Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
S. Željka Dramac: Sveti Franjo do kraja je razumio, zavolio i živio put Isusa Krista
Na uzajamnosti odnosa s Bogom Franjo uspostavlja i živi sve druge odnose: sa siromasima, gubavcima, braćom, Klarom, papom, sa sultanom…ljubi, suosjeća, pomiruje, oprašta. l pateći u svemu on i samu patnju zavoli toliko da se želi potpuno suobličiti s Kristom Raspetim. Ne možemo i ne trebamo biti Franjo. Ali smo pozvani živjeti autentično svoju jedinstvenost
U nastavku serije razgovora povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga razgovarali smo sa s. Željkom Dramac, provincijskom predstojnicom Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina, o Franjinoj duhovnosti, ali i o izazovima svakodnevnog života u franjevačkoj zajednici. Njezina promišljanja podsjećaju da franjevaštvo nije tek pripadnost redovničkoj zajednici, nego trajno učenje ljubavi, suosjećanja i vjernosti čovjeku, unatoč svim teškoćama.
Ove godine obilježavamo 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškoga. Osam stoljeća nakon njegove smrti, što je u njegovu životu i poruci ostalo toliko snažno da i danas privlači ljude, pa i one koji nisu bliski Crkvi? Što je to Franjo imao, a što smo mi možda izgubili?
Možda smo izgubili – ili nismo ni pronašli – hrabrost izložiti se, dopustiti sebi da budemo pogođeni “pogledom” Božjim, iako u svojoj mjeri vjerujemo da jesmo. Možemo pripadati zajednici, obitelji, udruzi, stranci… biti fini, dobri, obdržavati pravila, a da pritom ostanemo neprobuđeni za život, za odnose kroz koje formiramo kriterije i stavove, pravimo izbore i donosimo odluke. Ne izložiti se, ne graditi odnose, prilagođavati se ili živjeti u sigurnosti uhodanog, često u strahu od razočarenja, promašaja, znači živjeti napola, bez strasti za životom.
Zato je Franjo privlačan, što je njegov život bio dokraja življen, proživljeni život. Proniknut pogledom Krista Raspetoga dokraja do srži svoga bića, ide ususret čovjeku, prihvaća braću, odnosi se prema stvorenjima, prirodi… I dakako pati sa svima i kroz sve spoznaje Svevišnjega. Svaki autentičan odnos zahtijeva i spremnost izložiti se u ranjivosti, uključuje davanje i primanje, patnju, odricanje sve do spoznaje da nam ništa i nitko na ovom svijetu ne pripada. Na tom putu Franjo je patio, plakao, doticao granice i ljudsku nesavršenost, ali i otkrivao Boga koji upravo takva, nesavršena čovjeka beskrajno ljubi. Franjo pokazuje da se ne moramo bojati vlastite ranjivosti kako bismo istinski živjeli život.
Franjo nije bio čovjek koji je od početka znao kamo ide. Njegov put obilježili su traženje, nemir, odricanje i postupno otkrivanje vlastitog poziva. Koliko je ta njegova ljudska strana važna za razumijevanje Franje i koliko ona može biti bliska današnjem čovjeku koji traži smisao svoga života?
Franjina ljudska strana – traženje, nemir i postupno otkrivanje poziva – pokazuje da obraćenje nije tek čin, nego put. Pojedini se danas olako nazivaju obraćenicima i svjedoče o svojim iskustvima, a mnogi su skloni traženju takvih, daju se zavesti i oduševiti takvim govorom. Današnjem čovjeku nedostaje strpljenja za postupnost, za teži put, skloni smo pristajati na lakše putove i površnost. A na takvome putu se ne razvijamo, niti se u nama može razvijati i rasti osjećaj i smisao za uzvišeno, za tajnu, umjetnost, za odnos naspram ukupne stvarnosti. Za život u njegovu bogatstvu.
Na uzajamnosti odnosa s Bogom Franjo uspostavlja i živi sve druge odnose: sa siromasima, gubavcima, braćom, Klarom, papom, sa sultanom…ljubi, suosjeća, pomiruje, oprašta. l pateći u svemu on i samu patnju zavoli toliko da se želi potpuno suobličiti s Kristom Raspetim.
Ne možemo i ne trebamo biti Franjo. Ali smo pozvani živjeti autentično svoju jedinstvenost. Franjo svojim životom govori da je uza sve dobro u čovjeku koje je odraz Božjega bića, ljudska nesavršenost i krhkost Bogu drago mjesto u nama. Našu ranjivost i nemoć ne možemo isključiti ukoliko želimo iskreno živjeti odnos ponajprije prema sebi, prema Bogu, stvorenjima i svakom čovjeku – bio on vjernik ili ne. Zato je Franjo privlačan i drugim ljudima, onima koji jednostavno vjeruju u mogućnost boljega svijeta.
Franjo je u siromahu, gubavcu i odbačenom čovjeku postupno otkrivao Kristovo lice. Danas živimo u društvu koje često govori o uspjehu, sigurnosti i osobnom ostvarenju, dok se ranjivi i marginalizirani ljudi lako nađu na njegovu rubu. Što bi nas Franjo danas mogao naučiti o susretu s takvim ljudima? I koliko taj susret zapravo mijenja nas same?
Sveti Franjo napušta upravo takav svijet, zar ne?! U susretu s gubavcem, zapravo s Kristom, napušta svijet koji stvara društvenu bijedu njegova vremena. I počinje stvarati novi svijet, nove odnose koje gradi na milosrđu. Nakon zatvora, bolesti i razočarenja u potrazi za viteškom slavom dotaknuo je rub na kojemu je bilo neminovno postaviti pitanje tko sam zapravo, kamo sve ovo vodi?
Od sv. Franje i dalje želim učiti zahvalnost, potpuno predanje, susretati ljude, čovjeka kraj sebe, gledati sestre kao dar, suosjećati i trpjeti. Ne odustajati od čovjeka, priginjati se drugome i do drugoga propinjati bez obzira što i jedno i drugo uključuju mnogo samoodricanja, pa i boli zbog jaza koji se u nama i u našim odnosima može otvoriti i ostati bolno zjapiti. Nositi bol, podnositi bolest i svakodnevno umirati sve do konačnog prijelaza s ovoga svijeta. I to bih željela od Franje učiti
Prošli smo, a i danas živimo mnoge nevolje. Na našim prostorima ljudi još uvijek nose teške ratne traume. Malo ih je među nama koji nemaju iskustvo izbjeglištva, progonstva, bolesti, stradanja. A tek vlastitih unutarnjih previranja i kriza….! Ta iskustva nas osposobljavaju za empatiju, suosjećanje s drugim. Uostalom, naći se na rubu možemo već u ovom trenutku, bilo da nas na njega dovede sila ljudske “moći” ili sila prirode, elementarna nepogoda. Franjo pokazuje da susret s ranjivima i rubnima nije samo čin milosrđa, nego susret koji čovjeka mijenja, oslobađa, uči poniznosti. Pomaže nam otkrivati vlastito siromaštvo i krhkost kao mjesto na kojemu Božje uvijek iznova ima šansu.
Biti franjevka ne znači samo pripadati redovničkoj zajednici nego svakodnevno pokušavati živjeti ono što je Franjo živio. No između ideala i stvarnosti uvijek postoji određena napetost. Kako danas izgleda živjeti franjevačku karizmu u svakodnevnim, često sasvim običnim situacijama? U čemu je to najzahtjevnije?
Biti franjevka znači živjeti u duhu evanđelja. Prema našem Pravilu to bi značilo svakodnevno učiti umijeće ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu. Pozvane smo biti suljubiteljice s Bogom, da parafraziram poznatu franjevku, s. Christine Mülling. To je franjevački ideal. Zajednički život u svojoj svakodnevici ispunjen je prilikama za rast u ljubavi – svemu usprkos. Usred konflikata, nesporazuma, Bog može proširivati granice naše ljubavi, kaže Mülling. Usprkos svemu ne odustajemo od sestre, brata, poštujući dostojanstvo i slobodu drugoga, da se mijenja ili ne mijenja.
U vjeri da mu Gospodin dade braću Franjo živi i ostaje sve do trenutaka prijelaza s ovoga svijeta i s braćom se rastaje u ljubavi. Taj Franjin stav pripada temeljnom opredjeljenju franjevca/franjevke, kolikogod ga bilo zahtjevno živjeti. Može se mijenjati, kako se i sami mijenjamo, može dozrijevati. S godinama postaje izazovnije – osobito u našim zajednicama u kojima prevladavaju starost, nemoć i umor. Ovo “svemu usprkos ” može se i zloupotrebljavati: zajednica nam može biti tek sigurno egzistencijalno utočište, u kojemu život prolazi mimo nas, na našu štetu ponajprije, ali i na štetu životu zajednice. Živjeti tu napetost u svakodnevnim, sasvim običnim situacijama jest zahtjevno. Možda i najzahtjevnije. Ne bismo, dakle, trebali zaboraviti na osnovnu ljudskost – dobrotu, plemenitost, istinoljubivost… Naše Pravilo života je evanđelje, a onda karizma, franjevačka i(ili) druga…
Franjo je na kraju života, unatoč bolesti, patnji i brojnim nerazumijevanjima, mogao svoj život prihvatiti kao dar. Kada danas pogledate njegov život, ali i vlastiti redovnički put, što Vam se čini najvažnijim: čemu Vas je Franjo naučio, a što još uvijek učite od njega?
Teško mi je izdvojiti nešto i bojim se reći da sam nešto naučila. Vidimo i ovih nekoliko jubilarnih godina priprave za 800. obljetnicu Preminuća koliko je Franjo jedinstven, osebujan, čovjek Božji neiscrpan za upoznavanje, uvijek nov, zanimljiv, privlačan. Budući da sam u franjevačkoj zajednici i da je zajednica mnogo ulagala i ulaže u početnu i trajnu formaciju, da, bilo je prilika slušati o njemu, moliti s Franjom, približiti mu se i zavoljeti ga.
U mladosti me privlačio Franjo iz romantičnih filmskih prikaza, njegov put i način na koji je osvajao slobodu koju za sebe želimo. Potom i Franjo kojeg smo upoznavale kroz njegove Spise i Spise sv. Klare i drugu franjevačku baštinu.
Danas pak o sv. Franji razmišljam kao o čovjeku koji je do kraja razumio, zavolio i živio put Isusa Krista. Od njega i dalje želim učiti zahvalnost, potpuno predanje, susretati ljude, čovjeka kraj sebe, gledati sestre kao dar, suosjećati i trpjeti. Ne odustajati od čovjeka, priginjati se drugome i do drugoga propinjati bez obzira što i jedno i drugo uključuju mnogo samoodricanja, pa i boli zbog jaza koji se u nama i u našim odnosima može otvoriti i ostati bolno zjapiti. Nositi bol, podnositi bolest i svakodnevno umirati sve do konačnog prijelaza s ovoga svijeta. I to bih željela od Franje učiti.
Razgovarao: Ivan Tučić