Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Johanna Gustafsson Lundberg: Problem nisu ljudi. Problem su sustavi koji ne omogućuju susret, dijalog i međusobno učenje
Ono što me iznova pokreće jest iskustvo zajedničkih prostora u kojima još postoji povjerenje da dijalog i male konkretne geste imaju smisla. Nadahnjuju me trenuci kad vidim ljude koji, usprkos svemu, nastavljaju djelovati iz vjere da svijet može biti drugačiji
Johanna Gustafsson Lundberg izvanredna je profesorica etike na Centru za teologiju i religijske studije u Lundu (Švedska). Njezina istraživačka područja obuhvaćaju fenomenologiju i teologiju. Piše o ulozi religije u javnom prostoru, migracijama, ekleziologiji i religijskom obrazovanju, a vodi i transdisciplinarni projekt o egzistencijalnoj održivosti i budućim životnim okruženjima za starije osobe. Zajedno s Ulrichom Schmiedelom nedavno je pokrenula „Laboratorij javne teologije Sveučilišta u Lundu“, a s T. Wyller i N.H. Gregersen je uredila knjigu Redeeming the Sense of the Universal: Scandinavian Creation Theology on Politics and Ecology (2025).
U intevjuu za Polis profesorica Lundberg odgovara na pitanje uloge i relevantnosti teologije danas, odnosu socijaldemkracije i kršćanstva u Švedskoj, izazovima s migracijama, napose u švedskom društvu, o specifičnostima skandinavske teologije, ali i o drugim važnim pitanjima teolgije i društva.
Ove godine na Mediteranskim teološkim susretima obilježavamo velike obljetnice značajnih teoloških događaja kao što je koncil u Niceji i Drugi vatikanski koncil. Takva obilježavanja uvijek vode do šireg pitanja: Koja je uloga i relevantnost teologije danas? Još konkretnije, što to specifično i jedinstveno teologija može unijeti u suvremeni javni diskurs?
Teologija danas može doprinijeti javnom diskursu na više razina, i to ne samo unutar crkvenih krugova. U suvremenom kontekstu koji karakterizira sve jača polarizacija, fragmentacija i gubitak povjerenja u institucije, teologija sa svojim pojmovnim aparatom i iskustvom zajednica koje su prošle kroz sukobe, pomirenja i duhovne procese može biti važan korektiv i orijentir. Jedno od temeljnih područja njezina doprinosa je promišljanje pomirenja, odgovornosti i opraštanja. To nisu samo teološke ili crkvene kategorije, nego duboko političke i društvene. U vremenu kada je teško zamisliti zajedničku budućnost, teološki pristup koji uključuje priznanje krivnje, proces ozdravljenja i mogućnost novog početka ima potencijalnu moć.
U Švedskoj, na primjer, proces pomirenja Crkve sa domorodačkim narodom Saami, ranije nazivanih Laponci, je otkrio snagu teološke tradicije da doprinese nacionalnom suočavanju s prošlošću. Takvi procesi nisu brzi niti laki, ali otvaraju prostor za drugačiji govor i slušanje. Pritom treba imati na umu i da pozivanje na prošlost nije neutralan čin. Povijest se uvijek tumači, i svako pozivanje na tradiciju podrazumijeva određeni etički izbor. Biramo autore, figure i epizode koje na neki način potvrđuju naš pogled. Zbog toga bi teološki rad s prošlošću trebao biti duboko svjestan svoje moralne odgovornosti.
Druga važna dimenzija je hermeneutika. Teolozi su školovani u čitanju i tumačenju drevnih tekstova u svjetlu sadašnjih izazova. Ta vještina čitanja tekstova iz drugih epoha, razumijevanja konteksta, prepoznavanja univerzalnih i partikularnih aspekata može biti dragocjena u vremenu koje često traži brze odgovore na složena pitanja. Teologija uči strpljenju u mišljenju i otvara prostor za drugačije perspektive.
Švedska je poznata po svojoj socijaldemokratskoj tradiciji i kao država blagostanja. No, čini se da se taj model danas suočava s određenom krizom. Po Vašem mišljenju, je li riječ o privremenom zastoju ili dubljoj transformaciji? Smatrate li da su načela socijalne države ukorijenjena u kršćanskim vrijednostima? Trebaju li se kršćani aktivno zalagati za očuvanje i obranu tog modela? Ili, s druge strane, može li i uvjereni kršćanin s pravom prihvatiti desno orijentirani, antisocijalistički politički stav?
Nalazimo se usred duboke transformacije – ne samo u Švedskoj, nego i globalno. Model socijalne države koji se razvio sredinom 20. stoljeća bio je utemeljen na relativno homogenom društvu, s jakim konsenzusom o ulozi države u zaštiti najranjivijih. Danas živimo u pluralnijem, fragmentiranijem društvu, s drugačijim komunikacijskim i političkim okruženjem. Neki elementi starog modela više ne funkcioniraju, ali temeljne vrijednosti, kao socijalna pravda, solidarnost, briga za zajedničko dobro, nisu izgubile na važnosti. Štoviše, možda ih danas trebamo više nego ikada.
Osobno smatram da je obrazovanje bilo ključno u formiranju tog zajedničkog identiteta. Kao dijete sam pohađala javne škole gdje su se susretali učenici iz svih društvenih slojeva i različitih podrijetla. Taj oblik suživota i učenja zajedništva bio je snažan temelj za izgradnju pravednijeg društva. Danas, s rastom privatnih i posebnih škola, svjedočimo sve većoj segmentaciji, ne samo obrazovnoj, nego i društvenoj. Uz to ide i komercijalizacija obrazovanja, gdje je fokus često više na tržištu nego na zajedničkom dobru.
Kršćanstvo, po meni, nije politički program, i ne treba ga pretvarati u ideološku platformu. No, povijesno gledano, socijaldemokratski projekt u Švedskoj nastao je u kontekstu obilježenom luteranskim teološkim nasljeđem. Vrijednosti poput služenja bližnjem, odgovornosti za zajednicu i institucionalne podrške ranjivima, sve to ima teološke korijene, čak i ako ih suvremeni politički akteri više ne imenuju kao takve
Kršćanstvo, po meni, nije politički program, i ne treba ga pretvarati u ideološku platformu. No, povijesno gledano, socijaldemokratski projekt u Švedskoj nastao je u kontekstu obilježenom luteranskim teološkim nasljeđem. Vrijednosti poput služenja bližnjem, odgovornosti za zajednicu i institucionalne podrške ranjivima, sve to ima teološke korijene, čak i ako ih suvremeni politički akteri više ne imenuju kao takve. Ipak, socijaldemokracija u Švedskoj je bila i sekularni projekt. Često je bila u napetom odnosu s Crkvom. No, to ne znači da se kršćanske smjernice u njoj ne mogu prepoznati, posebno u ideji da društvo treba graditi strukture koje pomažu čovjeku da bude slobodan, ali i podržan.
Glede desnih politika, temeljna stvar koju želim naglasiti je da se kršćanstvo ne može svesti na politički program. Moramo biti vrlo oprezni glede napasti da se kršćanstvo ideologizira ili koristi kao politička agenda. S druge strane, Švedska je danas sekularna, ali i dalje duboko prožeta luteranskim teološkim nasljeđem. Naša svakodnevica, način organiziranja rada, praznika, pa i osjećaj društvene odgovornosti i dalje nose tragove tog nasljeđa, iako ga se više ne spominje svjesno. Sekularni identitet u Švedskoj zapravo je velikim dijelom oblikovan luteranskim vrednotama. Reformacija nam je donijela principe poput sola scriptura i slobodu kritike crkvene hijerarhije, a to su elementi koji se lako povezuju s liberalnim i sekularnim vrijednostima. Ipak, socijaldemokrati nisu tvorci crkveno-državnog modela; oni su ga često kritizirali, iako su u prošlosti biskupi sudjelovali u važnim društvenim raspravama, kao o pobačaju, razvodu, obrazovanju itd.
Na kraju, mnogi bi rekli da ideja pomaganja bližnjem kroz institucije proizlazi iz kršćanske etike. To je načelo da rado plaćam porez kako bi moj bližnji imao ono što mu treba. Drugi bi, međutim, tvrdili da je to više humanistička tekovina prosvjetiteljstva nego religijska. Ovdje se otvara prostor za različita tumačenja i odgovornost vjernika da političke stavove usklađuje s evanđeoskim duhom, a ne stranačkom logikom.
Švedska je dugo bila poznata po svojoj otvorenosti prema izbjeglicama, osobito tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije 1990-ih, a i kasnije, kada je imala jednu od najviših stopa odobrenih azila po glavi stanovnika. Jedna od posljedica te politike bila je i značajan porast muslimanskog stanovništva. Koje su bile glavne društvene i kulturne posljedice takve politike i kako se ti razvojni procesi mogu tumačiti iz teološke perspektive?
Iskustva s migracijama Švedsku su oblikovala na duboke načine. S jedne strane, obogatile su društvo, ne samo kulturno i gastronomski, nego i spoznajom o svijetu izvan vlastitih granica. Ljudi koji su dolazili često su iza sebe imali iskustvo rata, nasilja, gubitka, i njihova prisutnost nam je pomogla da bolje razumijemo koliko smo zapravo bili zaštićeni. S druge strane, promjene su otvorile i brojna pitanja – o integraciji, vrijednostima, o tome što znači zajednica u kontekstu pluralnosti. Problem je što se često u javnom diskursu migracija svodi isključivo na muslimansko stanovništvo, čime se stvara osjećaj prijetnje. To je vrlo opasan narativ. Kao teologinja, smatram da je naša odgovornost da se suprotstavimo takvom pojednostavljenju. Ljudi nisu problem. Problem su sustavi koji ne omogućuju susret, dijalog i međusobno učenje.
Pluralna društva ne nastaju bez napora. Ona su prostor pregovora, neslaganja, ali i kreativnosti. Ako se prepustimo logici straha i kontrole, izgubili smo priliku za ono što pluralnost zaista može biti – bogatstvo međusobnog susreta. U tom smislu, ključni su osobni kontakti i konkretna zajednička iskustva. Na razini ideologije, ljudi mogu ostati nepomireni. Na razini života, susreta i zajedničkih priča – otvaraju se nove mogućnosti.
U teološkom smislu, danas imamo i veću potrebu za onim što nazivamo teologijom religija, ne samo kao deskriptivno poznavanje drugih vjera, nego kao dubinsko promišljanje o vlastitim istinama u svjetlu razlika. Takvo promišljanje ne vodi nužno do relativizma, ali traži poštenje, slušanje i svijest o kompleksnosti. Upravo to je prostor gdje teologija može dati doprinos nudeći modele susreta koji poštuju istinu, ali i čovjeka.
U svom predavanju u Lovranu predstavili ste neke ključne elemente skandinavske teologije stvaranja. Možete li pobliže objasniti temeljne uvide te teološke tradicije? Kako ona obogaćuje naš odgovor na današnje ekološke, društvene ili egzistencijalne izazove?
Skandinavska teologija stvaranja razvijala se u kontekstu dubokog preispitivanja nakon Drugog svjetskog rata. Njeni su začetnici pokušali razviti teologiju koja se više ne bi mogla instrumentalizirati za destruktivne političke ciljeve, poput onih koje je nacionalsocijalizam zloupotrebljavao. Umjesto toga, okrenuli su se onome što nas međusobno povezuje kao ljude, bez obzira na religiju, naciju ili kulturu, te su razvijali pristup koji počiva na ideji međuovisnosti, međuljudske odgovornosti i etičkog poziva koji iz toga proizlazi. Danski filozof i teolog K.E. Løgstrup, primjerice, inzistirao je da svaki susret s drugim čovjekom uključuje odgovornost. Pomalo poetički je govorio: „Uvijek kada susretnemo drugu osobu, držimo njen život u svojim rukama“. Time je naglašavao ozbiljnost činjenice da smo u međusobnom odnosu. Etički zahtjev se tada usredotočuje na moju pažnju prema drugome: „Što drugome treba?“
Ovaj pristup, dakle, nije apstraktan. On pruža teološku osnovu za stvaranje društva u kojem nije važna samo pripadnost, nego i otvorenost prema drugome, i to drugome u svoj njegovoj krhkosti. Ekološki gledano, ova međuovisnost se proširuje na stvorenje u cjelini. Iako je klasična luteranska misao često bila antropocentrična, današnji teolozi u toj tradiciji sve više prepoznaju da odgovornost uključuje i prirodni svijet. Pritom se, osim na biblijsku predaju, oslanjaju i na iskustva domorodačkih naroda, drugih religijskih tradicija i ekoloških znanosti. To stvara bogat okvir u kojem se kršćanska vjera ne zatvara u sebe, nego se uključuje u širi dijalog o budućnosti zajedničkog života, ljudskog i onog neljudskog. Takav dijalog ne nudi gotova rješenja, ali otvara prostor za nadu, otpor i odgovornost u vremenu raznih kriza.
Važno je ne zanemariti stvarnost u kojoj živimo i moramo se čuvati „crkvenjaštva“ u kojem se Crkva zatvori u vlastite strukture i zaboravi svijet izvan sebe. Teolog treba propovijedati s obzorjem stvorenja, u stalnoj povezanosti s konkretnim životima, stvarnim borbama ljudi. U suprotnom, riskiramo ili idealizaciju, ili prilagodbu koja izdaje samo poslanje evanđelja
I jedno pitanje na osobnijoj razini: U svijetu obilježenom nesigurnošću, sukobima i ubrzanim promjenama, što Vam kao teologu daje nadu i radost? I općenitije: Trebaju li kršćani danas naginjati opreznom realizmu ili radikalnoj, čak i rizičnoj nadi? Što je, po Vašem mišljenju, vjernije evanđeoskoj poruci?
Pitanje nade ne vidim nije teorijsko nego duboko osobno. Bilo je razdoblja kad sam se osjećala preplavljeno, pa čak i paralizirano vijestima iz svijeta, osjećajem nemoći, srama, ili pak neizvjesnosti o tome što bi moj mali doprinos uopće mogao značiti. No, ono što me ponovno pokreće jest iskustvo zajedničkih prostora u kojima još postoji povjerenje da dijalog i male konkretne geste imaju smisla. Nadahnjuju me trenuci kad vidim ljude koji, usprkos svemu, nastavljaju djelovati iz vjere da svijet može biti drugačiji. Važno se oduprijeti tendenciji pasiviziranja, i tu mi je zanimljiva metafora koju je upotrijebio britanski filozof Timothy Morton: ponekad jedno malo „mrdanje“ (eng. wiggling), tj. čin za koji ne znamo hoće li donijeti promjenu, ipak pokrene lavinu. Kao kad pomaknete jedan kamen i čitav niz drugih krene niz padinu. Ne znamo kad će se to dogoditi, ali važno je imati na umu da naše male svakodnevne geste mogu biti točka preokreta. I to nas može sačuvati od očaja.
Što se tiče napetosti između opreznog realizma i proročkog govora, smatram da treba izbjegavati krute podjele. Utopijski pogledi znaju biti opasni i donijeti isključenje, pa i nasilje. Zato je možda najprimjereniji oprezni realizam u dijalektičkoj povezanosti s proročkim stavom koji podrazumijeva preuzimanje rizika i ukazivanje na nepravde i probleme. Važno je ne zanemariti stvarnost u kojoj živimo i moramo se čuvati „crkvenjaštva“ u kojem se Crkva zatvori u vlastite strukture i zaboravi svijet izvan sebe. Teolog treba propovijedati s obzorjem stvorenja, u stalnoj povezanosti s konkretnim životima, stvarnim borbama ljudi. U suprotnom, riskiramo ili idealizaciju, ili prilagodbu koja izdaje samo poslanje evanđelja.
Ne vjerujem da je kršćanstvo samo po sebi gotov odgovor na sve. Ono može biti izvor duboke mudrosti i orijentacije, ali rješenja vidim u dijalogu: s drugim religijama, s humanizmom, sa sekularnim pogledima. Tamo gdje smo spremni i pridonijeti, i biti izazvani.
Razgovarao: Stanko Perica