Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (4): Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
Bili su zavezani oko vrata debelim lancima pričvršćenim na karike koje su bile usidrene u beton. Nisu mogli dodirivati jedan drugog. Između njih je bio slobodan prostor od oko metar, metar i pol. Iza njih, u vodi, vidjele su se ribe, cijeli oblaci riba
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Ovo je četvrti nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima .
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
Zdravko prizemljuje dron i napuštamo Maculje. Vozač, Anto Radić, čeka u automobilu. Anto je 2010. godine ostao bez lijeve ruke, ali je, nakon oporavka, nastavio dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Primjer slične ustrajnosti rijetko se viđa, pogotovo ovdje, u Bosni i Hercegovini, gdje već stoljećima na svim stranama, bez razlike, prevladava kult žrtve i nekog jalovog samosažaljenja koje se po uvriježenoj stereotipiji pripisuje povijesnom nasljeđu, kao neka vrsta urođenog fatalizma. U mom dugometražnom dokumentarnom filmu O ljudima i šumama, prvom dijelu zamišljene zavičajne trilogije, postoji scena u kojoj Anto obara motornom pilom stablo bukve. Paleći motornu pilu, stoički govori kako mu je nakon nesreće trebalo malo vremena da se prilagodi obarati stabla jednom rukom, pošto je malo bilo nezgodno, ali priviko sam se. Jedino na što se povremeno žali je fantomska hladnoća koju osjeća u nepostojećoj ruci, zbog čega je i ušao u automobil, iako je vedar i sunčan dan, bez tračka magle u zraku.
Oprezno prolazimo sjenovitim dijelovima. S desne strane, odmah uz cestu, nalazi se izvor Bistričke rike koji se više ne vidi, jer je prilikom izgradnje prometnice voda s izvora betonskim cijevima provedena ispod asfalta. S druge strane ceste, na proširenom dijelu kanjona, nalazi se rasadnik lokalne šumarije i ribnjak, izgrađeni u vrijeme socijalizma. Iz rasadnika su desetljećima pošumljavane goleti Vranice, uglavnom na mjestima gdje su nekada rasle listopadne šume koje su golom sječom uklonjene s lica zemlje. Na mjestu golemih listopadnih šuma zasađene su profitabilnije vrste, uglavnom podalpska smrča, koja dominira većim dijelom Vranice, i bijeli bor.
Predratna tvornica namještaja u okolici Gornjeg Vakufa, izgrađena u rodnom mjestu Branka Mikulića, koji je navodno i zaslužan za njezinu izgradnju, osamdesetih je širom države bila poznata po namještaju od plemenitog bijelog bora koji je rastao na jednom dijelu Vranice. Po pričama koje sam više puta čuo, a čiju je točnost gotovo nemoguće provjeriti, upravo se na uskopaljskom dijelu planine nalazila najveća šuma bijelog bora u bivšoj državi, a vjerojatno i na Balkanu. (Ili je riječ o samo još jednoj od brojnih legendi nastalih uz Vranicu?) Namještaj od bijelog bora izrađivao se na način da se preko obrušenih panela nanosio prozirni lak, koji bi vremenom poprimio karakterističnu i ravnomjernu boju meda. (Danas od bijelog bora lokalni stolari uglavnom izrađuju štokove vrata koji su kvalitetom u rangu štokova izrađenih od hrastova drveta.)
U ribnjaku, u odvojenim betonskim kanalima, kroz koje rijeka prirodno teče, nekada su uzgajane na tisuće tona pastrve. Dvije tisućitih, kada je ribnjak privatiziran, odmah kod ulaza nalazio se žičani kavez u kojem su se nalazila dva medvjedića. Krivolovci su, navodno, ubili medvjedicu, a vlasnik ribnjaka uzeo je mladunčad i smjestio ih u kaveze, da privuče što više posjetitelja, pogotovo djece. O sudbini medvjedića ne zna se ništa, nije poznato jesu li eutanazirani ili su završili u nekom zoološkom vrtu, što su navodno jedini mogući scenariji, pošto se medvjedići nisu više mogli vratiti natrag u divljinu.
Medvjed je simbol Vranice, još od početka sedamdesetih. Cijela priča započela je 1969. godine, kada je Stipo Bilan, visoki bosanskohercegovački funkcionar koji se istaknuo prilikom poznatog Desanta na Drvar iz Drugog svjetskog rata, prvi put doveo Josipa Broza Tita u Koprivnicu, koja se nalazi na planinskom području između Bugojna i Kupresa, u lov na medvjede, što se pretvorilo u svojevrsnu tradiciju koja se ubrzo preselila na Vranicu, gdje je bilo jedno od najvećih staništa medvjeda u bivšoj Jugoslaviji, i koja je trajala gotovo do pred samu Titovu smrt.
Stipo Bilan, rođen u Jajcu, koji je pred kraj Drugog svjetskog rata ostao bez ruke, po mnogo čemu se izdvaja iz plejade visokih partijskih dužnosnika u poraću. Do pedesetih je obnašao dužnost Titova ađutanta u beogradskom Maršalatu, nakon čega se na vlastitu inicijativu vratio u Jajce, pa u Sarajevo. Bio je pristupačna osoba, spremna pomoći, zbog čega je bio iznimno omiljen među narodom. Sredinom 1960-ih svojim je nesumnjivim političkim utjecajem progurao savezni zakon kojim je mali tetrijeb proglašen zaštićenom i ugroženom vrstom, iako je u to vrijeme vladalo uvjerenje kako je riječ o istrijebljenoj vrsti. Prije nekoliko godina, u vrijeme lockdowna uslijed epidemije koronavirusa, otišao sam zajedno s prijateljima na Radovinu. Bilo je neobično toplo, iako je snijeg oko nas bio poprilično dubok. Tada sam pred nama, na desetak metara, ugledao malog tetrijeba koji važi kao jedna od najplahijih ptičjih vrsta, kojega su rijetki imali priliku vidjeti uživo. Dok sam izvadio aparat da ga fotografiram, netragom je nestao. Nije poznato zbog čega je Bilan bio toliko fokusiran na ovu pticu i ima li to bilo kakve veze s njegovim odrastanjem. Je li mali tetrijeb bio dio neke slike iz djetinjstva koja mu se trajno urezala u sjećanje, i koju je na taj način nastojao barem donekle oživjeti?
O Stipi Bilanu pisao sam u romanu Na Vrbasu tekija:
Posljednji fra Josipov susret sa Stipom Bilanom dogodio se nekoliko godina ranije. Bilan je iznenada navratio u samostan i potražio fra Josipa. U to je vrijeme bio kotarski predstojnik, utjecajan i moćan. Sjeli su u blagovaonicu samostana, uz kavu i rakiju. Propao i otežao, Bilan više nije ni sjena onog veselog i odlučnog mladića kakvoga ga se sjećao. Govori sporo i ravno, ničim se posebno ne oduševljavajući. U gradu se već duže vrijeme šuška kako Bilan mnogo i neumjereno pije. Na njegovu licu sada je izraz sličan onom koji je imao kada je za vrijeme rata pričao fra Josipu o boli koju je osjetio kad su mu amputirali šaku.
Priča mu zatim o bugojanskim i šipovačkim lovištima, nadugo i naširoko, pa o malom tetrijebu za kojeg se više ne zna pouzdano živi li u bosanskim šumama ili je istrijebljen. Sav je u tome. I u tim trenucima kao da se nakratko promijeni. Na licu mu se ukažu tragovi nekadašnjeg oduševljenja i vjere, a sjene se povuku. Podsjeti načas na onog veselog mladića kakav je nekad bio. Priča kako planira dovesti Tita u lov na medvjede u šume iznad Bugojna. Ta ideja zaokuplja svu njegovu pažnju. Čini se kako su to i rakija Bilanova jedina brana od boli koju je osjetio ujesen 1944., kada je ostao bez ruke, od koje bježi već dvadeset godina. To nije došlo odjedanput: svijest o tome što mu se tada dogodilo sazrijevala je u njemu godinama i ispotiha ga trovala.
Početkom rata, prilikom izlaska na Vranicu, gdje smo bili stacionirani, jedan mi je suborac pokazao Titovu lovačku kuću. Nalazila se stotinjak metara udaljena od puta koji je iz Bistričke rike i Suhodola vodio prema Koritima. Taj dio Vranice, kojim je upravljala lokalna šumarija, bio je u vrijeme socijalizma zabranjena zona. Kuća, prelijepa baraka površine sedam-osam četvornih metara, bila je opljačkana i devastirana. Unutra je ostala samo raskošna crvena fotelja koja je metalnim stopicama bila učvršćena u pod. Ispred fotelje, cijelom širinom barake, bio je ostavljen uski prozor koji je služio kao puškarnica. Od barake se kroz duboku šumu spuštao usjek širok nekoliko metara, koji je redovito održavan, na čijem se kraju nalazila čeka, mjesto gdje je šumarija mjesecima prije Titova dolaska hranila medvjeda predviđenog za odstrjel. Po tvrdnjama jedne osobe, koju sam upoznao tokom rata, a koja je sudjelovala u hranjenju medvjeda, zvijer bi se kroz taj period gotovo pripitomila. Prizor dostojan romana Jesen patrijarha Gabriela Garcíje Marqueza. (Mjesec-dva kasnije, netko je Titovu fotelju dovezao na Vranicu i postavio je na najviši vrh lokaliteta Rog koji se nalazi na 1728 metara nadmorske visine, odakle se pruža pogled na dolinu Vrbasa, sve do Bugojna. Jedna poprilično nadrealna slika koja je u mojoj glavi jedno vrijeme predstavljala simbol ludila koje je ovladavalo našim umovima, a koju smo vrlo brzo zaboravili, jer su na njezino mjesto došle nove, mnogo zloćudnije i brutalnije slike.)
O medvjedićima s ribnjaka govori priča Groblje slonova iz romana Mrtve ribe plivaju na leđima. Prenosim je u skraćenoj verziji, uz određene prepravke, kao tužni dokument jednog vremena i autentični prikaz lokacije koja je, s odmakom od nekoliko desetljeća, doživjela sudbinu socijalizma u kojem je izgrađena:
Upravo na dan kada su nebom letjeli ždralovi, prvi put sam čuo izraz groblje slonova. Nisam znao što znači. Ne znam ni danas. Stajali smo ispred tvorničke kapije, nas dvadesetak, i čekali da na radiju otkuca petnaest sati. Tada bi portir otvorio kapiju i pokazao rukom da možemo ići.
(…)
Vesna je moja supruga, a Klaudija kćer. Rođena je s Downovim sindromom. Taj dan smo trebali otići vidjeti medvjede. A trebao sam i na sahranu. Bio je red, ovo je mali grad. Na zidu portirnice bila je obješena smrtovnica. Kada sam ujutro čuo da se ubio, nisam se mogao sjetiti o kome se radi. Tada još nije bila obješena smrtovnica. A kada sam vidio fotografiju na njoj, sjetio sam se. Poznavao sam ga. Jednom prilikom mi je platio piće. Ubio se jučer. Međutim, nisam mogao i jedno i drugo. Odlučio sam se za medvjede. Dugo smo to odlagali. Odnosno, svaki bi put Vesna u posljednji trenutak odustala. Četiri puta dosada. Jednom je već bila sjela u automobil, a zatim bez riječi izišla.
Klaudija ih je često spominjala. Pogotovo kada bi je djeca zadirkivala kako ih nikada nije vidjela. Kada smo prvi put planirali otići, to su bili dvomjesečni medvjedići koje je gazda restorana negdje pronašao, ili kupio, i puštao da slobodno hodaju oko restorana. Nema djeteta u gradu koje ih nije vidjelo. Osim Klaudije. Sada su imali više od pola godine, i nisu više slobodno šetali uokolo. Uz restoran se nalazio i ribnjak, izgrađen davno, još u onoj, bivšoj državi.
(…)
Do restorana je bilo nekih desetak kilometara. Imao sam samo dvadeset maraka u džepu. Plaća je kasnila već mjesec dana. I tih dvadeset maraka sam posudio, do plaće. Srećom, imao sam dovoljno goriva. Kazaljka pokazivača još nije bila ušla u crveno polje. A naš automobil, petnaestak godina stara fiesta, nije puno trošio: pet-šest litara na sto kilometara. Mogao sam na rezervi preći pet puta duži put. Bio je to dobar automobil. Jedino mu je limarija bila slaba. Kažu da je tako kod svih fordova, da svi imaju lošu limariju. Bio je pokrpljen kao sirotinjska košulja, a rđa je probijala na sve strane. I auspuh je stalno progarao. Tada bi stvarao nepodnošljivu buku. Kada sam ga kupovao, nije bio jeftin, mogao sam za isti novac kupiti golfa jedinicu, doduše koju godinu starijeg, ali, eto, nešto mi se svidjela baš ta fiesta.
(…)
U restoranu se mogla naručiti samo riba, pastrva. Bilo je u ribnjaku i drugih riba, bile su odvojene od ostalih, ali te su bile samo za gledanje. Bile su neke, slične zlatnim ribicama, samo mnogo veće, veće i od pastrva. Neki nam je čovjek rekao da je to neka japanska vrsta. Medvjedi su ležali na betonu, odmah uz ribnjak. Bili su zavezani oko vrata debelim lancima pričvršćenim na karike koje su bile usidrene u beton. Nisu mogli dodirivati jedan drugog. Između njih je bio slobodan prostor od oko metar, metar i pol. Iza njih, u vodi, vidjele su se ribe, cijeli oblaci riba. Ribnjak je bio ogroman, velik gotovo kao nogometno igralište. Po dužini je bio podijeljen na kanale između kojih je cijelom dužinom išao uski pojas betona. Gore, iznad, rječica se ulijevala u ribnjak, razlijevala po kanalima, a na donjem kraju se izlijevala iz njega u korito. Razmišljao sam koliko je trebalo vremena da rječica popuni ribnjak, koji je podsjećao na golemu oteklinu na koritu rijeke, potopi ga, i nastavi dalje teći. U kanalima uz šumu, po površini je plivalo opalo lišće. Podsjećalo je na mrtve ribe. Mogla se vidjeti i poneka mrtva riba. Plutale su po površini, izvrnute na leđa, nošene gotovo nevidljivom strujom. Trbusi su im se bijelili iz vode. Te su ribe radnici hvatali mrežicama i bacali ih medvjedima. Oni bi ih uzeli s obje prednje šape. Iako mrtve, klizile su im i bježale iz šapa, ili ispadale. Na kraju bi ih ipak pojeli. Po krznu im se cijedila krv. Klaudiju je to zabavljalo.
“Njam, njam”, govorila je.
“Idemo u restoran”, rekao sam.
Stajali smo na sigurnoj udaljenosti od medvjeda. Izgledali su jadno. Podsjećali su na ogromne, izgladnjele mačke. Dlaka im je bila ulijepljena krvlju i ribljim iznutricama, i linjala se. Blizu nas neki je mladić čistio ribe. Ubacivao je iznutrice u plastičnu kantu, koju je na kraju odnio i istresao u rijeku, na mjesto gdje je istjecala iz ribnjaka u korito. Tamnocrvena, krvava nit vukla se jedno vrijeme rijekom i ubrzo nestala. Mladić se vratio i nastavio čistiti ribe.
“Odvratno”, rekla je Vesna. “To mogu samo oni.”
Nije rekla balije, nego oni. Bojala se, valjda, da će je netko čuti.
“Je li balije?” upitala je Klaudija.
“Da”, rekla je.
“Idemo jesti”, rekao sam.
“Idemo”, rekla je Klaudija.
Voljela je jesti. Mogla je cijeli dan sjediti i jesti. Tako je to kod te djece.
Razmišljao sam o svojih dvadeset maraka: tri porcije ribe po četiri marke, dvanaest maraka. Ostaje mi osam. Vesna je ponijela sokove za sebe i Klaudiju u plastičnim bocama od pola litra. Ja ionako nisam pio sok. Odmah sam platio, čim su nam donijeli jelo. Vesna je sokove krila ispod stola.
Bile su ukusne. Odvojio sam kosti s Klaudijinih riba. Pokušavala je jesti vilicom, ali su joj sitni riblji komadići propadali kroz nju na tanjur i stol. Zato je počela jesti prstima. Prestao sam jesti. Očekivao sam Vesninu reakciju.
“Nisi oprala ruke”, rekla joj je.
“Pusti je!” rekao sam.
Klaudija je nastavila jesti prstima, samo je to činila brže nego ranije. Bojala se da joj majka to ne zabrani. Počela je uzimati komadiće s obje ruke i trpati ih u usta.
“Polako, Klaudija”, rekao sam, “udavit ćeš se.”
Medvjedi se nisu vidjeli. Vidjela se grupa ljudi poredana u polukrug oko njih. Razmišljao sam da uzmem pivo, bez obzira što sam znao da će se Vesna naljutiti. U rječici je bilo poredano nekoliko gajbi piva. Voda se prelijevala preko njih. Ostavljene su tu da se hlade. Voda u rječici bila je neobično hladna, čak i usred ljeta. (…) Zamišljao sam kako konobar briše krpom pivsku bocu i kako se staklo odmah nakon toga zamagli. Osjećao sam okus piva u ustima. Već sam bio podigao ruku da pozovem konobara, a onda je Klaudija zatražila još jednu porciju.
“Dosta ti je!” rekla je Vesna. “Nemamo para.”
“Gladna sam”, rekla je.
Pozvao sam konobara i naručio još jednu porciju za Klaudiju. Odustao sam od piva.
Upravo u trenutku kada je Klaudija završavala s drugom porcijom, medvjedi su počeli urlati. Ustali smo, ja i Klaudija, i krenuli vidjeti što se događa. Jedan od radnika je u međuprostor između medvjeda ubacio sedam-osam riba. Istresao ih je pred njih iz mrežice kojom ih je pokupio iz vode. Bile su žive. Uvijale su se i klizile po betonu. Medvjedi ih nisu mogli dohvatiti, iako su trzali i zatezali lanac. Valjda su zato urlali?
“Vidićete sad”, rekao je onaj radnik.
Čekali smo što će se dogoditi, ja, Klaudija i čovjek u odijelu. Prepoznao sam ga. Bio je političar. Ispred restorana bio je parkiran nov mercedesov terenac. Sigurno njegov. Bio je to uistinu dobar automobil. Bio je Hrvat. Žena mu je bila Srpkinja. Zvala se Rajka, ili Ranka, nisam bio siguran. S njim je bilo dvoje djece, dječak i djevojčica, koja su se u strahu čvrsto držala za njega. Medvjedi su legli na beton i zadnjim šapama dohvaćali ribe i privlačili ih k sebi. Zatim bi sjeli, uzeli ribe prednjim šapama, pojeli ih, a zatim na isti način dohvaćali nove. Na kraju je u međuprostoru ostala samo jedna. Već je bila zamrla. Nijedan od medvjeda je nije mogao dohvatiti. A pokušavali su svim silama. Onaj radnik se smijao. Klaudija je krenula da je pomjeri, ali sam je zadržao. Onda je onaj radnik gurnuo ribu prema jednom od medvjeda. Pritom se poskliznuo prema onom drugom koji ga je dohvatio šapom preko prsa. Radnik je imao na sebi bijelu atletsku majicu prljavu od riblje krvi. Bio je to isti onaj mladić koji je čistio ribe kada smo došli. Majica mu je bila poderana. Vidjeli su se tragovi medvjeđih kandži. Krv mu je natapala majicu. Tri-četri krvave pruge ukoso su mu se pružale preko prsa. To me na nešto podsjetilo. Mladić je bio bijesan. Gledao je krvave tragove po tijelu. I ovo me na nešto podsjetilo, i imalo je veze s onim prvim. Zatim je negdje otišao. Vratio se, noseći u ruci ogromnu policijsku palicu. Pritisnuo je neko dugme i palica je tiho zazujala. Dodirnuo je, zatim, medvjeda nekoliko puta palicom. Medvjed je zaurlao. Ležao je na betonu i tresao se. I onaj drugi je počeo urlati i bježati što dalje od palice. Klaudija se prepala. Čvrsto se privila uz mene. Nisam osjetljiv, gledao sam nekoliko puta u ratu kako ljudi umiru, ali nisam više mogao izdržati. Krenuli smo prema restoranu. Ono dvoje djece je uživalo u prizoru. Više se nisu bojali. Veselo su promatrali kako se medvjed uvija po betonu.
“Idemo!” rekao sam Vesni.
“Šta je to bilo?” upitala je.
“Ništa”, rekao sam. “Idemo!”
Sjeli smo u automobil i krenuli.
“Kad si presvuko majicu?” upitala je Vesna.
“Zašto?”
“Čuješ se na znoj.”
Pomirisao sam majicu. Nisam osjetio ništa. Nisam se htio raspravljati s Vesnom. Razmišljao sam o pivu, zatim o groblju slonova. A sjetio sam se na što su me podsjetile krvave pruge na mladićevu tijelu. Često mi se to događa: mislim o nečemu, nikako se ne mogu sjetiti određenih detalja, a zatim počnem razmišljati o nečemu drugom, a sjetim se onoga o čemu sam prethodno razmišljao. Kada sam išao u srednju školu, gledao sam u kinu neki film s Bruce Leejem. Da, to je bilo to: nekoliko kosih krvavih pruga, jedne ispod drugih, poderana atletska majica, krv što boji i podebljava pruge… Zatim njegov pogled na krv. Bilo je… Kao u tom filmu.
Josip Mlakić, polis.ba