Otkad i čemu teologija – kršćanska?

U povijesti kršćanstva postoje razdoblja u kojima je cvjetala teologija: prva stoljeća patristike, visoki srednji vijek, vrijeme prije i poslije Drugog vatikanskog koncila. Vrijedilo bi, a što ovdje ne možemo učiniti, ispitati razloge zašto se nakon propasti antireligijskog i antiteološkog «crvenoga» sistema, s dolaskom «nacionalnih demokracija» te nakon povećanog interesa za vjeru i studij teologije, stiglo u antiteološko vrijeme, u epohu samorazumljive, često neuke i fanatične vjere, u doba antiteološkog liturgizma i nabožnog spektakla. Živimo vrijeme umnažanja religioznosti, a krajnje smanjene teološke kritičnosti. Štoviše, teologa se i u samoj Crkvi gleda suspektno, a studij teologije kao nepotrebno i suvišno mučenje, čak opasnost za vjeru i duhovni život.

Današnji preziratelji teologije i teologa, među njima i crkveni pastiri i svršeni teolozi, često su izvanjski presigurni, čak bahati, a iznutra puni straha za svoj identitet, jer vjeru temelje na navici i rutini, ili samo na svojim religioznim umotvorinama i pobožnoj praksi. Neki se zatvaraju u istomišljeničke bojovne skupine ili od Crkve prave (nacionalno-vjersku) tvrđavu. Zastupaju kršćanstvo obrednih, kanonskih i moralnih propisa bez teološke refleksije, bez relevantnosti za ispravljanje socijalnih nepravdi – bez autoevangelizacije. Kaže se s pravom: kršteni su u vjeri otaca ali nisu evangelizirani. Isusovo evanđelje ih ne dotiče, iako su vrlo pobožni.

Benedikt XVI., papa teolog, omiljen među suvremenim antiteolozima, čitava života bavio se kritičkom refleksijom vjere i religiozne prakse; naglašavao je važnost teologije i ulazak teologa u dijalog sa suvremenim ljudima koji misle, ponajprije s filozofima. Smatrao je da kršćanstvu nisu prvi sugovornici druge religije, nego prije svih sekularni mislioci, «sekularni humanisti», čak ateisti.

A Isus? Isus nije bio ni svećenik ni teolog. Njegovi su ga suvremenici, učenici i protivnici, najčešće zvali učiteljem, rabijem. Neki prorokom, a rijetkima, i to najprije strancima, činio se kao obećani Sin Božji i Mesija. Inače, rabini su bili učitelji Pisma, Zakona, tumači Božjih propisa i tradicije. Zato ih se nazivalo pismoznancima i zakonoznancima. Bili su dijelom ono što će kasnije označavati grčka riječ teo-log – govornik o Bogu.

Puno je i danas duhovnih silnika i religioznih gnjavatora, samozvanih karizmatika koji iskrivljuju ili obeskrepljuju evanđelje, pretvaraju vjeru u crkvenu ideologiju, proizvode religioznu buku i razbolijevaju malene u vjeri, koji, kako kaže Isus, svoje religiozne sljedbenike čine gorim sotonskim slugama od sebe. Iza sebe ostavljaju pustoš koju nikako popuniti uvijek novom tutnjavom polureligioznih koncerata, bukom pobožnih slogana, mahanjima zastavama i «dronskim svecima», čudima i čudinjanjima, namoljavanjima po javnim prostorima, seminarima, hodočašćima…

Rabini su bili cijenjeni u narodu. Glavari svećenički i narodne starješine, kako to redovito i čine moćni, tražili su od njih da svojim tumačenjima Božjih riječi i volje podržavaju njihovu moć i volju, da Božje uredbe zamijene ljudskima. Zato su takvi pismoznanci imali mnogo muke s Isusom, a i Isus s njima. Isus je, međutim, zaključivali su čak obični vjernici, govorio o vjeri drukčije od njihovih pismoznanaca. Drukčije je govorio o Bogu. I pitali su se odakle mu takva mudrost vjere i ovlast tumačenja, jer nitko nije znao koju je rabinsku školu završio i je li mu netko od velikih ili malih svećenika udijelio mandat poučavanja. Isus je imao autoritet (auctoritas) koji nije proizlazio iz institucionalne moći ni funkcije (potestas), nego iz osobnog odnosa s Bogom, iz – reklo bi se danas – religiozne kompetencije, iz osobnog odnosa s Bogom.

Spomenuli smo da pismoznance uvjetno možemo nazvati teolozima. Termina teologija nema u Novom zavjetu. Među karizmama, službama u prvoj crkvenoj zajednici, kršćani su između ostalih imali proroke i učitelje. Ubrzo, međutim, uz pastirsku, upraviteljsku službu, te će službe prisvojiti nadglednici – biskupi. Pa odakle teologija koja je nezaobilazna za povijest kršćanske vjere? I zašto je danas studij teologije jedan od uvjeta da netko postane đakonom, svećenikom i vjeroučiteljem? Na ova krucijalna pitanja za vjeru i Crkvu, tek ćemo dijelom ponuditi odgovore.

Da je kršćanstvo ostalo unutar židovstva, vjerojatno ne bi bila potrebna teologija, bar ne ona koja se uči, školska, akademska. Počeci teologije sežu do iskustva s Isusom. Naime, kada prvi Isusovi učenici i učenici učenikâ, mislimo i na Isusove učenice, egzistencijalno zahvaćeni Isusovom osobom i životom, svjedoče drugima, strancima tko je i što im znači Isus iz Nazareta te kakav je Bog kojeg je Isus objavio, tada njihova ispovijest vjere i iskustvena kerigma nužno traže objašnjavanje – teologiju. Kada kršćani, vjerni Isusovoj zapovijedi da učine sve ljude Isusovim učenicima, susreću Grke, Rimljane, Parte, Arape…, nužno im je bilo upoznati jezik svojih sugovornika, i protivnika. Nužno im je bilo inkulturirati evanđelje kako bi ih ti ljudi razumjeli. Na primjeru Nicejskoga Vjerovanja vidimo koliko je trajao i kako išao put od pripovijedanja o Isusu do argumentiranja u koineu, koliko je dug put od kerigme do teologumena i dogme, od naracije evanđelja do teologije evanđelja.

Teologija je izvršavanje Isusova misijskoga poziva učenicima: izlazak iz svoje samodovoljnosti, napuštanje vjere otaca i sigurnih luka zajednice, napuštanje religioznog krpljenja mreža ustaljenih pobožnosti i odlazak na «ribarenje ljudi» na pučini svijeta, u metež i Babilon religioznog pluralizma, ali uvijek blago i s uvažavanjem drugih govorâ o Bogu, uvijek uz aktivno slušanje i poštivanje čak i borbenih ateista, uvijek uz dosljedan praktični život po evanđelju.

Prva Petrova poslanica među prvima «definira» teologiju. Teologija bi bila obrazloženje nade iz koje kršćani žive i koja pokreće kršćane. I to obrazlaganje treba biti blago i s poštovanjem. Dakle, o razlozima nade, o tome zašto kršćani polažu svoju nadu u osobu Isusa Krista, oni ne šute. Nema nijeme vjere ni šutljive teologije, ali oni religiozno ne vrište, ne buče nasilnički i fanatično, nikome ne utjeruju strah i nelagodu, nego s poštivanjem sugovornika, čak i onih – stoji sve kod Petra – koji kršćane ozloglašuju za dobar život u Kristu, dakle protivnike i neprijatelje uzimaju ozbiljno i nastoje da ih razlozima razuvjere u neistinitost onoga što o kršćanima krivo misle i govore.

Čini nam se da nikada dovoljno naglasiti da je teologija nužna ako se želi ostvarivati Isusov zahtjev da se njegovim učenicima učine svi narodi, da otvorimo pristup Isusu svakoj slobodnoj ljudskoj odluci, da se drugima ponudi kredibilna ispovijest vjere koju oni mogu prihvatiti u otvorenosti i razumnom povjerenju ili pak slobodno odbaciti i čak se nasilno usprotiviti. Teologija je izvršavanje Isusova misijskoga poziva učenicima: izlazak iz svoje samodovoljnosti, napuštanje vjere otaca i sigurnih luka zajednice, napuštanje religioznog krpljenja mreža ustaljenih pobožnosti i odlazak na «ribarenje ljudi» na pučini svijeta, u metež i Babilon religioznog pluralizma, ali uvijek blago i s uvažavanjem drugih govorâ o Bogu, uvijek uz aktivno slušanje i poštivanje čak i borbenih ateista, uvijek uz dosljedan praktični život po evanđelju.

Prisjetimo se da je Isus oštro kritizirao pismoznance svoje vjerničke zajednice, školovane teologe svoga vremena s njihove religiozne oholosti. Prekoravao je i farizeje, koji nisu bili toliko školovani, ali su s pismoznancima dijelili religijsku bahatost. Smatrali su se najboljim Židovima – i vjerski i nacionalno. Za religioznu oholost ne treba fakultet, teologija još manje. Pismoznanci i farizeji smatrali su da samo oni znaju tko je i kakav je Bog, da su vlasnici Svetoga pisma, da su jedini ispravni tumači propisa i predaje, molitava, posta, pokore i milostinje. Tupi, tvrdoglavi i nepoučljivi uzurpirali su obrazovanje, uzeli su ključeve znanja u vjeri, držali su vjernike neslobodne u zagušljivom toru vjerske neprosvijećenosti. Sami nisu ulazili u osobni odnos s Bogom niti su drugima to dopuštali, kaže za njih Isus.

Kroz čitavu povijest Crkve ima onih, i sa završenom teologijom i bez teologije, koji misle da su najbolji vjernici te da ih drugi trebaju slušati i služiti im: i vjernici i Bog. Tragično je ako su to pastiri, ako nisu dobri pastiri, nego lukavi i nasilni najamnici koji pljačkaju svoje ovce i drže ih u mentalnom zatvoru. Puno je i danas duhovnih silnika i religioznih gnjavatora, samozvanih karizmatika koji iskrivljuju ili obeskrepljuju evanđelje, pretvaraju vjeru u crkvenu ideologiju, proizvode religioznu buku i razbolijevaju malene u vjeri, koji, kako kaže Isus, svoje religiozne sljedbenike čine gorim sotonskim slugama od sebe. Iza sebe ostavljaju pustoš koju nikako popuniti uvijek novom tutnjavom polureligioznih koncerata, bukom pobožnih slogana, mahanjima zastavama i «dronskim svecima», čudima i čudinjanjima, namoljavanjima po javnim prostorima, seminarima, hodočašćima…

Teologija je od početka kršćanstva kritičko diferenciranje vjere i religiozne prakse, obrana prave slike Boga i Isusa Krista. Zato i sučeljavanje teologa i raznih teoloških pravaca. Sjetimo se za primjer aleksandrijske i antiohijske škole ili iz kasnijih stoljeća franjevačke i dominikanske teološke škole. Teologija se posebno razvija u sučeljavanju s krivovjerjem, herezama. Neke od njih stalna su pratnja kršćanske vjere. Ta krivojerja su inherentna vjeri, rekli bismo bezboštvo s maskom vjere. Tako već krajem prvog stoljeća – ogleda se to i u Ivanovu evanđelju – vodi se oštra rasprava s doketima koji nisu vjerovali da je Isus raspet. Tu su i svevremenska krivovjerja poput maniheizma, kojeg, najkraće kazano, možemo shvatiti kao dualističku postavku: svijetom vladaju dva počela – metafizičko dobro i zlo. No, opasnost manihejskoga krivovjerja trajna je u vulgarnome shvaćanju koje dijele mnogi kršćani. Naime, takvi smatraju da je đavao posvuda prisutan i da demonske sile sve prožimaju, da su jače od Boga. Fascinirani snagom zla takvi kršćani odbacuju teologiju, a pribjegavaju magijskim radnjama ili nekim seansama sve do liječenja obiteljskih korijena.

Na Isusovom tragu proroka i učitelja, teologija kao govor o Bogu, traži evanđeoske kriterije i čuva vjeru da ne postane fanatična niti u službi politike ili isključivo svjetovnih ciljeva.

Dualizam manihejaca počiva na oholosti kojom dijele ljude na dobre i zle, na nas prave vjernike i njih krivovjernike. Protiv jednog takvog manihejstva u prvoj Crkvi ustao je snažno Apostol Pavao. On je i sam izišao iz židovskog, farizejskog fundamentalizma i shvatio da postoje i drugi putovi do Boga, odnosno da je vjera Božji dar – milost te da treba biti krajnje otvoren, a nikada nasilan prema onima koji drukčije vjeruju. Sjetimo se Pavlova naviještanja Isusa i poučavanja evanđelja od Jeruzalemskog sabora do teološkog objašnjavanja vjere u «nepoznatoga Boga» učenim Atenjanima na Atenskom areopagu. Ne mora se biti Židov ili da se pripada samo jeruzalemskoj, samo jednoj lokalnoj ili nacionalnoj religijskoj zajednici, pa da se bude kršćanin.

Pismoznanci i farizeji griješili su protiv same biti vjere jer nisu uvažavali druge. Kršćanska teologija počela se razvijati kao racionalno obrazloženje vjere, kao apologija i konfrontacija s drugim mišljenjem i uvjerenjem. Na Isusovom tragu proroka i učitelja, teologija kao govor o Bogu, traži evanđeoske kriterije i čuva vjeru da ne postane fanatična niti u službi politike ili isključivo svjetovnih ciljeva. Biblijskim, dakle teološkim rječnikom kazano teologija traži da Bog u kojega vjerujemo ostane «božanski Bog», a govornici o Bogu – teolozi, ponizno svjesni oceana neznanja o Bogu. Vjerujemo da se Bog objavio u Isusu Kristu, ali njime ne možemo ovladati ni svojim najuzvišenijim tumačenjem, ni najpobožnijom praksom, ni najgorljivijim molitvama. Božanski Bog je srž vjere i granitna stijena na kojoj počiva teologija. Ako teologija ne čuva tu temeljnu oznaku vjere, vjera skreće u primitivno pobožnjaštvo do praznovjerja, u toljagu u ruci fanatika ili u ideološku (nacionalističku ili neku drugu kolektivističku) isključivost i nasilje.

Uz manihejstvo, trajne unutarnje kušnje kršćanske vjere su gnosticizam i pelagijanizam. O njihovim suvremenim oblicima kao «mračnoj duhovnoj svjetovnosti» često je govorio papa Franjo. Gnosticizam prenaglašava spoznaju; misli se da je znanje dovoljno za spasenje. Gnostici mogu biti i oni koji nisu školovani, koji preziru intelekt i knjigu, spoznaju i teologiju, ali pritom misle da baš oni sve znaju o Bogu i samo oni mogu učiniti razumljivim otajstvo vjere. Gnostici zatvaraju vjeru u subjektivizam, u svoje osjećaje i iskustvo. Bog je za njih samo duhovno biće, onostrani Bog, bez tijela i povijesti. Primjerice, čak i u određenim likovnim izrazima, gnostički nadahnutim, u nekim izrazima površnog likovnog bizantinizma, prikazuje se samo proslavljeni Krist čije su rane i patnja samo simbolične. To je Bog bez otajstva utjelovljenja, Krist bez povijesti, Crkva bez siromašnih, bogoštovlje bez služenja braći…

Gnostici, bili učeni ili ne, uvijek su protiv teologije. Prvi, jer su se u nju navodno razočarali, spoznavši navodno kako je molitva daleko uzvišenija od mišljenja, kao da mišljenje ne pripada darovima Božjega Duha; ustvari takvi učeni često odustaju od teologije jer im ona ne donosi zadovoljavajući profit ili društveni ugled. Da je bavljenje teologijom unosnije, bavili bi se mnogi. Drugi, oni neuki gnostici, u teologiji vide opasnost po sebe. Naime, teolozi raskrinkavaju njihovu sebeljubivu površnost, ili im demontiraju kule i gradove u pobožnim oblacima, postavljaju im granice, ustvari ušutkuju ih. I jedni i drugi svode vjeru na subjektivno iskustvo, popularno kazano samo na vlastito svjedočenje, koje je ustvari religiozni stav bez Boga, odnosno svjedočenje Boga koji njima «paše» i bez uvažavanja vjerničkoga iskustva drugih.

Uz gnostike u Crkvi su uvijek prisutni neki pelagijanci, također preziratelji teologije, teološke refleksije i samokritičnosti u vjeri. Za razliku od gnostika, pelagijanci ne naglašavaju toliko racionalnost, vlastite teorije o vjeri i Bogu, nego golu religioznu praksu i volju. Oni rado za sebe kažu da su pragmatični, i da valja ostaviti po strani puste teorije i riječi. Teologiju smatraju suvišnim kompliciranjem, jer voljom možeš sve: vjerovati i činiti čuda. Poput gnostika i oni pripitomljavaju otajstvo, imaju odgovore na sva pitanja i služe samo sebi. Vjera nije Božja milost, dar, nego isključivo htijenje, voljni pristanak.

Danas je  potrebnije biti teologom nego u nekim prijašnjim vremenima, i to teologom, kojemu će Isus biti glavni kriterij da razlikuje svjetovno od svetoga, carevo od Božjega, nacionalno od evanđeoskoga…

Suvremeni pelagijanci su nezajzni, hektični duhovni aktivisti, stvaraju presiju uvijek novih i različitih pobožnih praksi. Mogu stalno pričati o Bogu, čak i klečati, a da pritom ne moraju tražiti ikakvo dublje vjersko iskustvo ili teološko pojašnjenje. Česti su protagonisti i sudionici javnih religijskih manifestacija. Rigidni su u zahtjevu slijepe poslušnosti crkvenim autoritetima, nepopustljivi u obdržavanju crkvenih propisa i moralnih zabrana, dok istodobno žive vrlo svojeglavo, svjetovno hedonistički. Ne vole teologiju, nego liturgizam, obredno razmetanje, ceremonijalni rubricizam; vole stare obrede i egzorcizme, rado se oblače u «čarobnjačke» haljine iz prošlih vremena, demonstriraju svetim stvarima kao magijskim predmetima i istodobno znaju nositi «markiranu» svjetovnu odjeću, voziti luksuzne automobile i koristiti najsuvremeniju tehnologiju. Pelagijanci potvrđuju da se može biti silno izvanjski religiozan, ali bez Boga, bez osobnog odnosa s Bogom, bez teološke auotorefleksije. Oni su gotovo svemoćni.

Dio neopelagijanaca nadomješta teološku izobrazbu i duhovnu dimenziju vjere menadžerstvom, socijalnim ili karitativnim akcijama bez naviještanja evanđelja. Očarani su svojom kleričkom moću u društvu i politici, ili ih crkveni poglavari tjeraju u tome smjeru i osnažuju im svjetovni talent. Iscrpljuju se bogatim društvenim životom, gradnjama i organiziranjima vanjskih proslava, poslovnim sastancima i večerama. Oni su svećenici nacionalnoga ili biznismeni u svetoj odori.

Naše vrijeme, kazao bi teolog J. B. Metz, «naklonjeno je religiji bez Boga». Zato toliko umišljaja da ima mnogo vjernika. Zato se ne smije ni u snu primijeniti na nas Isusovo pitanje hoće li kad dođe naći vjere na zemlji. Zato toliko sakralnoga u javnom prostoru i toliko sekularnoga u sakralnom, toliko križeva bez Isusa, toliko bestjelesnih Gospa, toliko religije a Boga kao da nema, kao da je iščeznuo iz budne svijesti ljudi. Upravo ovakva religiozna situacija traži teologiju. Danas je nasušno potrebno postavi temeljno teološko pitanje: u koga i kako vjerujem, jer upravo je Bog glavna tema, glavni predmet vjere, mišljenja i govora. Upravo je danas nužno potrebno biti teologom i nastojati, sa svim svojim ograničenjima, kroz svjetlo evanđelja i Isusovu praksu, odgovoriti na postavljeno pitanje.

Danas je  potrebnije biti teologom nego u nekim prijašnjim vremenima, i to teologom, kojemu će Isus biti glavni kriterij da razlikuje svjetovno od svetoga, carevo od Božjega, nacionalno od evanđeoskoga… Danas je nasušno potreban teolog koji neće dopustiti protjerivanje ili zakrivanje božanskoga Boga ne samo iz javnosti nego najprije s oltara, koji će se usprotiviti antiteološkom duhu pismoznanačkog sebeljublja i farizejske liturgijske autoidolatrije.

Nužan je teolog koji bi upozoravao na najgore bezboštvo: duhovno i fizičko nasilje u ime Boga. Teolog koji od sebe i iz Crkve ne bi tjerao malene i krhke u vjeri, one koji se straše mase i religioznih pokliča, koji se osjećaju da nikome ne pripadaju, a traže gostoprimljivu crkvu i vjerničku zajednicu solidarne braće i sestara.

Nužan je danas teolog koji bi zagovarao i štitio slobodu vjere ali i slobodu nevjere, jer se tako brani svakog čovjeka, budući da je u srcu Božje ljubavi svaki čovjek. Njegova teologija odražavala bi ljubav prikovanih Isusovih ruku kako za nevjerne prijatelje tako i za slobodu bezboštva vlastitih neprijatelja.

Nužan je teolog koji bi proročki uznemiravao vlastodršce i dovodio u pitanje religijske i političke pilate koji progone i tlače malene, koji se smatraju posjednicima istine i jedinim baštinicima i tumačima vjere. Teolog je stalna smetnja i zanovijetanje vjernicima iz običaja i tobože uvijek provjerenim religioznim stručnjacima i «duhovnim starosjediocima».

Nužan je teolog koji bi upozoravao na najgore bezboštvo: duhovno i fizičko nasilje u ime Boga. Teolog koji od sebe i iz Crkve ne bi tjerao malene i krhke u vjeri, one koji se straše mase i religioznih pokliča, koji se osjećaju da nikome ne pripadaju.

Nužan je teolog koji bi raskrinkavao lažne teologe koji, sve u ime Isusu Krista, misle da vjera nije ludost Božje dobrote i milosrđa, nego bešćutno snalaženje i kleričko laktašenje, kompromiserstvo i oportunizam prema svakoj vlasti. Takvi bi vjerojatno sklonili Isusa da se ne ponaša onako oštro i kritično prema svojima, da «ne gleda sve crno», jer tako bi, poput njih, lukavo sačuvao život od patnje i križa. Pravi teolog naviješta Isusov križ usred svoje vjerničke zajednice u kojoj je križ ludost za gnostike i skandal za pelagijance, a za najveći broj pobjednik znak i religiozna toljaga za neprijatelje.

Nužan je teolog koji bi ukazao kako je presudno znati i praktično uvažiti da smo svi mi ljudi grešni i konačni, da smo samo «mali vjernici», da smo tako skloni nevjernosti, da smo poput Petra samo onda istinski vjernici ako kao «stijena», kao Crkva, pojedinačno i zajednički proplačemo i pokajemo se za svoje izdaje, ako slijedimo Isusa, ako posvjedočimo da smo tražitelji a ne posjednici istine i ljubavi te da se istini, Isusu i Bogu, možemo samo primicati a da ljubiti – onako kako nas Bog ljubi – moramo učiti čitava života.

Nužan je teolog pomnjiv na slušanje drugih mišljenja, «spor na govor i spor na srdžbu» zato što drugi drukčije misle i vjeruju. Solidaran je s onima koji osjećaju Božju odsutnost, jer je to iskusio njegov Spasitelj u Getsemaniju i na križu, jer i sam ima iskustvo «nepoznatog Boga», jer kršćanski teolog vjeruje u Boga Isusa Krista koji, uza sve njegovo znanje i volju, bogoštovlje i pobožnost, premda Tajna koja otkupljuje i tješi, ipak ostaje nedostižna Tajna – božanski Bog.

---

Autor: Ivan Šarčević. Tekst je objavljen u rujanskom broju kršćanske obiteljske revije Kana. 

---