Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Marko Medved: Kršćanstvo nadilazi nacionalnu pripadnost i ujedinjuje sve narode u jedan Božji narod
Često su u povijesti Crkve velike unutarnje napetosti dovodile do obnove teologije. Uspjeh Drugog vatikanskog koncila uvelike se može pripisati doprinosu onih teologa koji su ostali u zajedništvu s Crkvom unatoč nesporazumima i patnjama koje su podnijeli
Marko Medved je teolog i crkveni povjesničar, redoviti profesor na Katedri na društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta u Rijeci. Bio je glavni urednik Riječkog teološkog časopisa, bavi se istraživanjem crkvene povijesti i objavio je više monografija i znanstvenih radova od kojih izdvajamo: Riječka Crkva u razdoblju fašizma: nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji (2015.) i Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci (2020.).
U intevjuu za Polis prof. Medved govori o odnosu teologije i povijesti, o važnosti neselektivnog promatranja crkvene povijesti u svjetlu teološkog čišćenja memorije, o novim oblicima konstantinizma u odnosu države i Crkve, o važnim crkvenim obljetnicama…
Teolozi poput Marie-Dominique Chenu-a tvrdili su da je teologija po svojoj naravi povijesna – ona se ne bavi samo vječnim apstrakcijama, nego iskustvom Crkve kroz vrijeme. Može li teologija biti vjerodostojna ako zanemaruje povijesni kontekst u kojem nastaje?
Pokušao sam u svojemu predavanju ukazati na važnost povijesnosti za teologiju. Dominikanac Marie-Dominique Chenu bio je vrlo zainteresiran za povijest kao bitnu odrednicu za teološko promišljanje. On je osnovao Institut d’Études médiévales u Montréalu 1930., a zanimljivo je primijetiti njegovu skandaliziranost kada je kod svojih profesora teologa primijetio nepoznavanje crkvene povijesti. Tijekom godina svoga teološkog sazrijevanja, Chenu je privukao pozornost svojih kolega objavom djela Ecole de théologie. Le Saulchoir iz 1942. godine. Sveti Oficij stavio je to djelo na Indeks pod optužbom za navodno usvajanje „povijesne metode u teologiji“, a ta osuda rezultirala je njegovom suspenzijom i udaljavanjem od poučavanja. Njegova sudbina bila je u mnogočemu slična sudbini dvojice drugih predstavnika Nouvelle Théologie (nove teologije): isusovca Henrija de Lubaca i dominikanca Yves-Marie Congara. Enciklika Humani generis iz 1950. osudila je teologiju iz Francuske optužujući je za neprihvatljivu podložnost povijesti i povijesnoj metodi. No nakon nekoliko desetljeća, vjetrovi Drugog vatikanskog koncila i Ivana XXIII. rehabilitirat će ne samo inovativnu metodu, već i cijelu misao Marie-Dominique Chenua uključujući i važnost znakova vremena. Više od svega, Chenuovo nasljeđe kao znanstvenika srednjovjekovne teologije, posebno za razdoblje od 11. do 13. stoljeća, ostaje živo. Inos Biffi, teolog i profesor na Teološkom fakultetu u Luganu, dobar poznavatelj Chenuovog djela, kaže da je Chenu izdržao test vremena i da je donio prekretnicu u metodi i rezultatima analize teologije. U središtu svega toga bio je tomizam jer je Crkva odveć često poistovjećivala interpretaciju sv. Tome iz razdoblja katoličke obnove odnosno baroka sa samim Tomom. Tako je kritika tih tumača shvaćena kao rušenje samih temelja teologije, što je bilo krivo. Chenu je sa svojim „otvorenim tomizmom“ ostavio veliki trag na važne teologe poput Congara ili Schillebeeckxa. On je bio svjestan činjenice da se teologija nalazi u trajnom razvoju i da je moramo postavljati u dijalog s modernitetom. Chenu je bio blizak svećenicima-radnicima i općenito radničkome pitanju u poslijeratnoj Francuskoj. Nije slučajnost da je Chenu bio jedan od rijetkih teologa citiranih u socijalnoj enciklici Pavla VI. Populorum Progressio.
Kada je prije par godina švicarski kardinal Georges Marie Cottier govorio o Chenuu onda se sa zahvalnošću sjećao dijaloškog stava Chenua prema socijalnim pitanjima, rekavši da je taj teolog bio vir evangelicus poput utemeljitelja njegova reda sv. Dominiku, upravo zato jer je bio povjesničar i teolog u isti mah. Nije slučajno da je ime Chenua usko povezano uz vrednovanje koje se dogodilo s pojmom “znakovi vremena” na Koncilu, a još prije i s Ivanom XXIII.
Kao što se dogodilo puno puta u njezinoj povijesti, Crkvi je bilo potrebno vrijeme sazrijevanja da prihvati stavove navedenih teologa koje su središnje strukture iz Rima prvotno zabranile, a da bi trojica od njih (de Lubac, Congar, Daniélou) potom bili urešeni kardinalskim grimizom, kako bi barem u neku ruku dobili satisfakciju. Često su u povijesti Crkve velike unutarnje napetosti dovodile do obnove teologije. Uspjeh Drugog vatikanskog koncila uvelike se može pripisati doprinosu onih teologa koji su ostali u zajedništvu s Crkvom unatoč nesporazumima i patnjama koje su podnijeli.
Povijesni kontekst Katoličke crkve govori nam da je kroz povijest bilo i pozitivnog ali i negativnog, evanđeoskog ali i neevanđeoskog djelovanja. Koliko je važno ne biti selektivan, nego otvoreno govoriti o povijesnim događajima kao činjenicama i može li takav pristup pomoći u teološkom čišćenju memorije?
Hrvatskim čitateljima zainteresiranima za crkvenu povijest vjerojatno je poznato ime Huberta Jedina, ako ništa drugo kao urednika opsežnog niza „Velika povijest Crkve“ u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Jedin piše kako se crkveni historičar, prosvijetljen zdravom teologijom Crkve, neće bojati otkriti eventualne pogreške kršćana i crkvenih upravitelja. On tvrdi kako u neku ruku crkvena povijest može biti prozvana “povijesnom ekleziologijom” jer, spuštajući nas na zemlju, ispravlja nekad odveć idealizirane teze iz ekleziologije. Postavlja se pitanje hoće li se u slučajevima kada otkrije žaljenja vrijedno ponašanje biskupa ili pape katolički historičar osjetiti nelagodno u odnosu na Crkvu? Na postavljeno pitanje belgijski crkveni povjesničar Richard Aubert odgovara kako nelagodu ili probleme takva spoznaja može stvarati isključivo onima koji gaje pogrešno poimanje naravi Crkve ustanovljene od Isusa Krista. Valja podsjetiti da je Crkva poput Isusa Krista u isti mah božanska i ljudska stvarnost, sačinjena od božanskog i ljudskog elementa vjere, upravljana u Kristovo ime od ljudi sa svojim ljudskim kvalitetama i negativnostima, na koje historičar ima pravo i dužnost ukazati.
Odveć često neki gorljivi katolici zaboravljaju kako je vjernost i lojalnost pristajanja uz Crkvu osobe teologa odnosno crkvenoga povjesničara nipošto ne ograničava slobodu istraživanja. Znanstvenik se koji put neće bojati konstatirati kvalitete protivnika Crkve ili vrline kojega od heretik. Osjećaj da mu je sputana sloboda kao historičara javit će se jedino ukoliko je znanstvenik obilježen lošom teologijom.
Uzmimo u obzir primjer kritike hagiografije 16.-17. st., pri čemu danas možemo drage volje priznati kako su ispravno postupili oni koji su učinili selekciju odvojivši istinske svece od onih koji su bili objektom nedovoljno upućene pučke pobožnosti, odnosno pobožne prijevare. Odveć često neki gorljivi katolici zaboravljaju kako je vjernost i lojalnost pristajanja uz Crkvu osobe teologa odnosno crkvenoga povjesničara nipošto ne ograničava slobodu istraživanja. Znanstvenik se koji put neće bojati konstatirati kvalitete protivnika Crkve ili vrline kojega od heretika. Osjećaj da mu je sputana sloboda kao historičara javit će se jedino ukoliko je znanstvenik obilježen lošom teologijom. Podsjetio bih da je papa Franjo koncem studenog 2024. uputio pismo o obnovi poučavanja i proučavanja crkvene povijesti pozvavši crkvenu povijest da ne bude apologetika. Na nekim domaćim vjerskim portalima čovjek ima dojam da su na cijeni apologetičari, a ne teolozi.
U svome predavanju na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu ove godine govorili ste da je nakon Drugog vatikanskog koncila Katolička crkva prekinula vezu s državom kao “zaštitnicom vjere”. Međutim, novi oblici konstantinizma mogu se pojaviti u pokušajima ponovnog osvajanja društvenog prostora kroz politiku, kulturu ili zakonodavstvo, gdje se kršćanstvo poistovjećuje s državnim identitetom. Kako gledate na takav fenomen?
Treba uvijek iznova podsjećati da je vjera kršćanina izraz osobnog i slobodnog prihvaćanja ponude vjerovanja od strane pojedinca. Nažalost, danas su neki i unutar Crkve još uvijek fokusirani na odnose s civilnim vlastima u pogrešnom uvjerenju da se evangelizacija ostvaruje kristijanizacijom struktura društvenog poretka, namjesto ponudom vjere slobodnom izboru osobe. Uz pojam „konstantinovske Crkve“ tradicionalno se veže poimanje kršćanstva kao državne vjere, iako je tek car Teodozije 380. učinio korake u smjeru pretvaranja kršćanstva u službenu religiju carstva pa bi, povijesno gledajući, s obzirom na to da tek s Teodozijem kršćanstvo postaje državnom vjerom umjesto o konstantinovskoj eri ispravnije bi bilo govoriti o kraju Teodozijeva vremena. Kako bilo, na početku Drugog vatikanskog koncila potrebu da Crkva napusti Konstantinovo razdoblje iznijeli su među ostalim Marie-Dominique Chenu i Yves Congar, a prije njih i mnogi drugi. Je li ispravno to da se Crkva usko povezala s državom? Na to se pitanje uvijek različito odgovaralo pa su oni koji su se pozivali na potrebu reforme Crkve u predkonstantinovskoj Crkvi vidjeli ideal kojemu se treba vratiti skupa s apostolskom jednostavnošću, evanđeoskim siromaštvom i udaljenošću od svjetovnih kategorija moći i vlasti. Gledajući to kao crkveni povjesničar valja reći da savezu Crkve i države kršćanstvo duguje u određenoj mjeri uspjeh u kristijanizaciji poganskih naroda i stvaranje struktura kršćanskog društva. No savez duhovne i svjetovne vlasti na dugu stazu nije bio u interesu vjere, a usporedno se javljala čežnja za onim izvornim kršćanstvom prve Crkve. Katolička crkva s Drugim vatikanskim koncilom izlazi iz razdoblja „konstantinovske Crkve“, a najočitiji izraz te promjene je Dignitatis humanae, deklaracija o vjerskoj slobodi kojom Crkva odbacuje zaštitu države (tzv. brachium saeculare). Službeno se odbacuje bilo kakva politička religija. Rasprava o izlasku iz Konstantinovog razdoblja utjecala je ne samo na sam Koncil već i na njegovu recepciju.
Danas se u nas i vani vrlo često nameće identitetski katolicizam koji je zatvoren u sebi i protivi se svijetu. Ima dosta onih među kršćanima koji idu za ponovnim osvajanjem društva, rekonkviste toliko drage određenim integralističkim pokretima. Takvi se nastoje nametnuti kao reprezentativna i apsolutna snaga i zauzeti prostor u društvu u ime kršćanstva. Pred tim ciljem ne preže se ni od iskorištavanja molitve u javnom prostoru i drugim duhovnim kategorijama. Takve se stranke često pozivaju na kršćanski identitet kao suprotnost islamizaciji ili sekularizaciji, ali kršćanstvo na koje se oni pozivaju uglavnom je samo identitetsko i političko kršćanstvo kojemu kršćanska vjera kao takva nema veliko značenje. Politička manipulacija s religijom uvijek je opasna. To je tim žalosnije kada vidimo da im se katolička hijerarhija ne zna ili ne želi oduprijeti. Podsjetio bih na Željka Mardešića koji je upozoravao da kad god je u hrvatskoj povijesti Katolička Crkva pokušala igrati na kartu politike uvijek je izlazila poraženom i osramoćenom, jer se u nas redovitije žrtvovalo kršćanstvo politici nego obrnuto.
U svojim javnim nastupima često se referirate na papu Franju. Također, u predavanju ste istaknuli papino nastojanje oko Crkve koja ide u susret rubnima, isključenima, onima na periferiji. No, to nije samo, kako se često želi predstaviti, pitanje karitativnog djelovanja, već i teološkog pogleda na Crkvu, Krista i svijet. Kako izgleda Crkva koja ne dominira, nego služi? Kako to mijenja liturgiju, hijerarhiju, financije, odnos prema vjernicima pa i obrazovanje svećenika?
Istina, nakon smrti pape Franje istupao sam u javnosti promišljajući koja bi to bila baština toga pape. Dok se pozivam na papu Franju ja ustvari mislim na koncilsku Crkvu i ono što pod tim pojmom podrazumijevamo, u uvjerenju da je samo takva Crkva danas ispravan odgovor na zahtjeve iz evanđelja. Misao vodilja mojeg predavanja na MTS-u i radionica koje sam vodio bila je pokazati razvoj i promjene unutar teologije i u Crkvi. Oni koji su danas u našoj Crkvi najglasniji u oporbi prema promjenama vrlo često ističu pogrešnu tezu da zastupnici koncilske Crkve žele mijenjati nešto što postoji „od vijeka“ te da su promjene u Crkvi pogrešno „prilagođavanje duhu svijeta“. Tako na primjer zastupnici starog liturgijskog latinskog obreda danas tvrde da zastupaju misu koja se slavila kroz cijelu povijest. No to nije istina, jer u prvoj Crkvi to nije bilo tako. Kroz liturgijski tradicionalizam želi se povratak i restauracija predkoncilske teologije i crkvenosti. Ili da spomenem primjer ubrajanja biskupskog reda među sakrament svetog reda što je nova stvar. Iza svega stoji krivo shvaćanje tradicije. Ispravno razumijevanje tradicije ne znači povratak u dobra stara vremena koja je povijest uništila i to ne može biti povratak u prvo idealno vrijeme. Ispravno razumijevanje tradicije podrazumijeva prihvaćanje razvoja povijesti odnosno razvoj onoga što smo primili, a taj razvoj u sebi obuhvaća nadu i povjerenje da će Bog, koji je u prošlosti bio s našim precima, biti s nama i u budućnosti. Kršćanska tradicija je poslanje prema naprijed i ne treba je shvaćati kao postizanje onoga što se treba čuvati, a naslanja se na tradiciju i podsjećanje na Božja velika djela iz prošlosti. Iskustvo iz prošlosti ne znači da moramo očuvati prošla vremena i njezine oblike, već ih pripovijedamo kako bismo probudili nadu u Gospodinovu vjernost u budućnosti.
Mediteranski teološki susreti u Lovranu događaju se u organizaciji Riječke nadbiskupije koja ove godine proslavlja 100. godišnjicu postojanja. Na različite načine obilježili ste tu obljetnicu. Što možemo iz povijesti Riječke nadbiskupije naučiti za danas, odnosno u kojem ključu danas čitati i promatrati neke ključne događaje iz vremena prije i nakon Drugog svjetskog rata?
Moja Riječka biskupija, danas nadbiskupija, nastala je prije 100 godina, što je u povijesnim kategorijama kratko vrijeme. No bez obzira na to, niti u historiografiji, a još manje u javnom spomenu donedavno nisu bile poznate ni elementarne datosti te povijesti. Zato sam se još tijekom doktorskog studija bavio tom temom, među ostalim jer je i tadašnji nadbiskup Ivan Devčić prepoznao važnost te teme za našu mjesnu Crkvu. Nastala je tako i moja knjiga Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji, što je proširena verzija doktorata obranjenog na Fakultetu crkvene povijesti Gregoriane u Rimu. To je razdoblje bilo nepoznato jer je biskupija nastala za vrijeme talijanske uprave između dvaju svjetskih ratova, u vremenu obilježenom talijanskim fašizmom. Bila je to višenacionalna biskupija s hrvatskim, talijanskim i slovenskim vjernicima i klerom, u koju je Sveta Stolica slala biskupe Talijane. Delikatno pitanje odnosa Crkve i fašizma bio je odveć vrući krumpir za okolnosti komunizma kada je tadašnji režim takva pitanja koristio u razračunavanju s Crkvom što historiografiji nije omogućivalo objektivan pristup. Prema tome su vremenu kako Hrvati tako i Talijani pristupali viktimološki – pamtilo se samo ono što je bilo vezano za epizode u kojima su dotični narodi bili žrtvom (Hrvati i Slovenci za vrijeme Mussolinija, a Talijani zbog egzodusa u prvim godinama komunizma). Trebalo je dakle pokušati procijeniti zasluge i greške u složenom kontekstu društvene i crkvene povijesti. Mogu reći da smo u riječku crkvenu historiografiju i kolektivnu memoriju uključili sva tri naroda koji su se ugradili u našu lokalnu crkvenu povijest jer kršćanstvo nadilazi nacionalnu pripadnost i gradi zajedništvo koje je iznad nacionalnog, ujedinjuje sve narode u jedan Božji narod. Kad je riječ o hrvatsko-talijanskim odnosima, onda bih rekao da se kod nas vrlo često nacionalizam vidi samo kod drugoga, ali ne i kod sebe. Upozorio bih da se iste kriterije kojima se u nas prosuđuju drugi narodi, budemo spremni primijeniti i na neke hrvatske pojave (ili evanđeoskim riječima rečeno: Što gledaš trun u oku brata, a brvna u svome oku ne vidiš?).
Kada sam prije otprilike godinu i pol iz priopćenja zasjedanja HBK doznao da će naša Crkva obilježiti obljetnice crkvenih sabora u Splitu bilo mi je drago. Danas, kada analiziram način slavlja kako znanstveni, kulturni, općedruštveni, uključujući i liturgijsko slavlje početkom srpnja u Tomislavgradu mogu reći da je s vremenom i u Crkvi u prvi plan stavljen Tomislav i Hrvatsko Kraljevstvo, a crkvenost samih tih događaja u velikoj je mjeri stavljena u drugi plan
Također, ove godine obilježavamo 1700 godina od koncila u Niceji. Budući da je Koncil održan u vrijeme jedinstva Crkve Istoka i Zapada, može li njegova 1700. obljetnica biti prigoda za dublji ekumenski dijalog među podijeljenim crkvama koji bi vodio prema novom jedinstvu, ili će ova obljetnica ostati samo na svečarskom karakteru?
U ovome trenutku nisam dovoljno uključen u obilježavanja i teološka istraživanja o Niceji da bih mogao to procijeniti, mada sam proteklih godina objavio neke radove o vjerskoj toleranciji u prvim stoljećima kršćanstva. Svakako Niceja je jedan od temeljnih Koncila čiji izraz vjere i danas ponavljamo onda kada ispovijedamo nicejsko-carigradski Credo. Pitam se svakako da li suvremeni čovjek razumije što mu formulacije Creda poput „Bog od Boga“, „rođen ne stvoren“ i dr. govore o Isusu Kristu i kako ih on danas shvaća. Svjesni toga, mnogi su se u povijesti višekratno upuštali u pokušaje da kršćanima svoga vremena na razumljiviji način izreknu kršćanske istine. Poput Holandskog katekizma koji u pokoncilskom vremenu nije naišao na podršku središnjih struktura Katoličke Crkve.
Tomislav Janko Šagi-Bunić, naš istaknuti patrolog i sudionik Drugog vatikanskog koncila, bio je toga svjestan dok je pokušavao objasniti da se kršćanska poruka ne smije zadržavati u ukrućenom obliku golog repetiranja prošlih formulacija, jer su te krute formule ustvari plod određenog povijesnog vremena. On je pred Crkvu i kršćane stavio obvezu neprekidnog preoblikovanja tih formulacija na način da one sadržavaju vjernost izvornoj evanđeoskoj poruci i vjernost onome što nam govore znakovi vremena. Zato je za Šagi-Bunića povijest pomagalo za teologiju ukoliko ona želi biti znanost spasenja (scientia salutis) kako bi svakoj novoj generaciji u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru posredovala objavu na odgovarajući način (drugim riječima tako da je čovjek može shvatiti).
Želio bih da prokomentirate još jednu obljetnicu. Naime, ove godine na razini Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH obilježeno je 1100 godina splitskih sabora i krunjenja kralja Tomislava. Možete li nas podsjetiti koji su ključni zaključci sabora i što bi ti zaključci značili za nas danas? Kako kao crkveni povjesničar gledate na tu obljetnicu i na njezinu percepciju u javnosti?
Više sam godina predavao Povijest Crkve u Hrvata, kolegij koji je uključivao i govor o crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. Uistinu su to bili važni događaji naše crkvene i nacionalne povjesnice, među ostalim i zbog integracije dalmatinske obale s hrvatskim zaleđem. Kada sam prije otprilike godinu i pol iz priopćenja zasjedanja HBK doznao da će naša Crkva obilježiti obljetnice crkvenih sabora u Splitu bilo mi je drago. Danas, kada analiziram način slavlja kako znanstveni, kulturni, općedruštveni, uključujući i liturgijsko slavlje početkom srpnja u Tomislavgradu mogu reći da je s vremenom i u Crkvi u prvi plan stavljen Tomislav i Hrvatsko Kraljevstvo, a crkvenost samih tih događaja u velikoj je mjeri stavljena u drugi plan. Ustvari, čini mi se dok ovo pišem u srpnju 2025., da se dogodila sakralizacije nacionalnog. To je tim neprihvatljivije kada to dolazi od strane Crkve. Naime, katolikom se postaje krštenjem, a članom nacionalne zajednice rođenjem. Dakle, ne treba miješati nacionalno s vjerskim. To se već toliko puta događalo u prošlosti, da sam se nadao da smo to usvojili i naučili. Možda u objašnjenje ovoga ulazi i činjenica da se, vjerojatno i zbog nadzastupljenosti duhovnih zvanja iz određenih geografskih dijelova u našem episkopatu, u zadnje vrijeme katolički narativ u nas formira iz sredina u kojima se i ranije miješalo vjersko i nacionalno. Crkveni povjesničar pozvan je da dekonstruira mitove, a ne da ih potencira. Mi ne znamo ni da li je Tomislav okrunjen, ni gdje se to dogodilo, ali to nije priječilo odabir centralnog mjesta za misno slavlje u Tomislavgradu. Mogu kao vjernik sa žalošću konstatirati i to da se našlo vremena i novca da se obilježe sinode od prije više od tisuću godina, a napore pape Franje da ovdje i sada radimo na izgradnji sinodalne Crkve kontinuirano se odbijalo i odbija se do danas.
Razgovarao: Ivan Tučić