Intervju sa Sergiom Massironijem: Trebalo bi nas jako brinuti kad se teološki fakulteti zatvaraju

Sergio Massironi svećenik je Milanske nadbiskupije, a katoličku teologiju je doktorirao na Sveučilištu u Beču. Radi kao teolog u Vatikanskom Dikasteriju za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, kao predavač na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova i Papinskom teološkom fakultetu Južne Italije. Kolumnist je za L’Osservatore Romano, a za izdavačku kuću Castelvecchi vodi biblioteku Teologija s periferija. Autor je više knjiga među kojima su Cattolico cioè incompleto (2022.) i Sulle tracce di Dio. Giro ai margini del mondo (2023.).

U razgovoru za Polis.ba na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu, prof. Massironi naglašava da teološko istraživanje danas mora polaziti od sluha za „egzistencijalne periferije“ – od glasova i iskustava ljudi koji žive na rubovima. Ističe da Duh Sveti ponekad djeluje i protiv ustaljenih crkvenih institucija. Govori i o mjestu laika u Crkvi: krštenjem su jednaki u dostojanstvu s biskupima, svećenicima i redovništvom – učenici jednoga Gospodina – ali su u praksi često svedeni na pasivne promatrače. Posebno ističe važnost Drugog vatikanskog koncila za cjelinu Crkve, te važnost Mediteranskih susreta kao prostora koji to koncilsko nadahnuće oživljuje i konkretizira u našem kontekstu.

---

Sergio Massironi, jedan od predavača na četvrtom izdanju Mediteranskih teoloških susreta 2025., svećenik Milanske nadbiskupije, ali osim toga, obavlja i nekoliko važnih službi. Koje službe?

Da, radim uglavnom između Rima i Milana. U Rimu sam prvo radio u Dikasteriju za integralni ljudski razvoj, a sada, kao teološki savjetnik, radim za Prvu sekciju Državnog tajništva. Osim što imam nekoliko pastoralnih dužnosti, osobito u gradu Leccu koji je dio Milanske nadbiskupije, koji se nalazi na sjeveru, na jezeru Como, predajem na Katoličkom sveučilištu čije je sjedište u Milanu. Dakle, predajem u Milanu i u Bresci, drugom gradu u Lombardiji, na sjeveru Italije.

No, Vaše tekstove možemo pronaći i u raznim listovima, u Rimu i drugdje. Možete li nam nešto reći o tome?

Da, sve je to započelo prije otprilike deset godina suradnjom s L’Osservatore Romano, a iz toga je nastao angažman i u drugim listovima. Moram reći da se u tim godinama moje promišljanje razvijalo prvenstveno unutar pastoralnoga života, u smislu da je moja glavna odgovornost više od dvadeset godina bila vezana uz život u župi, osobito s mladima i za mlade, u župama predgrađa Milana i u državnim školama. To mi je uvelike pomoglo da razvijem želju za studijem kako bih bolje shvatio, kako bih interpretirao složenost mladih ljudi koje sam susretao i kako bih tako stekao više alata i kategorija za razumijevanje života u suvremenoj stvarnosti. Stoga sam se morao vratiti studiju ne zato što je nadbiskupija tražila da to učinim radi akademske karijere, već kako bih bolje razumio pastoralni život. Tako su i moji prvi radovi, prvi članci, nastali upravo s tom svrhom – sintezom između refleksije i svakodnevnoga života.

Baviti se teologijom na fakultetu, s jedne strane, i baviti se teologijom u javnoj sferi, s druge strane, zahtjevno je i teško u oba slučaja. Možete li usporediti ova dva pristupa?

Da, teško je, ali bih rekao da je lijepo i također nužno. Vjerujem da, ako polazimo od stvarnosti, od života, ova dva svijeta – akademija, sveučilište i svakodnevica – ne mogu biti odvojeni, to znači i povijesno, jer su sveučilišta nastala upravo zbog pitanja koja su se rađala u društvima toga vremena, a Crkva je imala povjerenje u istraživački rad i studij od samoga početka, credo ut intelligam et intelligo ut credam. Postoji duboka povezanost između povjerenja koje život od nas traži, povjerenja na koje nas Bog poziva i zahtjeva našeg razuma, ali i našeg srca za suočavanje, razmjenu, produbljivanje, davanje imena stvarima, kako kaže Knjiga Postanka.

Vezani ste uz projekt “Teologija iz egzistencijalnih periferija”. U svojemu izlaganju na MTS-u u Lovranu rekli ste da su ljudi koji se nalaze na periferijama ponekad nevidljivi, ali biti nevidljiv ne znači ne postojati. Tko su ti ljudi?

Moram reći, možda prije svega, da dugujem papi Franji ovaj kvalitativni skok u svom istraživanju i životu, jer je on snažno tražio od Crkve ovu preobrazbu u uvjerenju da Isus nije zatvoren u crkvama, nije sjećanje na prošlost, nije doktrinalni sadržaj, nego je uskrsnuo i živ je, pa se često otkriva ondje gdje ne očekujemo, kao što nam posljednji sud u Matejevu evanđelju 25. poglavlje od početka kršćanstva govori. On je u onima koji su gladni, zatvorenici, mrtvi; u situacijama od kojih obično bježimo, Uskrsli nas očekuje. I tako smo u našem radu morali najprije promisliti tko su ti ljudi.

Papa Franjo je želio da unutar Dikasterija za integralni ljudski razvoj nastane teološko istraživanje kako bi se dao novi impuls socijalnom nauku Crkve, izbjegavajući rizik da se to vidi samo kao doktrinu, da Crkva ide podučavati u svakoj sferi i polju, bez prethodnog slušanja, dajući nauk i u društvenom području kao da posjedujemo cijelu istinu. No socijalni nauk je povijesno nastao na marginama, u društvenim borbama, a papa je tek kasnije to definirao.

Kako bismo ponovno aktivirali taj proces, da bismo još uvijek imali što reći, treba slušati. Tako nas je Papa poslao, zamolio me da koordiniram rad koji bi neke teologe izvukao iz njihovih fakulteta i tako smo u 40 gradova diljem svijeta tražili one koje – i sada odgovaram na Vaše pitanje – lokalna Crkva možda nije bila sposobna vidjeti, više nije bila u stanju susresti. U tome smislu egzistencijalne periferije više su od urbanih periferija. Urbane periferije su fizička mjesta, ali često i u središtu gradova postoje nevidljivi ljudi, često oni koji ekonomski dobro stoje, no žive oblik nevidljivosti i možda rascjepa s Crkvom. Dakle, u različitim gradovima smo pokušali shvatiti koga trebamo slušati. U nekim mjestima radilo se predvidivo, npr. o migrantima na granici Meksika i SAD-a, ili u Hong Kongu, gdje mnogi rade iz drugih azijskih zemalja. U nekim drugim slučajevima, kao u mojem Milanu, odlučili smo slušati osobe koje su doživjele traumu u odnosu s Crkvom, duboko razočaranje ili čak neki oblik duhovnog ili fizičkog zlostavljanja. U drugim mjestima radilo se o ljudima s drugačijom seksualnom orijentacijom, kao na Filipinima, gdje je to snažno prisutna tema. Nije to samo zapadna ili sjeverna tema; postoje Crkve, teolozi vrlo angažirani u rodnim studijima i na globalnom jugu, možda i s više hrabrosti. A zatim obrazovne sfere, mnoga mjesta gdje Crkva pruža obrazovanje u velikim urbanim periferijama – doista smo doživjeli mnoga iznenađenja, jer su ljudi koji su prije bili nevidljivi, postali prijateljska lica, kako su nam rekli.

Kao što ste rekli, postoje i crkvene periferije, ne samo društvene periferije. Nalazimo se u hrvatskom kontekstu u kojem, usudio bih se reći, još uvijek prevladava uvjerenje da se teologijom bavi unutar zatvorenih prostorija kabineta, a ne polazeći s terena, s periferije. Pokušaji koji idu u smislu koje ste Vi naveli u hrvatskom kontekstu najčešće se odbacuju uz objašnjenje da “to znači prilagoditi se duhu vremena”, dok bi zapravo trebalo sačuvati nauk. Kojim argumentima biste odgovorili tim prigovorima?

U Vašem pitanju postoje barem dvije razine i vjerojatno se isto tako odnose i na moj odgovor. Prva razina odnosi se na ono što se može učiniti u sveučilišnoj učionici i to je vrlo, vrlo mnogo. Trebamo sveučilišta, učionice, knjige, a trebalo bi nas jako brinuti kada se teološki fakulteti zatvaraju. Trebali bismo imati više istraživačkih i studijskih centara, a predavanja organizirati s takvim rasporedima i s online tečajevima kako bi praktično svaki grad imao mjesta na kojima će laici i laikinje, pa čak i nevjernici moći postavljati pitanja, mjesta gdje se može baviti teologijom. Naime, trebamo kritičko mišljenje, studij, ono što se očekuje da se razvija na sveučilištu. U tome smislu, sveučilište je mjesto za život i mjesto u kojem se život promišlja, proučava, raspravlja. U protivnom to postaje mjesto indoktrinacije, mjesto ideologije, kao u velikim diktaturama. Crkva također može postati totalitarni sustav, a u nekim trenucima svoje povijesti to je i bila, a još uvijek je u tom iskušenju kada klerici postanu državni klerici. Stoga sveučilište treba postojati, biti ozbiljno mjesto i mjesto stvarne slobode poučavanja.

Sveučilište je mjesto za život i mjesto u kojem se život promišlja, proučava, raspravlja. U protivnom to postaje mjesto indoktrinacije, mjesto ideologije, kao u velikim diktaturama. Crkva također može postati totalitarni sustav, a u nekim trenucima svoje povijesti to je i bila, a još uvijek je u tom iskušenju kada klerici postanu državni klerici 

Druga razina pitanja, koja nije odvojena od prve, odnosi se upravo na ono što očekujemo od svijeta koji se ponekad stavlja nasuprot Crkvi. Već u Novom zavjetu riječ “svijet” koristi se s različitim značenjima, stoga moramo dobro razumjeti o čemu se radi. Primjerice, Nicejski sabor, čijih 1700 godina slavimo, savršen je primjer kako su riječi svijeta, riječi grčke filozofije, bile ključne za kršćane kako bi Bibliju uveli u kulturu.

Crkva je uvijek tako činila. Ono što danas nazivamo naukom plod je kontinuiranog, nikada prekinutog dijaloga između primljene vjere i izazova nekog vremena. Preuzeti duh svijeta, svjetovnost, znači učiniti crkvenima stilove života i, posebno, načine vršenja vlasti koji su tipični za one koji nikada nisu upoznali Isusa. “Među vama neka ne bude tako!” Svjetovnost ulazi u Crkvu kada se vlast vrši kao u svijetu. Posljednjih dana (na MTS-u) smo to vidjeli: konstantinovsko razdoblje značilo je da Crkva poprima oblik monarhije i carstva. Svaki put kada se to ponovno dogodi, svaki put kada se vlast u Crkvi vrši kao što bi to činio bilo koji moćnik ovog svijeta, dolazi do deformacije Crkve u vidu svjetovnosti. U Bibliji je često – sjetimo se načina na koji Stari zavjet govori o vladarima koji nisu pripadali Izraelu, uloge Darija ili Kira – koji su, jezikom Starog zavjeta rečeno, poslani od Boga osobama koje ne pripadaju njegovom narodu kako bi narod ponovno oživio. Tako i u modernom svijetu postoje mnoge inicijative koje je Crkva prihvatila tek nakon Drugog vatikanskog koncila i koje nisu nastale unutar Crkve, već su znak da Duh Sveti ponekad djeluje protiv institucija koje smo sami uspostavili kako bi ih srušio i stvorio prostor za Boga ondje gdje ima previše svjetovnosti. Tako se to i nadalje događa.

Tema ljudskih prava, primjerice, duboko je evanđeoska tema, a kao sekularna dostupna je mnogima koji nemaju ljudska prava. To je vrlo jednostavan način da se vjernicima kaže, da im se progovori o ljudskom dostojanstvu koje je Isus prepoznao u svima. Feministički pokret, primjerice, u usporedbi s načinom na koji je Isus bio sa ženama, podsjetio je na ono što svjetovna kultura ženama uskraćuje: pravo da imaju riječ, da imaju dostojanstvo. Pokret za zaštitu okoliša doveo je Crkvu da ide korak dalje i cjelovitu ekologiju nazove, reklo bi se, dogmatskom posljedicom onoga što kažemo kada ispovijedamo “vjerujem u Boga Stvoritelja” i stoga živimo među njegovim stvorenjima. Ove središnje implikacije vjere danas možemo cijeniti zahvaljujući doprinosu onih koji naizgled nisu Crkva, ali nismo mi ti koji granice Crkve definiramo i utvrđujemo; znamo gdje je Crkva, ali ne možemo reći gdje ona nije.

U Mediteranskim teološkim susretima u velikoj mjeri sudjeluju teolozi laici, a susreti su plod suradnje teologa svećenika i laika. Kako vidite ulogu teologa laika unutar Crkve?

Vjerujem da u velikom dijelu života Crkve više ne bismo trebali razlikovati između laika i posvećenih ili zaređenih osoba, već prepoznati da je u velikoj većini stvari temelj krštenje; biskupi, svećenici, redovnice, redovnici, laici – svi smo učenici Isusa. To nije romantična stvar, nešto “duhovno” kao što se nekad pod tim mislilo, gotovo kao osobna i privatna pobožnost; to je temeljni oblik života Crkve na kojem svaka druga zvanja sazrijevaju. Stoga kritički promišljati vlastitu vjeru, vjerovati sa sviješću, dijalogom s našim bližnjima, pomiriti parcelizirani svijet – to je poziv svima kršćanima, pa bi stoga bilo čudno da teologiju proučavaju samo oni koji imaju zvanje. Bilo bi čudno da danas, kad svi znaju čitati, samo svećenici mole liturgiju časova. Stoga postoje zidovi koji su se povijesno pojavili i koje treba potpuno srušiti.

Razumijem, budući da sam i sam svećenik, da to može zastrašiti kler kada se pojavi dojam da više nemaju jasan identitet, kao da im drugi, laici i laikinje, oduzimaju ono što je njima specifično. No to je upravo specifičnost kršćanskog života: promišljati iz vjere, pripadati Crkvi, biti poslan misionarski od Isusa nešto je što se zahtijeva od svih. Zadatak prezbitera je, zajedno s biskupima i oko biskupa, stvarati zajedništvo u zajednici, predsjedati njome u smislu poticanja suživota različitih, razvijati različite senzibilitete u harmoniji. Stoga se javlja problem kada, na primjer, biskup miješa vlastitu teologiju, ako je prije možda djelovao kao teolog, sa svojim učenjem, jer time negira prisutnost drugih putova, drugih senzibiliteta. Zadatak biskupa, na primjer, jest osigurati da sve crkvene senzibilnosti budu “kod kuće” u njegovoj Crkvi, i iz toga vršiti svoju službu. Tako je i svećenik u župi ministerijalni služitelj zajedništva koji se u euharistiji i pomirenju, koji su ekskluzivni čini svećenika, potpuno očituje, stvarajući prostor u kojem Gospodin uspostavlja zajedništvo sa svojima i istovremeno pomiruje narušeno zajedništvo. Sve ostalo treba dijeliti s laicima i laikinjama, počevši od studija, administrativnih odgovornosti, misije, sve do najmanje župe.

Možda bi hrvatskoj javnosti bilo zanimljivo da objasnite što se nedavno dogodilo na sinodskoj razini u Italiji, s obzirom na situaciju napetosti koja je potom dovela do daljnjeg koraka u sazrijevanju. Nama bi vjerojatno bilo vrlo važno da ispričate što se dogodilo.

Prvo ću napraviti jednu napomenu koju smatram važnom: upotrijebili ste pojam “napetost”, a napetost u talijanskom jeziku ima više značenja. Postoji, na primjer, električna napetost, ona koja omogućuje protok i prijenos energije; postoji napetost sportaša prije natjecanja i stoga ne postoji samo napetost između dvoje sukobljenih strana, između dvije osobe u konfliktu. Biti napet znači ne biti paraliziran, a to je po mojem mišljenju vrlo važan aspekt. Kada se u Crkvi javlja napetost, vjerojatno djeluje Duh. Duh je vjetar, vatra i mislim da je to važan element.

Uz to je vezan i konflikt – konflikt je znak života; postoji mir koji je onaj na groblju, a konflikti postoje tamo gdje ljudi žive jedni pored drugih. Papa Franjo nas je učio da je bitno kako se nosimo s konfliktima i kako ih proživljavamo. U Evangelii Gaudium on kaže da postoje tri načina suočavanja s konfliktom. Prvi je negiranje; vrlo često se u Crkvi događa da se kaže da problem ne postoji, da se negira da postoji problem, stavlja ga se pod tepih dok taj problem – čak i kod nas kod kuće ili u paru – ne eksplodira, i eksplodira neočekivano, kad netko više ne može izdržati. Drugi način suočavanja s konfliktima je napad, pokušaj uništavanja drugoga – to je rat. No postoji i treći način, o kojem je papa Franjo govorio, a ja dodajem, da to vidimo već u Djelima apostolskim od početka: konflikte se doživljava kao kariku u lancu koji vodi od transformacije do transformacije, od obraćenja do obraćenja. Kada postoji konflikt, naravno da se ne smijemo zadovoljiti samo ostajanjem u konfliktu, nego možemo vjerovati da iz njega možemo svi izaći drugačiji, a možda čak i bolji. Stoga konflikt treba izaći na vidjelo, a onaj tko predsjedava zajednicom treba imati veliku sposobnost da posreduje u konfliktu i učini ga procesom rasta. Čini mi se da se u talijanskoj Crkvi nešto slično zapravo i događa.

Dakle, sinodalni put u Italiji je počeo na hladan način. Papa Franjo je od talijanske Crkve tražio sinodu već 2015., koju talijanski biskupi nikada nisu organizirali. To je stvorilo napetost sve dok sam papa Franjo nije pokrenuo sinodalni put na globalnoj razini. Tako je i talijanska Crkva bila prisiljena upustiti se u sinodalnost koju je do tada odgađala ili od nje strahovala.

Tijekom sinodalnog procesa vidjeli smo da su rijetki biskupi i rijetke lokalne stvarnosti otišli dalje od formalnog organiziranja onoga što se nužno moralo organizirati, dakle da se održe skupštine koje brzo proizvode dokumente za dostavu. I unatoč tome, ljudi su sudjelovali vrlo snažno, posebno na početku. Ono što je najviše iznenadilo i izazvalo najviše pažnje jest da se, dolaskom do ove posljednje faze sinode, bez dosad vidljivih posebnih rezultata, nešto značajno dogodilo. Kada je komisija biskupa predstavila svoj nacrt dokumenta za ovu završnu provedbenu fazu sinode, Talijanska nacionalna skupština delegata vidjela je taj materijal i započela je dugu raspravu koja je mogla  dovesti do odbacivanja dokumenta, jer su ljudi govorili da ne sadrži svo bogatstvo koje je prethodno isplivalo na površinu, da ono ne prikazuje ono što je došlo od baze. Tekst je izgledao kao neki pravilnik kućnog reda, kako je netko rekao. Bio je vrlo hladan, oskudan, bez okusa, kao da vraća talijansku Crkvu 40 godina unatrag. I tada su biskupi – i ovdje naglašavam sposobnost pretvoriti konflikt u priliku za rast – povukli svoj dokument i uzeli još mjeseci da zajedno s laicima i laikinjima rade na izradi novog nacrta. Znam da je to u tijeku, možda to neće biti savršen tekst, jer tekstovi koji nastaju sinodalno uvijek su kompromisni, rezultat medijacije i dijaloga, ali vjerujem da će zasigurno biti bolji od onoga što je bilo odbačeno, čak i zato što je bio napisan samo od biskupa, koji su mislili da brzo čine uslugu, ali su tako iznevjerili put cijele Crkve u svim njezinim komponentama.

Hvala jer ste i u ovom odgovoru nastavili prethodnu temu o teolozima laicima koji su dali svoj doprinos.

Na ovom zasjedanju talijanske Crkve, laici teolozi su zaista napravili razliku, jer su bili sposobni interpretirati osjećaje drugih delegata, ali to čineći sa stručnošću i jezikom teologije, te tako ulazeći u razgovor, pa čak i u dijalektiku s biskupima, na istom terenu, što je temeljno. Dakle, treba priznati da je ovo sazrijevanje koje uistinu može koristiti svima.

S kolegom pripremate knjigu o recepciji Koncila, i to ne samo u Italiji, već i izvan nje. Pitanje Koncila – ove godine navršava se 60 godina od njegova zatvaranja – je li Koncil još središnja tema u Katoličkoj Crkvi?

Prema nekima nije, i obično su to ljudi bliži onim kulturnim i političkim strujama koje smatraju da treba ići, kako oni kažu, izvan 20. stoljeća, jer svijet 20. stoljeća je završio, započelo je drugo stoljeće, koje se čini stoljećem sile, rata, mišića, nacionalizma u kojem se međunarodno pravo može gaziti, u kojem se organizacije koje su se mukotrpno gradile nakon Drugog svjetskog rata, imajući pred očima i u srcu milijune žrtava, ismijavaju, ne samo da se kritiziraju kako bi se poboljšale – jer bi se mogle poboljšati – nego se lišavaju legitimnosti, dok se govor o ljudskim pravima svodi na romantičan diskurs.

U tome je ozračju Drugi vatikanski koncil od strane nekih u Crkvi smatran kao nešto zastarjelo, nešto što pripada starim nostalgičarima sedamdesetih godina 20. st. Taj ekumenski koncil nikada nije bio to što takvi tvrde, jer koncil ostaje zauvijek. Ne slučajno se prisjećamo 1700 godina Niceje, možda ćemo to učiniti i za buduće koncile, jer kada biskupi cijele Crkve, u ovom slučaju Katoličke Crkve, provode razlučivanje tijekom Drugog vatikanskog koncila u trajanju od četiri godine, radi se o ključnim povijesnim koracima. Kao što je Tridentski koncil tražio stoljeća da bude prihvaćen i da tako duboko obnovi kršćanski život, tako je i Drugi vatikanski koncil iznimno aktualan.

Papa Franjo podsjećajući da Petar znači kamen i da je Isus kamen temeljac, stoji ispod i drži Crkvu uspravnom, rekao nam je da je Crkva, ako je piramida, onda je obrnuta piramida, u kojoj vrh stoji dolje. Dakle, ovo biti dolje, ovo služiti Rimu, Rimskoj kuriji, znači da su iznad razne mjesne Crkve, njihovo razlučivanje, njihovo zajedništvo, koje stoga nisu lokalne Crkve, filijalne jedinice jedne multinacionalke sa sjedištem u Rimu koja daje doktrinarne i pastoralne smjernice što svi moraju činiti jednako. To nije katolicitet, to je totalitarizam

Knjiga koju spominjete želi nas propitati gdje smo s recepcijom Koncila danas. Mada već postoje mnoga druga, ovo istraživanje nastaje iz kuta gledanja iz kojega sam osjetio da mogu pridonijeti i zbog čega me izdavač potaknuo da pristupim ovome radu. Taj kut gledanja jest perspektiva perifernih pogleda, odnosno pitanja sa svih pet kontinenata, posebno iz onih mjesta i perspektiva koje u Crkvi riskiraju da se nedovoljno cijene, jer nisu moćne i slabo su medijski pokrivene.

Pitanje zajedničko svima jest gdje smo u recepciji Koncila, tj. kako je Koncil od prije 60 godina stigao u tvoj kontekst, koji koncilski dokument, koja ustavna odluka je iznenadila, je li prihvaćena, potaknula više pisanja u kontekstu u kojem živiš, koje je prepreke Drugi vatikanski koncil susreo i što se, s druge strane, uspješno razvilo, te istovremeno danas, što Koncil još može reći u tvom kontekstu. Govoreći o kontekstima, mislimo, primjerice, na Oceaniju, Latinsku Ameriku, Sjevernu Ameriku sa svim njezinim tenzijama, na ovu Europu koju osjećamo starom, koju često opisujemo kao sekulariziranu, ali koja također doživljava buđenje i religioznost koja treba protumačiti, Afriku sa svom svojom vitalnošću i Aziju s njezinim religijskim pluralizmom i vrtoglavim gospodarskim rastom.

U svim tim kontekstima Katolička Crkva postoji. Posljednjih godina se ponovno otkrila sposobnost Drugog vatikanskog koncila da zamišlja Crkvu koja ne doživljava jedinstvo kao uniformnost, nego koja daje prostor inkulturaciji u različitim područjima kršćanstva. Tako Crkve u Latinskoj Americi, Crkva u Sjevernoj Americi, Crkva u Africi ili Aziji, vjerojatno imaju dar koji mogu donijeti svim ostalim Crkvama, a Rim je upravo mjesto susreta, sinteze, nije vrh hijerarhijske piramide, nego je mjesto služenja zajedništvu.

Također, s vrlo snažnom slikom, papa Franjo podsjećajući da Petar znači kamen i da je Isus kamen temeljac, stoji ispod i drži Crkvu uspravnom, rekao nam je da je Crkva, ako je piramida, onda je obrnuta piramida, u kojoj vrh stoji dolje. Dakle, ovo biti dolje, ovo služiti Rimu, Rimskoj kuriji, znači da su iznad razne mjesne Crkve, njihovo razlučivanje, njihovo zajedništvo, koje stoga nisu lokalne Crkve, filijalne jedinice jedne multinacionalke sa sjedištem u Rimu koja daje doktrinarne i pastoralne smjernice što svi moraju činiti jednako. To nije katolicitet, to je totalitarizam.

Preokrenuti piramidu znači ponovno pronaći Tradiciju s velikim T, Crkvu prvog milenija, koja je već u Novom zavjetu Crkva s unutarnjim pluralizmom. Moramo reći ovo: četiri evanđelja, poslanice koje se međusobno proturječe, ali u zajedništvu. I ovo zajedništvo različitih, vjerujem, nije nešto novo, nije popuštanje pred duhom svijeta, nego upravo Tradicija nasuprot tradicionalizmu.

Na koncu, kao član organizacijskog odbora, još jednom Vam se zahvaljujem na dolasku na ovogodišnje Mediteranske teološke susrete. Kakav je Vaš dojam nakon nekoliko dana provedenih s nama? S jedne strane, kakvu ste Crkvu ovdje našli, imajući na umu da su ovi susreti ne samo među različitim kršćanskim zajednicama, nego i međureligijski; kakvu ste atmosferu susreli kod nas u Lovranu i Rijeci?

Prije svega, u odnosu na ovu naviku, nazovimo je katoličkom, tu našu naviku da koristimo riječ „Crkva“ u jednini, ovdje sam susreo kršćanske Crkve – i to ne u teoriji, kao u onoj vrsti ekumenizma visokog ranga, elitnog, gdje se rasprave vode među stručnjacima, nego sam susreo mlade Srbe, Hrvate, Bošnjake i druge iz raznih zemalja s njihovom vjerskom pripadnošću koja im ne onemogućuje da se osjećaju dijelom Crkve Isusa Krista, Katoličke Crkve, kao što u vjerovanju kažu i protestanti i pravoslavci – dakle vidio sam Crkvu koja se susreće u različitim Crkvama.

Zatim, kako je nadbiskup Uzinić rekao otvarajaći susrete, kršćani imaju stariju braću u Židovima, mlađu braću, ako se tako može reći, u muslimanima. Vjerujemo u istoga Boga, jer je to Bog Abrahama, Izaka i Jakova, a to se prečesto zaboravlja, i u Abrahamu imamo istog Oca. To nisu apstraktne riječi, nego je to bio zajednički život. Dakle, ovaj model koji ispravno upućuje na Mediteran nije samo istraživački model, jer nam daje ne samo lekcije, nego i vrijeme provedeno zajedno u zajedničkom životu, a Isusova grupa bila je upravo takva – grupa u kojoj Isus ne samo poučava, nego s kojom živi  – unutar Mediterana koji se ovdje, u Rijeci, susreće sa Središnjom Europom. Na Mediteranu to može stvarno predstavljati format, način bavljenja teologijom koji može rasti i koji, nadam se, može postati svojevrsna mreža svih onih koji se žele baviti teologijom, kao što smo spomenuli na početku, ne odvojenu od stvarnosti i stoga ne introvertiranu, nego teologiju koja služi pitanjima koja vjernici postavljaju, pitanjima koja muškarci i žene našeg vremena postavljaju. I na Mediteranu, koji je kolijevka mnogih civilizacija, smatram posebno važnim zamisliti da novi humanizam može proizići kroz mjesta poput ovog.

Hvala Vam, Sergio!

---

Razgovarao: Marko Medved

---