Govor pape Leona XIV. u Istanbulu biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama te pastoralnim djelatnicima

Govor Svetog Oca

Katedrala Duha Svetoga (Istanbul)
Petak, 28. studenoga 2025.

---

Preuzvišene eminencije,
dragi svećenici, redovnice i redovnici,
pastoralni djelatnici i sva braćo i sestre!

Velika mi je radost biti ovdje među vama. Zahvaljujem Gospodinu što mi u prvom apostolskom putovanju dopušta posjetiti ovu “svetu zemlju”, u kojoj se povijest izraelskoga naroda susreće s rađanjem kršćanstva, gdje se Stari i Novi zavjet grle, gdje su ispisane stranice brojnih sabora.

Vjera koja nas ujedinjuje ima daleke korijene: poslušan Božjem pozivu, Abraham, naš otac, krenuo je iz Ura Kaldejskog, a zatim iz područja Harana, na jugu današnje Turske, prema Obećanoj zemlji (usp. Post 12,1). U punini vremena, nakon smrti i uskrsnuća Isusa, njegovi su se učenici također uputili prema Anatoliji, te su u Antiohiji – gdje je kasnije biskup bio sveti Ignacije – prvi put nazvani “kršćanima” (usp. Dj 11,26). Iz tog je grada sveti Pavao započeo neka od svojih apostolskih putovanja, osnivajući mnoge zajednice. I još uvijek na obali anatolskog poluotoka, u Efezu, prema nekim drevnim izvorima, boravio je i umro evanđelist Ivan, učenik kojega je Gospodin ljubio (usp. sv. Irenej, Protiv hereza, III, 3, 4; Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, V, 24, 3).

S divljenjem se prisjećamo i velike bizantske prošlosti, misionarskog poleta Crkve u Carigradu te širenja kršćanstva po cijelom Levantu. Još i danas u Turskoj žive mnoge zajednice kršćana istočnog obreda, poput Armenaca, Sirijaca i Kaldejaca, kao i one latinskog obreda. Ekumenski patrijarhat i dalje je točka uporišta kako za grčke vjernike, tako i za one koji pripadaju drugim pravoslavnim denominacijama.

Ljubljeni, iz bogatstva ove duge povijesti i vi ste rođeni. Danas ste vi zajednica pozvana njegovati sjeme vjere koje su nam prenijeli Abraham, apostoli i oci. Povijest koja vam prethodi nije samo nešto čega se treba prisjećati i potom arhivirati u slavnu prošlost, dok rezignirano gledamo na činjenicu da je Katolička crkva brojčano postala malena. Naprotiv, pozvani smo usvojiti evanđeoski pogled, prosvijetljen Duhom Svetim.

A kada gledamo Božjim očima, otkrivamo da je On izabrao put malenosti kako bi sišao među nas. To je Gospodinov stil, kojem smo svi pozvani svjedočiti: proroci naviještaju Božje obećanje govoreći o malenom izdanku koji će izniknuti (usp. Iz 11,1), a Isus hvali malene koji se uzdaju u njega (usp. Mk 10,13-16) tvrdeći da se Kraljevstvo Božje ne nameće tako što privlači pozornost (usp. Lk 17,20-21), nego raste poput najmanjeg od svih sjemena posijanih u zemlju (usp. Mk 4,31).

Ova logika malenosti prava je snaga Crkve. Ona, naime, ne leži u njezinim resursima i strukturama, niti plodovi njezine misije proizlaze iz brojčanog pristanka, ekonomske moći ili društvene važnosti. Crkva, naprotiv, živi od svjetla Jaganjca i, sabrana oko njega, nošena je ulicama svijeta snagom Duha Svetoga. U svome poslanju uvijek je ponovno pozvana osloniti se na Gospodinovo obećanje: “Ne boj se, stado malo, jer je vašem Ocu bilo milo dati vam Kraljevstvo” (Lk 12,32). Prisjetimo se u tom pogledu ovih riječi pape Franje: “U kršćanskoj zajednici gdje vjernici, svećenici, biskupi ne idu ovim putem malenosti – nema budućnosti […] Kraljevstvo Božje niče u malenosti, uvijek u malenosti.” (Propovijed u Sv. Marti, 3. prosinca 2019.)

Crkva koja živi u Turskoj mala je zajednica, ali ostaje plodna poput sjemena koje klija i kvasca koji diže tijesto te tako širi Božje Kraljevstvo. Zato vas ohrabrujem da njegujete duhovni stav pouzdane nade, utemeljene na vjeri i zajedništvu s Bogom. Potrebno je, naime, s radošću svjedočiti Evanđelje i gledati s nadom u budućnost. Neki znakovi te nade već su prisutni: molimo, dakle, Gospodina za milost da ih znamo prepoznati i njegovati; druge ćemo, možda, mi trebati izraziti na kreativan način, ustrajući u vjeri i svjedočenju.

Među najljepšim i najobećavajućim znakovima mislim na mnoge mlade koji kucaju na vrata Katoličke crkve, donoseći svoja pitanja i svoje nemire. U tom smislu potičem vas da nastavite s ozbiljnim pastoralnim radom koji provodite; kao i da slušate i pratite mlade te brinete o područjima u kojima je Crkva u Turskoj pozvana posebno djelovati: na ekumenskom i međureligijskom dijalogu, na prenošenju vjere lokalnom stanovništvu, na pastoralnoj službi izbjeglicama i migrantima.

Ovaj posljednji aspekt zaslužuje razmatranje. Vrlo značajna prisutnost migranata i izbjeglica u ovoj zemlji postavlja Crkvu pred izazov prihvaćanja i služenja onima koji su među najranjivijima. Istodobno, ova je Crkva sastavljena od stranaca, i mnogi od vas – svećenici, redovnice, pastoralni djelatnici – dolazite iz drugih zemalja; to od vas traži poseban napor za inkulturaciju, kako bi jezik, običaji i kultura Turske sve više postali vaši. Širenje Evanđelja, naime, prolazi upravo kroz inkulturaciju.

Ne želim zaboraviti da je u vašoj zemlji održano prvih osam ekumenskih koncila. Ove godine obilježava se 1700. obljetnica Prvog nicejskog koncila, „prekretnice u hodu Crkve i cijelog čovječanstva“ (Franjo, Govor Međunarodnoj teološkoj komisiji, 28. studenoga 2024.), događaja koji je i danas aktualan te nam postavlja neke izazove koje bih želio spomenuti.

Prvi je važnost shvaćanja biti vjere i biti kršćanina. Oko Vjerovanja, Crkva je u Niceji ponovno pronašla jedinstvo (usp. Spes non confundit, Bula najave redovitog jubileja 2025., br. 17). Ne radi se dakle samo o doktrinarnom obrascu, nego o pozivu da se uvijek, unatoč različitim senzibilitetima, duhovnostima i kulturama, traži jedinstvo i bit kršćanske vjere oko središta – Krista i predaje Crkve. Niceja nas i danas poziva razmišljati o tome tko je za nas Isus? Što znači, u svojoj biti, biti kršćanin? Vjerovanje, izgovarano jednoznačno i zajednički, postaje tako kriterij raspoznavanja, orijentir i središte oko kojega se trebaju okretati naša vjera i naše djelovanje. A kad govorim o vezi između vjere i djela želim zahvaliti međunarodnim organizacijama, posebno Caritasu Internationalis i Kirche in Not, za podršku karitativnim djelatnostima Crkve, a osobito za pomoć žrtvama potresa 2023. godine.

Drugi izazov tiče se hitnosti otkrivanja u Kristu lica Boga Oca. Niceja potvrđuje božanstvo Isusa Krista i njegovu jednakost s Ocem. U Isusu pronalazimo pravo lice Boga i njegovu konačnu riječ o čovječanstvu i povijesti. Ova istina neprestano dovodi u pitanje naše predodžbe o Bogu, kada ne odgovaraju onome što nam je Isus otkrio, te nas poziva na stalno kritičko razlučivanje oblika naše vjere, molitve, pastoralnog života i općenito naše duhovnosti. No, postoji još jedan izazov, koji bih nazvao “povratak arijanizma”, prisutan u današnjoj kulturi, a ponekad i među samim vjernicima: kada se na Isusa gleda s ljudskim divljenjem, možda i s religioznim duhom, ali bez stvarnog prihvaćanja da je On živi i pravi Bog prisutan među nama. Njegovo božanstvo, Gospodstvo nad poviješću, nekako se zamagljuje, pa ga se svodi na velikog povijesnog čovjeka, mudrog učitelja, proroka koji se borio za pravdu i ništa više. Niceja nam poručuje: Krist Isus nije povijesna ličnost prošlosti, On je Sin Božji prisutan među nama, koji vodi povijest prema budućnosti koju nam je Bog obećao.

Napokon, treći izazov: posredovanje vjere i razvoj doktrine. U složenom kulturnom kontekstu, Nicejsko vjerovanje uspjelo je prenijeti bit vjere kroz kulturne i filozofske kategorije toga vremena. Nekoliko desetljeća kasnije, na Prvom koncilu u Carigradu, ono se produbljuje i proširuje i upravo zahvaljujući tom produbljenju doktrine dolazi do nove formulacije: Nicejsko-carigradsko vjerovanje, ono koje uobičajeno molimo na našim nedjeljnim slavljima. I ovdje možemo naučiti veliku lekciju: uvijek je potrebno posredovati kršćansku vjeru kroz jezik i kategorije konteksta u kojem živimo, kao što su to činili Oci u Niceji i drugim koncilima. Istodobno, moramo razlikovati jezgru vjere od povijesnih oblika i formula koje tu vjeru izražavaju, a koje ostaju uvijek djelomične i privremene i mogu se mijenjati kako produbljujemo doktrinu. Prisjetimo se da novi crkveni naučitelj, sveti John Henry Newman, naglašava razvoj kršćanske doktrine, jer ona nije apstraktna i statična ideja, nego odražava sam misterij Krista: radi se, dakle, o unutarnjem razvoju živoga organizma, koji iznosi na vidjelo i bolje predočava temeljnu jezgru vjere.

Ljubljeni, prije nego vas pozdravim, želim podsjetiti na vama veoma dragu osobu, svetog papu Ivana XXIII., koji je volio i služio ovome narodu, rekavši: “Rado ponavljam ono što osjećam u srcu: volim ovu zemlju i njezine stanovnike.” Promatrajući s prozora isusovačkog samostana ribare na Bosforu, zauzete oko čamaca i mreža, napisao je: “Prizor me je ganuo. U noći oko jedan sat kiša je snažno padala, ali ribari su bili tamo, neustrašivi u svome teškom radu. […] Nasljedovati ribare s Bosfora, raditi dan i noć sa zapaljenim svjetiljkama, svatko na svom malom čamcu, po zapovijedi duhovnih pastira: to je naša velika i sveta dužnost.”

Želim vam da budete ispunjeni tom strašću, da sačuvate radost vjere, da radite kao neustrašivi ribari u Gospodnjoj lađi.
Presveta Marija, Bogorodica, neka vas zagovara i čuva. Hvala!

---

Prijevod: Ivan T., polis.ba

---