Apostolsko pismo ‘In unitate fidei’ pape Leona povodom 1700. obljetnice Nicejskog koncila

LEON XIV.
Apostolsko pismo
In unitate fidei
Povodom 1700. obljetnice Nicejskog koncila

 

1. U jedinstvu vjere koja se naviješta od početaka Crkve kršćani su pozvani biti zajedno na putu i primljeni dar čuvati i dalje prenositi s ljubavlju i radošću. To je izraženo u riječima Vjerovanja: „Vjerujemo u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, koji je sišao radi našega spasenja“, kako ih je formulirao koncil u Niceji prije 1700 godina, prvi ekumenski događaj u povijesti kršćanstva.

Uoči svog apostolskog putovanja u Tursku, želio bih ovim pismom potaknuti cijelu Crkvu na novi zamah u ispovijedanju vjere, čija istina stoljećima predstavlja zajedničku kršćansku baštinu te zaslužuje da se na uvijek nov i aktualan način ispovijeda i produbljuje. U tu je svrhu odobren opsežan dokument Međunarodne teološke komisije: Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj: 1700. obljetnica ekumenskog koncila u Niceji. Preporučujem ga jer nudi korisne perspektive ne samo za produbljenje važnosti i aktualnosti Koncila u teološkom i crkvenom smislu, nego i u kulturnom i društvenom pogledu.

2. „Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“, naslovljuje sveti Marko svoje Evanđelje. On time cijelu poruku Evanđelja sažima upravo u znaku božanskog sinovstva Isusa Krista. Jednako tako i apostol Pavao zna da je pozvan naviještati Božje evanđelje o njegovu Sinu, koji je za nas umro i uskrsnuo (usp. Rim 1,9) i koji je konačno Božje „da“ obećanjima prorokâ (usp. 2 Kor 1, 19-20). U Isusu Kristu je Riječ, koja je već prije vremena bila Bog i po kojoj je sve stvoreno – kako stoji u Prologu Ivanova evanđelja – „tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). U njemu nam je Bog postao bližnji, tako da mi sve činimo svakom pojedinom bratu i sestri, njemu smo učinili (usp. Mt 25,40).

Providonosna je okolnost da u ovoj Svetoj godini, posvećenoj nadi koja je Krist, istovremeno slavimo i 1700. godišnjicu prvog ekumenskog koncila iz Niceji, koji je 325. proglasio ispovijest vjere u Isusa Krista, Sina Božjega. To je srce kršćanske vjere. Još i danas u nedjeljnim euharistijskim slavljima izgovaramo Nicejsko-carigradsko vjerovanje, što povezuje sve kršćane. Ono nam daje nadu u teškim vremenima u kojima živimo, usred tolikih briga i strahova, ratnih prijetnji i nasilja, prirodnih katastrofa, teških nepravdi i poremećaja, gladi i bijede u kojima trpe milijuni naše braće i sestara.

3. U vrijeme nicejskog koncila nije bilo ništa manje turbulentno. Kada je godine 325. započeo, rane progonjenih kršćana još nisu bile zacjelile. Milanskim ediktom tolerancije (313.), koji su donijeli carevi Konstantin i Licinije, izgledalo je da je na pomolu novo razdoblje, razdoblje mira. Ipak, nakon prestanka vanjskih prijetnji za Crkvu, u njoj ubrzo iskrsavaju sporovi i sukobi.

Arije, prezbiter u Aleksandriji, je naučavao da Isus nije pravi Božji Sin; on ipak nije obično stvorenje, nego je neko međubiće između nedostupnog udaljenog Boga i nas. Nadalje, tvrdio je, bilo je vrijeme u kojem Sina „nije bilo“. To se uklapalo u tada rašireni mentalitet vremena i činilo se prihvatljivim.

No Bog ne ostavlja svoju Crkvu samu. On uvijek iznova poziva hrabre muškarce i žene da budu svjedoci vjere i pastiri koji predvode njegov narod i pokazuju mu put Evanđelja. Aleksandrijski biskup Aleksandar uskoro je uvidio da Arijevo učenje nimalo ne odgovara Svetom pismu. Budući da se Arije nije pokazao koncilijantnim, biskup Aleksandar je sazvao biskupe Egipta i Libije na sinodu koja je osudila Arijevo učenje. Ostalim je biskupima Istoka uputio pismo kako bi ih detaljno informirao. Na Zapadu se angažirao biskup Hozije iz Kordobe u Španjolskoj, koji se još za progona cara Maksimijana pokazao kao gorljivi ispovjednik vjere i koji je uživao povjerenje rimskog biskupa, pape Silvestra.

I Arijeve pristaše su se ipak udružili. To je vodilo do jedne od najvećih kriza u prvom tisućljeću povijesti Crkve. Razlog ovoga sporenja nije bila neka sporedna sitnica, radilo se o središtu kršćanske vjere, odnosno o odogovoru na ključno pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima kod Cezareje Filipove: „A vi, što kažete, tko sam ja?“ (Mt 16,15).

4. Kako se spor rasplamsavao, uvidio je car Konstantin da je ugroženo jedinstvo Crkve, a također i Carstva. Stoga je on pozvao sve biskupe na ekumanski, to znači opći koncil u Niceji kako bi ponovno uspostavio jedinstvo. Pod carevim predsjedanjem održana je sinoda „318 otaca“. Broj prisutnih biskupa bio je u do tada neviđenom broju. Pojedini su još na sebi nosili tragove mučenja koje su zadobili tijekom progona. Velika većina njih je dolazila s Istoka, dok se čini da su samo petorica bili sa Zapada. Papa Silvestar se oslonio na teološki autoritet biskupa Hozija iz Kordobe i poslao je dvojicu rimskih prezbitera.

5. Koncilski oci su posvjedočili svoju vjernost Svetom pismu i apostolskoj tradiciji, kako se ona ispovijedala na krštenju sukladno Isusovom nalogu: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode; krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Na Zapadu su postojale različite formulacije, među kojima i takozvano Apostolsko vjerovanje.[1] I na Istoku su postojale brojne krsne ispovijesti vjere koje su po svojoj strukturi bile međusobno slične. One nisu bile pisane složenim učenim jezikom, nego onim – kako se kasnije govorilo –  jednostavnim jezikom ribara s Genezaretskog jezera.

Na ovoj osnovi Nicejsko vjerovanje započinje ispovijedanjem: „Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog.“[2] Time su koncilski oci izrazili vjeru u jednog i jedinog Boga. Oko toga nije bilo prijepora na Koncilu. Međutim, diskutiralo se o jednomm drugom članku, koji također biblijskim jezikom iznosi vjeru u „jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega“. Rasprava je bila potaknuta nužnošću da se odgovori na pitanje koje je postavio Arije, kako, dakle, razumjeti izričaj „Sin Božji“ i kako ga uskladiti s biblijskim monoteizmom. Koncil je morao definirati ispravno značenje vjere u Isusa kao „Sina Božjega“.

Koncilski oci su ispovjedili da je Isus Sin Božji, jer je „iz biti (ousia) Očeve […] rođen, ne stvoren, jedne biti (homooúsios) s Ocem“. Ovom je definicijom Arijeva teza radikalno odbačena.[3] Da bi izrazio istinu vjere, Koncilu su bila potrebna dva pojma, „bit“ (ousia) i „istobitan“ (homooúsios), koji se ne nalaze u Svetom pismu. Pritom se nije htjelo biblijske izričaje zamijeniti grčkom filozofijom. Upravo suprotno, Koncil je korištenjem ovih pojmova jasno izrazio biblijsku vjeru i razlučio je od Arijeve helenizirane zablude. Optužba za helenizaciju stoga se ne odnosi na koncilske oce, nego na zablude Arija i njegovih sljedbenika.

Pozitivno izrečeno: Koncilski oci su htjeli ostati vjerni biblijskom monoteizmu i realizmu utjelovljenja. Htjeli su kazati: Jedini i pravi Bog nije nam nedostižno dalek, nego nam je, štoviše, blizak i u Isusu Kristu nam je došao u susret.

6. Kako bi svoju poruku izrazio jednostavnim, cijelom narodu bliskim jezikom Svetog pisma i litugrije, Koncil preuzima neke formulacije iz krsne ispovijesti vjere: „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.“ Koncil nadalje preuzima biblijsku metaforu svjetla: „Bog je svjetlo“ ( 1Iv 1,5; usp. Iv 1,4-5). Kao što sijajuće svjetlo samo sebe širi i pripopćuje, a da se pritom ne smanjuje, tako je Sin odsjaj (apaugasma) slave Božje i otisak (character) njegova bića (hypostasis) (usp. Heb 1,3; 2 Kor 4,4). Utjelovljeni Sin, Isus, je stoga svjetlo svijeta i života (usp. Iv 8,12). Oči našeg srca su prosvijetljene po krštenju  (usp. Ef 1,18) kako bismo i mi mogli biti svjetlo svijeta (usp. Mt 5,14).

Vjerovanje konačno izriče da je Sin „pravi Bog od pravoga Boga“. Biblija na puno mjesta razlikuje mrtve idole od pravoga i živoga Boga. Pravi Bog je Bog koji u povijesti spasenja govori i djeluje: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koji se Mojsiju objavio u gorućem grmu (usp. Izl 3,14), Bog koji vidi nevolju svoga naroda, njegov vapaj čuje, vodi ga i prati ognjenim stupom kroz pustinju (usp. Izl 3,14), govori mu glasom groma (usp. Pnz 5,26) i ima srce za svoj narod (Hoš 11,8-9). Kršćanin je stoga pozvan obratiti se od idola živom istinskom Bogu (usp. Dj 12,25; 1Sol 1,9). U ovom smislu Šimun Petar kod Cezareje Filipove ispovijeda: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16).

7. Nicejsko vjerovanje ne formulira filozofsku teoriju. Ono ispovijeda vjeru u Boga koji nas je po Isus Kristu otkupio. Radi se o živome Bogu koji želi da mi imamo život i da ga u punini imamo (usp. Iv 10,10). Zato Vjerovanje nastavlja riječima krsne ispovijesti: Sin Božji, „koji je radi nas ljudi i sišao, utjelovio se i postao čovjekom, trpio i uskrsnuo treći dan, uzašao na nebesa i dolazi suditi živima i mrtvima“. Time postaje jasno: Kristološki izričaji koncilske vjere uključeni su u povijest spasenja između Boga i njegovih stvorenja.

Sveti Atanazije, koji je kao đakon biskupa Aleksandra sudjelovao na Koncilu te postao nasljednik njegove biskupske stolice u Aleksandriji u Egiptu, više puta je snažno naglašavao soteriološku dimenziju koju izražava Nicejsko vjerovanje. On piše da je Sin, koji je sišao s neba, „učinio nas sinovima Oca i, postavši sam čovjekom, pobožanstvenio ljude. On nije kao čovjek kakav je bio postao Bogom, nego je kao Bog kakav je bio postao čovjekom, da bi nas pobožanstvenio.“[4] Samo ako je Sin uistinu Bog, onda je to moguće. Nijedno smrtno biće doista ne može pobijediti smrt i spasiti nas; to može samo Bog. On je onaj koji nas je u svom utjelovljenom Sinu oslobodio za slobodu (usp. Gal 5,1).

U Nicejskom vjerovanju valja posebno istaknuti glagol descendit, „sišao je“. Sveti Pavao opisuje ovaj silazak snažnim riječima: „ [Krist] sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan“ (Fil 2,7). Kao što piše u Prologu Ivanova evanđelja: „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Stoga nas Poslanica Hebrejima uči: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom“ (Heb 4,15). U večeri prije svoje smrti prignuo se poput sluge da bi učenicima oprao noge (usp. Iv 13, 1-17). I tek kada je apostol Toma mogao staviti svoje prste u ranu na boku uskrslog Gospodina, ispovijedio je: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28).

Upravo zbog njegova utjelovljenja susrećemo Gospodina u našoj braći i sestrama koji su u nevolji: „Što učinite [njima], meni ste učinili“ (Mt 25,40). Nicejsko vjerovanje ne govori o dalekom, nedostupnom i nepokretnom Bogu koji počiva u samom sebi, nego, štoviše, o Bogu koji nam je blizu, koji se pridružuje našem hodu po ulicama svijeta i tamnim mjestima zemlje. Njegova je veličina u tome što se čini malenim, što se lišava svoje beskonačne uzvišenosti i postaje nam bližnji u malenima i siromašnima. Ova činjenica iz temelja mijenja pogansko i filozofsko shvaćanje Boga.

Još je jedna riječ u Nicejskom vjerovanju za nas danas osobito poučna: biblijski izričaj „tijelom postade“, koji se dodatno precizira time što se nakon riječi „tijelo“ umeće riječ „čovjek“. Time se Niceja ograđuje od zabludnog učenja prema kojem je Logos tek kao vanjsku odjeću uzeo tijelo, ali ne ljudsku dušu, obdarenu razumom i slobodnom voljom. Naprotiv, želim potvrditi ono što je koncil u Kalcedonu (451) izričito proglasio: Bog je u Kristu uzeo i otkupio cijelog čovjeka, s dušom i tijelom. Božji Sin je postao čovjekom – tumači sveti Atanazije – da bismo mi ljudi bili pobožanstvenjeni.[5] Ovu prosvjetljujuću spoznaju božanske objave pripremili su sveti Irenej Lionski i Origen, a ona se zatim dalje razvijala u velikoj raznolikosti u istočnoj duhovnosti.

Pobožanstvenjenje nema nikakve veze sa samooboženjem. Upravo suprotno, pobožanstvenjenje nas čuva od izvornog iskušenja, da želimo biti kao Bog (usp. Post 3,5). Ono što je Krist po naravi, mi postajemo po milosti. Djelom otkupljenja Bog nam je vratio ne samo ljudsko dostojanstvo kao slike Božje, već nas je Onaj koji nas je tako divno stvorio, na još divniji način učinio dijelom svoje božanske naravi (usp. 2 Pet 1,14).

Pobožanstvenjenje je istinsko počovječenje. Zato ljudsko postojanje nadilazi samo sebe, traži izvan sebe, čezne za nečin izvan sebe i nemiran je čovjek dok se ne smiri u Bogu[6]: Deus enim solus satiat, samo Bog u potpunosti ispunja čovjeka.[7] Samo Bog, u svojoj beskonačnosti, može ispuniti beskonačnu čežnju ljudskoga srca, i upravo zato je Sin Božji htio postati naš brat i Otkupitelj.

8. Rekli smo da je Niceja jasno odbacila Arijevo učenje. Arije i njegovi sljedbenici nisu odustajali. Sam car Konstantin i njegovi nasljednici sve su se više svrstavali na stranu arijevaca. Pojam homooúsios postao je uzrok spora između nicejaca i antinicejaca te je izazvao daljne velike sukobe. Sveti Bazilije iz Cezareje opisuje nastalu konfuziju slikovitim riječima, uspoređujući je s noćnom pomorskom bitkom usred snažne oluje[8], dok sveti Hilarije svjedoči pravovjernosti laika nasuprot arijanizmu mnogih biskupa i priznaje da su „uši naroda svetije od srca svećenika“.[9]

Stijena nicejskog vjerovanja bio je sveti Atanazije, nepokolebljiv i postojan u svojoj vjeri. Iako je čak pet puta bio svrgnut s biskupske stolice u Aleksandriji i protjeran, svaki put se ponovno vraćao ondje kao biskup. Čak i iz progonstva je svojim spisima i pismima i dalje davao smjernice Božjem narodu. Kao nekoć Mojsije, ni Atanazije više nije mogao ući u obećanu zemlju crkvenog mira. Ova je milost bila pridržana novoj generaciji, poznatoj kao „mladi nicejci“: na Istoku su to bila trojica kapadočkih otaca: sveti Bazilije Cezarejski (oko 330.–379.), kojemu je dan naslov „Veliki“, njegov brat sveti Grgur iz Nise (335.–394.) te najveći Bazilijev prijatelj, sveti Grgur Nazijanski (329./30.–390.). Na Zapadu su bili značajni sveti Hilarije iz Poitiersa (oko 315.–367.) i njegov učenik, sveti Martin iz Toursa (oko 316.–397.). A zatim ponajprije sveti Ambrozije Milanski (333.–397.) i sveti Augustin iz Hipona (354.–430.).

Posebna zasluga trojice Kapadočana bila je u tome što su dovršili formulaciju nicejskog Vjerovanja i pokazali da jedinstvo i trojstvo Boga nikako nisu u međusobnom proturječju. U tom je kontekstu na Prvom carigradskom koncilu 381. godine formuliran članak vjere o Duhu Svetom. Tako u Vjerovanju, koje se od tada naziva Nicejsko-carigradsko, stoji:
„Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.”[10]

Na Kalcedonskom koncilu 451. godine, Carigradski koncil bio je priznat kao ekumenski, a Nicejsko-carigradsko vjerovanje proglašeno je općeobvezatnim.[11] Ono je, dakle, predstavljalo vezu jedinstva između Istoka i Zapada. U 16. stoljeću zadržale su ga i crkvene zajednice nastale iz reformacije. Nicejsko-carigradsko vjerovanje tako se pokazuje kao zajednička ispovijest svih kršćanskih tradicija.

9. Dug i linearan bio je put koji je vodio od Svetoga pisma do nicejske ispovijesti vjere, zatim do njezina prihvaćanja u Carigradu i Kalcedonu, pa sve do 16. stoljeća i našeg 21. stoljeća. Svi smo mi, kao učenici Isusa Krista, kršteni „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, na sebi činimo znak križa i primamo blagoslov. Svaki put zaključujemo molitvu psalama u Liturgiji časova riječima: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu“. Liturgija i kršćanski život stoga su čvrsto usidreni u Nicejsko-carigradskom vjerovanju: ono što izgovaramo ustima mora dolaziti iz srca, kako bi se svjedočilo životom. Stoga se moramo zapitati: kakvo je danas unutarnje prihvaćanje Vjerovanja? Osjećamo li da se ono tiče i naše sadašnje situacije? Razumijemo li i živimo li ono što svake nedjelje izgovaramo, i što ono što govorimo znači za naš život?

10. Nicejsko vjerovanje počinje ispovijedanjem vjere u Boga Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. Danas Bog i pitanje o Bogu za mnoge imaju zanemarivo značenje u životu. Drugi Vatikanski koncil je jasno ustvrdio da su kršćani barem sudogovorni za ovu situaciju, jer ne svjedoče pravu vjeru načinom života i svojim ponašanjem koje je daleko od Evanđelja i koje prikriva pravo Božje lice.[12] U Božje ime su se vodili ratovi, ubijalo se, progonilo i diskriminiralo. Umjesto naviještanja milosrdnog Boga, govorilo se o osvetoljubivom Bogu koji ulijeva strah i kažnjava.

Nicejsko vjerovanje nas poziva, dakle, na ispit savjesti. Što za mene znači Bog i kako svjedočim vjeru u njega? Je li jedini i pravi Bog doista gospodar života, ili postoje idoli koji su mi važniji od njega i njegovih zapovijedi? Je li Bog za mene živi Bog, blizak u svakoj situaciji, Otac kojemu se obraćam s djetinjim povjerenjem? Je li on Stvoritelj kojemu dugujem sve što jesam i što imam, čije tragove mogu prepoznati u svakom stvorenju? Jesam li spreman pravedno i pošteno dijeliti dobra zemlje, koja pripadaju svima? Kako se odnosim prema stvorenome, djelu njegovih ruku? Služim li se njime s poštovanjem i zahvalnošću ili ga iskorištavam i uništavam, umjesto da ga čuvam i njegujem kao zajednički dom čovječanstva?[13]

11. U središtu Nicejsko-carigradskog Vjerovanja stoji ispovijest vjere u Isusa Krista, našega Gospodina i Boga. To je samo srce našega kršćanskog života. Stoga se obvezujemo slijediti Isusa kao učitelja, suputnika, brata i prijatelja. No Nicejsko vjerovanje traži i više: podsjeća nas da ne smijemo zaboraviti da je Isus Krist Gospodin (Kyrios), Sin Boga živoga, koji je «radi našega spasenja sišao s nebesa» i umro «za nas» na križu, otvarajući nam put novoga života svojim uskrsnućem i uzašašćem.

Nasljedovanje Isusa Krista zasigurno nije širok i udoban put, ali taj često zahtjevan ili čak bolan put uvijek vodi u život i spasenje (usp. Mt 7,13–14). Djela apostolska govore o novom putu (usp. Dj 19,9.23; 22,4.14–15.22), koji je Isus Krist (usp. Iv 14,6): Slijediti Gospodina obvezuje nas da idemo putem križa, koji nas preko pokajanja vodi k posvećenju i pobožanstvenjenju.[14]

Ako nas Bog ljubi cijelim svojim bićem, tada i mi moramo ljubiti jedni druge. Ne možemo ljubiti Boga kojega ne vidimo, a ne ljubiti i brata i sestru koje vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Ljubav prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu jest licemjerje; radikalna ljubav prema bližnjemu, osobito ljubav prema neprijateljima, bez ljubavi prema Bogu, jest junaštvo koje se ne može izdržati. U nasljedovanju Isusa, uspinjaje k Bogu prolazi kroz silazak i sebedarje braći i sestrama, osobito posljednjima, najsiromašnijima, napuštenima i marginaliziranima. Što smo učinili najmanjemu od ovih, učinili smo Kristu (usp. Mt 25,31–46). Suočeni s katastrofama, ratovima i bijedom, možemo svjedočiti Božje milosrđe ljudima koji u njega sumnjaju samo onda kada oni tu njegovu milosrdnu ljubav iskuse kroz nas.[15]

12. Na koncu, Nicejski koncil je aktualan i zbog svoga velikog ekumenskog značenja. U tom je kontekstu ostvarenje jedinstva svih kršćana bilo jedan od glavnih ciljeva posljednjeg koncila, Drugog vatikanskog.[16] Sveti papa Ivan Pavao II. prije točno trideset godina u enciklici Ut unum sint (25. svibnja 1995.) nastavio je i osnažio poruku Koncila. Tako zajedno s velikim jubilejem prvog Nicejskog koncila slavimo i obljetnicu prve ekumenske enciklike. Ona se može smatrati manifestom koji je obnovio ekumenske temelje postavljene Nicejskim koncilom.

Ekumenski pokret je, Bogu hvala, u proteklih šezdeset godina doveo do mnogih rezultata. Iako nam još nije darovano potpuno vidljivo jedinstvo s Pravoslavnim crkvama i Drevnim istočnim crkvama te crkvenim zajednicama koje su proizašle iz reformacije, ekumenski dijalog doveo nas je do toga da smo, na temelju jednoga krštenja i nicejsko-carigradskog Vjerovanja, u braći i sestrama drugih Crkava i crkvenih zajednica prepoznali svoju braću i sestre u Isusu Kristu te ponovno, diljem svijeta, otkrili jednu sveopću zajednicu učenika Kristovih. Doista dijelimo vjeru u jednoga jedinog Boga, Oca svih ljudi, zajedno ispovijedamo jednoga Gospodina i pravoga Sina Božjega, Isusa Krista, i jednoga Duha Svetoga, koji nas nadahnjuje i potiče na puno jedinstvo i zajedničko svjedočenje Evanđelja. Uistinu, ono što nas povezuje mnogo je veće od onoga što nas dijeli![17] U svijetu podijeljenom i rastrganom mnogim sukobima, jedinstvena, sveopća kršćanska zajednica može biti znak mira i sredstvo pomirenja, dajući odlučujući doprinos globalnom zalaganju za mir. Sveti Ivan Pavao II. osobito nas je podsjetio na svjedočanstvo brojnih kršćanskih mučenika iz svih Crkava i crkvenih zajednica: sjećanje na njih nas povezuje i potiče da budemo svjedoci i graditelji mira u svijetu.

Da bismo ovu službu vršili vjerodostojno, moramo zajedno hoditi kako bismo postigli jedinstvo i pomirenje među svim kršćanima. Nicejsko vjerovanje može biti temelj i mjerilo za taj put, jer nam predlaže model istinskog jedinstva u legitimnoj različitosti. Jedinstvo je u Trojstvu, Trojstvo u je Jedinstvu, jedinstvo bez mnogostrukosti je tiranija, mnogostrukost bez jedinstva je raspad. Trinitarna dinamika nije dualistička, poput isključivog aut-aut [ili-ili], nego je uključujuća povezanost, et-et [i jedno i drugo]. Duh Sveti je veza jedinstva. Njega slavimo zajedno s Ocem i Sinom. Stoga trebamo ostaviti iza sebe teološke kontroverze koje su izgubile svoj razlog postojanja kako bismo došli do zajedničkog razmišljanja i još više do zajedničke molitve Duhu Svetomu, da nas on sve ujedini u jednoj jedinoj vjeri i jednoj jedinoj ljubavi.

Ovo ne znači ekumenizam povratka na stanje prije podjela, niti međusobno prihvaćanje sadašnjeg statusa quo mnoštva Crkava i crkvenih zajednica, nego ekumenizam usmjeren prema budućnosti, ekumenizam pomirenja na putu dijaloga, razmjene naših darova i duhovnih baština. Ponovno uspostavljanje jedinstva među kršćanima ne osiromašuje nas, nego nas, naprotiv, obogaćuje. Kao i u Niceji, taj će cilj biti moguć jedino kroz strpljiv, dug i katkad težak put međusobnog slušanja i prihvaćanja. Riječ je o teološkom, ali još više o duhovnom izazovu, koji od svih traži obraćenje i kajanje. Zato nam je potreban duhovni ekumenizam molitve, hvale i bogoslužja, kao što je bilo u Nicejskom i Carigradskom vjerovanju.

Zazovimo, dakle, Duha Svetoga da nas prati i vodi na ovom putu.

Sveti Duše Božji, ti vodiš vjernike na putu kroz povijest.

Zahvaljujemo ti jer si nadahnuo simbole vjere i jer budiš u našim srcima radost da ispovijedamo svoje spasenje u Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je istobitan s Ocem. Bez njega ne možemo ništa.

Ti, vječni Duše Božji, iz pokoljenja u pokoljenje obnavljaš i pomlađuješ vjeru Crkve. Pomozi nam da je produbljujemo i da se uvijek vraćamo onomu bitnom kako bismo je mogli naviještati.

Da naše svjedočanstvo u svijetu ne ostane beživotno, dođi, Duše Sveti, sa svojim ognjem milosti i obnovi našu vjeru, ispuni nas nadom i rasplamsaj u nama ljubav.

Dođi, božanski Tješitelju, Ti koji si sklad, sjedini srca i umove vjernika. Dođi i daruj nam da okusimo ljepotu zajedništva.

Dođi, Ljubavi Oca i Sina, saberi nas u jedno Kristovo stado.

Pokaži nam putove kojima trebamo ići, da po tvojoj mudrosti ponovno postanemo ono što jesmo u Kristu: jedno, kako bi svijet povjerovao. Amen.

__________________

[1] Denzinger – Hünermann, Enchiridion Symbolorum, Bologna 2018 (odsada DH), 30..

[2] Ibid., 125.

[3] Iz izjava svetoga Atanazija u djelu Contra Arianos I, 9 jasno proizlazi da izraz homoousios ne znači „jednake biti”, nego „iste biti” s Ocem; ne radi se, dakle, o jednakosti biti, nego o istovjetnosti biti između Oca i Sina. Latinski prijevod pojma homoousios stoga s pravom govori o unius substantiae cum Patre (cfr DH 125).

[4] Contra Arianos I, 38, 7- 39, 1.

[5] Cfr De incarnatione, 54, Contra Arianos I, 39; 42; 45; II, 59ss.

[6] S. Agostino, Confessiones, 1.

[7] S. Tommaso d’Aquino, In Symbolum Apostolorum, a. 12.

[8] S. Basilio, De Spiritu Sancto, 30.

[9] S. Ilario, Contra Arianos, vel Auxentium, 6. Memore delle voci dei Padri, il dotto teologo, poi Cardinale e oggi Santo e Dottore della Chiesa John Henry Newman (1801-1890) indagò su questa disputa e giunse alla conclusione che il Credo di Nicea è stato custodito soprattutto dal sensus fidei del popolo di Dio. Cfr On consulting the Faithful in Matters of Doctrine (1859).

[10] DH 150. Izričaj „i izlazi od Oca i Sina (Filioque)” ne nalazi se u carigradskom tekstu; u latinsko Vjerovanje dodao ga je papa Benedikt VIII. 1014. godine i on je predmet dijaloga između Pravoslavne i Katoličke crkve.

[11] DH 300.

[12] Vgl. Zweites Vatikanisches Konzil, Pastoralkonstitution Gaudium et spes, 19.

[13] Cfr Francesco, Lett. enc. Laudato si’ (24 maggio 2015), 67; 78; 124.

[14] Vgl. Ders., Apostolisches Schreiben Gaudete et exsultate (19. März 2018), 92: AAS 110 (2018), 1136.

[15] Cfr Id., Lett. enc. Fratelli tutti (3 ottobre 2020), 67; 254.

[16] Cfr Conc. Ecum. Vat. II, Decr. Unitatis redintegratio, 1.

[17] Cfr Conc. Ecum. Vat. II, Decr. Unitatis redintegratio, 1.

---

U Vatikanu, 23. studenog 2025., na Svetkovinu Krista Kralja

PAPA LEON XIV.

---

Izvor: vatican.va; prijevod: Jozo Š., polis.ba

---