]
I u nama je stalni sukob između prirodne težnje za zlom, lukavstvima, osvetom, prijevarama i glumom, i s druge strane, zahtjev da budemo dobri, zahtjev vjere u Boga da iziđemo iz svoje naravi, da je ne poništimo, nego oplemenimo milošću Božjom, susretljivošću, solidarnošću, gostoprimstvom, ljubavlju prema Bogu i ljudima, i onim najvećim u ljubavi – praštanjem i traženjem oproštenja.
Nisam se snebivao ni tugovao zbog neznanja da je ćirilica i hrvatsko pismo (tako bliska glagoljici, da ne kažem bosančici), nego zato što se oduzimaju osnovna prava nedužnim ljudima. I sjetio sam se svoga iskustva, skoro čitava života u nekom smislu manjinskoga, gdje je i moj bosansko-hrvatski jezik izazivao bjesove. Još više što sam bio vjernik i franjevac, u JNA, narodnoj vojsci, posebno. Kao da je moj jezik bio po sebi već ustaški. I sjetio sam se očevih priča kako nije bilo normalno biti Hrvat poslije Drugog svjetskoga rata, poslije ustaških zločina. Teško je dakle biti Srbin u Vukovaru, kao što sam to vidio i u Sarajevu i Federaciji BiH.
S ovo nekoliko slika – a svatko od vas ima svoja sjećanje, svoje impresije, svoja iskustva, možda netko i traume, želio bih da si posvjestimo pitanje stvarno ugroženih i što ja činim: Kakav svijet ostavljam drugima?
U prvom čitanju danas čuli smo kako starac Eleazar, 90 godišnjak, ne odustaje od svoje praktične vjere. On se ne želi pretvarati kako mu savjetuju; on ne relativizira načela života, pazi kakav će ostaviti trag mladima. «Mladi nas gledaju», govorio je papa Franjo, kao uzore. A stariji, mnogi stariji, ne samo da se fizički zapustimo, upadamo u tjelesnu neurednost, nego se i duhovno zapustimo. Postajemo oportunisti, lažni kompromiseri, solidariziramo se sa zlom iz straha ili koristoljublja, bacamo cvijeće zla da pridonesemo kolektivnom beščašću. Upadamo u starački materijalizam, etički relativizam, promećemo se u svoju negaciju, revidiramo svoje najmoralnije odluke.
Čuvajmo svoja sjećanja, ali i čistimo ih u svjetlu vjere! Krajnje je vrijeme da se usprotivimo – ne nasilno ni bijesno, nego skromno, s ljubavlju – glavnom mišljenju koje određuje naša ponašanja i naše odnose, a i uređenje naših društava i država: Nije rat temeljni događaj naših života, koliko god on bio determinirajući. Nisu otadžbinski, domovinski i kakvi sve ne ratovi izvor i glavno nadahnuće naših identiteta. Nije nama rat otac svega, nego nam je otac Isusov Otac, milosrdni Bog kojeg je on navijestio.
Ispravna je misao antičkoga mudraca Heraklita o neprestanom mijenjanju stvari, kao i da su u svemu prisutne suprotnosti, proturječnosti, i život i smrt, i mladost i starost, i da među tim suprotnostima vlada stalni sukob, rat. I u nama je stalni sukob između prirodne težnje za zlom, lukavstvima, osvetom, prijevarama i glumom, i s druge strane, zahtjev da budemo dobri, zahtjev vjere u Boga da iziđemo iz svoje naravi, da je ne poništimo, nego oplemenimo milošću Božjom, susretljivošću, solidarnošću, gostoprimstvom, ljubavlju prema Bogu i ljudima, i onim najvećim u ljubavi – praštanjem i traženjem oproštenja.
Kršćanstvo nije nasljedovanje svoje prirode, nego Isusa iz Nazareta. Dok se sjećamo, čistimo svoje sjećanje kroz spominjanje Isusa Krista, kroz sjećanje na njegov život, ljubav, križ i uskrsnuće. Svim poginulim na svim stranama: Pokoj vječni daruj, Gospodine!
Fra Ivan Šarčević