ŠEZDESETA OBLJETNICA DRUGOG VATIKANSKOG KONCILA: Pogled iz bosanskohercegovačkog konteksta

Drugi vatikanski koncil označava veliku duhovnu prekretnicu ne samo u svoje vrijeme, nego je započeo procese koji utječu na kršćanstvo i Katoličku crkvu do danas. Zato i govorimo da je nešto bilo prije, a nešto poslije Koncila ili čak razlikujemo pretkoncilske od koncilskih tendencija i kršćana.

Nije nam moguće u jednom kratkom i subjektivnom pogledu odgovoriti kakva je percepcija toga Koncila «s periferije», konkretno, iz bosanskohercegovačkog konteksta krajevne Katoličke crkve. Zato će ovo biti tek skica o aktualizaciji Koncila i to s pogledom na neke temeljne koncilske zahtjeve koji su, uvjereni smo, nezaobilazni i za autentično kršćansko i crkveno djelovanje upravo u spomenutom kontekstu Bosne i Hercegovine, a to su mir, ekumenizam i međureligijski dijalog. Ovakvim pristupom ostavljamo po strani nimalo nebitna pitanja, i za nas danas, kojima se izravno ili neizravno Koncil bavio, kao što su razumijevanje Boga i čovjeka, sloboda vjere, socijalni nauk Crkve, pitanja liturgije, odnosa prema Božjoj riječi, pitanje teologije kao i odnosa prema ekologiji i uopće odnosa i dijaloga sa svijetom.

U ovom osvrtu na kraju ćemo ukratko istaknuti poimanje Crkve prema naučavanju dviju koncilskih konstitucija o Crkvi: Lumen gentium i Gaudium et spes. Naime, mišljenja smo da ne samo o kristologiji, razumijevanju Isusa Krista i njegova evanđelja, što je bez sumnje presudno, nego i o predodžbi Crkve, o ekleziologiji, velikim dijelom ovisi pastoralno djelovanje. Svojim misijskim poslanjem u svijetu, sljedeći Isusov zahtjev da učini sve ljude njegovim učenicima, Crkva sudjeluje u ostvarenju Božjeg kraljevstva, a time izgrađuje i samu sebe. Služenjem Gospodinu i ljudima, Crkva ispunja svoj razlog postojanja.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini – katolička periferija

U svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi, Nadaj se, objavljenoj netom prije smrti (2025.), papa Franjo je u vezi s glasovima da bi trebalo sazvati Treći vatikanski koncil kazao kako smatra da ni Drugi vatikanski koncil «još nije potpuno shvaćen» i da ga «još moramo u cjelini aktualizirati». Trebamo, nastavlja Franjo, «s puta još više ukloniti dvorsku kulturu – u Kuriji i posvuda. Crkva nije dvor, nije mjesto za klike, privilegije, spletke, nije posljednji europski dvor apsolutističke monarhije. S Drugim vatikanskim koncilom Crkva je znak i sredstvo jedinstva svega ljudskog roda.»

Povijest Katoličke crkve pokazuje različito shvaćanje i razvoj značenja upravljanja ili vlasti u njoj, što je česti razlog prijepora, rasprava, a i raskola u Crkvi. Posebnu važnost u tom smislu imali su koncili. Tako je, da uzmemo za primjer zadnje, Prvi vatikanski koncil bio vrhunac obrane papinstva, završetak koncilijarističkih sporova i tridentske ere i definiranja monarhistički shvaćene Crkve. Monarhistički ekleziološki model preživljava i dalje, iako je u praksi, i od samih papa, dosta relativiziran.

Drugi vatikanski koncil, a i taj koncil treba shvatiti u njegovom povijesnom kontekstu, u vrhuncu moderne, u hijerarhijskom ustrojstvu Crkve naglašava važnost ministerijalnog svećeništva, posebno biskupa i kolegijaliteta biskupa, iako za sve vjernike utvrđuje isto dostojanstvo krštenja, dakle dostojanstvo jednake djece Božje, a time i ravnopravno udioništvo u sveopćem svećenstvu (LG). Ni ovom Koncilu ne uspijeva dokinuti drevnu, najčešće prigušenu i prešućivanu šizmu između klera i laika.

Ako gornje imamo u vidu, ako slijedimo povijesni tijek, čini se onda logičnim zašto je papa Franjo, nastavljajući na Drugi vatikanski koncil, naglašavanjem antičke sinodalnosti u Crkvi (suvremene sinode biskupa počele su s Pavlom VI.), pokrenuo proces uključivanja svih vjernika u odgovorno suodlučivanje u Crkvi. Pokrenuo je proces stvaranja Crkve (ekleziogeneza) ne samo s vrha prema dolje, nego u interakciji vjernika i pastira. Svojim zalaganjem preferencijalno za siromašne i isključene, rubne i strance, trasirao je put Crkve ne samo od centra i Rima, Europe i Zapada prema periferijama svijeta nego i obratno, od periferije prema centru, od partikularnih crkava prema cjelini sveopće Crkve.

Jedna od perifernih kršćanskih katoličkih zajednica u svijetu je i Katolička crkva u Bosni i Hercegovini. Ona s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj dijeli isti jezik, etničku i kulturnu pripadnost, iako s određenim razlikovnim nijansama. Po svom povijesnom i kulturološko-religijskom kontekstu ove Crkve, iako sastavljene većinski od istoga naroda, od Hrvata, nisu posve identične. Rijetko koji europski narod kao Hrvati, koji je brojčano malen, gledano geografsko-politički i povijesno-kulturološki, ima izravan dodir i sukobljavanja, miješanja i isključivanja s najmanje tri različite etničke, kulturne i religijske zajednice: na sjeveru s germanskim i ugarskim, na jugu s talijanskim i mediteranskim, na istoku s pravoslavnim i islamskim narodima i konfesijama, religijama i kulturama. A to je onda uvjetovalo njihove unutaretničke, religijske i uopće kulturološke razlike i specifičnosti.

Od otomanskog osvajanja Bosne (1463.), uvijek manjinska, a posljednjim ratom (1992-95.) drastično brojem smanjena Katolička crkva u BiH živi na rubovima zapadne (post)kršćanske kulture, na susretištu i razmeđu Istoka i Zapada. Ova Crkva, posebno ona u Bosni (u Hercegovini je stanje nešto drukčije) sa svoje dvije biskupije, Sarajevskom i Banjalučkom, stoljećima je manjinska i periferna religijska zajednica. Živi u izravnom susretu s pravoslavnima i muslimanima, i dijelom sa Židovima, gdje se ne samo u jeziku, nego i u religijskoj praksi osjećaju uzajamna veća ili manja miješanja, sudari i utjecaji.

Ovo napominjemo da istaknemo kako pojedine krajevne kršćanske crkve u svijetu, u čemu Katolička crkva u Bosni nije nikakva iznimka, posebno manjinske crkve u tzv. islamskim zemljama, zbog straha od nestanka, žive u permanentnom stanju ugroženosti. Zato se, nerijetko i nedomišljeno i neslobodno, katolici tih manjinskih crkava, osjećaju ugroženi u svom identitetu; zato se priklanjaju vlastima većine ili slijede svoju etničku većinu. I katolici iz BiH, koji su uglavnom etnički Hrvati, priklanjaju se redovito etničkom i religijskom centru, u ovom slučaju Hrvatskoj i Zagrebu. To, međutim uzrokuje da žive graničnu dvojnost, pa i duhovnu šizofreniju: tijelom su u domovini Bosni, a duhom, interesom, preseljeni su u Hrvatsku. Svojom graničnom egzistencijom bosanski katolici žive iskustvo dvostruke manjine: jednom u etnički i religijski različitoj većini (među muslimanima ili pravoslavnima), drugi put unutar vlastitog naroda i svoje nacionalne crkve.

Smatramo vrlo važnim govoriti o manjinama, u ovom slučaju vjerskim. Mislimo pritom na manjine u društvu i državama, jer odnos prema njima pokazatelj je političke zrelosti nekog društva. «Pozitivna diskriminacija» kojom se označava odnos prema manjinama obilježava visok stupanj demokratičnosti. Istodobno odnos prema malenome i manjinskom, rubnome i perifernome, isključenome i stranome, prema Svetom pismu, evanđelju i Isusovoj praksi, kriterij je vjere, pokazatelj dosljedne vjere u Boga. Tȁ Bog kojeg očituje i naviješta Isus opcionalno je pristran za ljude koji su u manjini, zaboravljeni ili uplašeni na periferijama.

Manjine, doduše, nisu nešto po sebi pozitivno. Manjina može imati određene prednosti pa i društvene privilegije, ali može biti i sredstvo vladanja. Neki korumpirani ljudi iskorištavaju svoju manjinsku poziciju za bogaćenje, suradnju s nepoštenom vlasti većine i podržavanje socijalnih nepravdi. Manjinska pozicija ne razumijeva se uvijek ispravno, nego oportunistički i kolektivistički, onako kako to nalaže vlast većine ili propisuje centar kojemu etnički i religijski ta manjina pripada. Nije dakle poteškoća samo u povlačenju i zatvaranju od drugih, niti u podređenosti, često «dobrovoljnom podčinjavanju» većini, nego i tzv. svojima. Ne samo etničko-politički nego i religijski (crkveni) centar redovito nema dovoljno sluha za svoje razlike, manjine na periferijama i nastoji sve uniformirati. Čak i crkveni centar u tome slijedi svjetovnost i politiku, pa manjine služe kao sredstvo nerijetko i loših (nacionalističkih) politika.

Suvremena povijest puna je zloupotreba manjina u etničkim sukobima i ratovima (usp. njemačka, talijanska, mađarska manjina u Jugoslaviji, osobito u Drugom svjetskom ratu i poslije rata). Nerazumijevanja su mnogovrsna: na kulturnom, jezičnom i religijskom planu. Primjer nesporazuma i neslaganja može nam biti posjet pape Franje Bosni i Hercegovini, preciznije Sarajevu (2015.). Naime, Sarajevo je za većinu u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i Hercegovini ne samo muslimanski grad i periferija, nego mjesto za izbjegavanje, bez obzira što katolici (i Hrvati) u njemu i u Bosni nisu dijaspora u drugoj državi, nego, iako brojčana manjina, u svojoj jedinoj domovini. Zato je hrvatska etnička i religijska većina prigovarala što je papa išao u Sarajevo, a nije posjetio Zagreb ili Mostar (i Međugorje).

Koncilski zahtjevi mirotvorstva, ekumenizma i međureligijskog dijaloga

Ovim poduljim uvodom htjeli smo kontekstualizirati naše pitanje ostvarenja Drugog vatikanskog koncila u našoj krajevnoj crkvi s naglaskom na njezinu specifičnu perifernost. Posve je razumljivo da su ovakva višeetnička i višereligijska područja iznimno osjetljiva za mir i dijalog, a što smatramo među glavnim zahtjevima koje je Drugi vatikanski koncil stavio pred kršćane.

Što zbog općih trendova u svijetu, u smislu sukoba i ratova («treći svjetski rat u dijelovima») koji žele i imaju religijsku inspiraciju, a pogotovo zbog krvavih ratova u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće, mirotvorni pozivi koncilskoga pape Ivana XXIII. i pozivi Crkvi i katolicima da se zalažu za mir u svijetu, kako traži koncilska konstitucija Gaudium et spes, nailaze uglavnom na gluhe uši. Nisu katolici ovih susretišnih, nekada nazvani s pejorativnim prizvukom «balkanskih» prostora, nešto različito od drugih ljudi, ali upravo prostor periferije i susretišta raznih etničkih i religijskih manjinâ, zahtijeva od svih daleko veću osjetljivost, brigu i aktivnu izgradnju mira.

Izgradnja mira podrazumijeva poštivanje dostojanstva pripadnika drugih naroda i vjera, drugih svjetonazora. Podrazumijeva uklanjanje demoniziranja i etiketiranja drugih, napuštanje religijskog suprematizma koji se kao prirodna reakcija stvara u prostorima ugroženosti. Zato, dok se u nekim drugim dijelovima svijeta, naročito u zapadnim društvima, bilježi opadanje religiozne prakse i vanjskog manifestiranja religije, u ovakvim društvima i zemljama vanjsko očitovanje religioznosti zna se i pojačavati upravo da se pokaže pred drugima superiornost vlastite religije i nacije.

Kada govorimo o miru, na koji poziva spomenuta konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, kao i toliki dokumenti, izjave i poruke papa od Koncila na ovamo, onda to podrazumijeva i otklanjanje nasilja i rata kao sredstva rješavanja sukoba i sredstva pomirenja. To znači osnaživanje vjere koja neće imati straha kao i odbacivanje vjere koja neće širiti niti zadavati strah drugima. Radi se o raskrinkavanju nasilja, i to onoga najgorega, religijskoga nasilja koje se tako zavodljivo i kamuflirano skriva u najsvetijem, i u samoj ideji Boga. Nažalost, mora se primijetiti, posljednji rat (1992.-95.) je to naročito pokazao, da vjernike ovih područja njihova vjera nije uvijek humanizirala, činila ih boljim ljudima, nego da su baš «veliki vjernici» (često veliki nacionalisti), tjerani i inspirirani svojom religijom, za koju oni ne dopuštaju kazati da je «kriva vjera», činili teške zločine, dehumanizirali i druge i sebe, uništavali najsvetije – hramove i crkve, džamije i groblja svojim susjedima neprijateljima. Vjera dakle nije činila ljude mirotvorcima, nego nadahnjivala za najgnusnija djela. Bog u kojega se vjeruje, smatraju ovi, bog je koji opravdava zločine.

Kršćanske crkve na jugoistoku Europe, na Balkanu, mislimo na dio hijerarhije i svećenstva, upletene su previše u svjetovnost, splele su se u nacionalno. Dijelom je to razumljivo iz manjinske ugroženosti, ali nije za opravdati iz perspektive vjere u Boga. Odatle ni katolici nisu iskreno (diplomatski, da!) zauzeti za mir i suživot (suživot je za mnoge opasna, nelagodna i zabranjena riječ!). Ovdje je sjećanje na prošlost temelj identiteta. Ali ne kao sjećanje i zahvalnost za Božje spasenjsko djelovanje, nego sjećanje na tuđe zločine. Slijedi se nacionalistička paradigma sjećanja, po kojoj je rat s (etničkim i religijskim) neprijateljima utemeljujući događaj identiteta, mjesto rađanja nacije (Kosovska bitka, Drugi svjetski rat, Domovinski rat) i nacionalne kulture uopće. Rat i ratni događaji, porazi i pobjede, logori i stratišta, dakle najsekularniji i najbezbožniji događaji (stradanja i ubijanja ljudi), glavni su i «najuzvišeniji» sadržaj i komemoracija religijskih manifestacija. Odatle je zlopamćenje (nerijetko i obredno komemoriranje naših stradanja a zločina naših neprijatelja) sastavni dio nacionalnog i religijskog identiteta. Odmazda koju propagira svaka ideologija i ideologizirana religija predstavlja se kao nacionalni ponos i jedino rješenje za uspostavljanje narušene pravde.

Dakle rat je, i ne samo u ovom balkanskom kontekstu, kako se od antike smatra, «otac svega» (Heraklit), nešto prirodno i normalno. Istodobno, otklanja se ili relativizira kao neugodna i uznemirujuća Isusova poruka da nije rat nego Bog otac (abba) svega. Oslobađajuća je jedino evanđeoska poruka: Bog kojeg Isus očituje milosrdni je Bog. Taj Bog, za razliku od bogova rata, ne traži žrtve, nikakve paljenice ni spaljivanja staništa drugih ljudi, nego ono najteže: da se bude kao on, traži milosrdno darivanje opraštanja. Zahtijeva ostavljanje martirološke paradigme, kultiviranje prirodnoga, atavističkog ponašanja, oplemenjivanje naravi kroz milost i vjeru kojoj je vrhunac ona najteža ljubav – ljubav prema neprijatelju.

Evangelizacija, a ne kristijanizacija niti kroatizacija temeljno je poslanje Katoličke crkve (usp. EN 14) i u južnoeuropskom i balkanskom kontekstu. Odnosi se to i na druge kršćanske i katoličke crkve, no riječ je sada o vlastitoj. Kršćanska se vjera inkulturira u konkretni geografski i povijesni kontekst: u pojedini narod, jezik, kulturu, ali se s njima nikada ne izjednačuje bez ostatka. Kršćanstvo je više od etnosa i kulture, ono je osobna odluka, a ne samo naslijeđena kultura u kojoj se rađamo. Nažalost, autoevangelizacija Crkve teško se prihvaća od samih biskupa i svećenika u Crkvi (usp. Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, 26). «Usudiš li se reći kojem biskupu ili svećeniku da trebaju biti evangelizirani – ne shvaćaju. To je drama koja se danas događa» (Papa Franjo, Govor svećenicima, 17. 02. 2022.).

Uz nasušnu potrebu za odricanjem od svakog nasilja iz vjere i potrebu za izgradnjom mira i pomirenja iz perspektive Božjega odnosa prema nama ljudima, odmah se nadovezuje koncilski zahtjev za ekumenskim i međureligijskim dijalogom, naročito dijalogom s muslimanima. Ne možemo ne zapaziti iskreno zalaganje nekih kršćana i katolika kako za mir tako i za ostvarenje ekumenizma i onoga što nam je, gledajući na pretkoncilska vremena, gotovo revolucionarno trasirala koncilska Deklaracija Nostra aetate (1965.) za odnos prema nekršćanima i nekršćanskim religijama. Sedamdesetih, a i dobrim dijelom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH bilo je više biskupa i svećenika, redovnika i teologa koji su bili protagonisti ekumenizma i zagovornici međureligijskoga dijaloga, nego što je to slučaj danas. Posebno su neki zagrebački teolozi bili istinski nositelji koncilske reforme. Čak i u ratu i netom poslije rata, uza sve strahote i užase ubijanja i etničkih čišćenja, katolici su bili osjetljiviji i zanimali su se za ljude drugih vjera.

Nažalost, danas, iako u miru, sve se više želi ostvariti cilj rata: totalno razdvajanje jednih od drugih (nacionalno i vjersko čistunstvo). Ako je nemoguće ostvariti fizičko odvajanje, onda se uspostavlja tolerantni prezir, licemjerno ponašanje i neinteres, indiferentizam prema drugima. Uz rijetke iznimke u Katoličkoj crkvi se malo svećenika i teologa poziva na Drugi vatikanski koncil s obzirom na dijalog. Čak se i studenti teologije, iskustvo je koncilski orijentiranih profesora teologije, sumnjičavo odnose prema Koncilu i njegovu pozivu na dijalog u bilo kojem od njegovih aspekta, kako to traži konstitucija Gaudium et spes: dijalog s drugim kršćanima, s drugim vjernicima, s ateistima, s kulturom, svijetom znanosti i književnosti, sa svijetom uopće, s laicima, zatim unutarcrkveni dijalog i, nipošto naposljetku, čak dijalog i s onima koji progone kršćane i Crkvu…

Paradoksalno, dijalog je za većinu biskupa pa i samih teologa također postao suspektna riječ. Tu leži dijelom razlog zašto na primjer nacionalna Crkva u Hrvatskoj više nego proslavu Nicejskoga koncila (1700) i završetka Drugoga vatikanskog koncila (60) slavi svoje lokalne obljetnice (nacionalno-crkvene sinode) i zašto inicijativa i sama proslava legendom obojena krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava dolazi iz Crkve, i to od primasa zagrebačke crkve, a ne prvotno od političara niti iz sekularne sfere.

U našoj Crkvi se ne uviđa da tu ima ikakav problem, nego se smatra posve normalnim apsolutiziranje zemaljskih dobara, konkretno nacije i države (GS), koje uzrokuje ne samo anticrkveni, antiklerički refleks, nego je dijelom uzrokom i ateizma, jer ljudima iskrivljuje ili sakriva stvarno lice Boga kojeg je Isus navijestio. Štoviše, i mala kritika dobronamjernih za spregu religije i nacionalne politike, za neevanđeosku, političku religiju nailazi na osudu, šikaniranje i marginaliziranje u Crkvi. Takvi kritičari se proglašavaju da su necrkveni ili izdajnici naroda.

Koncilski duh jakosti nasuprot kulturi ravnodušnosti i lažne nemoći

Katolici su nakon Koncila bili glavni protagonisti dijaloga s društvom, svijetom, s ateistima (marksistima). Osjećalo se oduševljenje i zamah u ostvarenju Koncila na mnogim područjima, posebno s obzirom na obnovu liturgije ili u evangelizaciji putem izdavaštva. Većinom su katolici bili inicijatori i predvodnici ekumenskih i međureligijskih teoloških i molitvenih susreta, sastanaka i simpozija. Danas, međutim, živimo u vremenu krajnje smanjenog interesa za druge, u vremenu podizanja stvarnih ili duhovnih zidova, zatvaranja i samodovoljnosti. Čak ne bi bio problem sam po sebi što nema ekumenskih i međureligijskih susreta i dijaloga, a na čemu je toliko inzistirao papa Franjo, kako s drugima tako i unutar Crkve, nego je problem što se upalo u stanje ravnodušnosti (globalni fenomen), štoviše što se nema ni osjećaja ni skrupula iz vjere da nije dobro što se ne razgovara, što se ne nastoji živjeti zajedno, što se ne krećemo prema izgradnji zajedničkoga doma, prema «sveopćem bratstvu i prijateljstvu svih» kako to traži Isus u evanđelju. Štoviše dijalog se izruguje i obescjenjuje.

U naše se vrijeme ne njeguje «kultura susreta» (papa Franjo) i dijaloga, nego kultura zidova i superiorne samodovoljnosti, čistunstva i bezgrešnosti. Odatle onda toliko ubrizgavanja straha, odbacivanja i isključivanja stranaca, perifernih, migranata, kao da je to zahtjev vjere. Odatle je jedno od temeljnih iskustava suvremenih ljudi na svim kontinentima, u centrima i periferijama: iskustvo nepripadanja. Odatle razlog da se čak javno, na medijima ali i na religijskim skupovima i pod okriljem vjere, proklamira da su dijalog i uključivanje drugih, suosjećanje, empatija za druge «štetni» za kršćanski identitet. I u kršćanstvu želi prevladati «svjetovna duhovnost» suprotna samom kršćanstvu. Međutim, Bog Isusa Krista je Bog koji uključuje sve i svima želi dobro i da imaju puninu života!

Za naš kontekst svakako vrijedi i upozorenje današnjeg pape Leona XIV. Naime, na tragu Koncila i pape Franje, Leon vrlo znakovito upozorava na sveopći umor koji je zahvatio vjernike, katolike, te na «globalizaciju nemoći». U videoporuci vjernicima Lampeduze (rujan 2025.) rekao je izrijekom sljedeće: «Kao što je papa Franjo globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio kulturu susreta, tako bih ja želio da danas, zajedno, započnemo globalizaciji nemoći suprotstavljati kulturu pomirenja. Pomirenje je poseban oblik susretanja. Danas se trebamo susretati njegujući si međusobno rane, opraštajući zlo koje smo učinili, ali i ono koje nismo učinili, ali čije posljedice na sebi nosimo. Toliko straha, toliko predrasuda; veliki zidovi, također i oni vidljivi, su među nama i našim narodima kao posljedice ranjene povijesti. Zlo se s jedne generacije prenosi na drugu, s jedne zajednice na drugu. Ali se i dobrota prenosi i zna biti još jača!» Vrijedi poslušati papu Leona i ostaviti se lažne nemoći koja nas prikiva u stanje straha, autoreferencijalnosti i sebeljubive brige za sebe.

Iskustvo manjinske Crkve često je iskustvo nemoći, dopuštanje da cinični um loše realnosti nadvlada nadu koja je Isus i njegovo evanđelje Nemoć slabi i krnji nadu, vodi strahu od života, jer je posljedica gubitka pouzdanja i oslonca na Boga. Nada kršćana ne počiva u ljudima, u vlastitim moćima, projektima i očekivanjima nečega, nego je osobno i potpuno pouzdanje i oslanjanje na živu osobu, na Isusa Krista. Nažalost, i unutar manjinskih zajednica znaju se roditi teške podjele i antagonizmi, dijeljenja i zatvaranja vjernika u još manje zajednice, koncentriranje samo na sebe, stvaranje od kršćana i Crkve utvrde ili paralelne zajednice. Mišljenja smo da se na našoj lokalnoj razini nije dovoljno ostvarilo koncilsko poimanje Crkve u njegovoj dvostrukoj perspektivi: a) Crkva je zajednica Kristovih vjernika (communio), hodočasnički Božji narod, klica i ostvarenje Kraljevstva Božjega, sakrament spasenja za sve ljude, o čemu govori konstitucija Lumen gentium; b) Crkva je služiteljica čovjeku i svijetu kako bismo u najkraće saželi koncilsku ekleziologiju, posebno onu pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu – Gaudium et spes.

Tomu nasuprot, osnovna slika Crkve koja želi postati dominantna jest da je Crkva jedino hijerarhijski uređena institucija i da je čuvarica nacionalnoga identiteta. Velimo da želi postati dominantna i jedina, jer nije uvijek takva bila niti je danas posvuda tako. Naime, kroz dugu povijest, osobito pod otomanskom vlašću i pod režimima nesklonim kršćanima, vjeri i Crkvi, svećenici su, osobito franjevci i redovnice, bili bliski ljudima. Shvaćali su se kao služitelji svojim vjernicima, svome narodu, ne narodu shvaćenom u usko etničkom (etnos) ili političkom smislu (demos), nego Božjem narodu (laos). Prerečeno u ekleziološki jezik pape Franje, radilo bi se o tome da i današnji biskupi, svećenici, redovnici izgrađuju Crkvu koja je Crkva majka, Crkva otvorenih vrata, Crkva koja nije zatvorila Isusa i čuva ga samo za sebe, nego omogućuje svima koji su u potrebi, koji traže slušanje i pripadanje, solidarnost i smisao, koji su odbačeni ili migranti, da osjećaju gostoprimstvo i nalaze svoj duhovni dom i utočište u crkvama i kod crkvenih ljudi.

Dosljedno izvedena ovakva koncilska ekleziologija ne znači da se Crkva pretvori u socijalnu i karitativnu instituciju, da zamijeni društvo i državu, nego da njezini članovi, od biskupa do vjernika, od svećenika do vjeroučitelja, iziđu iz svojih torova i utvrda, da krenu prema današnjim ljudima, da iziđu iz svojih sigurnosti i upute se na hirovite političke, socijalne i kulturne areopage, da se pomiješaju s ljudima. I da ne djeluju svjetovno, nego s posve jasnim svjedočenjem Božje dobrote u Isusu Kristu.

Zaključno možemo kazati da ostvarenje Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj crkvi u BiH znači napuštanje kleričko-feudalnog razumijevanja Crkve kao institucije koja čeka i traži da se nju služi. Po primjeru svoga Učitelja i Gospodina koji nije došao da mu se služi, nego da on služi, i koji nije došao da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi, i ova naša mala lokalna Crkva, u svjetlu svoje najbolje tradicije, dužna je služiti ljudima, biti klica i kvasac, znak i sredstvo Božjega kraljevstva, novih odnosa među ljudima kako je to Spasitelj Isus činio. U tom svom djelovanju prioritet su svakako mir, ekumenizam i međureligijski dijalog.

---

Članak je prvotno objavljen u knjizi: Sergio Massironi – Andrea Grillo (ur.), Geofuturo di un Concilio, Sguradi periferici sul Vaticano II, Castelvecchi, Roma, 2025., 185-196., a potom i u časopisu: Bosna Franciscana, br. 63, str. 227-236.

---