Pet godina enciklike Fratelli tutti (2020.–2025.): Prisjećanje na nasljeđe pape Franje

Geste i simboli – tragovima sv. Franje Asiškoga: Enciklika Fratelli tutti pokazuje koliko se papa Franjo poistovjećuje s duhom svetog Franje Asiškog – apostola siromašnih i graditelja dijaloga. Već izbor imena „Franjo“ 2013. bio je snažan znak i poziv na obnovu Crkve kroz odricanje od vanjske raskoši, poniznost i blizinu s malenima. Nije slučajno što je enciklika Fratelli tutti potpisana 4. listopada 2020., na blagdan svetog Franje, upravo na njegovu grobu u Asizu. Taj je čin bio duboko simboličan – u vremenu crkvenih i društvenih kriza papa je odabrao mjesto koje govori o povratku izvornoj evanđeoskoj jednostavnosti i obnovi duha bratstva. U uvodu enciklike spominje se susret svetog Franje i sultana al-Kamila u Egiptu, koji u vremenu sa sve više kriza i ratova postaje simbol hrabrog dijaloga i duhovne otvorenosti prema drugome. Ove geste i slike prožimaju cijeli pontifikat pape Franje, one su njegovo teološko i pastoralno geslo u djelovanju – bratstvo, dijalog, siromaštvo.

Zapravo ništa novo, ali sve sažeto i zaokruženo: Enciklika Fratelli tutti ne donosi mnogo novih i originalnih papinih ideja, nego je sinteza njegovih prethodnih misli i pontifikalnih naglasaka. Stil nije analitički, nego više prožet osobnim refleksijama i iskustvima. Ova enciklika vrijedi čitanja upravo zato jer jasno i sažeto iznosi i zaokružuje središnje misli svih Franjinih tekstova i nastupa i zato jer otkriva unutarnju logiku Franjine vjere – što ga je pokretalo, za što se borio, i gdje je vidio središte evanđelja: u ljubavi koja se pretače u konkretno djelovanje.

San o „dobrom čovjeku“: Franjo se u Fratelli tutti usuđuje sanjati utopiju. Po uzoru na biblijske proročke knjige enciklika počinje prepoznavanjem nepravde, nejednakosti i sebičnosti koje razaraju svijet, da bi potom pred nas stavila viziju svijeta koji živi iz duha bratstva. Franjin san je bio svijet oblikovan ljubavlju prema bližnjemu, u kojem boja kože, spol, religija ili narodnost nisu kriteriji za isključivanje ljudi. Kritičari enciklike taj san ismijavaju kao naivan i nerealan. Sjećam se kako je jedan od članaka koji je oštro kritizirao encikliku nosio naslov: „Pledoaje za univerzalno dobročinstvo“. Tu se riječ „Gutmensch“ („dobri čovjek“) koristi kao podrugljiv izraz za naivni i prekomjerni idealizam koji ignorira potrebu pragmatičnosti spram surove realnosti svijeta. No koliko je zapravo pragmatičan, realan i čovječan svjetonazor u kojem riječ „dobri čovjek“ postaje pogrdan izraz – posebno za one koji pomažu izbjeglicama i bore se za njihova prava? San pape Franje može se činiti naivan u kontekstu stvarne globalne politike, ali on pripada samoj srži biblijskog Objavljenja i kršćanske teologije. Njegov „san o dobrom čovjeku“ nije naivan idealizam, nego teološki utemeljeno vizionarstvo. U toj viziji dobrota nije slabost, nego snaga Duha Svetoga koja preobražava svijet. Sanjati o „dobrom čovjeku“ i o boljem svijetu nije naivno, nego duboko kršćanski i istinski ljudski čin. Enciklika Fratelli tutti je poticaj i ohrabrenje da se Crkva i svijet ne umore u dobru – da ne odustanu od sna o „dobrom čovjeku“ kao onome koji ljubi, oprašta i stvara mir.

Ljubav prema bližnjemu je politična: Papa ne ostaje na razini snova o boljem svijetu, on daje i konkretne smjernice kako ostvariti te snove. Njegova enciklika Fratelli tutti snažno povezuje vjeru i društvenu odgovornost ukazujući na to da politično djelovanje i angažman na izgradnji i poboljšanju svijeta proizlaze iz same srži kršćanske vjere. „Dobar kršćanin“ ne smije se povući iz svijeta, nego mora preuzeti odgovornost za njegovo suoblikovanje. Crkva treba poštovati autonomiju politike, ali istodobno ne smije biti pasivna promatračica – aktivna prisutnost Crkve i vjernika u političkom prostoru je neophodna. Ljubav prema bližnjemu nije samo osobna vrlina ni niz dobrotvornih gesta, nego temeljna kršćanska usmjerenost koja mora prožimati svakodnevicu i postati politička zadaća svakog kršćanina. Ključni tekst za Papine misli o „političnoj ljubavi prema bližnjemu“ jest novozavjetna prispodoba o milosrdnom Samaritancu (Lk 10,25–37). Svatko od nas, kao i u priči o milosrdnom Samaritancu, svakodnevno stoji pred izborom: proći mimo ili zastati i pomoći. Pravo čovještvo nalazi se u sposobnosti da nas dotakne tuđa patnja i da nadvladamo vlastitu ravnodušnost prema bližnjemu. Svi smo suodgovorni za izgradnju društva koje nastoji pomoći onima u potrebi. Za Papu Franju prispodoba o milosrdnom Samaritancu postaje modelom zajedničkog života u duhu bratstva i ljubavi.

Svijet nije kugla, nego poliedar: Slika svijeta pape Franje nije poput glatke kugle jedinstvene površine, nego poput poliedra, geometrijskog tijela sastavljenog od mnogih ploha koje zajedno čine skladnu cjelinu, primjećuje austrijski teolog Wolfgang Palaver. Umjesto predodžbe o uniformnoj nivelirajućoj integraciji svijeta koja sve izjednačava i briše različitosti, papa predlaže viziju poliedra, svijeta u kojem lokalne tradicije, kulture, jezici i religije tvore jedinstvo u različitosti. Papa zagovara „glokalizam“: sklad u različitosti, spoj univerzalnog i konkretnog, svijet u kojem svaka kultura pridonosi zajedničkom dobru, uključiv model društva koji sve obuhvaća, u kojem su svi priznati i mogu pridonijeti, slušati jedni druge, susretati se i zajedno stvarati nešto novo. Ovaj model je suprotan ideji da svi u jednoj zemlji moraju živjeti istu, jedinstvenu kulturu. Naprotiv, sklad nastaje iz suradnje različitih kulturnih izraza – iz jedinstva koje se ostvaruje kroz raznolikost.

Kultura mostova nasuprot kulturi zidova: Papa Franjo u svom pontifikatu neprestano ističe važnost dijaloga, koji najčešće povezuje sa slikom gradnje mostova. Pontifex – „graditelj mostova“ – za Franju nije bio samo naslov, nego program i poslanje. Tamo gdje se podižu zidovi polarizacije, Crkva treba graditi mostove i približavati ljude jedne drugima, promicati kulturu mostova (poštovanje, toleranciju, otvorenost) umjesto kulture zidova (Crkva kao tvrđava usred svijeta neprijateljskog vjeri). U Fratelli tutti Papa kritizira svijet ispunjen stražarskim kulama i obrambenim zidovima te upozorava: „Opet se javlja napast stvaranja kulture zidova – zidova u srcu, zidova na zemlji – kako bi se spriječio susret s drugim ljudima i kulturama. A tko zida zidove, postaje rob zidova koje je sam sagradio.“ (br. 27) Kultura zidova u suvremenom svijetu povezana je s pogrešnim shvaćanjem pojma naroda, izražava se u nacionalizmu i izolacionizmu i protivi se svakom obliku univerzalnog bratstva i solidarnosti. Nadahnjujući se argentinskom „teologijom naroda“, papa razvija svoju „teologiju naroda“: za njega je „narod“ živa, dinamična kategorija, otvorena novim sintezama, koja u sebe može uključiti ono što je različito. Iz univerzalne Božje ljubavi proizlazi jedino otvoren svijet – bez zidova, bez isključenih i stranaca.

Crkva u dijalogu: U završnim poglavljima enciklike papa Franjo je uputio snažan poziv Crkvi da postane zajednica dijaloga i pomirenja. Pritom se pozvao na zajedničku izjavu s velikim imamom Sveučilišta al-Azhar u Kairu, što je bio prvi put u povijesti da jedan papa navodi istaknutog predstavnika druge religije kao jedan od izvora nadahnuća za svoju encikliku. Posljednje poglavlje enciklike „Religije u službi bratstva u svijetu“ poziv je na dijalog među religijama u uzajamnom poštovanju. Papa upozorava: „Probleme našeg vremena možemo riješiti samo zajedno – ili nikako“ (br. 137). Ljubav prema bližnjemu ne može se ograničiti na istomišljenike ili pripadnike iste religije, ona mora obuhvatiti cijelu ljudsku obitelj. Pet godina nakon njezine objave, Fratelli tutti ostaje svježa i proročka poruka, duhovna oporuka pape Franje, čije je srce željelo Crkvu koja gradi mostove, ne zidove. Njegove riječi i dalje odjekuju kao poziv svim ljudima dobre volje da se odvaže na izgradnju mostova bratstva, pomirenja, solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu, i tako zajedno izgrade bolji i čovječniji svijet.

Dr. Marijan Oršolić