XXV. nedjelja kroz godinu: Vjernost u malome – temelj istinske slobode

Lk 16,1-13: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

---

Današnji odlomak iz Evanđelja (Lk 16,1–13) spada među najzagonetnije i najizazovnije Isusove prispodobe. Isus pripovijeda o upravitelju kojemu prijeti gubitak položaja zbog rasipnog i neodgovornog gospodarenja. Suočen s krizom, previše slab da bi kopao, a previše ponosan da bi prosio, upravitelj smišlja plan: smanjuje dugove gospodarovih dužnika kako bi stekao njihovu naklonost  i kako bi mu oni kasnije, kada izgubi položaj, bili dužni i primili ga u svoje kuće. Na prvi pogled riječ je o prevari, a ipak u iznenađujućem raspletu prispodobe bogati gospodar pohvaljuje upravitelja, a čak ga i Isus stavlja pred učenike kao primjer snalažljivosti! Nakon toga slijedi još jedna zbunjujuća Isusova izjava: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva“ – da bi tekst završio jasnim upozorenjem da ne možemo služiti i Bogu i bogatstvu.

Jedno od tumačenja Isusove prispodobe o upravitelju jest da Isus ne opravdava njegovo nepoštenje, nego iz njegove domišljatosti izvlači pouku: učenici trebaju biti jednako snalažljivi kao i „sinovi ovoga svijeta“, ali istodobno usmjeriti tu snalažljivost na izgradnju pravednijeg i solidarnijeg svijeta. Dok „sinovi ovoga svijeta“ koriste darove za sebične ciljeve, Isusovi učenici pozvani su ulagati ih u dobrobit drugih, osobito siromašnih i potrebitih. Isus ovdje ne hvali pragmatičnost bez etike, nego poručuje: ako „sinovi ovoga svijeta“ znaju tako domišljato graditi svoju prolaznu budućnost i ostvarivati kratkoročne ciljeve, zar i „sinovi svjetlosti“ onda ne bi trebali još mudrije koristiti svoje darove u službi vječnog dobra?[i]

Tako grčki izraz „μαμωνᾶς τῆς ἀδικίας“ iz originalnog teksta ne znači „nepošteno bogatstvo“ u smislu ukradenog ili zarađenog na prijevaru, nego označava prolazno, varljivo bogatstvo koje lako zavodi i može nas učiniti nepoštenima.

Drugo tumačenje prispodobe o upravitelju upozorava kako brojčani podaci o tome koliko je točno upravitelj gospodarevim dužnicima smanjio dugove – iz sto na pedeset bata ulja, iz sto na osamdeset kora pšenice – nisu slučajni. Najvjerojatnije se radi o otpisivanju dodatnih kamata na dug koji su dužnici imali prema bogatom gospodaru, što je u skladu sa starozavjetnom zabranom lihvarenja. Upravitelj se prema tome zapravo poziva na višu pravednost: smanjuje dug i postupa milosrdno prema dužnicima, nadajući se da će i gospodar njemu pokazati milosrđe. Iako motiviran vlastitom koristi, njegov čin odražava evanđeosku logiku: „Oprosti drugome, da bi i tebi bilo oprošteno.“ U svjetlu ovog tumačenja upravitelj onda nije nepošten i snalažljiv prevarant, nego netko tko oslobađa dužnike nepravednih tereta i time otvara mogućnost za milosrđe i prema sebi.[ii]

Najzagonetnija rečenica u današnjem evanđelju glasi: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva, da vas, kad ga nestane, prime u vječne šatore.“ Ključ razumijevanja ove rečenice krije se u usporedbi grčkog izvornog teksta i prijevoda u kojemu nisu najsretnije preneseni naglasci iz originalnog teksta.[iii] Tako grčki izraz „μαμωνᾶς τῆς ἀδικίας“ iz originalnog teksta ne znači „nepošteno bogatstvo“ u smislu ukradenog ili zarađenog na prijevaru, nego označava prolazno, varljivo bogatstvo koje lako zavodi i može nas učiniti nepoštenima. Izraz „ποιήσατε φίλους“ – „napravite prijatelje“ u grčkom izvorniku ne označava poziv na manipulaciju nepoštenim bogatstvom, klijentelističku kupnju prijatelja uslugama i stvaranje koruptivne mreže veza, nego poziv na mudro i odgovorno korištenje bogatstva, na pretvaranje materijalnih dobara u sredstva zajedništva i solidarnosti. Isus nas ne potiče da novcem kupujemo prijatelje, nego da prolazna dobra ispravno upotrijebimo za izgradnju trajnih vrijednosti: pomagati onima koji nemaju, stvarati zdrave međuljudske odnose, širiti pravednost.

Isus zatim izriče načelo koje dodiruje samu srž ljudskog života: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.“ Vjernost se ne mjeri velikim, herojskim trenucima, nego u svakodnevnim, nevidljivim izborima. Najveće odluke našega života događaju se u malim stvarima: u poštenju koje nitko ne vidi, u iskrenosti prema susjedu, u korektnosti na poslu. Na našim prostorima često vlada kultura „malog“ nepoštenja: sitno zaobići pravila, malo se snaći, malo uzeti. No takva sitna nepoštenja grade ozračje u kojemu korupcija postaje normalna, a povjerenje u društvu nestaje. Velike nepravde uvijek niču iz sitnih kompromisa. Na sličan način se i moralan život ne temelji na spektakularnim djelima, nego na svakodnevnoj vjernosti u malim izborima. Upravo najmanji čini poštenja, moralnosti i ljudskosti najpresudnije oblikuju karakter pojedinca i pridonose stvaranju povjerenja i solidarnosti u društvu.

Isus nas poziva da ne tražimo prečace u ideološkim sustavima i grandioznim narativima, jer oni uvijek na kraju izdaju čovjeka. Jedina stvarna preobrazba – kako pojedinca, tako i zajednice – ukorijenjena je u etičkoj vjerodostojnosti svakodnevnog života: u poštenju rada, u pravednom odnosu prema drugome, u brizi za najslabije. Samo vjernost u malom može iznutra preobraziti i ono veliko: obitelj, zajednicu, društvo, svijet.

U Isusovoj opomeni o vjernosti u malome krije se i implicitna kritika svih „velikih priča“ i ideologija koje obećavaju spasenje kroz političke, ideološke ili tehnološke projekte, od političkih mesijanizama poput nacionalizma i komunizma, do neoliberalnog tržišnog mita i današnjih tehnoloških utopija. U temelju tih projekata uvijek je prisutna ista iluzija: da se pravednost može proizvesti izvana i odozgo – mehanizmima prisile, centraliziranom kontrolom ili manipulacijom masa – dok se istodobno zanemaruje antropološka činjenica da je društvo održivo samo onoliko koliko su slobodni, vjerodostojni i odgovorni pojedinci koji ga čine. Povijesna iskustva pokazuju neumoljivu istinu: svi takvi sustavi urušavali su se ne zbog nedostatka resursa ili tehničke izvedivosti, nego zbog unutarnje korupcije, gubitka povjerenja i urušavanja moralnih temelja. Ni danas nije drugačije: mase sljedbenika velikih ideologija i narativa i dalje vjeruju da njihova „velika priča“ može promijeniti svijet na bolje, dok istovremeno svojim malim činima stalno mijenjaju svijet na gore, kad npr. preko društvenih mreža cinično opravdavaju masovnu pogibiju djece ili slave ubojstva političkih protivnika. Ovdje se jasno vidi iluzija „velike priče“: formalna pobjeda nad neprijateljem ili ostvarenje ideologije ne jamči pravdu niti ljudskost, već redovno samo reproducira nasilje i dehumanizaciju. Isus nas stoga poziva da ne tražimo prečace u ideološkim sustavima i grandioznim narativima, jer oni uvijek na kraju izdaju čovjeka. Jedina stvarna preobrazba – kako pojedinca, tako i zajednice – ukorijenjena je u etičkoj vjerodostojnosti svakodnevnog života: u poštenju rada, u pravednom odnosu prema drugome, u brizi za najslabije. Samo vjernost u malom može iznutra preobraziti i ono veliko: obitelj, zajednicu, društvo, svijet.

Današnje evanđelje završava upozorenjem: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Ovdje se ne radi o demonizaciji bogatstva kao nečega inherentno zloga ili o pretpostavci da netko imućan automatski ne može biti vjernik, nego o ispravnoj upotrebi bogatstva. Nije riječ o tome da se materijalno posjedovanje isključi iz života, nego da ono ne postane gospodar našega srca. U grčkom originalu za riječ „bogatstvo“ se koristi riječ „μαμωνᾶς“ – Mamon. Mamon je personifikacija bogatstva koje nas zavodi, pruža nam lažnu sigurnost i postaje idol kojem se klanjamo. Materijalna dobra mogu biti dar ako služe dobru, ali postaju Mamon kad im se klanjamo, kad određuju naš identitet i definiraju naše vrijednosti. Otuđenja od ispravne upotrebe materijalnih dobara uvijek vode do etičke i društvene dehumanizacije, do sustava eksploatacije, nejednakosti i neodgovornog upravljanja resursima. Ispravna upotreba materijalnih dobara služi zajedničkom dobru i doprinosi pravednom i dostojanstvenom životu svih ljudi. Vrijednost novca nije u količini koju posjedujemo, nego u načinu na koji njime upravljamo. Ako ga koristimo za služenje drugima i izgradnju zajedništva, novac postaje znak odgovornosti i slobode; ako ga gomilamo radi moći i samodostatnosti, pretvara se u okove. Isus nas želi upozoriti kako bogatstvo nikada nije neutralno – ili ga čovjek koristi za dobro, ili ono preuzima vlast nad njim. Ono što činimo s onim što nam je dano otkriva tko smo, kakve vrijednosti živimo i kome pripada naše srce.

_________________

[i] Usp. Mt. 10,16: “Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.” Isus ovo govori učenicima kada ih šalje propovijedati i upozorava ih da će nailaziti na otpor i neprijateljstvo. Isus traži od učenika da istovremeno imaju oštrinu uma i čistoću srca, da znaju procijeniti situacije i ne daju se prevariti, ali da u svojoj pronicljivosti ne izgube dobrotu, ljubav i povjerenje. Vjernik nije pozvan biti naivan, slijepo vjerovati ili dopustiti da ga svijet gazi; ali isto tako ne smije pribjeći ciničnoj, sebičnoj ili nasilnoj lukavosti. Mudrost zmije bez goluba pretvara se u hladnu proračunatost i egoizam. Bezazlenost goluba bez zmije pretvara se u naivnost i lakovjernost. Samo spoj oboje daje onu evanđeosku snagu koja omogućuje da se čovjek nosi sa svijetom punim izazova, a da pritom ne izda ni istinu ni ljubav.

[ii] U prilog ovom tumačenju ide i činjenica kako u kontekstu Starog zavjeta i orijentalne kućanske prakse otpisivanje dugova i milosrdni postupci upravitelja često simbolički odražavaju Božju pravednost i milosrđe, te činjenica kako su u orijentalnim kućanstvima tadašnjeg vremena upravitelji imali značajan prostor za manevriranje u otpisivanju dugova ili olakšavanju plaćanja. U prilog ovom tumačenju također ide i grčki tekst Lukina evanđelja u kojem se upraviteljev postupak vrednuje riječima „φρονίμως ἐποίησεν“ – „postupio je mudro“, koje u izvornom značenju u grčkom jeziku ne sugeriraju snalažljivost u smislu lukavog nepoštenja – kako bi se moglo pretpostaviti iz prijevoda Evanđelja na neke druge jezike – nego prije u smislu promišljene, strateške, pragmatične i socijalno osjetljive odluke.

[iii] Prijevod biblijskih tekstova s grčkog na hrvatski i druge moderne jezike uvijek nosi izazove koji mogu značajno promijeniti nijanse i naglaske izvornog teksta. Grčki jezik Novoga zavjeta koristi bogatstvo semantičkih i sintaktičkih sredstava koja precizno izražavaju stav, ton i etičku težinu izraza, što se često gubi u prijevodu. Grčki fleksibilan poredak riječi i bogatstvo participijalnih izraza omogućuju slojevitu interpretaciju – simultano izražavanje akcije, motivacije i etičke procjene – što u prijevodima često postaje linearno i pojednostavljeno. Prijevod Evanđelja može prenijeti osnovni sadržaj, ali često reducira nijanse moralne i praktične mudrosti i kulturni kontekst koji su ključni za razumijevanje Isusove poruke u izvornom tekstu.

---

Marijan Oršolić, polis.ba

---