Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sada pomaže samo još molitva
Sve više bogomolja se zatvara, prodaje, profanizira. I u crkvi svete Gertrude u Essenu sada su skinuli križeve i ugasili vječno svjetlo. Pitanje je: kamo vodi društvo koje gubi svoju vjeru?
Piše: JOSEF WIRNSHOFER, Süddeutsche Zeitung
Na samom kraju, kada je došlo vrijeme oproštaja, okupili su se svi još jednom. Njih 250 pod krovom svoje crkve. Ali nije to bio oproštaj od osobe, već od crkve. Crkve sveta Gertrude u Essenu. Dakle, župljani su se okupili jedne nedjelje da proslave posljednju misu.
Žena koja je oduvijek dolazila, sjedila je na lijevoj strani, u četvrtom ili petom redu. Dan prije satima je bila u crkvi, fotografirala se s kipom Gertrude, osmijeh joj je teško padao.
Sakristan je stajao sa strane, ovo mu je bila peta crkva čije je zatvaranje pratio. Ovaj put ga je posebno pogodilo, zašto, nije točno znao.
Župnik je pročitao dekret kojim Sveta Gertruda, nakon više od 130 godina, prestaje biti bogomolja. U tjednima prije mnogi su mu prilazili i govorili da će im nedostajati zvona, ritam njihovih dana. Neki su kazali da bi bilo bolje prije umrijeti nego izgubiti svoju crkvu.
Sada je župnik stajao pred zajednicom od 250 ljudi, sve klupe pune. I pitao se: gdje ste bili svih proteklih godina?
U cijeloj zemlji crkve se profaniziraju, zatvaraju i često prodaju, potom se koriste za svjetovne svrhe: kao vrtići, stambene zgrade, trgovine biciklima. Već godinama biskupije traže od župā i zajednicā da provjere koje zgrade još trebaju za bogoslužja i socijalne djelatnosti – a koje ne. Tako je u Njemačkoj od 2000. zatvoreno već 611 katoličkih crkava. Glavni razlog za to su pad broja vjernika i smanjen prihod od crkvenog poreza. Doduše, broj izlazaka iz crkve u zadnje vrijeme je blago opao, ali je i dalje visok. Godine 2024. Katoličku Crkvu napustilo je oko 321.000 članova, a Evangeličku 345.000.
Zemlja gubi svoju vjeru. I ne samo u Essenu, postavlja se veliko pitanje: kako ta činjenica mijenja društvo?
Nekoliko tjedana nakon posljednje mise crkva svete Gertrude izgleda napušteno. Vanjski križ na župnoj kući je skinut, na zidu je ostao samo sivi trag. Župnik se sada penje stepenicama do crkvenog prostora. Michael Dörnemann, 56 godina. Prolazi pored hrpe kartona za selidbu, pored golih zidova na kojima su visjele slike svete Gertrude. Na zidu su još vijci, utiplani i zacementirani. Napravljeni da izdrže vrijeme. Zapravo tako bi trebalo biti.
Na gornjem predvorju Dörnemann prilazi teškim hrastovim vratima. Izgleda kako župnik treba izgledati: naočale, tamne hlače i kolar majica s bijelim ovratnikom. Otključava vrata i kaže: ovako izgleda profanizirana crkva. Ulazi.
Crkvena lađa je obasjana svjetlom. Posuda za svetu vodu je prazna, kutija za milodare uklonjena. Oltarske svijeće odnesene, pobočni svijećnjaci skinuti. Sporedni oltari ispražnjeni, slika Navještenja vraćena u katedralnu riznicu. Michael Dörnemann prilazi krsnom zdencu, koraci mu odzvanjaju. Inače – tišina.
Ruke polaže na kamen, gleda na dno zdenca. Koliko je djece krstio u njemu? Deset, kaže, možda dvanaest. Svakako manje nego pokopanih u istom razdoblju. Zato se njegova crkva smanjuje.
Michael Dörnemann je trideset godina svećenik, prije tri godine preuzeo je župu svete Gertrude. Već tada je bilo jasno da će crkva prije ili kasnije biti profanizirana. Biskupija Essen se već dugo bori s padom broja članova. Kod osnivanju 1958. imala je više od 1,4 milijuna katolika, godine 2024. samo 638.262. Na kraju ni crkva nije imuna na princip ponude i potražnje: nekad je biskupija upravljala s 351 crkvom, trenutno s njih oko 160, to jest manje od pola.
Župa svete Gertrude smanjila se posebno iz tog razloga jer se četvrt, centar Essena, promijenila. Postala je grublja. Porastao je kriminalitet s drogom, sukobi među klanovima. Mnogi su otišli, a doseljenici su najčešće bili bezvjernici ili drugih vjeroispovijesti. Dörnemann je promatrao kako se klupe prazne.
U zadnje vrijeme, kaže, na misi je bilo rijetko više od 60 osoba. Bilo je nedjeljā kada je propovijedao pred 25 vjernika. Kad bi pitao zašto neki više ne dolaze, nije čuo samo razloge izlaska iz crkve i selidbe. Čuo je da ima obitelji koje sada nedjeljom dugo doručkuju. Čuo je za parove koji radije odlaze u šumu na šetnju. Čuo je za ljude koji su govorili: znate, nismo sada par puta došli, zapravo nam ništa ne fali.
Shvatio je da je crkva ljudima postala jednostavno nebitna.
Kako je do toga došlo? „Mislim da su razlozi civilizacijski, ali i ekonomski“, kaže Andreas Püttmann u Bonnu, oko 80 kilometara od Essena. Oko njega gomila knjiga o religiji i teoriji države. Püttmann je politolog i autor, više od pola života zaokuplja ga pitanje kako kršćanstvo utječe na državu i društvo.
Za njega je gubitak vjere kod Nijemaca prije svega posljedica masovnog blagostanja, „to nikada nije išlo u prilog religiji“. Kome treba Bog kad se može osigurati protiv svega? Ili obratno: Zašto Crkva raste upravo u siromašnijim dijelovima svijeta?
Ljudi su, kaže Püttmann, mobilniji nego prije, češće mijenjaju mjesto stanovanja. Svaka selidba i iskorjenjivanje daje mogućnost napuštanja starih navika. Tu su i slučajevi zlostavljanja te još uvijek često nevjerojatan način na koji se taj problem tretira, što ruši povjerenje u Crkvu.
Pri tome mu odmah padaju na pamet „najljepši plodovi“ koje kršćanstvo nudi: empatija, skromnost i smirenost. Suprotno od desnih populista: nedostatak empatije, oholost i stalna uznemirenost. „Smatram ovaj val desnog populizma i kao simptom bolesti društva bez Boga.“
Ponekad se i Michael Dörnemann, župnik svete Gertrude, pita što će mu biti zadaća za deset, dvadeset godina. Posebno ovdje, na ovom napuštenom mjestu. I svaki put dolazi do istog odgovora: morat će posredovati „da vjeru treba sačuvati ne samo za sebe, nego i za buduće generacije“. Trebat će propovijedati da će i ubuduće biti ranjivih, bolesnih, beskućnika. Da će biti ljudi za čije se dostojanstvo kršćani moraju zauzeti.
Župnik prolazi kroz praznu crkvu, već tjednima uklanja iz nje sve sakralno. Kod posljednje mise ministranti su ugasili vječno svjetlo, Dörnemann je iznio Presveto, biskup je propovijedao. Sve kako propisuju „Codex iuris Canonici“ i zakoni Katoličke Crkve.
Još nekoliko dana, pa će se sa oltara izvaditi relikvije. Michael Dörnemann briše prašinu i pokazuje mjesto gdje je mramor već izrezan. Mali kvadrat, u sredini križ. Ispod mramora su kosti svete Ursule i svetog Klementa. Nakon vađenja relikvija kamenoresci će prerezati oltar. Župnik još ne zna što će onda biti s tim. Valjda kamenje za nadgrobne spomenike.
Radove posebno nadgleda sakristan. Hubert Bicker, 76 godina. Bijela kosa, snažne ruke. Više od dvadeset godina pripremao je mise u svetoj Gertrudi. Brinuo se za kaleže i misne haljine. Otvarao misal i knjigu molitvi. Kosio travnjak i čistio stepenice nedjeljom ujutro, kad bi opet netko ostavio ostatke kebaba.
Danima je Bicker uporno dolazio u crkvu. Nije morao. Htio je.
I nakon oproštaja crkvi je ostao vjeran. Samo su mu zadaće sada drugačije. Sada rastavlja ormare u sakristiji, sortira stolice prema drvetu i metalu. Čisti podrume, spašava molitvenike koji se još mogu koristiti. I dva dana nakon profanizacije popeo se sa župnikom na zvonik, isključio mehanizam da više nitko ne može aktivirati zvona.
„Bilo je teško“, kaže Hubert Bicker. „Jer znaš da nema povratka.“
Međutim, jedno su inventar i liturgijska oprema. Drugo su ljudi, to jest socijalni faktor. U Svetoj Gertrudi se nisu služile samo mise. U dvorani pod crkvom bio je dnevni boravak za beskućnike. Nalazila se pučka kuhinja iz koje se dijelio doručak i gulaš, juha od graška i faširani odresci. Tamo se okupljao klub seniora, a jednom tjedno volonteri „Essener Tafel“[1] dijelili su hranu.
Dugo je župnik brinuo kako će stvar ići dalje.
Andreas Püttmann, politolog, voli brojke. Otkad je bio praktikant u Institutu za demoskopiju u Allensbachu[2] on analizira statistike i ankete. I uvijek mu brojke otkrivaju nešto. Kaže: „Postoje jaki empirijski dokazi da vjera nije samo stvar nedjeljnog prijepodneva, nego utječe na stavove i ponašanje.“
Bertelsmannova zaklada[3] je u svom Religijskom monitoru[4] 2023. istražila u kojoj mjeri vjera jača resurse poput solidarnosti. Dokaze su pronašli kod spremnosti za donacije među religioznima i nereligioznima. Tako je 71% kršćana i 69% muslimana prošle godine doniralo u humanitarne svrhe, dok je među nereligioznima bilo 59%. I kod volonterskog angažmana čini se da vjera ima utjecaj. 17% nereligioznih bez religijske socijalizacije reklo je da volontira, dok je među religioznima bilo 31%, dakle gotovo dvostruko više.
Kod volontiranja, kaže Püttmann, dovoljno je pogledati ustanove koje crkve vode: od savjetovališta za dugove, preko bračnog savjetovanja, pomoći izbjeglicama, borbe protiv ovisnosti, preko orkestara, zborova, izviđača. „Prijeti nam državni kolaps ako nestane profesionalni i volonterski angažman Crkve.“
Püttmann, ljubitelj statistike, ne može, naravno, predvidjeti što će biti kad ljudi budu još više gubili vjeru. Ali ima snažnu pretpostavku: „Socijalna klima će postati hladnija, grublja i tvrđa.“
Hladnija, grublja, tvrđa. Tada se župnik sjeti jedne zgode. Nije bilo davno, možda prije nekoliko mjeseci, Dörnemann je držao radni skup na kojem je jedan zaposlenik Caritasa pričao o radu s beskućnicima. U jednom trenutku javio se stariji gospodin. Rekao je da se više ne osjeća ugodno s beskućnicima u centru grada, da ih ima sve više i zato više tamo ne ide. I ako se problem ne može drugačije riješiti, onda ih treba pozatvarati.
Dörnemann ga je pogledao i kazao: „A sljedeći korak je radni logor?“ Onda je nastala tišina.
Kada Andreas Püttmann govori o onome što naziva dekristijanizacijom, ne misli samo na kratkoročne, nego i na dugoročne trendove. Ne govori samo o tome što će značiti manji broj crkava za volontiranje narednih godina, nego i o tome kako bi to moglo utjecati na stabilnost demokracije.
Za njega ustav počiva na ključnim mjestima na kršćanskim idejama: dostojanstvo čovjeka na Božjoj sličnosti, socijalna država na ljubavi prema bližnjemu. Možda bi mu kantovci tu proturječili. Ipak, može se razmisliti o pitanju kako će biti definirano dostojanstvo u društvu u kojem jednakost pred Bogom blijedi. Jednakost siromašnih i bogatih, slabih i jakih.
Može li se dostojanstvo procijeniti prema učinku, možda i prema dogovorima? Može li se vrednovati prema ponašanju koje odgovara režimu?
Kada se radi o vezi religije i demokracije, Püttmann voli citirati ustavnoga pravnika Ernsta-Wolfganga Böckenfördea. On je 1964. u jednom članku napisao rečenicu koja je brzo postala poznata: „Slobodno, sekularizirano društvo živi od pretpostavki koje sâmo ne može jamčiti.“
Gregor Gysi[5] desetljećima kasnije izrazio je to nešto drugačije, ali je mislio približno isto: „Čak i kao nevjernik bojim se društva bez Boga.“
Žena koja je uvijek dolazila u crkvu svete Gertrude znala je da se bliži oproštaj: Brigitte Römer, 78 godina. Znala je da će župa morati prodati crkvu, ali se nadala da će to još potrajati jedno vrijeme. Na kraju je to ipak bila stvar mjeseci, tjedana.
U toj crkvi pokopala je oca, zatim muža i mislila je da će i za nju tu biti posljednji ispraćaj. „A ipak mi se ne žuri.“
Brigitte Römer sjedi za stolom, ispred nje fotografije, šarene, izblijedjele, život u slikama. Prvu pričest primila je 1956. u crkvi svete Gertrude, vadi tu fotografiju. Djevojčica sa smjelim osmijehom, haljinom i prvopričesničkom svijećom. I danas nosi mali križić koji je tada dobila.
Gleda druge slike, sljedeća sjećanja. Krizma je bila u svetoj Gertrudi, tu su krštena njezina djeca, tu je slavila srebrni i rubinski bračni jubilej. Samo se vjenčala drugdje, jer joj je svekrva bila u zavadi s dekanom.
Crkva po mjeri naroda, to je ono što je tu doživjela. Zajednica koja je bila više od nedjelje ujutro. Koja je poslije rata gradila crkve prije nego svoje kuće. Koja ju je prihvatila u Kolping zajednici[6] i Katoličkom centru za obiteljsko obrazovanje, u župnom vijeću i kasnije u krugu seniora.
Zajednica koja se sada raspada.
Brigitte Römer ustaje i ide u dnevnu sobu. Od 1979. živi u stanu na šestom katu, 46 godina s prozora gleda prema crkvi. Otvara prozor, protura glavu van. S tog mjesta može vidjeti tko ide na misu prije nego što i sama krene. Nekad je masa ljudi prelazila ulicu. Sve ih je bilo manje. „Netko ovdje umre, netko tamo“, kaže, „i ne dolaze više mladi, jel?“ Na kraju je vidjela samo još pet žena koje su se nedjeljom u pola deset okupljale na uglu.
Ponekad, kaže Brigitte Römer, osjeća se jako malenom, kao da više ništa ne može učiniti. Hodanje joj je s godinama postalo teško, nema više ljestvi da promijeni sliku na zidu. Sada joj treba hodalica, ne može više pratiti ritam svijeta.
Pa ipak. Jednoga dana shvatila je da još uvijek može nešto učiniti. „Biti ljubazan prema ljudima. Malo doprinositi miru u obitelji.“ Zatvara prozor, vraća se za stol.
Dan završava u Bonnu. Andreas Püttmann gleda na Rajnu ispred prozora. Jedan od njegovih omiljenih biblijskih stihova, kaže, nalazi se u knjizi Izaije: „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu“ (Iz 42,3), rečeno je tamo o Božjem sluzi. Nesavršenost, koja ne puca od snage. Antiteza fašizmu koji prezire slabost. „To je stara ideologija desnice, zdravo tijelo naroda iz kojeg treba izrezati ono što ne valja.“
Upravo zato, kaže Püttmann, demokraciji treba kršćanstvo: kao protuteža duhu koji isključuje slaboga. Duhu koji je uzeo maha jače nego što to odavno nije. U riječima Björna Höckea[7], koji je inkluziju nazvao „ideološkim projektom“. U videozapisima američke vlade, koja migrante, okovane, gura u avione da ih protjera.
Crkva, kaže Andreas Püttmann, mora postati političnija. Mora braniti svoju viziju čovjeka izjavama poput one koju je njemačka biskupska konferencija jednoglasno usvojila prošle godine pod geslom: „Rasistički nacionalizam[8] i kršćanstvo su nespojivi.“
U Essenu Michael Dörnemann, župnik, baca posljednji pogled na crkveni prostor, zatim odlazi. Zaključava hrastova vrata i silazi niz stepenice. Nastavit će prazniti crkvu sljedećih tjedana, prije nego na jesen zgradu preuzme umjetnička škola, postavi ateljee i radionice. A onda?
Dörnemannova zajednica ostaje, bogoslužja će slaviti u essenskoj katedrali, čiji je on prepošt, ili u crkvi sv. Ivana, nekoliko stotina metara dalje. Nakon profanizacije formirali su procesiju do nove crkve. Posljednji put su se okupili pred crkvom svete Gertrude.
Brigitte Römer, žena koja je oduvijek dolazila, još jednom je čula zvona, zvona djetinjstva.
Hubert Bicker, sakristan, kada je vidio da su ministranti ugasili svijeće, znao je da je gotovo.
Michael Dörnemann, župnik, grlio je kalež pun hostija, najvažnije iz crkve.
I onda se zajednica razišla.
[1] Za osobe bez primanja ili s minimalnom primanjima u mnogim mjestima u Njemačkoj, tako u ovom slučaju u Essenu, Caritas organizira dodjelu prehrambenih proizvoda u tzv. „stolovima“ („Tafeln“). (Primj. prev.)
[2] Institut für Demoskopie Allensbach (IfD Allensbach), 1947. osnovani Institut za demoskopiju, renomirana ustanova za istraživanje javnoga mnijenja u Njemačkoj. Istražuje tržišta, medije, socijalna pitanja, političke stavove i mišljenja, pravnu praksu itd. (Primj. prev.)
[3] Bertelsmann Stifung (Bertelsmannova zaklada), osnovana 1977. godine; jedna od najvećih njemačkih zaklada; sjedište joj je u gradu Gütersloh, a njezin osnivač poduzetnik Reinhard Mohn. Područja djelovanja su obrazovanje, zdravstvo, socijalna pravda, digitalizacija i dr. (Primj. prev.)
[4] Jedna od aktivnosti Bertelsmannove zaklade koja polazi od toga da moderna društva karakteriziraju vjerska i svjetonazorska šarolikost što u sebi sadrži konflikte, ali i šanse. Kako bi se što bolje razumjelo društveno značenje religije, Zaklada je razvila tzv. „Religijski monitor“ kao empirijsko mjerilo svojih spoznaja. (Primj. prev.)
[5] Gregor Gysi (*1948), njemački odvjetnik, političar, autor lijeve orijentacije (član stranke Die Linke, prije toga PDS i SED). (Primj. prev.)
[6] Kolpingwerk, prema inicijatoru Adolphu Kolpingu (1813–1865), svećeniku, jedna od velikih socijalnih ustanova Katoličke Crkve koje su zastupljene u više od 60 zemalja na svijetu; samo u Njemačkoj ima više od 200.000 članova. (Primj. prev.)
[7] Björn Höcke (*1972), njemački političar desnog ekstremnog usmjerenja (AfD). (Primj. prev.)
[8] U originalu: Völkischer Nationalismus (sinonim: Ethnonationalismus) teško je prevodiv pojam, ovdje samo u približnom značenju preveden kao rasistički nacionalizam. (Primj. prev.)
Autor: JOSEF WIRNSHOFER, Süddeutsche Zeitung, 19./20. 7. 2025, br. 164, str. 3. – Originalni naslov članka: „Jetzt hilft nur noch beten“.) Preveo s njemačkog: Jozo Džambo