www.polis.ba

Iscrtavanje novih mapa nade: Ontološka dimenzija misije

Ako evanđeoska poruka nije istina koju treba dijeliti s drugima, tada gubi i svoju dubinu za same vjernike


60. obljetnica koncilskog
dokumenta „Ad Gentes“ (8.12.1965.)
50. obljetnica apostolske
pobudnice „Evangelii
Nuntiandi“ pape Pavla VI. (8.12.1975.)
25. obljetnica enciklike
Redemptor missio
pape Ivana Pavla II. (7.12.1990.)


Kršćanski poziv nije tek zadaća ili uloga unutar Crkve, nego način postojanja – ontološka stvarnost koja prožima cijelokupan život vjernika. Svaki krštenik, kako podsjeća Fabrice Hadjadj, „na misiji je na ovoj zemlji“ i pozvan je na „pastoralni angažman u svijetu“ (Gaudete et Exsultate, 27). Misija nije samo vanjsko djelovanje, nego stanje bivanja: čovjek ne postaje misionar kada krene u neku daleku zemlju, nego u trenutku kada svjesno prihvati da je njegov život mjesto Božjeg djelovanja i nije rezervirana samo za svećenike, redovnike ili misionare u užem smislu, nego za svakoga tko je po krštenju postao dio Kristova Tijela. Ona je poziv na življenje Evanđelja u svakodnevici – u obitelji, radu, društvenom životu i zajednici.

Ova svijest proizlazi iz same naravi Crkve. Ona, kako ističe Drugi vatikanski sabor, „po svojoj naravi jest misionarska“ (Ad Gentes, 2). Crkva ne postoji radi sebe same, nego zato da naviješta i svjedoči Krista, da donosi Radosnu vijest spasenja i svjedoči Božju ljubav u svijetu. Zato se može reći da Crkva ne ima misiju, nego da jest misija. Njezino postojanje u svijetu ne može se odvojiti od poslanja koje joj je povjereno od samog Krista: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“ (Mk 16,15).

Ontološka osnova misije

Dokument Ad Gentes Drugog vatikanskog sabora ističe da je Crkva po svojoj naravi misionarska, jer „izlazi iz same Božje ljubavi“ (AG 2). Misija nije dodatak njezinu životu, nego njezino temeljno poslanje. Crkva postoji kako bi naviještala Krista, svjedočila njegovo spasenje i činila Božju ljubav vidljivom u svijetu. Iz te teološke istine proizlazi i osobna dimenzija: svaki vjernik pozvan je sudjelovati u Božjoj misiji spasenja.

Svaki vjernik nosi osobnu odgovornost za širenje radosne vijesti o Božjoj ljubavi, jer „bez djelatne prisutnosti laika Evanđelje se ne može duboko utisnuti u duh, život i rad nekog naroda“. Misionarski poziv neizbježan je za svakog kršćanina već po samom činu krštenja; on je, slikovito rečeno, upisan u vjerničku krv, u njegov duhovni DNK. „No neka svi znaju“, upozorava Crkva, „da je njihova prva i najveća dužnost u širenju vjere to da duboko žive kršćanski život.“

Izazovi suvremene evangelizacije

Crkva je danas, osobito na Zapadu, ponajprije zbog pasivnosti laika, često zatvorena u samu sebe. Mnogi koji se nominalno smatraju katolicima ne posjeduju živu i autentičnu vjeru, što je posljedica oklijevanja i nevoljkosti vjernika da vjeru svjedoče i dijele s drugima. U suvremenoj kulturi, u kojoj se vjera sve više promatra kao privatna stvar, često se izbjegava navještaj iz straha da bi on mogao djelovati nametljivo. Međutim, ako evanđeoska poruka nije istina koju treba dijeliti s drugima, tada gubi i svoju dubinu za same vjernike.

Papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi naglašava da je evangelizacija „poslanje Crkve, njezina najdublja svrha i identitet“ (EN 14). On poziva sve vjernike da „svjedoče više životom nego riječima“, ali i da ne zaborave da „nema prave evangelizacije ako se ime, nauk, život i obećanja Isusa Krista ne naviještaju“ (EN 22). Evangelizacija je, dakle, istodobno čin ljubavi i čin istine – poziv da se svjedoči ono što se živi.

Teološka poveznica dokumenata

Enciklika Redemptoris missio pape Ivana Pavla II. iznova potvrđuje misijsku narav Crkve i nastavlja liniju učenja započetu u Ad Gentes i Evangelii nuntiandi. Papa ističe: „Vjera se učvršćuje samo kada se daje drugima“ (RM 2). Ova misao sažima bit kršćanskog poslanja: vjera raste u dijeljenju, a ljubav se umnaža u darivanju. Ivan Pavao II. poziva Crkvu da se ne zatvara u same granice, nego da izlazi prema onima koji su izgubili osjećaj vjere ili se više ne smatraju dijelom Crkve. Time pokazuje da misija nije ograničena na geografska područja, nego da se danas odvija i u srcu sekulariziranih društava.

Ad Gentes tako postavlja teološke temelje misije; Evangelii nuntiandi pokazuje kako se ona ostvaruje u svijetu; a Redemptoris missio poziva na obnovu žara i svijesti da je evangelizacija zadaća svakog vjernika. U njima se očituje kontinuitet i razvoj misijskog nauka Crkve: od koncilskog naglaska na narav Crkve, preko pastoralne dinamike svjedočenja, do osobne odgovornosti svakog krštenika.

Misija kao svakodnevni poziv

Kako ističe Fabrice Hadjadj u svom izlaganju „Život je misija“, misija nije izborni zadatak povjeren nekolicini, nego sama bit kršćanskog postojanja. Kršteni su „na misiji na ovoj zemlji“, što znači da svaki trenutak, svaki odnos i svaki čin služenja postaje izraz božanske ljubavi i istine. Crkva ne „ima“ misiju – ona jest misija. Postoji zato da svjedoči Božju ljubav i unosi svjetlo Evanđelja u svijet koji traži smisao, mir i nadu.

Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Missio citira dokumente Drugoga vatikanskog sabora u vezi s milošću koju smo primili po krštenju i s odgovornošću koja iz nje proizlazi:

„Oni koji su ucijepljeni u Katoličku Crkvu trebaju biti svjesni svojega privilegija, a upravo zbog toga i svoje veće obveze da svjedoče vjeru i kršćanski život kao služenje svojoj braći i sestrama te kao prikladan odgovor Bogu. Neka uvijek imaju na umu da svoj uzvišeni položaj ne duguju vlastitim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; i ako ne odgovore na tu milost mišlju, riječju i djelom, ne samo da neće biti spašeni, nego će biti i strože suđeni.“

Zaključak

Iscrtavanje novih mapa nade znači obnoviti svijest o tome da je svaki vjernik misionar. U duhu Ad Gentes, Evangelii nuntiandi i Redemptoris missio, Crkva je pozvana živjeti otvoreno, radosno i hrabro poslanje u svijetu. Misija nije privilegij, nego način života; nije vanjski čin, nego nutarnja preobrazba. Kada Crkva ponovno otkrije da je njezina narav biti poslana, tada i svijet može ponovno osjetiti svježinu Evanđelja koje oslobađa i daje nadu.


Krešimir Cerovac, polis.ba