Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Leonardo Boff: Spoj unutarnje i vanjske ekologije: Franjina ‘Pjesma brata Sunca’
Pjesma brata Sunca predstavlja pomirenje čovjeka, u ovom slučaju Svetog Franje, sa svim stvorenjima. On je osjećao da su sva stvorenja Božja i da među njima zbog toga postoji bliska veza
Povjesničar Lynn White Jr. u svom naširoko poznatom članku „Povijesna ukorijenjenost naše ekološke krize“ iz 1967. godine optužuje židovstvo i kršćanstvo zbog njihovog duboko ukorijenjenog antropocentrizma kao glavnog razloga krize [ekološke] koja se danas pojavila. Ali on, također, priznaje da u kršćanstvu postoji i lijek protiv toga – kozmička mistika Svetog Franje iz Asiza.
Kako bi ovu ideju dodatno osnažio, predložio je da se Svetog Franju proglasi „zaštitnikom zaštitnikâ okoliša“, što je papa Ivan Pavao II. i učinio 29. studenog 1979. Sve njegove biografije – počevši od Tome Čelanskog, Sv. Bonavenutre, Peruđinske legende (jedan od najstarijih izvora) i drugih onovremenih izvora – uistinu svjedoče o „prijateljskoj vezi koju je Franjo uspostavio sa svim stvorenim…“ Svim stvorenjima je davao mila imena „braće i sestara“, pticama nebeskim, cvijeću poljskom i čak divljem vuku iz Gubbia.
Franjo je također uspostavio bratstvo i s onima koji su bili najdiskriminiraniji, kao što su gubavci, ali i sa svim drugim ljudima, poput muslimanskog sultana Malika el-Kamila u Egiptu, s kojim je vodio dugi razgovor. Zajedno su molili. Sveti Franjo je preuzeo naziv kojim muslimani zazivaju Allaha: „Uzvišeni“. Pjesma brata Sunca počinje s „Uzvišeni“.
U čovjeku iz Asiza sve odiše brižnošću, suosjećanjem i nježnošću. Filozof Max Scheller, učitelj Martina Heideggera, posvetio je Franji Asiškom briljantne i značenjem duboke stranice u svojoj studiji „Wesen und Formen der Sympathie“ [Bit i oblici simpatije] (1926). On piše: „Nikada se u povijesti Zapada nije pojavila ličnost s takvom snagom univerzalne simpatije i poštovanja kao što je Sveti Franjo. Nikada nije bilo moguće, kao kod Franje, očuvati jedinstvo i cjelovitost svih elemenata u područjima religije, erotike, društvenog djelovanja, umjetnosti i znanja“ (1926, s. 110). Možda ga je zbog toga Dante Alighieri nazvao „Suncem iz Asiza“ (Raj XI, 50).
Ovo kozmičko iskustvo pronašlo je u njegovoj Pjesmi brata Sunca („Pjesmi stvorenja“) svoj izvanredan oblik. U Pjesmi nalazimo potpunu sintezu unutarnje (unutarnji impulsi duše) i vanjske ekologije, prijateljsku i bratsko-sestarsku povezanost svih stvorenja. Slavimo osamstotu godišnjicu Pjesme brata Sunca u našem današnjem tužnom kontekstu. Čak i ako to može izgledati čudnim, ipak ima smisla slaviti, jer je i Franjo usred nepodnošljive tjelesne i duševne boli doživio trenutke prosvjetljenja te stvorio i zajedno s braćom otpjevao ovaj himan, koji je njega ispunio onim što je i nama potrebno: sjedinjenje neba i zemlje, sakramentalno značenje sunca, mjeseca, vode, vatre, zraka, vjetra i majke zemlje kao Stvoriteljevih znakova te konačno mir i radost zajedničkog života usred nevolja koje je sam proživljavao a koje i nas pogađaju.
Vratimo se kontekstu u kojem je himan nastao. Peruđinska legenda sadrži detaljan opis. Dvije godine nakon što je dobio stigme na La Verni, Franju je obuzela velika ljubav, koja je Bonaventurinim riječima značila smrt bez smrti. Franjo je bio skoro oslijepio. Nije mogao vidjeti sunce. Unutarnja i vanjska bol sve ga je teže obuzimala. Red koji je osnovao nije više bio pokret koji će se strogo držati evanđelja nego se pretvorio u instituciju. To mu je prouzrokovalo veliku patnju.
Bila je 1225. godina. Mjesto je bilo mala kapelica Sv. Damjana u kojoj su živjele Klara i njezine sestre. Obuzet tugom nije pronalazio mir. Pedeset dana je proboravio u jednom mračnom sobičku, niti je vidio dnevno svjetlo niti večernju vatru. Bol u očima nije mu dala da zaspe niti da se smiri. Skoro u beznađu je molio: „Gospodine, pomozi mi u mojoj bolesti, da je strpljivo mogu podnositi.“ Nije molio za to da ga bolest napusti, nego da je može podnijeti.
Njegov biograf Toma Čelanski izvještava da je Franjo tijekom molitve proživljavao veliku patnju. U takvoj situaciji je u nutrini čuo glas: „Budi sretan, brate, sretan usred svoje patnje i bolesti. U budućnosti ćeš biti siguran kao oni koji žive u mojem Kraljevstvu.“
Franju je ispunila nevjerojatna sreća. U mračnoj noći mu je svitao dan. Osjećao je se premještenim u Božje Kraljevstvo, simbol bezgraničnog pomirenja palog stvorenja sa Stvoriteljevim planom.
Franjo je potom ustao, prozborio je nekoliko riječi i otpjevao himan svega stvorenja: „Altissimu, omnipotente, bon Signore.“ Pozvao je svoju braću da zajedno s njim pjevaju himan, kojega je on upravo sastavio.
Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine,
tvoje su hvale i slava i čast i svaki blagoslov.
Tebi to jedinom, svevišnji, pripada,
a nijedan čovjek nije dostojan spomenuti te.
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
napose s gospodinom mojim, bratom suncem,
koji je dan i po kojem nas rasvjetljuješ.
I ono je lijepo i blistajući s velikim sjajem,
tebe, svevišnji, nosi značenje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem mjesecu i zvijezdama.
Na nebu si ih oblikovao sjajne i krasne i čiste.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu vjetru,
i po zraku i oblaku i vedrini i svakom vremenu,
po kojem uzdržavaš svoja stvorenja.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri vodi,
koja je vrlo korisna i ponizna i dragocjena i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu ognju,
po kojem nam rasvjetljuješ noć,
i on je lijep i razigran i snažan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj majci zemlji,
koja nas uzdržava i upravlja,
i rađa plodove razne sa cvijećem šarenim i biljem.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju poradi ljubavi tvoje
i podnose nemoć i nevolju.
Blaženi koji će to podnositi u miru,
jer ćeš ih ti, svevišnji, okruniti.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj smrti tjelesnoj,
od koje nijedan živi čovjek ne može umaći.
Jao onima koji će umrijeti u grijesima smrtnim.
Blaženi oni koje ćeš naći u svoj presvetoj volji,
jer smrt im druga neće učiniti zla.
Hvalite i blagoslivljate Gospodina moga i zahvaljujte mu
i služite mu s velikom poniznošću.
(Prijevod: Ivan Šarčević)
Kao što je pokazao franjevac Éloi Leclerc (1977), preživjeli nacistički logor smrti, za Franju su bili vanjski elementi poput sunca, zemlje, vatre, vode, vjetra i drugih ne samo objektivne stvarnosti, nego i simboličke, emocionalne stvarnosti, stvarni arhetipi, koji potiču dušu na sintezu vanjskog i unutarnjeg te na iskustvo jedinstva s cjelinom. Franjo je pjevao o suncu, mjesecu, zvijezdama i drugim bićima koja nije mogao vidjeti jer je pred kraj života bio potpuno oslijepio. U svojem hvalospjevu spominje ono najteže što mora integrirati: smrt. U biografiji Tome Čelanskog smrt Franji postaje gostom. On govori srdačnim tonom: „Dobro mi došla, sestrice smrti.“
Po nježnosti i bezgraničnom bratstvu Franjo postaje univerzalnim čovjekom. U djelo je proveo projekt čovjekove harmonije sa cjelokupnim stvorenjem i osjećao se da njemu pripada kao brat. Franjo nam je dao nadu da s majkom zemljom možemo živjeti u miru.
***
Ljetos je za boravka u Rimu Leonardo Boff na Papinskom sveučilištu Antonianumu nagrađen za teološki rad na području ekologije, a u povodu 800-te godišnjice Franjine Pjesme brata Sunca.
Tim je povodom na pitanje novinara Pierluigia Melea o aktualnosti Pjesme brata Sunca, Boff kazao: „Pjesma brata Sunca predstavlja pomirenje čovjeka, u ovom slučaju Svetog Franje, sa svim stvorenjima. On je osjećao da su sva stvorenja Božja i da među njima zbog toga postoji bliska veza, i među ljudima također. Time Sveti Franjo ostvaruje usklađivanje između unutarnje (impulsi, želje i unutarnji strahovi) i vanjske ekologije (priroda i njezina bića). On živi iskustvo cjelovitosti, iskustvo mistikâ koji susreću Boga u svim stvorenjima.“
Nastavljajući dalje, Boff se osvrnuo na poruku bratstva i brige za prirodu po uzoru na Svetog Franju i to povezao s enciklikom pape Franje Laudato si. On smatra da naša kultura ima utilitaristički odnos prema prirodi, ne prepoznaju se bliske, rodbinske veze među svim bićima i među ljudima. „Prirodi se ne pridaje vrijednost koju ona po sebi ima, neovisno o ljudskoj upotrebi.“ Zato čovjek, prema Boffu, misli da ima pravo eksploatirati je bez milosti. Franjo je imao univerzalno srce, kaže Boff te citira Laduato si gdje govori za Franju da mu je „svako stvorenje bilo sestra i brat, s njim emotivno povezano; zbog toga se osjećao pozvanim brinuti se za sve što postoji, posebno za ono što je slabo“. „Devastacija koju naša kultura nanosi prirodi“, smatra Boff, „proizlazi iz ozbiljnog nedostatka etike brige i prijateljskog odnosa sa svim bićima. Ovo je lekcija koju moramo naučiti od Svetog Franje ako želimo da priroda ostane održivom.“
Izvor: leonardoboff.org; prijevod: Jozo Š., polis.ba