DILEXI TE – Apostolska pobudnica Leona XIV.: O ljubavi prema siromašnima (nastavak)

Odrastavši u krajnje oskudnim uvjetima, naučivši preživljavati u najtežim okolnostima, uzdajući se u Boga sa sigurnošću da ih nitko drugi ne uzima za ozbiljno, pomažući si međusobno u najmračnijim trenucima, siromasi su naučili mnoge stvari koje čuvaju u tajni svoga srca

ReligijaVatikan

By: Prijevod Zadnje ažuriranje 19. lis 2025.

Apostolska pobudnica

Dilexi te

Sveti otac Leon XIV.

O ljubavi prema siromašnima

Prvo i drugo poglavlje Pobudnice dostupni su na ovom linku.

TREĆE POGLAVLJE

Crkva za siromašne

35. Tri dana nakon izbora, moj predšasnik izrazio je predstavnicima medija svoju želju da bi briga i pažnja za siromašne trebale jasnije biti prisutne u Crkvi: „Ah, kako bih želio siromašnu Crkvu za siromašne.“[1]

36. Ova želja odražava svijest da Crkva „prepoznaje u siromašnima i patnicima sliku svoga utemeljitelja, siromašnog i trpećeg, trudi se olakšati im neimaštinu i u njima nastoji služiti Kristu“.[2] Doista, budući da je pozvana poistovjetiti se sa siromašnima, unutar nje „ne smiju ostati nikakve sumnje niti mogu postojati tumačenja koja bi oslabila ovu tako jasnu poruku […]. Treba jasno i nedvosmisleno ustvrditi da postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih.“[3] U tom pogledu imamo obilna svjedočanstva Isusovih učenika u gotovo dvotisućljetnoj povijesti.[4]

Istinsko bogatstvo Crkve

37. Sveti Pavao izvještava da među vjernima nastajuće kršćanske zajednice nema „mnogo mudrih, nema mnogo moćnih, nema mnogo plemenitih“ (1Kor 1,26). Ali, unatoč vlastitom siromaštvu, prvi su kršćani bili svjesni nužnosti brinuti se za one koji su bili pogođeni još većom oskudicom. Već na početku kršćanstva, apostoli su položili ruke na sedmoricu muževa izabranih od zajednice te ih na određeni način uključili u vlastito poslanje, postavivši ih za služitelje – diakonía na grčkom – najsiromašnijima (usp. Dj 6,1-5). Upečatljivo je da je prvi učenik koji je dao svjedočanstvo vjere u Krista prolijevanjem krvi bio Stjepan, koji je pripadao ovoj skupini. U njemu se sjedinjuje životno svjedočanstvo u brizi za siromašne s mučeništvom.

38. Proći će nešto više od dva stoljeća kada će jedan drugi đakon – sveti Lovro – na slična način pokazati svoju odanost Kristu, sjedinjujući u svom životu služenje siromašnima i mučeništvo.[5] Iz izvještaja svetog Ambrozija saznajemo da je Lovro, đakon u Rimu za pontifikata pape Siksta II., bio prinuđen od rimskih autoriteta predati im crkvena blaga. „Sljedeći dan im je doveo siromahe. Na pitanje gdje su obećana blaga, on je pokazao na siromašne i kazao: Oni su blago Crkve.“[6] Opisujući ovaj događaj, Ambrozije se pita: „Zar bi dragocjenija blaga mogao imati Krist od onih u kojima se sam voli pokazivati?“[7] On – podsjećajući da službenici Crkve nikada ne smiju zanemariti brigu za siromašne, a još manje gomilati dobra u svoju korist – kaže: „Potrebno je da se ova zadaća izvršava iskrenom vjerom i mudrom obazrivošću. Doista, ako netko iz toga izvlači osobnu korist, čini zločin, ali ako prihod podijeli siromasima, otkupi zarobljenika, izvršava djelo milosrđa.“[8]

Crkveni oci i siromašni

39. Od prvih su stoljeća crkveni oci prepoznavali u siromašnima privilegirani put pristupa Bogu, jedan poseban način za susret s njim. Ljubav prema siromašnima se nije shvaćala kao jednostavna moralna krepost, nego kao izraz konkretne vjere u utjelovljenu Riječ. Zajednica vjernika, potpomognuta snagom Svetoga Duha, bila je u bliskom odnosu prema siromašnima i nije ih smatrala dodatkom, nego bitnim dijelom svog živog tijela. Sveti Ignacije Antiohijski, primjerice, dok je išao u susret mučeništvu, poticao je vjernike zajednice u Smirni da ne zanemaruju dužnost ljubavi prema najpotrebnijima, opominjući ih da se ne ponašaju kao oni koji se protive Bogu: „Promotrite one koji imaju različito mišljenje o milosti Isusa Krista koji je došao među nas, kako se suprotstavljaju naumu Božjem. Ne mare za ljubav, ni za udovice, ni za siroče, ni za potlačenog, ni za onog koji je u zatvoru ili na slobodi, ni za gladnog i žednog.“[9] Biskup iz Smirne, Polikarp, izričito je preporučivao crkvenim službenicima brigu za siromašne: „Prezbiteri neka budu puni razumijevanja i milosrdni prema svima, neka vraćaju one koji su skrenuli s puta, neka posjećuju sve bolesne, neka ne zanemaruju udovice, siroče i siromaha, neka revnuju za dobro pred Bogom i pred ljudima.“[10] Iz ova dva svjedočanstva vidimo da se Crkva pojavljuje kao majka siromašnih, mjesto prihvaćanja i pravednosti.

40. Sveti Justin, sa svoje strane, u Prvoj apologiji upućenoj caru Hadrijanu, Senatu i rimskom narodu, objašnjava da kršćani daju siromasima sve što mogu, jer u njima vide braću i sestre u Kristu. Pišući okupljenima u molitvi prvog dana u tjednu naglašava da se u središtu kršćanske liturgije ne može odijeliti kult Bogu od brige za siromašne. Stoga, u određenom trenutku bogoštovnog slavlja, „oni koji su imućni i voljni, spontano daju koliko žele; prikupljeno se povjerava poglavaru, koji se onda brine za siročad, udovice, one u potrebi zbog bolesti i drugih razloga, zatočenike i pridošlice koji su se tu zatekli; jednom riječju, priskače u pomoć svima koji su u potrebi.“[11] Ovim se pokazuje da nastajuća Crkva nije odvajala vjeru od društvenog angažmana: vjera koju ne prate svjedočanstva djela, kako poučava sveti Jakov, smatrana je mrtvom (usp. Jak 2,17).

Sveti Ivan Zlatousti

41. Među istočnim ocima, najrevniji propovjednik društvene pravednosti bio je Ivan Zlatousti, nadbiskup Konstantinopola između IV. i V. stoljeća. On u svojim propovijedima potiče vjernike da Krista prepoznaju u potrebitima. „Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne prolazi pokraj njega kad ga vidiš gola; ne časti ga ovdje svilenim haljinama, dok se na ulici ne brineš za njega, gdje pogiba od hladnoće i golotinje […]. Kristovo tijelo koje je na oltaru ne treba odjeću, nego čistu dušu; onaj koji je vani, pak, treba mnogo brige. Naučimo, stoga, biti mudri i častimo Krista onako kako on to želi; onomu komu se iskazuje čast, najdraža je ona počast koju on sam želi, a ne ona koju mi mislimo da mu treba […]. Tako ga i ti, časti onom počašću koju je on sam propisao i stavi svoja dobra u službu siromašnih. Bogu nisu potrebni zlatni kaleži, nego zlatne duše.“[12] Tvrdeći kristalno jasno da vjernici, koji ne susretnu Krista u siromašnima, koji stoje na vratima, ne mogu mu se klanjati ni na oltaru. On nastavlja: „Koja je korist Gospodinu ako je njegov stol pun zlatnih kaleža, a on sam umire od gladi? Najprije mu utaži glad, a onda koliko god možeš ukrasi njegov stol.“[13] On je razumijevao euharistiju kao sakramentalni izričaj ljubavi i pravednosti, koje su joj prethodile, koje je prate i koje se u njoj trebaju nastaviti u ljubavi i brizi za siromašne.

43. U skladu s time, ljubav prema bližnjemu nije opcionalna stvar, nego kriterij istinskog bogoslužja. Zlatousti je žestoko osuđivao prekomjerni luksuz koji je bio popraćen ravnodušnošću prema siromasima. Briga koja im se duguje nije tek društvena potreba, nego je uvjet spasenja, što ujedno znači i osudu nepravednog bogatstva: „Velika je studen, siromah leži na podu, napola mrtav od hladnoće, cvokoće zubima. Dovoljno je to vidjeti da bi te dotaknulo. A ti dobro ugrijan i opijen vinom, prolaziš pokraj njega i nastavljaš dalje; i kako onda možeš očekivati da ćete Bog osloboditi kada budeš u nevolji? […] Tijelo umrlo, koje više ne osjeća ništa i ne zna za čast, često omotavaš dragocjenim haljinama, a ono koje trpi bolove, muku i patnju, grči se od hladnoće i gladi, ti prezireš, i više ti je stalo do isprazne slave nego do straha Božjega.“[14] Ovaj duboki smisao za društvenu pravdu dovodi ga do zaključka da „ne dati siromasima dio svojih dobara znači opljačkati ih, uskratiti im život, jer ono što posjedujemo nije naše, nego njihovo“.[15]

Sveti Augustin

43. Augustinov duhovni učitelj, sveti Ambrozije, uporno je naglašavao etičku nužnost dijeljenja dobara: „Ne daješ siromahu svoje, nego mu vraćaš ono što je njegovo: ono što je bilo dato svima da se njime zajedno služe, ti si prisvojio samo za sebe.“[16] Milostinja je za milanskog biskupa ponovno uspostavljanje pravednosti, nikako paternalistička gesta. U njegovom propovijedanju milosrđe poprima proročki karakter: razotkriva strukture gomilanja, a zajedništvo potvrđuje kao crkveni poziv.

44. Formiran u ovoj tradiciji, sveti biskup iz Hipona, učio je o prioritetnoj ljubavi za siromašne. Kao budan pastir i teolog rijetke pronicavosti, prepoznao je da se stvarno crkveno zajedništvo očituje također i u zajedništvu dobara. U svojim Komentarima psalama podsjeća da pravi kršćani ne zanemaruju ljubav prema najpotrebitijima: „Vi, promatrajući svoju braću, prepoznajete ako im je nešto potrebno; a ako Krist u vama prebiva, učinit ćete dobro i strancu.“[17] Ovo dijeljenje dobara rađa se, naime, iz teologalne [božanske po naravi, op. prev.] ljubavi i kao konačni cilj ima ljubav prema Kristu. Za Augustina nije samo siromah onaj komu je potrebna pomoć, nego i Gospodinova sakramentalna prisutnost.

45. Doktor milosti vidio je u brizi za siromašne konkretni dokaz iskrenosti vjere. Tko kaže da ljubi Boga, a nema suosjećanja s potrebitima, taj laže (usp. 1Iv 4,20). Komentirajući susret Isusa s bogatim mladićem, te „blago na nebu“ koje je rezervirano za one koji svoja dobra daju siromasima (usp. Mt 19,21), Augustin stavlja u Gospodinova usta ove riječi: „Primio sam zemaljska dobra, dat ću nebeska; primio sam prolazna dobra, vratit ću vječna; primio sam kruh, dat ću život. […] Bio sam ugošćen u kući, dat ću kuću; bio sam posjećen kad sam bio bolestan, dat ću ti zdravlje; bio sam posjećen u zatvoru, dat ću slobodu. Kruh koji ste vi dali mojim siromasima je pojeden, ali kruh koji ću ja dati, ne samo da će vas okrijepiti, nego ga nikada neće nestati.“[18] Svevišnji se ne dopušta nadmašiti u svojoj velikodušnosti prema onima koji mu služe u najpotrebitijima: što je veća ljubav prema siromašnima, to je veća nagrada od Boga.

46. Ova kristocentrična i duboko crkvena perspektiva vodi do spoznaje da milodari, kada izviru iz ljubavi, ne samo da olakšavaju bratove potrebe, nego čiste i srce onoga koji daje, ako je spreman mijenjati se: „Milostinja ti može pomoći izbrisati prošle grijehe, ako promijeniš svoj način života.“[19] Radi se o jednom, tako reći, normalnom putu obraćenja za onoga tko želi nepodijeljena srca nasljedovati Isusa.

47. U Crkvi koja u siromašnima prepoznaje Kristovo lice, a u dobrima instrument ljubavi, augustinovska misao ostaje sigurno svjetlo. Vjerenost Augustinovom nauku danas ne zahtijeva samo studiranje njegovih djela, nego i spremnost na radikalno življenje njegovog poziva na obraćenje, koji nužno uključuje služenje u ljubavi.

48. Mnogi drugi crkveni oci, istočni i zapadni, naviještali su o primatu brige za siromašne u životu i poslanju svakog vjernika kršćanina. Iz te perspektive, zaključno, može se kazati da je patristička teologija bila praktična, usmjerena prema Crkvi koja je siromašna i za siromašne, podsjećajući da se Evanđelje ispravno naviješta samo onda kada potiče na dodir s tijelom posljednjih te upozoravajući da su stroga učenja bez milosrđa prazan govor.

Skrb za bolesne

49. Kršćansko suosjećanje se na poseban način očitavalo u brizi za siromašne i patnike. Na temelju znamenja koji su pratili Isusovo javno djelovanje – ozdravljanje slijepih, gubavih i uzetih – Crkva prepoznaje da je briga za bolesne, u kojima se lako prepoznaje raspetog Gospodina, važan dio njezinog poslanja. Tijekom kuge u gradu Kartagi, gdje bio biskup, sveti Ciprijan je podsjetio kršćane na važnost skrbi za siromašne: „Ova kuga i ova epidemija, naoko strašna i pogubna, ispituje pravednost svakog pojedinca i provjerava ljudska srca! Ovakve kuge pokazuju služe li zdravi bolesnima, vole li rođaci svoje najbliže kako bi morali, imaju li gospodari suosjećanja prema svojim oboljelim robovima, zanemaruju li liječnici bolesne kojima je potrebna pomoć.“[20] Kršćanska tradicija posjećivanja bolesnih, vidanja njihovih rana i tješenja ožalošćenih ne svodi se tek na neko filantropsko djelo, nego je to crkveni čin preko kojega članovi Crkve u bolesnima „dotiču rane trpećeg Krista“.[21]

50. U 16. st. je sveti Ivan od Boga, utemeljujući Red bolničara koji nosi njegovo ime, utemeljio bolnice koje su služile kao uzor drugima i koje su primale sviju, neovisno o društvenom i ekonomskom položaju. Njegov poznati izričaj: „Činite dobro, braćo moja!“, postao je geslo za djelatnu ljubav prema bolesnima. U isto je vrijeme sveti Camillo de Lellis osnovao Red službenika bolesnih – kamilijance – izvršavajući svoju misiju služenja bolesnima u potpunosti. Njegovo Pravilo nalaže: „Neka svatko najprije moli Gospodina za milost da bi mu udijelio majčinsku nježnost prema bližnjemu kako bi mu mogao služiti svom svojom ljubavlju, i dušom i tijelom; želimo, uz Božju milost, služiti svima bolesnima s onom nježnom ljubavlju kojom brižna majka skrbi za svoje jedino bolesno djetešce.“[22] Po bolnicama, na bojnim poljima, u zatvorima i na ulicama, kamilijanci su utjelovljivali milosrđe Krista Liječnika.

51. Brinući se za bolesne majčinskom ljubavlju, onako kako se majka brine za svoje dijete, mnoge su posvećene žene imale još širu ulogu u zdravstvenoj skrbi za siromašne. Kćeri Ljubavi Svetog Vinka Paulskog, Sestre bolničarke, Male sestre Božanske providnosti i mnoge druge ženske kongregacije postale su majčinska i tiha prisutnost u bolnicama, lječilištima, staračkim domovima. Mnogima su donijele olakšanje, prisutnost, slušanje i, nadasve, nježnost. Često su i vlastitim rukama gradile zdravstvene ustanove u područjima bez medicinske pomoći. Poučavale su higijeni, pomagale pri porodu, pružale pomoć prirodnom mudrošću i dubokom vjerom. Njihove kuće su postale oaze dostojanstva u kojima nitko nije bio isključen. Dodir suosjećanja bio je prvi lijek. Sveta Luisa de Marillac pisala je svojim sestrama, Kćerima Ljubavi, podsjećajući ih da su „primile poseban blagoslov od Boga za služenje bolesnim siromasima u bolnicama“.[23]

52. Danas se ova baština nastavlja u katoličkim bolnicama, u ustanovama za skrb otvorenim u udaljenim regijama, u zdravstvenim misijama koje djeluju u šumama, u centrima za prihvat ovisnika, u poljskim bolnicama u ratnim zonama. Kršćanska prisutnost uz bolesnike otkriva da spasenje nije neki apstraktni ideal, već konkretno djelo. U činu vidanja rane, Crkva naviješta da kraljevstvo Božje počinje među najranjivijima. Čineći tako, Crkva ostaje vjerna Onomu koji je rekao: „Bijah […] bolestan i pohodiste me“ (Mt 25,35.36). Kada se Crkva sagiba prema gubavcu, neuhranjenom djetetu ili nekom anonimnom umirućem, ostvaruje svoj najdublji poziv: ljubiti Gospodina ondje gdje je on najviše izmučen.

Briga za siromašne u monaškom životu

53. Monaški život, rođen u tišini pustinje, bio je od samoga početka svjedočanstvo solidarnosti. Monasi su ostavljali sve – bogatstvo, prestiž, obitelj – ne zato jer su prezirali dobra svijeta – contemptus mundi – nego da bi u takvom radikalnom odvajanju susreli siromašnog Krista. Sveti Bazilije Veliki u svom Pravilu nije vidio nikakvu kontradikciju između monaškog života molitve i sabranosti te rada u korist siromaha. Za njega su gostoljubivost i briga za potrebite bili sastavni dio monaške duhovnosti, a monasi su morali – pošto su ostavili sve da bi prigrlili siromaštvo – pomagati još siromašnijima svojima radom, jer „da bismo imali dati nekome nešto u potrebi […] jasno je da treba raditi marljivo […]. Takav način života nije samo koristan za obuzdavanje tijela, nego i za ljubav prema bližnjemu, kako bi Bog po nama našoj slabijoj braći priskrbio ono što im je potrebno.“[24]

54. U Cezareji, gdje je djelovao kao biskup, izgradio je mjesto poznato kao Bazilijada, koje je obuhvaćalo prenoćišta, bolnice i škole za siromašne i bolesne. Monah je, dakle, bio ne samo isposnik, nego i služitelj. Bazilije je tako pokazao da trebamo biti blizu siromašnima ukoliko želimo biti blizu Bogu. Konkretna ljubav bila je kriterij svetosti. Moliti i skrbiti, kontemplirati i ozdravljati, pisati i prihvaćati: sve je to bio izraz iste ljubavi prema Kristu.

55. Na Zapadu je sveti Benedikt iz Nursije napisao Pravilo koje će postati okosnica europske monaške duhovnosti. U njemu prihvaćanje siromašnih i hodočasnika zauzima posebno mjesto: „Neka se osobita briga pokaže u primanju siromaha i hodočasnika, jer se upravo u njima prima samog Krista.“[25] Nisu to bile samo riječi: stoljećima su samostani bili utočišta za udovice, napuštenu djecu, hodočasnike i prosjake. Za Benedikta je život u zajednici bio škola ljubavi. Njihov fizički rad nije imao samo praktičnu funkciju, nego je oblikovao srce za služenje. Međusobno dijeljenje među monasima, briga za bolesne i slušanje najranjivijih pripremali su ih na primanje Krista koji dolazi u osobi siromaha i stranca. Benediktinska monaška gostoljubivost ostaje također i danas znak Crkve koja otvara svoja vrata, koja prihvaća a da ne postavlja pitanja, koja liječi a da ne traži ništa zauzvrat.

56. S vremenom su benediktinski samostani postali mjesta koja su se suprotstavljala kulturi isključivanja. Monasi su obrađivali zemlju, proizvodili hranu, pripremali lijekove i s jednostavnošću dijelili ih onima najpotrebitijima. Njihov samozatajni rad bio je kvasac jedne nove civilizacije, u kojoj siromasi nisu problem koji treba riješiti, nego braća i sestre koje treba prihvatiti. Pravilo dijeljenja, zajednički rad i pomaganje najranjivijima, oblikovali su ekonomiju solidarnosti, koja se protivi logici gomilanja. Monaško svjedočanstvo je pokazalo da dobrovoljno siromaštvo nije bijeda, nego put slobode i zajedništva. Oni se nisu ograničavali na pomaganje siromašnima: bili su njihovi bližnji, braća u istom Gospodinu. U ćelijama i klaustrima rodila se mistika Božje prisutnosti u malenima.

57. Osim materijalne potpore, samostani su imali odlučujuću ulogu u kulturnoj i duhovnoj formaciji najsiromašnijih. U vremenima kuge, ratova i oskudice bili su mjesta u kojima su siromasi pronalazili ne samo hranu i lijekove, nego dostojanstvo i riječ utjehe. U njima su se odgajala siročad, šegrti dobivali izobrazbu, a seljaci poučavani u poljoprivrednim vještinama i čitanju. Znanje se prenosilo kao dar i odgovornost. Opat je bio i učitelj i otac, a monaška škola je bila mjesto oslobođenja kroz istinu. Jer, kako je napisao Ivan Kasijan, monah se treba odlikovati „poniznošću srca […], da ne bi bio vođen onom znanju koje nadima, nego onom koje prosvjetljuje po savršenstvu ljubavi“.[26] Kroz odgoj savjesti i prenošenje mudrosti, monasi su doprinijeli pedagogiji kršćanske inkluzivnosti. Kultura prožeta vjerom dijelila se u jednostavnosti. Monaški se život tako pokazao kao stil svetosti i kao konkretni put za preobrazbu društva.

58. Monaška tradicija na ovaj način uči da molitva i ljubav prema bližnjemu, šutnja i služenje, ćelije i bolnice oblikuju jedinstveno duhovno tkivo. Samostan je mjesto slušanja i djelovanja, bogoštovlja i dijeljenja. Sveti Bernard iz Clairvauxa, veliki cistercitski reformator, „odlučno je ukazivao na potrebu jednostavnog i umjerenog života, za stolom, u odijevanju, kao i u samostanskim zgradama, te je preporučivao potporu i brigu za siromašne“[27] Suosjećanje za njega nije bila neka usputna stvar, nego istinski put nasljedovanja Krista. Samostanski život, ako ostane vjeran svom prvotnom pozivu, pokazuje da Crkva može biti u potpunosti Gospodinova zaručnica samo ako je sestra siromasima. Samostan nije samo zaklon od svijeta, nego škola u kojoj se uči bolje služiti svijetu. Ondje gdje su monasi otvorili svoja vrata siromašnima, Crkva je s poniznošću i odlučnošću otkrila da kontemplacija ne isključuje milosrđe, nego ga zahtijeva kao svoj najčišći plod.

Osloboditi utamničene

59. Još od vremena apostola, Crkva je u oslobađanju potlačenih vidjela znak kraljevstva Božjeg. Sam je Isus, na početku svog javnog djelovanja, navijestio: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene“ (Lk 4,18). I prvi kršćani, iako su živjeli u teškim okolnostima, molili su i pomagali svojoj braći i sestrama u zatvoru, kako svjedoče Djela apostolska (usp. 12,5; 24,23) i različiti otački spisi. Ovo se poslanje oslobađanja nastavilo konkretnim djelima kroz stoljeća, osobito kada je drama ropstva i zatočeništva obilježavala cijela društva.

60. Na kraju 12. i početkom 13. stoljeća, kada su mnogi kršćani bili zarobljeni na Sredozemlju ili postali robovi tijekom ratova, pojavila su se dvije redovničke zajednice: Red Presvetog Trojstva za otkup robova (trinitarci), koji su osnovali sveti Ivan de Matha i sveti Feliks di Valois, i Red Blažene Djevice Marije od Milosrđa (mercedari), koji je utemeljio sveti Petar Nolasco uz potporu dominikanca svetog Raimonda di Peñaforta. Ove zajednice posvećenih rođene su sa specifičnom karizmom oslobađanja kršćana koji su postali robovi, stavljajući im na raspolaganje svoja dobra[28], a često su u zamjenu žrtvovali i vlastiti život. Trinitarci, čije je geslo bilo Gloria Tibi Trinitas et captivis libertas (Slava tebi, Trojstvo, a zarobljenicima sloboda), i mercedari su, pak, dodali četvrti zavjet[29], uz siromaštvu, čistoću i poslušnost, svjedočeći da ljubav prema bližnjemu može biti herojska. Oslobađanje utamničenih izražava trinitarnu ljubav: Bog ne oslobađa samo od duhovnog ropstva, nego i od konkretne potlačenosti. Čin otkupljenja iz ropstva ili utamničenja shvaćen je kao produžetak Kristove otkupiteljske žrtve, jer je njegova krv cijena našeg spasenja (usp. 1Kor 6,20).

61. Izvorna duhovnost ovih redova bila je utemeljena u kontemplaciji križa. Krist je na savršen način otkupitelj utamničenih, a Crkva, njegovo tijelo, nastavlja ovu misiju u vremenu.[30] Redovnici nisu gledali otkup kao politički ili ekonomski čin, nego gotovo kao liturgijski čin, sakramentalno žrtvovanje samih sebe. Mnogi su davali vlastita tijela da bi zamijenili utamničene, doslovno ispunjajući zapovijed: „Nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Tradicija ovih redova se nije ugasila. Naprotiv, nadahnula je mnoge oblike djelovanja protiv modernih ropstava, kao što su trgovina ljudima, prisilni rad, seksualno iskorištavanje, različiti oblici ovisnosti.[31] Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća. A poslanje Crkve, ako je vjerna svom Gospodinu, uvijek je naviještanje oslobođenja. Također i danas, „kada se milijuni osoba – djece, ljudi i žena svih dobi – lišavaju slobode i prisiljavaju na život u uvjetima koji nalikuje ropstvu“[32], takvu baštinu nastavljaju ovi redovi i druge institucije i kongregacije koje djeluju na periferijama gradova, u zonama sukoba, u migrantskim hodnicima. Kada se Crkva saginje da raskine nove lance koji vežu siromašne, postaje pashalnim znakom.

62. Ne može se zaključiti razmatranje o ljudima kojima je uzeta sloboda, a da se ne spomenu zatvorenici koji su u različitim zatvorima i pritvorskim centrima. U tom pogledu, vrijedi se sjetiti riječi pape Franje upućenih jednoj skupini zatvorenika: „Ulazak u zatvor za mene je uvijek jedan važan trenutak, jer je zatvor mjesto velike ljudskosti […]. Ljudskosti koja je iskušana, ponekad izmorena teškoćama, osjećajem krivnje, osudama, nerazumijevanjima, patnjama, a istovremeno puna snage, želje za opraštanjem, volje za otkupljenjem.“[33] Ova volja preuzeta je i prepoznata, među ostalima, od redova posvećenih otkupljenju zarobljenika kao prioritetno služenje Crkve. Kako naviješta sveti Pavao: „Krist nas je za slobodu oslobodio!“ (Gal 5,1). Ova sloboda nije samo unutarnja, ona se očituje u povijesti kao ljubav koja brine i koja oslobađa spone svakog ropstva.

Svjedoci evanđeoskog siromaštva

63. U 13. stoljeću, dok su gradovi rasli, a bogatstvo se gomilalo, a počeli su se pojavljivati novi oblici siromaštva, Duh Sveti je probudio novi oblik posvećenog života u Crkvi – prosjačke redove. Za razlika od monaškog života vezanog za mjesto, prosjački redovnici su prigrlili putujući život, bez osobnog ili zajedničkog vlasništva, u potpunosti oslonjeni na Providnost. Nisu se ograničavali na služenje siromašnima, sami su postali siromasi. Grad su vidjeli kao novu pustinju, a isključene kao nove duhovne učitelje. Ovi redovi, poput franjevaca, dominikanaca, augustinijanaca i karmelićana, predstavljaju evanđeosku revoluciju u kojoj će jednostavni i siromašni stil života postati proročki znak poslanja, čineći da oživi iskustvo prve kršćanske zajednice (usp. Dj 4,37). Svjedočanstvo prosjačkih redovnika bilo je prkosan izazov crkvenoj raskoši kao i hladnoći gradskog života.

64. Sveti Franjo Asiški će postati ikona ovog duhovnog proljeća. Sjedinjujući se u potpunosti sa siromaštvom, želio je nasljedovati siromašnog, golog i raspetog Krista. U svom Pravilu traži da „ braća sebi ništa ne prisvoje, ni kuće ni mjesta, bi bilo koje stvari. Kao putnici i pridošlice na ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem prose milostinju i ne treba da se stide, jer je Gospodin radi nas bio siromašan na ovome svijetu“.[34] Njegov život bio je trajno odricanje: od palače do gubavca, od rječitosti do šutnje, od posjeda do potpunog darivanja. Franjo nije osnovao neku socijalnu ustanovu, nego bratstvo utemeljeno na Evanđelju. U siromasima je vidio braću i žive Gospodinove slike. Njegovo je poslanje bilo da bude s njima, bilo je za solidarnost koja je nadilazila distance, bilo je za suosjećajnu ljubav. Njegovo se siromaštvo temeljilo na odnosima: činilo ga je bližnjim, jednakim, štoviše, manjim. Njegova je svetost klijala iz uvjerenja da se Krista može istinski primiti samo ako vlastiti život velikodušno postane dar za braću.

65. Sveta Klara Asiška, nadahnuta Franjom, utemeljila je Red Siromašnih gospođa, kasnije nazvane klarise. Njezina se duhovna borba sastojala u vjernom obdržavanju ideala radikalnog siromaštva. Odbacila je papinske povlastice koje su mogle jamčiti materijalnu sigurnost njezinom samostanu te je odlučno od pape Grgura IX. ishodila takozvani Privilegium Paupertatis [povlastica siromaštva, op. prev.], koja joj je jamčila pravo na život bez posjedovanja ikakvih materijalnih dobara.[35] Ovaj je izbor izražavao njezino potpuno pouzdanje u Boga i njezinu svijest da je dobrovoljno siromaštvo oblik slobode i proroštva. Klara je učila svoje sestre da je Krist njihova jedina baština i da ništa ne smije zamagliti odnos s njim. Njezin molitveni i skriveni život bio je vapaj protiv svjetovnosti i tiha obrana siromašnih i zaboravljenih.

66. Sveti Dominik de Guzman, Franjin suvremenik, utemeljio je Red propovjednika s jednom drugom karizmom, ali s jednakom radikalnošću. Želio je naviještati Evanđelje s vjerodostojnošću koja proizlazi iz siromašnog života, uvjeren da Istina treba dosljedne svjedoke. Primjer siromašna života pratila je Riječ koju su propovijedali. Oslobođeni težine zemaljskih dobara, fratri dominikanci mogli su se bolje posvetiti svom primarnom djelu – propovijedanju. Zapućivali su se u gradove, prvenstveno univerzitetske, da bi poučavali Božju istinu.[36] Kroz njihovu ovisnost o drugima, pokazivali su da se vjera ne nameće, nego se nudi. A živeći među siromašnima, naučili su istinu Evanđelja „odozdo“, kao učenici poniznog Krista.

67. Prosjački redovi su dakle bili živi odgovor na isključenje i ravnodušnost. Oni nisu izričito predlagali društvene reforme, nego osobno i zajedničko obraćenja prema logici kraljevstva Božjeg. Za njih siromaštvo nije bilo posljedica oskudice u dobrima, nego slobodan izbor: učiniti se malenima da bi se prihvatilo malene. Kako Toma Čelanski kaže o Franji: „Pokazivao je da silno voli siromahe […]. Često bi skidao svoju odjeću da obuče siromahe, kojima je nastojao postati sličan.“[37] Prosjački redovnici su postali simbol hodočasničke, ponizne i bratske Crkve koja živi među siromašnima ne zbog prozelitizma nego zbog vlastitog identiteta. Oni uče da je Crkva svjetlo samo kada se odrekne svega te da svetost prolazi kroz ponizno srce posvećeno najmanjima.

Crkva i obrazovanje siromašnih

68. Obraćajući se odgojiteljima, papa Franjo je podsjetio da je poučavanje uvijek bilo izraz najviše kršćanske ljubavi: „Vaše poslanje je puno prepreka, ali i radosti. […] To je misija ljubavi, jer se ne može poučavati bez ljubavi.“[38] U tom smislu kršćani su od najranijih vremena shvaćali da znanje oslobađa, daje dostojanstvo i približava istini. Za Crkvu je poučavanje siromašnih bilo čin pravednosti i vjere. Nadahnuta Učiteljevim primjerom, koji je ljude poučavao božanskim i ljudskim istinama, Crkva je preuzela poslanje odgoja djece i mladih u istini i ljubavi, posebno najsiromašnijih. Ovo je poslanje poprimilo konkretan oblik osnivanjem Kongregacije posvećene pučkom obrazovanju.

69. U 16. stoljeću je sveti Josip Kalasancije, potresen nedostatkom obrazovanja i odgoja siromašne mladeži grada Rima, otvorio u nekoliko prostorija crkve svete Doroteje u Trastevereu prvu besplatnu javnu pučku školu u Europi. Bilo je to sjeme iz kojeg će se, ne bez poteškoća, razviti Red regularnih siromašnih klerika Majke Božje od pobožnih škola, poznati kao školopi, sa svrhom da mladima prenose „osim svjetovnog znanja i mudrost Evanđelja, učeći ih prepoznavati u osobnim i povijesnim događajima brižnu zauzetost Boga Stvoritelja i Otkupitelja.“[39] Doista, možemo ovog hrabrog svećenika smatrati „istinskim utemeljiteljem modernog katoličkog školstva, usmjerenog na čovjekovu integralnu formaciju i otvorenog svima“.[40] Vođen istim osjećanjem, u 17. stoljeću, sveti Ivan Krstitelj de la Salle osnovao je Braću kršćanskih škola, kada je spoznao nepravdu uzrokovanu isključenjem djece radnika iz ondašnjeg francuskog obrazovnog sustava. Ideal mu je bio pružiti im besplatno obrazovanje, čvrst odgoj i bratsko okruženje. La Salle je učionicu smatrao mjestom čovjekove izgradnje, ali i obraćenja. U njegovim se kolegijima spajala molitva, pouka, disciplina i zajedništvo. Svako dijete je smatrano jedinstvenim Božjim darom, a čin poučavanja služenjem kraljevstvu Božjem.

70. U 19. stoljeću, također u Francuskoj, sveti Marcelin Champagnat je osnovao Institut školske braće. „Imao je osjećaj za duhovne i obrazovne potrebe svog vremena, osobito za vjersko neznanje i za situacije napuštenosti u kojima su živjeli posebno mladi.“[41] U doba kada je pristup obrazovanju bio privilegij samo nekih, on se svim srcem posvetio misiji poučavanja i evangeliziranja djece i mladih, posebno onih najteže pogođenih. S istim je duhom u Italiji sveti Ivan Bosco započeo veliko djelo salezijanaca, utemeljeno na trima načelima „preventivne metode“ – razumu, vjeri i ljubavi.[42] Blaženi Antonio Rosmini utemeljio je Institut Ljubavi u kojem je „intelektualna ljubav“ – zajedno s onom „materijalnom“ i, na vrhuncu, „duhovno-pastoralnom“ – bila predstavljena kao nezaobilazna dimenzija svakog karitativnog djela koje teži dobru i integralnom razvoju osobe.[43]

71. Mnoge ženske kongregacije bile su protagonisti ove pedagoške revolucije. Uršulinke, redovnice Družbe Marije naše Gospe, Pobožne učiteljice i tolike druge, utemeljene posebno u 18. i 19. stoljeću, zauzimale su prostor gdje je država bila odsutna. Osnivale su škole u malim selima, na periferijama i u siromašnim četvrtima. Prioritet je bio posebno obrazovanje djevojaka. Sestre su poučavale čitanju i pisanju, evangelizirale, bile zaokupljene praktičnim stvarima svakodnevnog života, uzdizale su duh njegovanjem umjetnosti i, nadasve, oblikovale su savjesti. Njihova je pedagogija bila jednostavna: blizina, strpljivost, blagost. Poučavale su životom, više nego riječima. U vrijeme raširene nepismenosti i strukturalne isključenosti, ove posvećene žene bile su svjetionici nade. Njihovo je poslanje bilo oblikovati srca, naučiti misliti, promicati dostojanstvo. Spajajući pobožan život i posvećenost bližnjemu, borile su se protiv napuštenosti s nježnošću kojom se poučava u Kristovo ime.

72. Obrazovanje siromašnih prema kršćanskoj vjeri nije usluga nego dužnost. Maleni imaju pravo na znanje, koje je temeljni preduvjet ljudskog dostojanstva. Poučavati ih znači potvrđivati njihovu vrijednost, dajući im i sredstva za preoblikovanje stvarnosti. Kršćanska tradicija znanje smatra Božjim darom i zajedničkom odgovornošću. Kršćansko obrazovanje ne oblikuje samo stručnjake, nego osobe otvorne dobru, ljepoti i istini. Katolička škola, stoga, ako je vjerna svome imenu, postaje prostor inkluzije, cjelovitog odgoja i promicanja ljudskosti; povezujući vjeru i kulturu, sije budućnost, časti sliku Božju i gradi bolje društvo.

Briga za migrante

73. Iskustvo migracije prati povijest Božjeg naroda. Abraham ide ne znajući kamo; Mojsije vodi hodočasnički narod kroz pustinju; Marija i Josip bježe s djetetom u Egipat. Sam Krist, koji je „došao među svoje i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11), živio je među nama kao stranac. Iz tog razloga je Crkva uvijek u migrantima prepoznavala živu Gospodinu prisutnost koji će, u dan suda, reći onima koji su mu zdesna: „Bio sam stranac i primiste me“ (Mt 25,35).

74. U 19. stoljeću, kada su milijuni Europljana iselili u potrazi za boljim uvjetima života, dvoje velikih svetaca posebno su se istaknuli u brizi za migrante: Sveti Ivan Krstitelj Scalabrini i sveta Franciska Saverio Cabrini. Scalabrini, biskup Piacenze, osnovao je Misonare Svetog Karla kako bi pratili migrante u njihovim odredišnim zemljama, pružajući im duhovnu, pravnu i materijalnu pomoć. U njima je vidio primatelje nove evangelizacije, upozoravajuću na opasnosti iskorištavanja i gubitka vjere u stranoj zemlji. Slijedeći vjerno karizmu koju mu je Gospodin dao, „Scalabrini je vidio dalje, gledao je naprijed – prema svijetu i Crkvi bez barijera, bez tuđinaca.“[44] Sveta Franciska Cabrini, rođena u Italiji, a naturalizirana Amerikanka, bila je prva kanonizirana građanka SAD-a. Da bi ispunila svoje poslanje pomaganja migrantima, više puta je prešla Atlantik i „naoružana iznimnom hrabrošću, iz ničega je osnivala škole, bolnice, sirotišta za mnoštvo siromaha koji su se uputili u novi svijet u potrazi za poslom, bez znanja jezika i bez sredstava dostatnih za integraciju u američko društvo, a često su bili žrtve beskrupuloznih ljudi. Njezino majčinsko srce koje se nije smirivalo posvuda je dopiralo do njih: u barakama, zatvorima, rudnicima.“[45] U svetoj godini, 1950., papa Pio XII. proglasio ju je zaštitnicom svih migranata.[46]

75. Tradicija djelovanja Crkve za migrente i s migrantima nastavlja se i danas, a ta se služba očituje kroz inicijative kao što su centri za prihvat izbjeglica, misijske postaje na granicama, kao i kroz napore međunarodnog Caritasa i drugih institucija. Suvremeno Učiteljstvo jasno potvrđuje ovu zauzetost. Papa Franjo je podsjetio da je poslanje Crkve prema migrantima i izbjeglicama još šire, ustrajući na činjenici da „se odgovor na izazov koji postavljaju suvremene migracije može sažeti u četiri glagola: primiti, zaštititi, promicati [njihov cjeloviti razvoj, op. prev.] i integrirati. Ali ovi glagoli ne vrijede samo za migrante i izbjeglice. Oni izražavaju poslanje Crkve prema svim stanovnicima egzistencijalnih periferija, koje se mora primiti, zaštititi, promicati i integrirati.“[47] I kaže također: „Svako ljudsko biće je dijete Božje! U njemu je utisnuta Kristova slika! Stoga se radi o tome da mi prvi vidimo i pomognemo drugima vidjeti u migrantima i izbjeglicama ne samo problem koji treba riješiti, nego brata i sestru koju treba prihvatiti, poštivati i voljeti, priliku koju nam Providnost pruža za izgradnju pravednijeg društva, potpunije demokracije, solidarnije zemlje, svijeta bratskijeg te otvorenije kršćanske zajednice, u skladu s Evanđeljem.“[48] Crkva poput majke prati one koji su na putu. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove. Zna da je njezin navještaj Evanđelja vjerodostojan samo kada se prevede u čine blizine i prihvaćanja. I zna da u svakom odbačenom migrantu sam Krist kuca na vrata zajednice.

Uz posljednje

76. Kršćanska svetost često cvjeta na zaboravljenim mjestima i ranjenom čovječanstvu. Najsiromašniji među siromašnima – oni kojima ne nedostaju samo materijalna dobra, nego im se ni glas ne čuje i ne priznaje njihovo dostojanstvo – zauzimaju posebno mjesto u Božjem srcu. Oni su izabrani iz Evanđelja, baštinici Kraljevstva (usp. Lk 6,20). U njima Krist i dalje trpi i uskrsava. U njima Crkva ponovno pronalazi svoj poziv da pokaže svoje najautentičnije biće.

77. Sveta Terezija iz Kalkute, kanonizirana 2016. godine, postala je ikonom univerzalne ljubavi koja se živi do krajnjih granica, u korist onih najsiromašnijih i iz društva odbačenih. Kao utemeljiteljica Misionarki ljubavi, posvetila je svoj život umirućim napuštenima na ulicama Indije. Skupljala je odbačene, prala njihove rane i pratila ih do trenutka smrti s nježnošću koja je bila molitva. Njezina ljubav za najsiromašnije među siromašnima nije se ograničavala samo na brigu za njihove materijalne potrebe, nego im je naviještala Radosnu vijest: „Želimo navijestiti siromašnima radosnu vijest da ih Bog voli, da ih mi volimo, da su nam važni, da su stvoreni od iste Božje ruke pune ljubavi da bi voljeli i bili voljeni. Naši siromasi su predivne osobe, vrlo ljubazni, nije im potrebna naša milost ili sažaljenje, nego naša razumna ljubav. Potrebno im je naše poštovanje, da ih tretiramo s dostojanstvom.“[49] Sve je ovo proizlazilo iz duboke duhovnosti koja je služenje najsiromašnijima gledala kao plod molitve i ljubavi, pokretač pravog mira, kako je hodočasnike podsjetio Papa Ivan Pavao II. tijekom njezine beatifikacije u Rimu: „Gdje je Majka Terezija pronašla snagu da se u potpunosti posveti služenju drugima? Pronašla ju je u molitvi i tihoj kontemplaciji Isusa Krista, njegovog svetog lica, njegovog presvetog srca. To je ona sama kazala: ‘Molitva je plod tišine; plod molitve je vjera; plod vjere je ljubav; plod ljubavi je služenje; plod služenja je mir’ […]. Bila je to molitva koja joj je srce ispunila Kristovim mirom i omogućila joj da taj mir prenosi drugima.“[50] Tereza sebe nije smatrala filantropkinjom ili aktivisticom, nego zaručnicom Krista raspetoga. Potpunom ljubavlju je služila braći patnicima.

78. U Brazilu je sveta Dulce Siromašnih – poznata kao „dobri anđeo iz Bahije“ – utjelovila, na barzilski način, isti evanđeoski duh. Govoreći o njoj i o još dvije redovnice kanonizirane tijekom istog slavlja, papa Franjo je podsjetio na njihovu ljubav prema najisključenijima iz društva i kazao da nam nove svetice „pokazuju kako je redovnički život put ljubavi na egzistencijalnim periferijama svijeta“.[51] Sestra Dulce je teškoćama suprotstavljala stvaralaštvo, preprekama nježnost, potrebama nepokolebljivu vjeru. Počela je tako što je bolesne primala u kokošinjac, a iz toga je kasnije osnovala jedno od najvećih socijalnih djela u državi. Svakodnevno je pomagala tisućama ljudi, nikada ne gubeći blagost. Postala je siromašna sa siromašnima, iz ljubavi prema krajnjem Siromahu. Živjela je skromno, molila žarko, služila s radošću. Njezina je vjera nije udaljavala od svijeta, nego je vodila još dublje u patnju onih posljednjih.

79. Mogu se spomenuti i sveti Benedikt Menni te Sestre bolničarke od Presvetog Srca Isusova koje su skrbile za osobe s invaliditetom; također i sveti Charles de Foucauld među zajednicama u Sahari; sveta Katarina Drexel koja je na poseban način bila uz zanemarene skupine ljudi u Sjevernoj Americi; sestre Emanuelle koja je živjeli sa skupljačima smeća u četvrti Ezbet El Nakhl u Kairu; kao i mnogih drugih. Svi su oni na svoj način otkrili da siromašni nisu puki primatelji našeg suosjećanja, nego učitelji Evanđelja. Ne radi se o tome da mi njima „donesemo“ Boga, nego da ga kod njih susretnemo. Svi ovi primjeri nas uče da služenje siromašnima nije čin „odozgo prema dolje“, nego susret među jednakima, u kojem se Krist objavljuje i štuje. Sveti Ivan Pavao II. podsjetio nas je na to da je „u siromašnima Krist prisutan na poseban način, što Crkvu obvezuje na prioritetnu opciju za siromašne“.[52] Kada se Crkva sagiba da brine o siromašnima, tada ona poprima svoj najuzvišeniji način postojanja.

Pučki pokreti

80. Moramo također prepoznati da se kroz stoljeća kršćanske povijesti pomoć siromašnima i borba za njihova prava nije ograničavala samo na neke pojedince, određene obitelji, ustanove ili redovničke zajednice. Postojali su i još uvijek postoje različiti pučki pokreti – sastavljeni od laika, a vode ih svjetovni poglavari – koji su često bili sumnjičeni, a nekad i progonjeni. Mislim na „zajednicu ljudi koji ne hode kao pojedinci, nego kao tkivo zajednice – svi za sviju. Takva zajednica ne može dopustiti da siromašni i slabi ostanu iza. […] Vođe bliski narodu imaju sposobnost uključiti sviju. […] Ne osjećaju ni strah ni odbojnost prema mladima koji nose rane i teret križa.“[53]

81. Vođe bliski narodu znaju da je solidarnost „boriti se protiv strukturalnih uzroka siromaštva: nejednakosti, nedostatka posla, nedostatka zemlje i stanovanja, uskraćivanja društvenih i radničkih prava. To znači suprotstaviti se razornim učincima vladavine novca […]. Solidarnost, shvaćena u svom najdubljem značenju, način je oblikovanja povijesti, a to je ono što čine pučki pokreti.“[54] Zbog toga je potrebno da različite institucije kada misle na potrebe siromašnih „uključe pučke pokrete i animiraju lokalne, nacionalne i međunarodne strukture vlasti, da ih animiraju snažnom moralnom energijom koja izvire iz uključivanja isključenih u izgradnju zajedničke sudbine.“[55] Pučki pokreti, naime, pozivaju na prevladavanje „poimanja socijalne politike shvaćene kao one prema siromašnima, a nikada sa siromašnima, nikada od siromašnih, a još manje uključene u projekt koji ujedinjuje narode“.[56] Ako ih političari i stručnjaci ne slušaju, „demokracija atrofira, ostaje samo ime, formalnost, gubi reprezentativnost, postaje bestjelesna jer po strani ostavlja narod koji se bori za svakodnevno dostojanstvo i izgradnju svoje sudbine“.[57] Isto vrijedi i za crkvene institucije.

ČETVRTO POGLAVLJE

Povijest koja ide dalje

Stoljeće crkvenog socijalnog nauka

82. Ubrzanje tehnoloških i društvenih promjena u posljednja dva stoljeća, puno tragičnih proturječja, nije bilo samo nešto što je siromašne jednostavno zateklo, nego nešto s čime su se suočili i o čemu su promišljali. Radnički, ženski i pokreti mladih, kao i borba protiv rasističke diskriminacije pridonijeli su novoj svijesti o dostojanstvu marginaliziranih. Također i doprinos Socijalnog nauka Crkve ima svoje korijene u narodu, koji se ne smiju zaboraviti: njegovo novo promišljanje kršćanske objave u modernim društvenim, radničkim, ekonomskim i kulturnim okolnostima bilo bi nezamislivo bez laika, koji su se suočavali s izazovima svoga vremena. Njima uz bok su djelovali i redovnice i redovnici, svjedoci Crkve koja ide izvan utabanih putova. Promjene epohe kroz koje danas prolazi čini još nužnijom trajnu interakciju između krštenih i Učiteljstva, između građana i stručnjaka, između naroda i institucija. Posebno treba priznati da se stvarnost bolje vidi s margina i da su siromašni nositelji jedne posebne inteligencije, neophodne za Crkvu i društvo.

83. U zadnjih stopedeset godina Učiteljstvo je ponudilo pravo bogatstvo učenja koja se odnose na siromašne. Rimski su biskupi postali glas novih spoznaja, prokušanih crkvenim razlučivanjem. Na primjer, u enciklici Rerum novarum (1891), Leon XIII. suočio se s pitanjem rada, razotkrivši neprihvatljivo stanje mnogih radnika u industriji. Predložio je uspostavu pravednog društvenog poretka. U istom su se duhu izjašnjavali i drugi pape. Enciklikom Mater et magistra (1961), sveti Ivan XXIII. zauzeo se za pravdu svjetskih razmjera: bogate zemlje ne mogu stajati ravnodušne pred zemljama koje su pogođene glađu i bijedom; pozvane su da im velikodušno pomognu svim svojim dobrima.

84. Drugi vatikanski koncil predstavlja ključnu prekretnicu crkvenog razlučivanja o siromašnima, u svjetlu objave. Iako je ta tema u pripremnim dokumentima bila sporedna, sveti Ivan XXIII. je mjesec dana prije otvaranja Koncila, u radio poruci 11. rujna 1962., usmjerio pozornost na ovu temu nezaboravnim riječima: „Crkva se predstavlja onakvom kakva jest i onakvom kakva želi biti – Crkva svih, a osobito Crkva siromašnih.“[58] Mnogi biskupi, teolozi i stručnjaci, zauzeti za obnovu Crkve, – uz potporu samog svetog Ivana XIII. –, dali su Koncilu novi smjer. Težište tog novog zamaha bilo je kristocentično, dakle doktrinarno, a ne samo socijalno. Brojni koncilski oci pridonijeli su oblikovanju svijesti koju je dobro izrazio kardinal Lercaro u svom znamenitom govoru od 6. prosinca 1962. kazavši da „je otajstvo Krista uvijek bilo i uvijek jest prisutno u Crkvi, ali je danas na poseban način otajstvo Krista u siromašnima“[59] i da „se ne radi o bilo kojoj temi, nego, na neki način, o jedinoj temi cijelog Drugog vatikanskog koncila“.[60] Nadbiskup Bologne, pripremajući tekst ovog interventa, zapisao je: „Ovo je čas siromašnih, milijuna siromašnih koji su po svijetu, ovo je čas otajstva Crkve, majke siromašnih, ovo je čas Kristova misterija, posebno u siromašnima.“[61] Na taj se način skicirala nova potreba za novom crkvenom formom, jednostavnijom, skromnijom, koja bi uključivala sav Božji narod i njegovu povijesnu stvarnost. Takva bi Crkva trebala biti sličnija Gospodinu nego svjetskim moćima, usmjerena poticanju cijelog čovječanstva na konkretno zauzimanje za rješavanje velikog problema siromaštva u svijetu.

85. Sveti Pavao VI., prigodom otvaranja drugog koncilskog zasjedanja, preuzeo je temu koju je započeo njegov predšasnik, to jest da Crkva gleda s posebnim zanimanjem „siromašne, potrebite, ožalošćene, gladne, zatvorenike, odnosno cijeli ljudski rod koji pati i koji plače: on pripada Crkvi po evanđeoskom pravu“.[62] Na Generalnoj audijenciji, 11. studenog 1964., naglasio je da je „siromah Kristov zastupnik“ te povezujući Kristov lik u posljednjima s onim koji se očituje u papi, ustvrdio je: „Zastupništvo Krista u siromahu je opće, svaki siromah odražava Krista; ono u papi je osobno. […] Siromah i Petar se mogu podudarati, mogu biti ista osoba, obučena u dvostruko zastupništvo, siromaha i autoriteta.“[63] Na taj je način unutarnja povezanost Crkve i siromaha izražena slikovito s dosad neviđenom jasnoćom.

86. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, nadovezujući se na baštinu crkvenih otaca, Koncil ponovno snažno ističe opću namjenu zemaljskih dobara i društvenu ulogu vlasništva koja iz toga proizlazi: „Bog je zemlju sa svime što je na njoj namijenio na korištenje svim ljudima i narodima. Stoga, stvorena dobra trebaju prema pravednim kriterijima služiti svima. […]. Čovjek, koristeći se tim dobrima, treba smatrati vanjska dobra koja zakonito posjeduje ne samo svojima, nego i zajedničkima, u smislu da mogu koristiti ne samo njemu, nego i drugima. Svaki čovjek ima pravo posjedovati dio dobara koji je dostatan njemu i njegovoj obitelji. […] Onaj koji je u krajnjoj nuždi ima pravo uzeti potrebna dobra iz bogatstva drugih. […] Svako privatno vlasništvo po svojoj naravi ima društvenu funkciju koja svoje temelj ima u namjeni zemaljskih dobara svima. Ako se ova društvena dimenzija zanemari, vlasništvo na različite načine može postati prigoda za pohlepu i teške zablude.“[64] Ovo uvjerenje ponovno potvrđuje sveti Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, gdje čitamo da se nitko ne može smatrati „ovlaštenim zadržati isključivo za sebe ono što nadilazi njegove potrebe, dok drugi nemaju ono što im je potrebno“.[65] U svom govoru u Ujedinjenim nacijama, Papa Montini se predstavio kao zastupnik siromašnih naroda,[66] pozivajući međunarodnu zajednicu da izgradi solidaran svijet.

87. Sa svetim Ivanom Pavlom II. učvršćuje se, barem na dokrinarnom području, poseban odnos Crkve prema siromasima. Njegov je nauk prepoznao da je opcija za siromašne doista jedan „poseban oblik prvenstva u ostvarenju kršćanske ljubavi, o čemu svjedoči cijela crkvena tradicija“.[67] U enciklici Sollicitudo rei socialis, piše da danas, s obzirom na značenje koje je steklo socijalno pitanje, „ova prioritetna ljubav, sa svim odlukama koje ona nadahnjuje, ne može a da ne zagrli bezbrojna mnoštva gladnih, prosjaka, beskućnika, onih bez medicinske pomoći i nadasve onih bez nade u bolju budućnost: nemoguće je ne primijetiti postojanje ovih stvarnosti. Ignorirati ih, značilo bi nalikovati ‘raskalašenom bogatašu’ koji se pravio da ne poznaje prosjaka Lazara koji je ležao pred njegovim vratima (usp. Lk 16,19-31).“[68] Njegov nauk o radu dobiva osobitu važnost kada želimo promišljati o aktivnoj ulozi siromašnih u obnovi Crkve i društva, ostavljajući iza sebe paternalističko shvaćanje koje se ograničava samo na zadovoljenje njihovih neposrednih potreba. U enciklici Laborem exercens, on tvrdi da je „ljudski rad ključ, i vjerojatno suštinski ključ cijelog socijalnog pitanja“.[69]

88. Suočen s brojnim krizama koje su obilježile početak trećeg tisućljeća, pristup Benedikta XVI. pokazuje se značajno političkijim. U enciklici Caritas in veritate, tvrdi da se „bližnjega ljubi tim djelotvornije što se više radi za opće dobro koje odgovara i njegovim stvarnim potrebama“.[70] Osim toga, primjećuje da „glad ne ovisi toliko o materijalnoj oskudici, koliko o nedostatku društvenih resursa, od kojih su najvažniji oni institucionalne naravi. Nedostaje, dakle, sustav gospodarskih institucija koji bi zajamčio redovit i prehrambeno dostatan pristup hrani i vodi, te koji bi mogao odgovoriti na potrebe povezane s osnovnim potrebama i stvarnim prehrambenim krizama, izazvanima prirodnim uzrocima ili nacionalnom i međunarodnom političkom neodgovornošću.“[71]

89. Papa Franjo je ukazao kako su se, osim učiteljstva rimskih biskupa, posljednjih desetljeća sve češće javljala stajališta nacionalnih i regionalnih biskupskih konferencija. On je iz prve ruke, na primjer, mogao posvjedočiti posebnu zauzetost latinoameričkog episkopata u promišljanju odnosa Crkve prema siromasima. U razdoblju nakon Koncila, u gotovo svim zemljama Latinske Amerike osjećalo se snažno poistovjećivanje Crkva sa siromašnima i aktivno sudjelovanje u njihovom oslobođenju. Srce Crkve bilo je dirnuto pred mnoštvom tolikih siromaha koji su trpjeli zbog nezaposlenosti, neadekvatne zaposlenosti, nepravednih nadnica. Mnogi su bili prisiljeni živjeti u bijednim uvjetima. Mučeništvo svetog Oscara Romereo, nadbiskupa San Salvadora, bilo je ujedno i svjedočanstvo i živi poticaj za Crkvu. On je duboko osjećao dramu goleme većine svojih vjernika i stavio je u središte svog pastoralnog rada. Konferencije latinoameričkih episkopata u Medellinu, Puebli, San Domingu i Aparecidi predstavljaju važne etape za cijelu Crkvu. Ja osobno, koji sam mnogo godina kao misionar djelovao u Peruu, dugujem puno ovom putu crkvenog razlučivanja, koji je Papa Franjo znao mudro povezati s iskustvom drugih mjesnih crkava, osobito s onima na globalnom jugu. Sada bih se želio osvrnuti na dvije konkretne teme ovog biskupskog učiteljstva.

Grešne strukture koje stvaraju siromaštvo i ekstremne nejednakosti

90. U Medellinu su se biskupi izjasnili za prioritetnu opciju za siromašne: „Krist, naš Spasitelj, ne samo da ljubi siromašne, nego je i sam, ‘premda bogat, postao siromašan’, živio u siromaštvu, usredotočivši svoje poslanje na naviještanje oslobođenja siromašnima i osnovao je svoju Crkvu kao znak toga siromaštva među ljudima. […] Siromaštvo tolikih braće i sestara vapije za pravednošću, solidarnošću, svjedočenjem, zauzetošću, naporom i nadilaženjem kako bi se potpuno ostvarilo spasenjsko poslanje koje je Krist povjerio.“[72] Biskupi snažno ističu da Crkva, ako želi u potpunosti ostati vjerna svom pozivu, mora ne samo dijeliti sudbinu siromašnih, nego se mora staviti na njihovu stranu i djelotvorno se zauzeti za njihovo cjelovito uzdizanje. Konferencija u Puebli, suočena s bijedom koja se uvećala u Latinskoj Americi, potvrdila je odluke iz Medellina iskrenom i proročkom opcijom za siromašne te je strukture nepravde okvalificirala „društvenim grijehom“.

91. Ljubav je snaga koja mijenja stvarnost, istinska sila povijesne preobrazbe. Ona je izvor iz kojega treba izlaziti svaki napor usmjeren na „rješavanje strukturalnih uzroka siromaštva“[73] i njihovo hitno prevladavanje. Stoga izražavam želju da se „poveća broj političara sposobnih ući u istinski dijalog koji će biti usmjeren na učinkovito ozdravljenje dubokih korijena, a ne samo prividnih zala ovoga svijeta“[74], jer „treba poslušati vapaj čitavih naroda, najsiromašnijih naroda ovoga svijeta“.[75]

92. Stoga je nužno i dalje razotkrivati „gospodarstvo koje ubija“ i priznati da, „dok zarada pojedinih raste eksponencijalno, prihodi većine se sve više udaljavaju od blagostanja te sretne manjine. Ova neravnoteža proizlazi iz ideologija koje brane apsolutnu autonomiju tržišta i financijsku špekulaciju. Zbog toga one osporavaju pravo država da vrše nadzor radi zaštite općeg dobra. Uspostavlja se nova nevidljiva tiranija, ponekad virtualna, koja jednostrano i nemilosrdno nameće svoje zakone i svoja pravila.“[76] Ne nedostaje različitih teorija koje nastoje opravdati sadašnje stanje stvari ili objašnjavaju da nas ekonomska logika obvezuje dok nevidljiva ruka tržišta sve ne riješi, dostojanstvo, pak, svake ljudske osobe mora biti poštovano sada, a ne sutra. Bijeda tolikih ljudi kojima se poriče dostojanstvo mora biti stalni poziv naše savjesti.

93. U enciklici Dilexit nos, Papa Franjo je podsjetio da se društveni grijeh očituje kao „grijeh struktura“ u društvu i da je on „često dio prevladavajućeg mentaliteta koji smatra normalnim ili razumnim ono što je u biti samo egoizam ili ravnodušnost. Taj se fenomen može definirati društvenim otuđenjem.“[77] Postaje normalno ignorirati siromahe i živjeti kao da oni ne postoje. Kao razuman izbor se prikazuje gospodarstvo koje od naroda traži žrtvu radi postizanja ciljeva koji su u interesu moćnih. U međuvremenu se siromašnima obećavaju tek „mrvice“ koje će doći do njih, dok ih nova globalna kriza ponovno ne vrati u prijašnje stanje. To je istinsko otuđenje koje vodi do toga da se traže samo teorijska opravdanja, a ne rješenja trenutnih konkretnih problema onih koji pate. Već je to govorio sveti Ivan Pavao II.: „Otuđeno je ono društvo koje formama svoje društvene organizacije, proizvodnje i potrošnje otežava ostvarenje darivanja i izgradnju međuljudske solidarnosti.“[78]

94. Moramo se uvijek više zauzimati za rješavanje strukturalnih problema siromaštva. To je hitnost koja se „ne može odgađati, ne samo zbog praktične potrebe da se postignu rezultati i uspostavi red u društvu, nego za to da bi se ono izliječilo od bolesti koja ga čini ranjivim i nedostojnim te ga može samo odvesti do novih kriza. Humanitarni projekti koji reagiraju samo u hitnim situacijama, trebaju se smatrati samo privremenim mjerama.“[79] Nedostatak pravednosti „korijen je društvenih zala“.[80] Uistinu, „mnogo puta postaje jasno da ljudska prava nisu jednaka za sve“.[81]

95. Događa se da se „u prevladavajućem ‘privatnopravnom’ modelu uspjeha čini besmislenim ulagati u to da oni koji su zaostali, slabi ili manje nadareni uspiju u životu“.[82] No, pitanje koje se vraća je uvijek isto: Jesu li oni manje nadarena ljudska bića? Slabi nemaju jednako dostojanstvo kao i mi? Zar oni koji su rođeni s manje mogućnosti vrijede manje kao ljudska bića i moraju se ograničiti samo na preživljavanje? Od odgovora na ova pitanja ovisi i vrijednost naših društava, a o tom ovisi i naša budućnost. Ili ćemo ponovno povratiti svoje moralno i duhovno dostojanstvo ili ćemo upasti u prljavu kaljužu. Ako se ne zaustavimo i ne počnemo ozbiljno promišljati o ovim stvarima, nastavit ćemo, otvoreno ili prikriveno, „opravdavati sadašnji model raspodjele u kojem manjina vjeruje da ima pravo trošiti u razmjerima koji bi općenito bili nemogući, jer Zemlja ne bi mogla podnijeti ni otpad od takve potrošnje.“[83]

96. Među strukturalnim pitanjima koja se ne mogu riješiti odozgo, a koja je hitno potrebno rješavati, nalaze se pitanja mjestâ, prostorâ, kućâ, gradova u kojima žive i hodaju siromašni. Znamo: „Kako su lijepi gradovi koji nadilaze nezdravu nepovjerljivosti i integriraju različitosti te od integracije stvaraju novi čimbenik razvoja! Kako su lijepi gradovi koji su, čak i po svojem arhitektonskom oblikovanju, puni prostorâ koji povezuju, stavljaju u odnos, favoriziraju prepoznavanje drugog!“[84] Istovremeno, „ne možemo zanemariti posljedice učinka na ljudski život koje ima uništavanja životne sredine, trenutni model razvoja i kultura odbacivanja“.[85] Doista, „uništavanje životne sredine i društva na poseban način pogađa najslabije na planeti“.[86]

97. Zato je zadatak svih članova Božjeg naroda da, svatko na svoj način, podiže glas na buđenje, glas koji razotkriva nepravdu, glas koji se usuđuje izložiti pa makar izgledao „glup“. Nepravedne strukture treba prepoznati i razoriti snagom dobra, promjenom mentaliteta, ali i uz pomoću znanosti i tehnike te razvojem učinkovitih politika kadrih transformirati društvo. Treba uvijek imati na umu da poruka Evanđelja nije samo ograničena na osobni i intimni odnos s Bogom. Poruka je mnogo šira: „To je kraljevstvo Božje (usp. Lk 4,43); radi se o ljubavi prema Bogu koji vlada u svijetu. U onoj mjeri u kojoj on uspije vladati među nama, društveni život bit će prostor bratstva, pravednosti, mira i dostojanstva za svakoga. Dakle, i navještaj i kršćansko iskustvo teže izazvati društvene posljedice. Tražimo njegovo Kraljevstvo.“[87]

98. Jedan dokument, koji na početku nije bio dobro primljen od svih, nudi nam uvijek aktualno promišljanje: „Branitelje ‘pravovjerja’ ponekad se optužuje za pasivnost, popustljivost i krivnju suučesništva pred nepodnošljivim situacijama nepravde i političkim režimima koji održavaju takve situacije. Od svih se, a osobito od pastira i odgovornih, traži duhovno obraćenje, žarka ljubav prema Bogu i bližnjemu, revnost za pravdu i mir, evanđeoski osjećaj za siromašne i siromaštvo. Briga za čistoću vjere ne smije se odijeliti od brige za davanje djelotvornog svjedočanstva – kroz integralni teologalni život – služenja bližnjemu, a osobito siromašnom i potlačenom.“[88]

Siromašni kao subjekt

99. Temeljni dar u hodu opće Crkve predstavlja razlučivanje konferencije u Aparecidi, na kojoj su latinoamerički biskupi jasno izrazili da je prioritetni izbor Crkve za siromašne „utisnut u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je za nas postao siromašan, da bi nas obogatio svojim siromaštvom“.[89] U dokumentu se poslanje Crkve stavlja u aktualni kontekst globaliziranoga svijeta sa svim njegovim dramatičnim nejednakostima[90]. U završnici biskupi pišu: „Velike razlike između bogatih i siromašnih pozivaju nas da radimo s većom predanošću kako bismo bili učenici koji znaju dijeliti stol života, stol svih Očevih sinova i kćeri, stol otvoren, stol koji okuplja, s kojeg nitko ne može biti isključen. Zato ponovno potvrđujemo našu evanđeosku, prioritetnu opciju za siromašne.“[91]

100. Istovremeno dokument, produbljujući već prisutnu temu na prethodnim konferencijama latinoameričkog episkopata, ustrajava na nužnosti da se marginalizirane zajednice smatraju subjektima sposobnima stvarati vlastitu kulturu, radije nego objektima dobročinstva. To implicira da te zajednice imaju pravo živjeti Evanđelje te slaviti i prenositi vjeru sukladno vrijednostima prisutnim u njihovim kulturama. Iskustvo siromaštva osposobljava ih prepoznati aspekte stvarnosti koje drugi nisu u stanju vidjeti te ih zbog toga društvo treba slušati. Jednako vrijedi i za Crkvu koja mora pozitivno vrednovati njihov ‘pučki’ način življenja vjere. Jedan lijep tekst završnog Dokumenta iz Aparecide pomaže nam promišljati o tome kako bismo pronašli ispravan stav: „Samo blizina koja nas čini prijateljima omogućuje nam da duboko cijenimo vrijednosti današnjih siromašnih, njihove legitimne želje i njihov način življenja vjere. […] Dan za danom siromašni postaju subjekti evangelizacije i integralnog ljudskog razvoja: odgajaju svoju djecu u vjeri, žive trajnu solidarnost s roditeljima i susjedima, neprestano traže Boga i daruju život hodočasničkoj Crkvi. U svjetlu Evanđelja prepoznajemo njihovo neizmjerno dostojanstvo i svetu vrijednost u Kristovim očima, koji je, poput njih, bio siromašan i isključen. Iz ovog iskustva vjernosti stojimo uz njih u obrani njihovih prava.“[92]

101. Sve ovo podrazumijeva postojanje jednog aspekta opcije za siromašne koji moramo imati stalno na umu: ova opcija od nas, doista, zahtjeva „pažnju usmjerenu na drugoga […]. Ova pažnja ljubavi početak je prave brige za drugu osobu, iz te ljubavi proizlazi da doista tražimo i dobro za tu osobu. To znači da cijenimo siromaha u njegovoj vlastitoj dobroti, s njegovim načinom postojanja, njegovom kulturom, njegovim načinom življenja vjere. Autentična ljubav uvijek je kontemplativna, dopušta nam služiti drugome ne iz nužde ili taštine, nego zato što je to lijepo, s one strane svake vanjštine. […] Samo polazeći od ove istinske i srdačne blizine možemo ih prikladno pratiti na putu njihova oslobođenja.“[93] Iz toga razloga upućujem svoju iskrenu zahvalu svima onima koji su izabrali živjeti među siromašnima: onima, naime, koji ih ne posjećuju s vremena na vrijeme, nego s njima jednako žive. Ova opcija spada među najviše forme evanđeoskog života.

102. U ovoj se perspektivi čini jasnom nužnost da se „svi dopustimo evangelizirati“[94] od siromašnih i da svi prepoznamo „tajanstvenu mudrost koju nam Bog želi priopćiti preko njih“.[95] Odrastavši u krajnje oskudnim uvjetima, naučivši preživljavati u najtežim okolnostima, uzdajući se u Boga sa sigurnošću da ih nitko drugi ne uzima za ozbiljno, pomažući si međusobno u najmračnijim trenucima, siromasi su naučili mnoge stvari koje čuvaju u tajni svoga srca. Oni među nama koji nisu proživjeli takva granična iskustva zasigurno mogu mnogo toga dobiti iz ovog iskustva mudrosti, a to je iskustvo siromaha. Ako samo naše jadikovke stavimo u odnos s njihovim patnjama i oskudicama, moguće je primiti ukor koji nas poziva na pojednostavljivanje vlastitog života.

PETO POGLAVLJE

Trajni izazov

103. Htio sam podsjetiti na ovu dvije tisućljetnu povijest crkvene pozornosti prema siromašnima i sa siromašnima da bih pokazao kako je ona bitni dio neprekinutog hoda Crkve. Briga za siromašne dio je velike tradicije Crkve, poput svjetionika koji, od Evanđelja na ovamo, osvjetljava srca i korake kršćana svakog vremena. Stoga trebamo osjetiti hitnost da pozovemo sve da se uključe u ovaj tok svjetla i života koji izvire iz prepoznavanja Krista na licu potrebitih i patnika. Ljubav prema siromašnima je temeljni element Božje povijesti s nama. Ona izvire iz srca Crkve kao stalni poziv srcima pojedinih vjernika i njihovim zajednicama. Budući da je ona Kristovo tijelo, Crkva osjeća život siromašnih – koji su povlašteni dio Božjeg naroda na putu – kao svoje „tijelo“. Zato je ljubav prema siromašnima, bez obzira u kojem se obliku to siromaštvo očituje, evanđeosko jamstvo Crkve vjerne Božjem srcu. Svaka je obnova Crkve, uistinu, imala među svojim prioritetima posebnu pozornost prema siromasima, a njezin se odnos prema njima po svojim motivima i po stilu razlikuje od djelovanja bilo koje humanitarne organizacije.

104. Kršćanin ne može gledati siromahe samo kao društveni problem: Oni su „obiteljska stvar“. Oni su „naši“. Odnos prema njima se ne može svesti na neku aktivnost ili na crkveni ured. Kako poučava konferencija iz Aparecide, „od nas se traži da posvetimo vrijeme siromašnima, pružimo im pažnju ispunjenu ljubavlju, slušamo ih sa zanimanjem, budemo uz njih u teškim trenucima, biramo ih kako bismo s njima dijelili sate, tjedne ili godine našeg života, tražeći zajedno s njima kako da promijenimo njihovu situaciju. Ne smijemo zaboraviti da nam je sam Isus to pokazao svojim djelovanjem i svojima riječima.“[96]

Ponovno milosrdni Samaritanac

105. Dominantna kultura početka ovog tisućljeća potiče da se siromašne prepusti njihovoj sudbini, ne smatrajući ih dostojnima pažnje, a još manje poštovanja. U enciklici Fratelli tutti, papa Franjo nas je pozvao na razmišljanje o prispodobi o milosrdnom Samaritancu (usp. Lk 10,25-37), kako bismo upravo ovu temu bolje razumjeli. U prispodobi vidimo da, pred ranjenim i napuštenim čovjekom uz cestu, prolaznici imaju različit odnos. Samo se milosrdni Samaritanac pobrinuo za njega. Svakom se osobno nameće pitanje: „S kime se poistovjećuješ? Pitanje je teško, izravno, odlučujuće. Na koga od njih nalikuješ? Moramo prepoznati napast koja nas okružuje, da budemo nezainteresirani za druge, posebno za one najslabije. Možemo reći da smo u mnogočemu napredovali, ali smo nepismeni kada je riječ o praćenju, brizi i potpori najslabijih u našim razvijenim društvima. Navikli smo se odvraćati pogled, prolaziti pokraj, ignorirati situacije sve dok nas se osobno ne počnu ticati.“[97]

106. Jako nam dobro koristi otkriti da se ova scena o milosrdnom Samaritancu ponavlja i danas. Prisjetimo se jedne situacije našeg vremena: „Kada naiđem na osobu koja u hladnoj noći spava pod otvorenim nebom, mogu osjetiti da je taj umotani zavežljaj nešto neočekivano što mi smeta, besposleni delikvent, prepreka na putu, neugodan ubod u savjest, problem koji trebaju riješiti političari ili možda smeće koje prlja javni prostor. Ili pak mogu reagirati polazeći od vjere i ljubavi te prepoznati u njemu ljudsko biće s istim dostojanstvom kao što sam i ja, stvorenje kojeg Otac neizmjerno ljubi, sliku Božju, brata po Kristu otkupljenog. Ovo znači biti kršćani! Ili se možda svetost može razumjeti mimo ovog živog prepoznavanja dostojanstva svakog ljudskog bića?“[98] Što je učinio milosrdni Samaritanac?

107. Pitanje postaje hitno jer nam pomaže osvijestiti teški nedostatak u našim društvima, a također i u našim kršćanskim zajednicama. Činjenica je da su toliki oblici ravnodušnosti s kojima se danas susrećemo „samo znakovi jednog raširenog životnog stila, koji se manifestira na različite načine, možda najsuptilnije. Budući da smo svi jako koncentrirani na svoje potrebe, vidjeti nekoga tko pati smeta nam, uznemiruje nas, jer ne želimo gubiti vrijeme zbog tuđih problema. Ovu su simptomi bolesnog društva, koje nastoji graditi sebe okrećući leđa patnji. Bolje je ne pasti u ovu mizeriju. Imamo uzor milosrdnog Samaritanca.“[99] Završne riječi evanđeoske prispodobe – „Idi i ti pa čini tako“ (Lk 10,37) – zapovijed je koju kršćanin treba osjećati kako odjekuje u njegovom srcu svakoga dana.

Neizbježni izazov za Crkvu današnjice

108. U posebno teškom razdoblju za rimsku Crkvu, kada su se carske institucije rušile pod naletom barbara, papa Grgur Veliki je opominjao svoje vjernike ovako: „Svaki dan možemo pronaći Lazara, ako ga tražimo, a svaki dan na njega i nailazimo, a da ga i ne tražimo. Siromasi nam prilaze na nenametljiv način i upućuju nam molbe, oni koji jednog dana mogu postati naši zagovornici. […] Ne protraćite, dakle, priliku da činite djela milosrđa i nemojte propustiti koristiti lijekove spasenja koji su vam na raspolaganju.“[100] On se hrabro suprotstavio raširenim predrasudama prema siromasima, kao onima predrasudama koje su smatrale da su oni sami odgovorni za vlastitu bijedu: „I ako kod siromaha vidite neko djelo koje zaslužuje prijekor, ne prezirite ih zbog toga, ne gubite povjerenje u njih, jer ih vatra siromaštva možda čisti od nečistoća manjih krivnji.“[101] Blagostanje čovjeka nerijetko učini slijepim, tako da mislimo da se naša sreća može ostvariti samo ako uspijemo živjeti bez drugih. U tome nam siromasi mogu biti poput tihih učitelja, koji našu oholost i nadmenost vraćaju u poniznost.

109. Ako je istina da siromašne trebaju podupirati oni koji imaju materijalna sredstva, tada sigurno vrijedi i suprotno. Ovo iznenađujuće iskustvo, da su upravo siromašni ti koji nas evangeliziraju, potvrđuje kršćanska zajednica i ono postaje istinska prekretnica u našem osobnom životu. Na koji način? U tišini svojih životnih okolnosti, oni nas suočavaju s vlastitom slabošću. Starac, na primjer, krhkošću svoga tijela podsjeća nas na našu ranjivost, iako je pokušavamo sakriti iza blagostanja ili privida. Osim toga, siromašni nas navode na razmišljanje o neodrživosti onog agresivnog ponosa s kojim često pristupamo životnim teškoćama. Oni nam u biti otkrivaju nesigurnost i prazninu prividno zaštićenog i sigurnog života. U tom smislu, poslušajmo ponovno riječi svetog Grgura Velikog: „Neka se nitko ne osjeća sigurnim govoreći: Ja ne otimam tuđe, jer se ograničavam koristiti dobra koja su mi dana po pravdi. Raskalašeni bogataš nije bio osuđen zato što je želio tuđa dobra za sebe, nego zato što je samoga sebe zanemario nakon što je primio tolika bogatstva. Njegova osuda na pakao bila je uzrokovana time što u svojoj sreći nije sačuvao osjećaj strahopoštovanja, postao je ohol zbog primljenih darova, nije imao nimalo suosjećanja.“[102]

110. Nas kršćane pitanje siromašnih vodi do biti naše vjere. Prioritetna opcija za siromašne, odnosno ljubav Crkve prema njima, kako je učio sveti Ivan Pavao II., „je odlučujuća i pripada njezinoj neprekinutoj tradiciji, ona potiče Crkvu da se obrati svijetu u kojem, unatoč tehničkom i gospodarskom napretku, siromaštvo prijeti poprimiti ogromne razmjere“.[103] Stvarnost je takva da siromašni za kršćane nisu sociološka kategorija, nego samo Kristovo tijelo. Nije dovoljno, doista, općenito naviještati nauk o Božjem utjelovljenju; kako bismo stvarno ušli u to otajstvo, moramo jasno reći da se Gospodin utjelovljuje u gladnom, žednom, bolesnom, utamničenom. „Siromašna Crkva za siromašne počinje idući ususret Kristovom tijelu. Ako idemo ususret Kristovom tijelu, počinjemo nešto shvaćati, počinjemo shvaćati što bi to bilo Gospodinovo siromaštvo. To nije jednostavno.“[104]

111. Srce Crkve je po svojoj naravi solidarno s onima koji su siromašni, isključeni, marginalizirani, onima koje smatraju „otpadom“ društva. Siromašni su u središtu Crkve, jer „iz naše vjere u Krista koji se učinio siromašnim i koji je uvijek bio blizu siromašnima i isključenima, proizlazi briga za cjeloviti razvoj najzapostavljenijih članova društva“.[105] U srcu svakog vjernika nalazi se „potreba da se čuje taj vapaj koji proizlazi iz samog oslobađajućeg – u svakom od nas – djelatnog milosrđa. To poslanje stoga nije pridržano samo nekolicini.“[106]

112. Ponekad se u nekim kršćanskim zajednicama i pokretima može osjetiti pomanjkanje ili čak odsutnost zauzetosti za opće dobro društva, osobito kada je riječ o obrani i promicanju najslabijih i najugroženijih. U tom smislu valja podsjetiti da religija, osobito kršćanska, ne može biti ograničena samo na privatnu sferu, kao da vjernici ne bi trebali imati srca za probleme koji se odnose na građansko društvo i događaje koji se tiču građana.[107]

113. Doista, „bilo koja zajednica u Crkvi koja nastoji ostati nepogođena, da se stvaralački i djelotvorno ne zauzima kako bi siromasi živjeli dostojanstveno i svi bili uključeni, izlaže se riziku vlastite propasti, čak i ako govori o društvenim temama ili kritizira vlade. Na kraju se može lako ugušiti u duhovnoj svjetovnosti, prikrivenoj vjerskim obredima, neplodnim sastancima ili praznim govorima.“[108]

114. Ne govorimo samo o pomoći i nužnom zalaganju za pravdu. Vjernici moraju postati svjesni i još jednog oblika nedosljednosti u odnosu prema siromašnima. Uistinu, „najgora diskriminacija od koje pate siromašni je nedostatak duhovne skrbi […]. Prioritetna opcija za siromašne mora se prije svega pokazati u povlaštenoj i prioritetnoj brizi za njih.“[109] No, upravo tu duhovnu brigu za siromašne dovode u pitanje određene predrasude, također i od samih kršćana, jer se bez siromašnih osjećamo ugodnije. Neki stalno govore: „Naša je zadaća moliti i poučavati pravi nauk.“ A time što odvajaju ovaj vjerski aspekt od cjelovitog promicanja čovjeka, dodaju da bi se samo vlada trebala brinuti za njih ili da bi bilo bolje ostaviti ih u njihovoj bijedi, i najprije ih naučiti raditi. Ponekad se čak poseže i za pseudoznanstvenim kriterijima tvrdeći da će slobodno tržište spontano riješiti problem siromaštva. Ili se čak odlučuje za pastoral takozvanih elita, zastupajući stajalište da je se bolje brinuti za bogate, nego gubiti vrijeme sa siromašnima, jer će se možda preko njih doći do učinkovitijih rješenja. Lako je prepoznati svjetovnost iza takvih stavova: oni nas navode da stvarnost gledamo površnim kriterijima, lišavaju nas svakog nadnaravnog svjetla, navode nas da favoriziramo druženja koja nas čine sigurnima i da tražimo povlastice koje nam gode.

Dijeliti, i danas

115. Dobro je još jednom progovoriti o milostinji, koja danas nema dobru reputaciju, često i među vjernicima. Ne samo da se rijetko prakticira, nego se ponekad i prezire. S jedne strane, ponovno naglašavam da je najvažnija pomoć siromašnoj osobi je pronaći joj dobar posao, kako bi vlastitim sposobnostima i osobnim zalaganjem mogla zaraditi za dostojan život. Činjenica je da je „nedostatak posla mnogo više od nedostatka izvora prihoda potrebnog za život. Posao je također ovo, ali je i mnogo, mnogo više od toga. Radeći postajemo više osoba, naša ljudskost sazrijeva, mladi postaju zreli samo radeći. Socijalni nauk Crkve je uvijek vidio ljudski rad kao sudjelovanje u stvaranju koje se svaki dan nastavlja, po rukama, razumu i srcu radnika.“[110] S druge strane, ako još takva konkretna mogućnost ne postoji, ne smijemo riskirati da osoba ostane bez najnužnijeg za život, bez najnužnijeg za dostojanstven život. Zato milostinja ostaje važan trenutak kontakta, susreta i uživljavanja u stanje drugog.

116. Onima koji zaista ljube, jasno je da milostinja ne oslobađa odgovornosti nadležne vlasti, ne zamjenjuje organizirani angažman institucija, niti zamjenjuje legitimnu borbu za pravdu. Ona nas barem potiče da zastanemo, da pogledamo u lice siromaha, da ga dotaknemo i da s njim podijelimo nešto svoje. U svakom slučaju, milostinja, i kada je mala, unosi pietas u život društva u kojem su svi okupirani vlastitim interesom. Knjiga Mudrih izreka kaže: „Tko je velikodušan, bit će blagoslovljen, jer daje siromahu od svoga kruha“ (Izr 22,9).

117. I Stari i Novi zavjet sadrže različite himne o milostinji: „Ali sa siromahom budi velikodušan i ne pusti ga da čeka na tvoj milodar. […] Uloži milostinju u svoje riznice, i ona će te izbaviti od svake nevolje“ (Sir 29,8.12). Isus ovo preuzima i kaže: „Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima“ (Lk 12,33).

118. Svetom Ivanu Zlatoustom se pripisiva ova poticajna misao: „Milostinja su krila molitve. Ako ne dodaš krila svojoj molitvi, ona neće moći poletjeti.“[111] A sveti Grgur Nazijanski zaključio je jedan svoj poznati govor ovim riječima: „Ako me sada poslušate, sluge Kristove, braćo i subaštinici, dok još ima vremena, pohodimo Krista, liječimo Krista, hranimo Krista, odjenimo Krista, prihvatimo Krista, častimo Krista – ne samo gozbom, kako su to činili neki; ne samo pomašću, kao Marija; ne samo grobom, kao Josip iz Arimateje; ne samo pogrebnim obredima, kao Nikodem, koji je samo napola ljubio Krista; ne samo zlatom, tamjanom i smirnom, kao mudraci. Jer Gospodin želi milosrđe, a ne žrtvu […]. Prinesimo mu je u siromasima da nas, kad odemo gore, prime u vječne šatore.“[112]

119. Ljubav se i najdublja uvjerenja moraju međusobno hraniti, a to onda činiti i djelima. Ostati u svijetu ideja i rasprava, bez osobnih, čestih i iskrenih djela, značilo bi propast naših najdragocjenijih snova. Kao kršćani, iz ovog jednostavnog razloga, ne odričemo se milostinje. To je čin koji se može ostvariti na različite načine, a možemo se potruditi da bude i učinkovit način. To moramo raditi. Uvijek je bolje uraditi nešto, nego ništa. U svakom slučaju, srce će nam biti dirnuto. To neće riješiti problem siromaštva na svijetu, ono se mora tražiti razboritošću, ustrajnošću i društvenim zalaganjem. Ali, moramo se vježbati u milostinji da bismo dotakli tijelo trpećih siromaha.

120. Kršćanska ljubav nadizali sve prepreke, zbližava udaljene, povezuje strance, neprijatelje čini bliskima, premošćuje ponore koji su, gledano ljudski, nepremostivi, prodire u najzanemarenije kutke društva. Kršćanska ljubav je po svojoj naravi proročka, čini čuda, ne poznaje granice – ona je ljubav za nemoguće. Ljubav je prije svega način shvaćanja života, način življenja. Crkva koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje protiv kojih se treba boriti, nego samo muškarce i žene koje treba ljubiti, jest Crkva koja je svijetu danas potrebna.

121. Bilo kroz vaš rad, bilo kroz vaše zauzimanje za promjenu društvenih struktura, bilo kroz onaj jednostavan, vrlo osoban i blizak čin pomoći, moguće je da siromah osjeti da su njemu upućene Isusove riječi: „Ja sam te ljubio“ (Dj 3,9).

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, 4. listopada, na blagdan Svetog Franje Asiškog, godine 2025., prve godine mog pontifikata.

Papa Leon XIV.

________________

[1] Francesco, Incontro con i rappresentanti dei media (16 marzo 2013): AAS 105 (2013), 381.

[2] Conc. Ecum. Vat. II, Cost. dogm. Lumen gentium, 8.

[3] Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 48: AAS 105 (2013), 1040.

[4] U ovom poglavlju predstavljamo neke od tih primjera svetosti, koji ne pretendiraju biti iscrpni, već radije ukazuju na onu brigu za siromašne koja je oduvijek obilježavala prisutnost Crkve u svijetu. Dublju refleksiju o povijesti te brige za najpotrebitije može se pronaći u knjizi V. Paglie, Povijest siromaštva, Milano, 2014.

[5] Cfr S. Ambrogio, De officiis ministrorum I, cap. 41, 205-206: CCSL 15, Turnhout 2000, 76-77; II, cap. 28, 140-143: CCSL 15, 148-149.

[6] Ibid., II, cap. 28, 140: CCSL 15, 148.

[7] Ibid.

[8] Ibid. II, cap. 28, 142: CCSL 15, 148.

[9] S. Ignazio di Antiochia, Epistula ad Smyrnaeos, 6, 2: SCh 10bis, Parigi 2007, 136-138.

[10] S. Policarpo, Epistula ad Philippenses, 6, 1: SCh 10bis, 186.

[11] S. Giustino, Apologia prima, 67, 6-7: SCh 507, Parigi 2006, 310.

[12] S. Giovanni Crisostomo, Homiliae in Matthaeum, 50, 3: PG 58, Parigi 1862, 508.

[13] Ibid., 50, 4: PG 58, 509.

[14] Id., Homilia in Epistula ad Hebraeos 11, 3: PG 63, Parigi 1862, 94.

[15] Id., Homilia II De Lazaro, 6: PG 48, Parigi 1862, 992.

[16] S. Ambrogio, De Nabuthae, 12, 53: CSEL 32/2, Praga-Vienna-Lipsia 1897, 498.

[17] S. Agostino, Enarrationes in Psalmos, 125, 12: CSEL 95/3, Vienna 2001, 181.

[18] Id., Sermo LXXXVI, 5: CCSL 41Ab, Turnhout 2019, 411-412.

[19] Pseudo-Agostino, Sermo CCCLXXXVIII, 2: PL 39, Parigi 1862, 1700.

[20] S. Cipriano, De mortalitate, 16: CCSL 3A, Turnhout 1976, 25.

[21] Francesco, Messaggio per la XXX Giornata Mondiale del Malato (10 dicembre 2021), 3: AAS 114 (2022), 51.

[22] S. Camillo de Lellis, Regole della Compagnia dei Servi degli Infermi, 27: M. Vanti (ed.), Scritti di San Camillo de Lellis, Milano 1965, 67.

[23] S. Luisa de Marillac, Lettera alle sorelle Claude Carré e Marie Gaudoin (28 novembre 1657): E. Charpy (ed.), Sainte Louise de Marillac. Écrits, Parigi 1983, 576.

[24] S. Basilio Magno, Regulae fusius tractatae, 37, 1: PG 31, Parigi 1857, 1009 C-D.

[25] Regula Benedicti, 53, 15: SCh 182, Parigi 1972, 614.

[26] S. Giovanni Cassiano, Collationes, XIV, 10: CSEL 13, Vienna 2004, 410.

[27] Benedetto XVI, Catechesi (21 ottobre 2009): L’Osservatore Romano, 22 ottobre 2009, 1.

[28] Cfr Innocenzo III, Bolla Operante divinae dispositionis – Regola Primitiva dei Trinitari (17 dicembre 1198), 2: J.L. Aurrecoechea – A. Moldón (edd.), Fuentes históricas de la Orden Trinitaria (s. XII-XV), Córdoba 2003, 6: «Tutti i beni, da qualunque parte provengano legittimamente, siano divisi in tre parti uguali; e per quanto due parti siano sufficienti, con essi si compiano opere di misericordia, insieme a un moderato sostentamento per sé e per i domestici che sono al loro servizio per necessità. Tuttavia, la terza parte sia riservata alla redenzione dei prigionieri a causa della loro fede in Cristo».

[29] Cfr Costituzioni dell’Ordine dei Mercedari, n. 14: Orden de la Bienaventurada Virgen María de la Merced, Regla y Constituciones, Roma 2014, 53: «Per compiere questa missione, spinti dalla carità, ci consacriamo a Dio con un voto particolare, chiamato di Redenzione, in virtù del quale promettiamo di dare la vita, se necessario, come Cristo l’ha data per noi, per salvare i cristiani che si trovano nell’estremo pericolo di perdere la loro fede nelle nuove forme di schiavitù».

[30] Cfr S. Giovanni Battista della Concezione, La regla de la Orden de la Santísima Trinidad, XX, 1: BAC Maior 60, Madrid 1999, 90: «In questo i poveri e i prigionieri sono come Cristo, sul quale sono posti i dolori del mondo […]. Questo santo Ordine della Santissima Trinità li convoca e li invita a venire a bere l’acqua del Salvatore, il che significa che, se Cristo appeso alla croce fu redenzione e salvezza per gli uomini, l’Ordine ha preso questa redenzione e vuole distribuirla ai poveri e salvare e liberare i prigionieri».

[31] Cfr Id., El recogimiento interior, XL, 4: BAC Maior 48, Madrid 1995, 689: «Il libero arbitrio rende l’uomo libero e padrone tra tutte le creature, ma, Dio mi aiuti!, quanti sono coloro che, per questa via, diventano schiavi e prigionieri del diavolo, imprigionati e incatenati dalle loro passioni e concupiscenze».

[32] Francesco, Messaggio per la XLVIII Giornata Mondiale della Pace (8 dicembre 2014), 3: AAS 107 (2015), 69.

[33] Id., Incontro con gli agenti di Polizia Penitenziaria, i detenuti e i volontari (Verona, 18 maggio 2024): AAS 116 (2024), 766.

[34] Onorio III, Bolla Solet annuere – Regula bullata (29 novembre 1223), cap. VI: SCh 285, Parigi 1981, 192.

[35] Cfr Gregorio IX, Bolla Sicut manifestum est (17 settembre 1228), 7: SCh 325, Parigi 1985, 200: «Sicut igitur supplicastis, altissimae paupertatis propositum vestrum favore apostolico roboramus, auctoritate vobis praesentium indulgentes, ut recipere possessiones a nullo compelli possitis».

[36] Cfr S.C. Tugwell (ed.), Early Dominicans. Selected Writings, Mahwah 1982, 16-19.

[37] Tommaso da Celano, Vita Secunda – pars prima, cap. IV, 8: AnalFranc, 10, Firenze 1941, 135.

[38] Francesco, Discorso dopo la visita alla tomba di don Lorenzo Milani (Barbiana, 20 giugno 2017), 2: AAS 109 (2017), 745.

[39] S. Giovanni Paolo II, Discorso ai partecipanti al Capitolo Generale dei Chierici Regolari Poveri della Madre di Dio delle Scuole Pie (Scolopi) (5 luglio 1997), 2: L’Osservatore Romano, 6 luglio 1997, 5.

[40] Ibid.

[41] Id., Omelia nella Messa di canonizzazione (18 aprile 1999): AAS 91 (1999), 930.

[42] Cfr Id., Lett. Iuvenum Patris (31 gennaio 1988), 9: AAS 80 (1988), 976.

[43] Cfr Francesco, Discorso ai partecipanti al Capitolo Generale dell’Istituto della Carità (Rosminiani) (1° ottobre 2018): L’Osservatore Romano, 1-2 ottobre 2018, 7.

[44] Id., Omelia nella Messa di canonizzazione (9 ottobre 2022): AAS 114 (2022), 1338.

[45] S. Giovanni Paolo II, Messaggio alla Congregazione delle Missionarie del Sacro Cuore (31 maggio 2000), 3: L’Osservatore Romano, 16 luglio 2000, 5.

[46] Cfr Pio XII, Breve ap. Superiore Iam Aetate (8 settembre 1950): AAS 43 (1951), 455-456.

[47] Francesco, Messaggio per la CV Giornata Mondiale del Migrante e del Rifugiato (27 maggio 2019): AAS 111 (2019), 911.

[48] Id., Messaggio per la C Giornata Mondiale del Migrante e del Rifugiato (5 agosto 2013): AAS 105 (2013), 930.

[49] S. Teresa di Calcutta, Discorso in occasione del conferimento del Premio Nobel per la Pace (Oslo, 10 dicembre 1979): Id., Aimer jusqu’à en avoir mal, Lione 2017, 19-20.

[50] S. Giovanni Paolo II, Discorso ai pellegrini convenuti a Roma per la beatificazione di Madre Teresa di Calcutta (20 ottobre 2003), 3: L’Osservatore Romano, 20-21 ottobre 2003, 10.

[51] Francesco, Omelia nella Messa di canonizzazione (13 ottobre 2019): AAS 111 (2019), 1712.

[52] S. Giovanni Paolo II, Lett. ap. Novo millennio ineunte (6 gennaio 2001), 49: AAS 93 (2001), 302.

[53] Francesco, Esort. ap. Christus vivit (25 marzo 2019), 231: AAS 111 (2019), 458.

[54] Id., Discorso ai partecipanti all’Incontro mondiale dei movimenti popolari (28 ottobre 2014): AAS 106 (2014), 851-852.

[55] Ibid.: AAS 106 (2014), 859.

[56] Id., Discorso ai partecipanti all’Incontro mondiale dei movimenti popolari (5 novembre 2016): L’Osservatore Romano, 7-8 novembre 2016, 5.

[57] Ibid.

[58] S. Giovanni XXIII, Radiomessaggio a tutti i fedeli del mondo ad un mese dall’apertura del Concilio Ecumenico Vaticano II (11 settembre 1962): AAS 54 (1962), 682.

[59] G. Lercaro, Intervento nella XXXV Congregazione Generale del Concilio Ecumenico Vaticano II (6 dicembre 1962), 2: AS I/IV, 327-328.

[60] Ibid., 4: AS I/IV, 329.

[61] Istituto per le Scienze Religiose (ed.), Per la forza dello Spirito. Discorsi conciliari del Card. Giacomo Lercaro, Bologna 1984, 115.

[62] S. Paolo VI, Allocuzione nella solenne inaugurazione della II Sessione del Concilio Ecumenico Vaticano II (29 settembre 1963): AAS 55 (1963), 857.(1963), 857.

[63] Id., Catechesi (11 novembre 1964): Insegnamenti di Paolo VI, II (1964), 984.

[64] Conc. Ecum. Vat. II, Cost. past. Gaudium et spes, 69.71.

[65] S. Paolo VI, Lett. enc. Populorum progressio (26 marzo 1967), 23: AAS 59 (1967), 269.

[66] Cfr ibid., 4: AAS 59 (1967), 259.

[67] S. Giovanni Paolo II, Lett. enc. Sollicitudo rei socialis (30 dicembre 1987), 42: AAS 80 (1988), 572.

[68] Ibid.: AAS 80 (1988), 573.

[69] Id., Lett. enc. Laborem exercens (14 settembre 1981), 3: AAS 73 (1981), 584.

[70] Benedetto XVI, Lett. enc. Caritas in veritate (29 giugno 2009), 7: AAS 101 (2009), 645.

[71] Ibid., 27: AAS 101 (2009), 661.

[72] II Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano, Documento di Medellín (24 ottobre 1968), 14, n. 7: CELAM, Medellín. Conclusiones, Lima 2005, 131-132.

[73] Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 202: AAS 105 (2013), 1105.

[74] Ibid., 205: AAS 105 (2013), 1106.

[75] Ibid., 190: AAS 105 (2013), 1099.

[76] Ibid., 56: AAS 105 (2013), 1043

[77] Id., Lett. enc. Dilexit nos (24 ottobre 2024), 183: AAS 116 (2024), 1427.

[78] S. Giovanni Paolo II, Lett. enc. Centesimus annus (1° maggio 1991), 41: AAS 83 (1991), 844-845.

[79] Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 202: AAS 105 (2013), 1105.

[80] Ibid.

[81] Id., Lett. enc. Fratelli tutti (3 ottobre 2020), 22: AAS 112 (2020), 976.

[82] Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 209: AAS 105 (2013), 1107.

[83] Id., Lett. enc. Laudato si’ (24 maggio 2015), 50: AAS 107 (2015), 866.

[84] Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 210: AAS 105 (2013), 1107.

[85] Id., Lett. enc. Laudato si’ (24 maggio 2015), 43: AAS 107 (2015), 863.

[86] Ibid., 48: AAS 107 (2015), 865.

[87] Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 180: AAS 105 (2013), 1095.

[88] Congregazione per la Dottrina della Fede, Istruzione su alcuni aspetti della “Teologia della liberazione” (6 agosto 1984), XI, 18: AAS 76 (1984), 907-908.

[89] V Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano e dei Caraibi, Documento di Aparecida (29 giugno 2007), n. 392, Bogotá 2007, pp. 179-180. Cfr Benedetto XVI, Discorso nella sessione inaugurale dei lavori della V Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano e dei Caraibi (13 maggio 2007), 3: AAS 99 (2007), 450.

[90] Cfr V Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano e dei Caraibi, Documento di Aparecida (29 giugno 2007), nn. 43-87, pp. 31-47.

[91] Id., Messaggio finale (29 maggio 2007), n. 4, Bogotá 2007, p. 275.

[92] Id., Documento di Aparecida (29 giugno 2007), n. 398, p. 182.

[93] Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 199: AAS 105 (2013), 1103-1104.

[94] Ibid., 198: AAS 105 (2013), 1103.

[95] Ibid.

[96] V Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano e dei Caraibi, Documento di Aparecida (29 giugno 2007), n. 397, p. 182.

[97] Francesco, Lett. enc. Fratelli tutti (3 ottobre 2020), 64: AAS 112 (2020), 992.

[98] Id., Esort. ap. Gaudete et exsultate (19 marzo 2018), 98: AAS 110 (2018), 1137.

[99] Id., Lett. enc. Fratelli tutti (3 ottobre 2020), 65-66: AAS 112 (2020), 992.

[100] S. Gregorio Magno, Homilia 40, 10: SCh 522, Parigi 2008, 552-554.

[101] Ibid., 6: SCh 522, 546.

[102] Ibid., 3: SCh 522, 536.

[103] S. Giovanni Paolo II, Lett. enc. Centesimus annus (1° maggio 1991), 57: AAS 83 (1991), 862-863.

[104] Francesco, Veglia di Pentecoste con i Movimenti, le nuove Comunità, le Associazioni, le Aggregazioni laicali (18 maggio 2013): L’Osservatore Romano, 20-21 maggio 2013, 5.

[105] Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 186: AAS 105 (2013), 1098.

[106] Ibid., 188: AAS 105 (2013), 1099.

[107] Cfr ibid., 182-183: AAS 105 (2013), 1096-1097.

[108] Ibid., 207: AAS 105 (2013), 1107.

[109] Ibid., 200: AAS 105 (2013), 1104.

[110] Id., Discorso in occasione dell’Incontro con il mondo del lavoro presso lo stabilimento ILVA di Genova (27 maggio 2017): AAS 109 (2017), 613.

[111] Pseudo-Crisostomo, Homilia de jejunio et eleemosyna: PG, 1060.

[112] S. Gregorio Nazianzeno, Oratio XIV, 40: PG 35, Parigi 1886, 910.