Hannah Arendt: Angelo Giuseppe Roncalli – papa kršćanin

Kakva razočaravajuća i kakva fascinirajuća knjiga! Dnevnik duše Ivana XXIII., vođen najvećim dijelom za vrijeme duhovnih vježbi, sastoji se od beskonačno ponavljanih pobožnih izljeva i opomena samome sebi, „ispita savjesti“ i bilježaka o „unutarnjem rastu“, uz tek sasvim rijetke spomene stvarnih događaja, tako da se stranice i stranice čitaju kao elementarni naputak kako se može postati dobar i kako izbjeći zlo. Unatoč tome njemu uspijeva, na njegov vlastiti čudnovat i neobičan način, dati jasan odgovor na pitanja koja su ljude dirala prije sada već skoro tri godine kada je Angelo Giuseppe Roncalli, koji je uzeo ime Ivan XXIII., ležao na umoru [1963.]. Jedna rimska sobarica tada mi je posve jednostavno i jasno prizvala u svijest ta pitanja riječima: „Milostiva, ovaj je papa bio pravi kršćanin. Kako je to moguće? I kako se moglo dogoditi da na Svetu stolicu sjedne pravi kršćanin? Zar nije morao biti imenovan biskupom, nadbiskupom i kardinalom prije nego što je izabran za papu? Zar nitko nije imao pojma o tome tko je on bio?“ Na zadnje od njezina tri pitanja može se sa sigurnošću jednoznačno odgovoriti s „ne“. Kada je ušao u konklave nije spadao u one koji su bili „papabilis“; vatikanski krojači nisu imali pripremljenu ni jednu odjeću koja bi odgovarala njegovoj veličini. On je izabran jer se kardinali nisu mogli složiti i jer su bili uvjerenja, kako je on sâm pisao, da će „biti provizorni prijelazni papa“, papa bez posebne važnosti. „A evo mene sada“, nastavio je, „već na početku četvrte godine svoga pontifikata, s ogromnim radnim programom pred sobom koji treba izvršiti pred očima čitavog svijeta koji gleda i čeka.“ Ne čudi to što on nije bio „papabilis“, nego to da ga je netko mogao smatrati osobom bez značenja.

Međutim, to začuđuje samo ako se promatra iz kasnije perspektive. Crkva doduše propovijeda već skoro dvije tisuće godina imitatio Christi [nasljedovanje Krista] i nitko ne može reći koliko je neznanih župnika i redovnika tijekom svih tih stoljeća govorilo sebi poput mladog Roncallija: „Ovo je dakle moj uzor: Isus Krist“, pri čemu je već s osamnaest godina točno znao da je „biti poput dobrog Isusa“ moglo samo značiti biti „smatran lùdom“: „Ljudi kažu i vjeruju da sam lùda. Možda to i jesam, ali mi moj ponos ne dopušta da u to vjerujem. To je komično.“ Međutim, Crkva je institucija i bavi se, posebno nakon protureformacije, više očuvanjem dogmatskih načela vjere nego jednostavnom pobožnošću. Ona crkvenu karijeru nije lako omogućavala onima koji su poziv „Pođi za mnom“ uzimali doslovno. Ne zbog toga što se Crkva svjesno plašila izrazito anarhističnih elemenata u nerazvodnjenom, autentičnom življenju; nego jer je jednostavno vjerovala da su „patnja i prezrenost Krista radi i s Kristom“ kriva politika.

A upravo tog mišljenja Roncalli nije bio. On je čitava svog života sa strastvenom ushićenošću citirao ove riječi sv. Ivana od Križa. S ceremonije posvete za biskupa ponio je „jasan utisak sličnosti … s raspetim Kristom“, da bi se zatim često i prečesto tužio da „sam do sada premalo patio“; nadao se i očekivao da će mu „Gospodin poslati posebno bolna iskušenja“, „neku veliku bol i tjeskobu tijela i duše“. Tako je bolnu smrt smatrao velikom „tjeskobom duše“, budući da ga je prijevremeni konac istrgnuo od dragoga posla, ali istovremeno i kao dobrodošlu potvrdu svoga poziva: nužnu „žrtvu“ za veliki posao koji je morao ostaviti nedovršenim.

I premda mu je, prema vlastitom svjedočanstvu, „ideja ekumenskog koncila, dijecezanske sinode i revizije Zakonika kanonskog prava“ pala na pamet „bez bilo kakva prethodnog razmišljanja“, štoviše bila je „u potpunoj suprotnosti s ranijim promišljanjima … o ovoj temi“, to su se ipak ova razmišljanja ljudima sa strane činila kao gotovo logična ili u najmanju ruku prirodni izraz bića ovog čovjeka izvanredne snage vjere.

Možda je nekada bilo vrijeme kada se u crkvenoj hijerarhiji razmišljalo kao što je razmišljao veliki inkvizitor F. Dostojevskog i, prema Lutherovim riječima, bojalo se da će „svijet zbog Božjih riječi neprestano biti u pobuni, jer da nauk Božji želi čitav svijet promijeniti i nanovo oživjeti“, to jest stvoriti nemir „u onolikoj mjeri u kojoj dopire do svijeta“. Međutim, takva su vremena bila već odavno prošla. Zaboravilo se da „blagost i poniznost nisu isto što i slabost i popustljivost“, kako to Roncalli ponekad primjećuje. On je svoju okolinu brzo naučio ovoj razlici. Pa iako je u određenim krugovima neprijateljstvo prema ovome jedinstvenom papi bilo veliko, to ipak govori za Crkvu i hijerarhiju da ono nije bilo još veće te da je on uspio za sebe pridobiti toliki broj visokih dostojanstvenika, crkvenih knezova.

Odmah na početku svoga pontifikata, počevši od jeseni 1958. godine, čitav je svijet, a ne samo katolički, upravo iz tih razloga, koje on sâm navodi, gledao u njega: prvo, jer je on „jednostavno i bezbrižno preuzeo čast i teret“, premda je uvijek „strogo pazio“ na to da „izbjegne sve što bi moglo na mene svraćati pažnju“. Drugo, jer je „bio u stanju odmah ostvariti određene ideje koje su bile … posve jednostavne, ali svojim učincima dalekosežne i pune odgovornosti za budućnost“. I premda mu je, prema vlastitom svjedočanstvu, „ideja ekumenskog koncila, dijecezanske sinode i revizije Zakonika kanonskog prava“ pala na pamet „bez bilo kakva prethodnog razmišljanja“, štoviše bila je „u potpunoj suprotnosti s ranijim promišljanjima … o ovoj temi“, to su se ipak ova razmišljanja ljudima sa strane činila kao gotovo logična ili u najmanju ruku prirodni izraz bića ovog čovjeka izvanredne snage vjere.

Svaka stranica ove knjige svjedoči o toj vjeri, pa ipak ni jedna od njih, a sasvim sigurno ne sve one zajedno, nisu tako uvjerljive kao mnogobrojne priče i anegdote koje su kolale Rimom za vrijeme duga četiri dana dok je trajala njegova smrtna borba. Bilo je to vrijeme kada je Rim kao i obično drhtao pod navalom turista kojima su se sada, zbog ove smrti koja je nastupila prije nego što se očekivalo, pridružile još legije seminarista, redovnika, časnih sestara i svećenika svih boja i zemalja. Svi koje bi se srelo, od taksista do pisaca i redaktora, od konobara do sitnih trgovaca, vjernika i nevjernika svih vjeroispovijesti, znali su ispričati neku priču o tome što je on učinio i kazao, kako se ponašao ovom ili onom prigodom. Neke od njih skupio je Kurt Klinger u knjizi pod naslovom Ein Papst lacht [Papa se smije, Frankfurt am Main 1963.], dok su druge objavljene u obilnoj literaturi o „dobrome papi Ivanu“, a sve opskrbljeno s Nihil obstat i Imprimatur. Međutim, ova vrsta hagiografije slaba je pomoć ako se želi razumjeti zašto je čitav svijet svoje poglede upirao u ovog čovjeka; jer takva biografija, vjerojatno da bi izbjegla „sablazan“, zaobilazi bojažljivo saopćiti kako uobičajena mjerila svijeta, uključujući i mjerila Crkve, stoje u suprotnosti s duhovnim i praktičnim propisima koje je naučavao Isus iz Nazareta. Usred našeg stoljeća ovome je čovjeku uspjelo da doslovno vjeruje u sve što mu je ponuđeno u obliku članaka vjere, a sve to bez ikakvih simboličkih zavrzlama. On je stvarno želio „Kristove ljubavi radi biti satrven, prezren i odbačen“ i nije stoga u dugim duhovnim vježbama potiskivao svoju samosvijest i znatnu ambiciju, ali ih je ipak tako sputao i preobrazio da mu konačno „sud svijeta, pa i onog crkvenog svijeta nije više ništa“ značio. Već s 21 godinu rekao je sâm sebi: „Pa i kada bih bio papa … morao bih opet stati pred nebeskog Suca – i što bih onda vrijedio? Ne mnogo.“ I na koncu svoga života mogao je u „Duhovnoj oporuci“ s punim pouzdanjem napisati svojoj obitelji da će ga „anđeo smrti … odnijeti, što sa sigurnošću očekujem – u raj“.

Zaboravilo se da „blagost i poniznost nisu isto što i slabost i popustljivost“, kako to Roncalli ponekad primjećuje. On je svoju okolinu brzo naučio ovoj razlici.

Izvanredna snaga ove vjere nije nigdje bila tako očita kao u „skandalima“ koje je ta nedužna snaga izazvala. Tako i najveće i najsmionije priče, koje su se u ono vrijeme širile od usta do usta, nisu zabilježene i, što je samo po sebi razumljivo, ne može ih se provjeriti. Sjećam se nekih od njih i nadam se da su autentične. Međutim, čak i onda ako bi se njihova vjerodostojnost mogla osporiti, one bi ipak, upravo kao izmišljene, bile dovoljno karakteristične za tog čovjeka i za sliku o njemu da ih se ispriča. Prva, najbezazlenija priča stoji u skladu s ne tako brojnim mjestima u Dnevniku koja svjedoče kako mu je bilo lako da komunicira s radnicima i seljacima ne svisoka, nego stvarno, kao sa sebi ravnima, dakle da se kreće u sredini iz koje je doduše potekao, ali koju je napustio kada je u dobi od jedanaest godina bio primljen u sjemenište u Bergamu. (Svoj prvi izravni dodir sa „svijetom“ doživio je za vrijeme služenja vojnoga roka i taj svijet doživio je „ružnim, prljavim i odvratnim“: „Hoću li s tim vrazima dospjeti u pakao? Znam što znači život u vojarni – već pri samoj pomisli na to spopadne me groza.“) Priča kaže kako su instalateri u Vatikanu nešto popravljali, od kojih je jedan svojom psovkom prizivao i Svetu Obitelj, što je papa čuo, izašao i upitao uljudno: „Mora li to biti? Zar ne možeš kazati ‘merde’[1] kao što i mi činimo?“

Moje sljedeće tri zgode tiču se mnogo ozbiljnijih stvari: u Dnevniku ima nekoliko, doduše vrlo malo mjesta u kojima je govor o prilično napetim odnosima između biskupa Roncallija i Rima. Po svoj prilici poteškoće su počele 1925. godine kada je imenovan apostolskim vizitatorom u Bugarskoj, što se moglo shvatiti kao poluizgnanstvo u kom su ga držali deset godina. On nije nikada zaboravio kako je bio nesretan – i dvadesetpet godina kasnije govorio je o „monotoniji onih dana koji su bili ništa drugo nego niz svakodnevnih bockanja i povreda“. Tada bi gotovo odmah zamijetio da „mu mnoge muke ne zadaju Bugari … nego središnjica crkvene uprave. To je oblik poniženja i uvreda kakvog nisam očekivao i koji me teško vrijeđa.“ I već 1926. godine on ovaj konflikt s Rimom naziva svojim „križem“. Godine 1935. stanje se nešto poboljšalo kada je premješten u Apostolsku delegaturu u Istanbul, gdje je ostao još deset godina, sve do 1944. godine kada je dobio svoje prvo važno mjesto kao apostolski nuncij u Parizu. Ali i u Istanbulu ostaje pri tome da ga „razlika između moga načina gledanja na stanje na licu mjesta i određenih prosudbi istih stvari u Rimu u dobroj mjeri vrijeđa; to je moj jedini stvarni križ!“ Takvih tužaljki nema iz vremena provedenog u Francuskoj. Doduše ne iz razloga kao da bi tada drukčije mislio; on se, tako izgleda samo, navikao na službeni svijet crkvenih dostojanstvenika. U tom raspoloženju bilježi 1948. godine: „Meni je još uvijek nepodnošljiv svaki način nepovjerenja ili nepristojnosti prema … običnom svijetu, siromašnima ili u društvenom pogledu manjima … (od strane ovih mojih kolega – svi odreda dobri ljudi Crkve)“ i „svi pametnjakovići ovoga svijeta i svi mudrovani, pa i oni u vatikanskoj diplomaciji, odaju bijednu sliku u svjetlu jednostavnosti i milosti … koje šire Isus i njegovi sveci!“

S obzirom na njegovo djelovanje u Turskoj, gdje je za vrijeme rata dolazio u dodir sa židovskim organizacijama (i u jednom slučaju spriječio tursku vladu da u Njemačku vrati nekoliko stotina židovske djece pobjegle iz Evrope koja je bila pod nacističkom vlašću), prekorio je samoga sebe, što je rijetko činio – jer unatoč svim „ispitivanjima savjesti“ on nije nipošto bio sklon samokritici. „Nisam li mogao“, zapisao je, „nisam li morao učiniti više i s odlučnim naporom poduzeti nešto protiv nagnuća svoje naravi? Nije li možda traženje mira i zadovoljstva, koje sam više nalazio u skladu s Gospodinovim duhom, zamaskiralo stanovitu nevoljkost boriti se?“ Međutim, u to vrijeme dopustio je sebi samo jedan ispad. Kod izbijanja rata s Rusijom došao mu je njemački veleposlanik Franz von Papen i tražio od njega da iskoristi svoj utjecaj u Rimu za nedvosmislenu i izričitu podršku Njemačke od strane pape. „A što reći o milijunima Židova koje Vaši ljudi ubijaju u Poljskoj i Njemačkoj?“ Bilo je to 1941. kada su masovna ubijanja upravo počela.

Takvih se stvari tiču sljedeće zgode. Budući da, koliko mi je poznato, ni jedna od postojećih biografija pape Ivana nikada ne spominje konflikt s Rimom, ne bi čak ni nijekanje njihove autentičnosti zvučalo sasvim uvjerljivo. Tu je najprije anegdota o njegovoj audijenciji kod Pija XII. prije odlaska u Pariz godine 1944. Pio XII. počeo je audijenciju riječima da za svoga novoimenovanog nuncija ima samo sedam minuta na raspolaganju, na što se Roncalli oprostio riječima: „U tom slučaju preostalih šest minuta je suvišno.“ Zatim je tu ona zgodna priča o stranom svećeniku koji se u Vatikanu svojski trudio da na visoke dostojanstvenike ostavi dobar dojam zarad vlastite karijere. Papa mu je navodno kazao: „Sine dragi, ne brini se toliko. Budi siguran da te Isus na sudnjemu danu neće pitati: ‘Kako si izlazio nakraj sa Svetim oficijem?’“ I konačno kruži priča da su mu nekoliko mjeseci prije smrti dali na čitanje Hochhuthovu knjigu Stellvertreter[2] i pitali što bi se protiv toga moglo učiniti: „Protiv toga nešto učiniti? Što se može učiniti protiv istine?“

Toliko o pričama koje nisu nikada bile objavljene. Takvih se u literaturi o njemu može još dosta naći, premda neke od njih u čudnovatim izmjenama. (Prema „usmenoj tradiciji“, ukoliko je ova stvarno bila izvor, Papa je primio prvu židovsku delegaciju riječima: „Ja sam vaš brat Josip“, dakle riječima s kojima se Josip u Egiptu predstavio svojoj braći. Sada tvrde da je te riječi izgovorio kada je nakon izbora za papu prvi put primio kardinale. Bojim se da ova verzija zvuči uvjerljivijom; ali dok bi prva bila uistinu veličanstvena, druga nije ništa drugo osim što je zgodna.)

Uvijek je bio zadovoljan da „živi iz dana u dan“, štoviše „iz sata u sat“, poput ljiljana u polju i sada je kao „osnovno pravilo ponašanja“ za svoj novi položaj uzeo: „nemati brige za budućnost“, „ne donositi nikakve ljudske uredbe za budućnost“ i čuvati se „govoriti o tome bilo kome sa sigurnošću i kao samo po sebi razumljivim“. Vjera, a ne teorija, ona teološka kao i ona politička vjera, sačuvala ga je od toga da „na bilo koji način paktira sa zlom u nadi da bi time mogao bilo kome biti od pomoći“.

Sve priče svjedoče o potpunoj neovisnosti koja nastaje kada je čovjek posve slobodan od stvari ovoga svijeta, o divnoj bezbrižnosti s obzirom na predrasude i konvencije koja se često očitovala u gotovo voltaireovskom vicu i nekoj zadivljujućoj vještini da kontrira. Tako, na primjer, kada je protestirao protiv toga da se za vrijeme njegovih svakodnevnih šetnji zatvore vatikanski vrtovi, pri čemu mu je dano do znanja da ne pristoji njegovom položaju da bude izložen pogledima običnih smrtnika. On na to: „Zašto me ljudi ne bi smjeli vidjeti? Pa ja se ne ponašam nepristojno, ili?“ Istu duhovitu dosjetljivost koju Francuzi zovu esprit potvrđuje i jedna druga neobjavljena zgoda. Kada je bio apostolskim nuncijem u Francuskoj, htio ga je jedan od prisutnih na banketu diplomatskog kora dovesti u nepriliku i dao je da među nazočnima kruži slika gole žene. Roncalli je pogledao fotografiju i vratio je dotičnome uz primjedbu: „Vaša supruga, zar ne?“

U mladosti je volio pričati, boraviti u kuhinji i raspravljati; korio je „po sebi prirodnu sklonost donositi salomonske presude“, sklonost „svakoga podučavati … kako se u određenim situacijama treba ponašati“, miješati se u sve moguće stvari koje se tiču „novina, biskupa, dnevnih pitanja“ i „zauzimati se za sve ono što se, kako sam vjerovao, nepravedno napada i za što sam sebe smatrao izabranim zagovornikom“. On se sigurno borio protiv  osobina primarno političkog temperamenta, a čini se da je njegova okolina malo od toga zamjećivala. U svakom slučaju, nakon njegova izbora za papu te su osobine snažno izašle na vidjelo. Nakon dugog života punog „poniženja“ i „uvreda“ (koje je smatrao vrlo potrebnima za posvećenje svoje duše) postigao je iznenada jedinstveni položaj u katoličkoj hijerarhiji kada mu više nikakav glas nekog pretpostavljenog nije mogao saopćiti „volju Božju“. Znao je, zapisao je u Dnevniku, da se „ove službe prihvatio iz čiste odanosti volji Gospodinovoj koja mi je posredovana preko glasova kardinalskog zbora“; to znači da ni u jednome trenutku nije vjerovao da su njega izabrali kardinali, nego uvijek da je „mene izabrao Gospodin“ – uvjerenje koje je u velikoj mjeri moralo potvrditi njegovo poznavanje okolnosti koje su dovele do izbora. Upravo zbog toga jer je znao da tu, ljudski govoreći, nije sve teklo onako kako bi bio red i da je rezultat počivao na nesporazumu, mogao je onda, ne kao dogmatsko opće mjesto, nego izričito u odnosu na sebe samoga, zapisati: „Zamjenik Krista zna što Krist od njega traži.“

Izdavač Dnevnika, bivši tajnik pape Ivana, monsinjor Loris Capovilla[3], spominje u svome uvodu što je mnogima morala biti sablazan, a najvećem broju zagonetka: „njegova trajna poniznost pred Bogom i njegova jasna, tako zapanjujuće jasna svijest vlastite vrijednosti pred ljudima“. Unatoč tome što je bio potpuno siguran u samoga sebe i što nije tražio ničiji savjet, nije zapao u pogrešku da sebi pripiše poznavanje budućnosti ili krajnjih posljedica onoga što je imao na umu. Uvijek je bio zadovoljan da „živi iz dana u dan“, štoviše „iz sata u sat“, poput ljiljana u polju i sada je kao „osnovno pravilo ponašanja“ za svoj novi položaj uzeo: „nemati brige za budućnost“, „ne donositi nikakve ljudske uredbe za budućnost“ i čuvati se „govoriti o tome bilo kome sa sigurnošću i kao samo po sebi razumljivim“. Vjera, a ne teorija, ona teološka kao i ona politička vjera, sačuvala ga je od toga da „na bilo koji način paktira sa zlom u nadi da bi time mogao bilo kome biti od pomoći“.

Ova potpuna sloboda od straha i brige bila je njegov oblik smjernosti. Ono što ga je činilo slobodnim jest to da je bez misaone ili osjećajne uvjetovanosti mogao kazati: „Budi volja tvoja.“ Nije lako u Dnevniku između mnogih slojeva pobožnih općih mjesta, koja u našim, ali ne i u njegovim ušima zvuče kao fraze, otkriti jednostavni osnovni akord prema kojem je bio usklađen njegov život. Još manje bismo očekivali bezbrižnost sa smiješkom koja je kao varijacija proizlazila iz te osnovne melodije. Što je drugo propovijedao nego smjernost kada je prijateljima pričao kako se na početku plašio novih „uzvišenih“ odgovornosti pontifikata koje mu noću nisu dale zaspati sve dok jednoga jutra nije sebi kazao: „Giovanni, ne smatraj se tako važnim!“ I od tada je uvijek dobro spavao.

Znao je, zapisao je u Dnevniku, da se „ove službe prihvatio iz čiste odanosti volji Gospodinovoj koja mi je posredovana preko glasova kardinalskog zbora“; to znači da ni u jednome trenutku nije vjerovao da su njega izabrali kardinali, nego uvijek da je „mene izabrao Gospodin“ – uvjerenje koje je u velikoj mjeri moralo potvrditi njegovo poznavanje okolnosti koje su dovele do izbora.

Ali neka nitko ne pomisli da je smjernost bila ona osobina koja mu je omogućavala da se sa svakim ophodi te da se jednako ugodno osjeća u društvu kažnjenika, „grešnika“, radnika u njegovom vrtu, časnih sestara u kuhinji, gđe. Kennedy i Hruščovljeve kćeri i zeta. Bilo je to mnogo više njegovo samopouzdanje koje mu je omogućavalo da prema svakom, velikom ili malom, postupa kao sa sebi ravnim. I išao je prilično daleko kako bi uspostavio to ravnovjesje ondje gdje se ono nije moglo uspostaviti samo od sebe. Tako je, na primjer, provalnike i ubojice u zatvoru oslovljavao kao „sinove i braću“, a da bi dokazao da to nije šuplji govor, pričao im je kako je on kao dijete krao jabuke, a da nije bio uhvaćen i kako je jedan od njegove braće bio uhvaćen u krivolovu. A kada su ga odveli „u trakt s ćelijama u kojima su bili nepopravljivi zatvorenici“, on bi iznenada naredio „zapovjednim tonom: ‘Otvorite vrata! Ne odvajajte ih od mene. Svi su oni djeca našega Gospodina.’“

Dakako sve ovo nije ništa drugo nego pravovjerni, tradicionalni kršćanski nauk, ali koji je dugo bio samo nauk, pa tako ni Rerum Novarum, enciklika Leona XIII., „velikog pape radničkog naroda“, nije priječila Vatikan da svojim namještenicima daje mizerne plaće. Uznemirujuća navika novoga pape da razgovara sa svima upozorila ga je gotovo odmah na taj skandal. „Kako stvar stoji kod tebe?“, pitao je jednog radnika. „Loše, loše, Vaša Eminencijo“, kazao je čovjek i priopćio mu koliko zarađuje i koliko gladnih usta mora hraniti. „Onda tu moramo nešto učiniti. Jer, među nama rečeno, nisam ja Vaša Eminencija; ja sam papa“, čime je htio reći: Mani se titule, ovdje ja imam riječ i mogu stvari promijeniti. Kada su mu kasnije kazali da se nove troškove može izravnati samo smanjenjem milostinje, on je na to ostao mrtav hladan: „Pa kad je već tako, morat ćemo je reducirati. Jer … na prvome mjestu pravednost, a onda milostinja.“

Zabavno u ovim pričama jest uporno odbijanje prikloniti se općem poimanju „da i papin razgovorni jezik mora biti pun tajnovitosti i strahopoštovanja“, što je papa Ivan smatrao čistom oprekom „Isusovom primjeru“. I čovjeku uistinu bude u duši lagodno kada čuje da je bilo posve u skladu s Isusovim „primjerom“ kako je vrlo osporavanu audijenciju s predstavnicima komunističke Rusije završio riječima: „A sada je, ako dopustite, došlo vrijeme za jedan mali blagoslov.[4] Takav mali blagoslov konačno neće biti na štetu. Primite ga onako kako ga dijelim.“

Jednako kao što se ovdje može prepoznati silni ponos siromašnog mladića koji će čitava svoga života naglašavati da nikada nije molio nikoga za neku posebnu naklonost i kojeg je tješila misao da mu je sve što je primio („Tko je siromašniji od mene? Od sjemeništa nisam nikada nosio drugu odjeću osim one koju sam dobio na dar iz dobročinstva“) darovano od Boga, tako da mu je siromaštvo postalo jasnim biljegom njegova zvanja: „Ja potječem iz jednake obitelji kao i Krist – što onda tu mogu još tražiti?“

Prostodušnost ove vjere koju ne zbunjuje nikakva sumnja, ne potresa nikakvo iskustvo, ne deformira nikakav fanatizam – „koji je uvijek štetan, pa i kod bezazlene namjere“ – veličanstvena je kao čin i živa riječ, ali je na papiru monotona i mlohava, mrtvo slovo. To vrijedi čak i za nekoliko onih pisama objavljenih kao dodatak ovom izdanju; jedinu iznimku čini „Duhovna oporuka za obitelj Roncalli“ u kojoj svojoj braći i njihovoj djeci i unucima tumači zašto on, protivno svim običajima, nije bio spreman dodijeliti im titule, zašto ih i sada još, kao i ranije, ostavlja „u časnom i zadovoljnom siromaštvu“, „u kojem im je nekad pritekao u pomoć kako siromašni ljudi pomažu jedni drugima“, zašto nije nikada molio „za bilo što – položaj, novac ili usluge – niti za sebe samoga niti za rodbinu i prijatelje“. Jer činjenica da „sam siromašan rođen … čini me posebno sretnim da ću siromašan i umrijeti, budući da sam sve što mi je za vrijeme moga svećeništva i episkopata došlo u ruke – a toga je bilo vrlo malo – dao drugima“. Ova mjesta zvuče pomalo kao isprika, kao da je znao da siromaštvo njegove obitelji nije bilo sasvim onako „zadovoljno“ kao što je tvrdio. Mnogo ranije zapisao je da trajne „brige i patnje“ koje su ih spopadale „po svoj prilici nisu im bile od koristi, nego prije da su im štetile“, i ovo je jedan od malobrojnih primjera kod kojih se može u najmanju ruku naslutiti koja su to bila iskustva koja su ga ponukala da ne povuče konsekvence. Jednako kao što se ovdje može prepoznati silni ponos siromašnog mladića koji će čitava svoga života naglašavati da nikada nije molio nikoga za neku posebnu naklonost i kojeg je tješila misao da mu je sve što je primio („Tko je siromašniji od mene? Od sjemeništa nisam nikada nosio drugu odjeću osim one koju sam dobio na dar iz dobročinstva“) darovano od Boga, tako da mu je siromaštvo postalo jasnim biljegom njegova zvanja: „Ja potječem iz jednake obitelji kao i Krist – što onda tu mogu još tražiti?“

Generacije modernih intelektualaca, ukoliko nisu bili ateisti, to znači takvih koji su tvrdili da znaju što nisu mogli znati, naučili su od Kierkegaarda, Dostojevskog, Nietzschea i njihovih bezbrojnih pristalica unutar i izvan tabora egzistencijalne filozofije religiju i teološka pitanja raspoznavati za „interesantna“. Njima će bez sumnje biti teško razumjeti čovjeka koji je u najranijoj mladosti „obećao vjernost“ ne samo „materijalnom siromaštvu“ nego i „siromaštvu u duhu“. Što i tko bio da bio, papa Ivan XXIII. niti je bio interesantan niti briljantan i sve to ostavljajući po strani činjenicu da je bio osrednji student, a i u kasnijem životu bez nekih posebnih interesa za intelektualna pitanja ili učenost. (Osim novina, koje je volio, čini se da nije čitao gotovo nikakvu svjetovnu literaturu.) Ako on, dječarac poput Aljoše, kaže: „Stoji pisano: Razdijeli svoje imanje i slijedi me, ako želiš biti savršen …, (onda ne mogu) umjesto čitavog imanja dati samo dva rublja i umjesto ‘Slijedi me’ ići na ranu misu!“ I ako se kao odrastao stalno pita: „Da li napredujem?“, postavlja si termine i sa svjesnom brižnošću bilježi dokle je stigao (pri čemu, usput rečeno, prema sebi postupa vrlo blago, pazeći na to da na sebe ne preuzima previše i da protiv svojih pogrešaka radi „postupno i pojedinačno“, a ne protiv svih zajedno, tako da nikada ne zapada u očajanje), onda je malo vjerojatno da je rezultat tog nastojanja od posebnog „interesa“.

On nikada ne spominje kada je prestao u protestantima gledati „siromašne nesretnike izvan Crkve“ i kada je došao do uvjerenja da „svi, bilo kršteni ili ne, pripadaju zakonito Isusu“; niti je bio svjestan koliko je bilo začuđujuće da je on, koji je „srcem i dušom osjećao ljubav prema pravilima, propisima i zapovijestima“ Crkve, „po prvi puta u tisuću godina promijenio misni kanon.“

Kalendar termina s pitanjima oko savršenosti tako je neznatan nadomjestak za doživljaje – šta se tu ima pričati kada „nikada, nikada nije bilo iskušenja i neuspjeha“ niti „smrtnih grijeha niti grijeha iz nehata? – da čak one malobrojne primjere intelektualnog razvoja u Dnevniku njihov autor čudno ostavlja po strani, on koji je taj dnevnik za vrijeme svojih posljednjih mjeseci života pripremao za posmrtno objavljivanje. On nikada ne spominje kada je prestao u protestantima gledati „siromašne nesretnike izvan Crkve“ i kada je došao do uvjerenja da „svi, bilo kršteni ili ne, pripadaju zakonito Isusu“; niti je bio svjestan koliko je bilo začuđujuće da je on, koji je „srcem i dušom osjećao ljubav prema pravilima, propisima i zapovijestima“ Crkve, „po prvi puta u tisuću godina promijenio misni kanon“, kako kaže Alden Hatch[5], i uopće odmah upotrijebio svu svoju snagu da „ispravi, reformira i … u svemu provede poboljšanje“, posve siguran da će njegov Ekumenski koncil „biti uistinu nova Epifanija“.

Bilo je bez sumnje „siromaštvo u duhu“ ono što ga je sačuvalo „od strahova i neugodnih konflikata“ i dalo mu „snagu da se odvaži na jednostavne stvari“. Ono sadrži također odgovor na pitanje kako se moglo dogoditi da je bio izabran najodvažniji čovjek ako se htjelo imati komotnoga i popustljivog. Njemu je uspjelo „biti nepoznat i malo zapažen“, kako to preporučuje Nasljeduj Krista Tome Kempenca, jedna od njegovih najdražih knjiga; riječi koje je za sebe izabrao još 1903. za svoj moto. Mnogi su ga po svoj prilici smatrali prije glupim – pa konačno živio je među intelektualcima –, ne jednostavnim, nego priprostim. I nije vjerojatno da su oni, koji su decenijama promatrali kako on stvarno „nije nikada osjećao nikakvu kušnju neposlušnosti“, razumjeli silni ponos i sigurnost toga čovjeka u sebe koji se ni u jednom trenutku nije odricao svoga suda kada je bio poslušan onome što za njega nije bila volja njegovih pretpostavljenih nego volja Božja. Njegova vjera je bila: „Budi volja tvoja“ i istinito je, premda on to sâm kaže, da je ta vjera bila „sasvim u smislu Evanđelja“, a istinito je također da je „zahtijevao i doživio opće poštovanje i da je mnoge osokolio“. Ta ista vjera podarila mu je najznačajniju riječ koju je izgovorio na samrti: „Svaki je dan dobar za rođenje, svaki je dan dobar za smrt.“

___________

 [1] merde (franc., tal.) – shit (engl.); Scheiße (njem.) – hrvatski: drek, govna, sranje, blaže: kvragu, dođavola! (Primj. prev.)

[2] Der Stellvertreter (Namjesnik, 1963), drama njemačkog književnika Rolfa Hochhutha (1931–2020) u kojoj tematizira odnos pape Pija XII. i nacizma; komad je u njemačkoj javnosti, ali i šire, doživio veliku pažnju, no bio također i veoma osporavan. (Primj. prev.)

[3] Loris Francesco Capovilla (1915–2016), privatni tajnik pape Ivana XXIII., kardinal. (Primj. prev.)

[4] Pod „malim blagoslovom“, za razliku od „velikoga“, ceremonijalnoga blagoslova, misli se na jednostavni izraz dobre želje riječima ili gestama. (Primj. prev.)

[5] Alden Hatch, A Man Named John, Image Books 1965. (Primj. prev.)

---

Bilješka prevoditelja

Originalni tekst pod naslovom „The Christian Pope“ u: The New York Review of Books 4/10, 17. lipnja 1965, str. 5-7. Njemački prijevod objavljen prvotno pod naslovom „Der christliche Papst: Bemerkungen zum ‘Geistlichen Tagebuch’ Johannes XXIII“ u: Merkur 20/4, travanj 1966, str. 362-372. Hrvatski prijevod ovdje prema: Hannah Arendt, Menschen in finsteren Zeiten, hrsg. von Ursula Ludz. München, Zürich: Piper 2012, str. 75-89. (engl. original: Men in Dark Times, San Diego i dr. 1968).

Dnevnik duše Ivana XXIII. objavljen je prvotno pod naslovom Giornale dell’Anima: Journal of a Soul (Roma: Edizioni di storia e letteratura, 1964), a za tisak ga je priredio papin osobni tajnik kardinal Loris Francesco Capovilla. Njemačko izdanje: Geistliches Tagebuch und andere geistliche Schriften (Freiburg i. Br. i dr.: Herder 1964); hrvatsko izdanje: Dnevnik duše i ostali pobožni spisi, prijevod Leonardo Kamerlato i Slavko Antunović (Zagreb: Kršćanska sadašnjost 2009).

---

Preveo s njemačkog: Jozo Džambo

---