Heinrich Bedford-Strohm: FRANJO, PAPA

Trinaestoga ožujka 2013. bio sam u svojstvu [bavarskog] regionalnog biskupa na putu u posjet dekanatu u mjestu Donauwörth. Navečer sam govorio na skupu s mnogim gostima iz regije. Usred govora dojavljen je bijeli dim iz Sikstinske kapele u Rimu. Kratko nakon toga vijest: Novi papa dolazi iz Argentine i uzima ime „Franjo”. Kroz redove skupa čulo se mrmljanje. Papa „s kraja svijeta”, kao što će i on sâm za sebe kasnije kazati! K tomu isusovac, koji je uzeo ime „Franjo”, dakle ime onog redovnika kojeg su mnogi moćnici njegova vremena ismijavali, ali koji je na koncu inspirirao bezbrojne ljude na čitavom svijetu, jer je zagovarao humanost, nadvladavanje nasilja, pravo slabih i poštovanje svega stvorenog.

Dakle, prema ovome Franji uzeo je ime papa koji će stajati na čelu više od milijarde vjernika i upravljati ogromnim aparatom moći. Neke se nade nisu ispunile. Ali naočigled jačine institucionalnog tisućljetnog sklopa rimokatoličke Crkve u svjetskim razmjerima sve je drugo nego samo po sebi razumljivo da je papa Franjo do konca ostao Franjo. Čovjek, koji svoju moć nije očitovao kao zapovjednik ili čuvar vjerskih istina, nego koji je kroz empatiju, kroz blizinu slabima i ranjivima i kroz inspiraciju razvijao ovu svoju moć. Da li je to bilo pranje nogu zatvorenicima na Veliki četvrtak, šišanje, brijanje i tuširanje koje je organizirao pod kolonadama na Trgu sv. Petra ili cilj svoga prvog putovanja izvan Vatikana, sredozemni otok Lampedusa, na koji su gotovo svakodnevno pristizali ljudi koji su se iz očajanja dali na put u čamcima opasnim po život – njegovo svjedočanstvo ljubavi osjećao se u ovome angažmanu jednako kao i u njegovoj otvorenosti za međureligijski dijalog u kojem je na prvo mjesto stavio odnos prema čovjeku, a ne podlaganje dogmi.

Kada sam papu Franju po prvi put sreo kao predsjedavajući Vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD), osjetio sam odmah veliku blizinu. Sastali smo se u jednoj prostoriji gostinjca Santa Marta gdje je on stanovao. Kardinal Walter Kasper, koji je bio posrednik susreta, stajao je kao prevoditelj na raspolaganju. Ali Franjo je bolje govorio njemački nego što sam mogao očekivati. Kada sam lagano govorio, mogao me je razumjeti. Centralna tema bila je ophođenje s izbjeglicama. U središtu stajalo je pitanje kako crkve mogu zajedno biti odvjetnice humaniteta u društvenim konfliktima koji su s time povezani. Također nekoliko godina kasnije, nakon jedne zajedničke propovijedi na svjetskom susretu ekumenske zajednice Sant’Egidio u Rimu u listopadu 2020, razgovarali smo nakon toga u sakristiji o pitanju kako bi se moglo pomoći civilnoj spasilačkoj službi na Sredozemnom moru. Svijest, da kod žučnih diskusija o ovome pitanju imate papu na svojoj strani, bila je velika podrška.

Kada sam mu jednom rekao: „Da ste u ono vrijeme Vi bili papa, povijest bi tekla drugim tokom”, on me je pogledao svojim vragolastim smiješkom i odgovorio: „Ja bih u tom slučaju Luthera imenovao kardinalom!”

Naravno kod mojih mnogih susreta s njim tema ekumene igrala je centralnu ulogu, posebno u jubilarnoj godini Reformacije 2017. Mi smo kao evangelička crkva zaključili da nećemo 500-godišnji jubilej Reformacije, koja je počela s Lutherovim tezama, slaviti kao prigodu protestantskog samoprofiliranja omalovažavajući druge – nego da (i kao Luther sâm) zajedno stavimo Krista u središte. Papa Franjo nas je u tome podržao. Kada sam mu jednom rekao: „Da ste u ono vrijeme Vi bili papa, povijest bi tekla drugim tokom”, on me je pogledao svojim vragolastim smiješkom i odgovorio: „Ja bih u tom slučaju Luthera imenovao kardinalom!”

Uz pomoć kardinala Reinharda Marxa [nadbiskupa nadbiskupije München-Freising], koji me je više puta pratio kod mojih posjeta u Rimu, nastao je jedan novi početak u ekumeni kojemu je papa Franjo dao vjetar u leđa. Poneka pri tome proklijala nada nije se ispunila. Kada su u Njemačkoj poduzeti koraci prema euharistijskom gostoprimstvu zapuhao je iz Rima protivan vjetar. Probuđene nade nisu pratili odlučni crkvenopravni koraci. Ali naposljetku uz papinu pomoć uspjelo je biskupijama otvoriti mogućnost da bračni parovi različitih konfesija zajedno sudjeluju u euharistiji.

I kada je naočigled tisuća dnevno umirućih od gladi govorio o „globalizaciji ravnodušja”, onda je to činio u jednostavnom uvažavanju Isusovih riječi: „Što ste učinili najmanjemu od moje braće i sestara, meni ste učinili.”

Pa i ako se za vrijeme ovog pontifikata nisu ispunile sve ekumenske nade, ja sam u svim susretima, ali i u mnogim javnim znakovima kod pape Franje uvijek jasno osjećao „ekumenu srca” o kojoj je govorio plenum Svjetskog vijeća Crkava 2022. u Karlsruheu. Prigodom moga nastupa kratko iza toga kao predsjedavajući ovoga Svjetskog vijeća Crkava jasno se mogla osjetiti ova uska povezanost. Složili smo se u tome  da je Isusovo svjedočanstvo spojeno uvijek i s jednim jasnim angažmanom za svijet. Tko svoje vlastite političke nazore projicira u ovoga papu, neće ga moći razumjeti. Redoslijed mora biti ovakav: Krist na prvome mjestu – i samo iz toga slijedi impuls za miješanje u političke stvari. Franjo se vodio nedjeljivim spojem „moliti i djelovati kao pravednik” o čemu je već Dietrich Bonhoeffer tako uvjerljivo govorio. Kada je u svojoj enciklici „Laudato Si” na mnogim stranicama govorio o skandalu uništenja prirode, onda to nije činio iz simpatije za određeni politički program, nego iz duboke brige za stvoreno koje nam je Bog povjerio. I kada je naočigled tisuća dnevno umirućih od gladi govorio o „globalizaciji ravnodušja”, onda je to činio u jednostavnom uvažavanju Isusovih riječi: „Što ste učinili najmanjemu od moje braće i sestara, meni ste učinili.”

Ne znam je li Franjo ikada vidio sliku poznatog grafita: „Učini kao Bog, budi čovjek.” Njegov je pontifikat u svakom slučaju slijedio ovaj poziv. Franjo je bio vjerodostojni nasljednik Isusov. To je najviše što se o jednome papi može kazati. Tkogod bude njegov nasljednik, on će – poput Franje – mnogo govoriti i o Božjoj ljubavi. Međutim, odlučujuće za uspjeh njegova pontifikata bit će da on – poput Franje – i sam zrači ovom ljubavlju.

Heinrich Bedford-Strohm (*1960), dugogodišnji predsjedavajući Vijeća Evangeličke crkve Njemačke i evangeličko-luteranski biskup za Bavarsku te predsjedavajući je Svjetskog vijeća Crkava.

Süddeutsche Zeitung, br. 96 od 26./27. 4. 2025, str. 5. Preveo: Jozo Džambo