Dopamin i dogma

Baviti se teologijom u suvremenom društvu spektakla znači ulaziti u prostor u kojem istina više ne konkurira drugim istinama, nego pažnji. U kulturi oblikovanoj logikom dopamina – brzih poticaja, emocionalnih impulsa i stalne potrebe za novim sadržajem – teologija se suočava s dubokim izazovom: kako govoriti trezveno u svijetu koji nagrađuje afektivnu nadraženost, pojednostavljenje i performans. Pritom se ne radi tek o komunikacijskom problemu ili pitanju forme, nego o pitanju same naravi teološkog govora. Teologija je, po definiciji, apel na vječnost, na čvrste i duboke temelje, i upravo je zato u svojoj biti ozbiljna, zahtjevna, dogmatska i… nezanimljiva – barem u društvu spektakla. Ona ne proizvodi ono što se od govora o Bogu danas očekuje – brza utjeha i trenutačno olakšanje savjesti – nego bi trebala, nasljedujući Kristov diskurs, otvarati izazovne prostore nemira, razlučivanja i obraćenja.

Posebno je ovakva konstelacija nepovoljna po akademsku teologiju. Ona bi trebala ponirati u dubinu, u detalje, i tako stvarati temelje za daljnje teologiziranje. Taj je zadatak po naravi stvari nezanimljiv, no tu su i druge otegotne okolnosti. Zauzdana autoritetom koji definira status i materijalnu egzistenciju teologa, frustrirana formalizmom napredovanja i neprestane produkcije, akademska se teologija teško izvlači iz zamke autoreferentnosti i pastoralne irelevantnosti. Sve joj teže polazi za rukom ne samo privući mlade ljude koji bi bili zainteresirani studirati teologiju, već i organizirati bilo kakve događaje koji neće biti zanimljivi samo uskom krugu specijalista. Takva „teologija pisaćeg stola“, kako ju je zvao papa Franjo, se zapravo pretvara u dvorsku teologiju čiji primarni recipijent nisu vjernici nego strukture moći koji će omogućiti daljnje funkcioniranje postojećeg sustava.

Influencerska teologija polazi od pretpostavke da se evanđeoska poruka mora prevesti u jezik koji će biti emocionalno privlačan, lako konzumabilan i kompatibilan s obrascima digitalne kulture. Ona se ne opire logici dopamina, nego joj se prilagođava: kratke i jednostavne poruke, emocionalni naboj, naglašen identitet koji nas združuje s jednima i odvaja od drugih, te stalna produkcija novih sadržaja postaju ključni kriteriji uspjeha

Ipak, svaki proizvod se može prilagoditi tržištu, pa tako i teologija. Danas se, ako si dopustimo pomalo ideal-tipski promišljati, profiliraju dva nova tipa teološkog govora koja uspijevaju zadobiti vidljivost i publiku. Oba znaju dolaziti i s lijevih i s desnih ideoloških pozicija, i oba se uspijevaju probiti u medijske prostore u kojima teološka promišljanja ranije nisu imala mjesta. Prvi možemo nazvati „influencerska teologija“, a drugi „necrkvena teologija“. Premda se međusobno često predstavljaju kao suprotstavljene, obje su dubinski obilježene istom logikom društva spektakla.

Influencerska teologija polazi od pretpostavke da se evanđeoska poruka mora prevesti u jezik koji će biti emocionalno privlačan, lako konzumabilan i kompatibilan s obrascima digitalne kulture. Ona se ne opire logici dopamina, nego joj se prilagođava: kratke i jednostavne poruke, emocionalni naboj, naglašen identitet koji nas združuje s jednima i odvaja od drugih, te stalna produkcija novih sadržaja postaju ključni kriteriji uspjeha. Problem takvog pristupa nije u želji da se bude razumljiv, nego u tome što se teološki sadržaj postupno reducira na ono što proizvodi ugodu, osjećaj pripadnosti i, prije svega, followere. Evanđeoski zahtjevi bivaju zamijenjen emocionalnom ugodom, a teologija gubi sposobnost da postavlja teška pitanja i otvara prostore nelagode koji nas mijenjaju. U tom smislu influencerska teologija ne banalizira nužno vjeru iz loše namjere, nego iz straha da će bez stalne stimulacije izgubiti pažnju, a pritom eliminira iz teologije važan dio njena sadržaja.

Teška pitanja i nelagodan sadržaj u središtu su pak interesa necrkvene teologije, koja sebe legitimira kritičkom distancom spram vjernika i crkvene prakse. Ona nastupa iz pozicije intelektualne ili moralne superiornosti, pri čemu vox populi vjernika nerijetko postaje predmet ironije, podsmijeha ili otvorenog prijezira. Ta teologija može biti analitički snažna i društveno angažirana, ali gubi eklezijalnu dimenziju: ne govori Crkvi kao zajednici, nego o Crkvi, i to najčešće pred publikom koja se s Crkvom ne identificira. Poradi toga je njen utjecaj na samu Crkvu vrlo ograničen, i umjesto efekta promjene češće izaziva odbojnost i polarizaciju. Nažalost, time i kvalitetni argumenti koji u ovoj vrsti teologiziranja ne manjkaju bivaju od vjernika apriori odbačeni. Iako se predstavlja kao suprotnost popularnoj religioznosti, necrkvena teologija dijeli s influencerskom istu ovisnost o efektu. I ovdje je prisutna logika dopamina: šok, provokacija i skandal postaju sredstva vidljivosti.

U tom kontekstu je možda zanimljivo prisjetiti se bogate isusovačke tradicije inkulturacije. Ona polazi od uvjerenja da kršćanska poruka ne može biti izvan povijesti, jezika i kulturnih kodova vremena u kojem se naviješta. Teologija koja zanemaruje kontekst osuđena je na sterilnost, a zapravo to i nije kršćanska teologija jer negira vrijednost svijeta i ignorira reperkusije inkarnacije. Matteo Ricci (1552.–1610.) i Roberto de Nobili (1577.–1656.) nastojali su tako očuvati elemente kineske i indijske kulture i razviti „deeuropeizirane“ verzije kršćanstva, što je onda bio vrlo kontroverzan potez. No, ujedno su te kulture nastojali prožeti vrednotama evanđelja. Inkulturacija, naime, ne znači nekritičko preuzimanje dominantnih obrazaca. Naprotiv, ona pretpostavlja razlučivanje: što u kulturi može postati nositelj evanđelja, a čemu se treba oduprijeti. Upravo zato ostaje otvoreno pitanje: je li danas primjerenije prilagođavati se logici spektakla ili joj se subverzivno suprotstaviti?

Necrkvene teologije nastupaju iz pozicije intelektualne ili moralne superiornosti, pri čemu vox populi vjernika nerijetko postaje predmet ironije, podsmijeha ili otvorenog prijezira. Ta teologija može biti analitički snažna i društveno angažirana, ali gubi eklezijalnu dimenziju: ne govori Crkvi kao zajednici, nego o Crkvi, i to najčešće pred publikom koja se s Crkvom ne identificira

Opasnost oba ekstrema je očita. Teologija koja se potpuno prilagodi tržištu pažnje riskira da postane religijski influencerizam koji će vjernike infantilizirati ili diskurs koji živi od polarizacije i djeluje antikomunitarno. S druge strane, teologija koja se postavi isključivo opozicijski lako sklizne u zatvoreni diskurs, alijenaciju, elitizam i irelevantnost. U oba slučaja gubi se katolicitet – sposobnost da se bude sa svima, ali ne po svaku cijenu.

To otvara pitanje crkvene teologije: teologija koja proizlazi iz zajednice i usmjerena je zajednici, koja ne ignorira vox populi vjernika, ne ruga se njihovim strahovima, nedoumicama i pobožnostima, ali ih ni ne ostavlja nepropitanima. Takva teologija zna da vjera u praksi često dolazi u infantilnim, kontradiktornim i radikalnim oblicima, no ne odustaje od strpljivog rada s tim materijalom.

Crkvena teologija počiva na prihvaćanju napetosti spektakla i ozbiljnosti. Ona ne proizvodi ugodu, nego strpljivo podsjeća kako čovjek nije stvoren za dopamin, nego za istinu koja oslobađa – čak i onda kada boli. Život u napetosti znači znati se oblikovati, ali ne podleći. Treba se znati konzultirati s influencerskom teologijom koja je ljudima bliska i prijemčiva. Valja poslušati i necrkvenu teologiju, koja ima snagu uzdrmati, šokirati i približiti teološki govor ljudima koji su daleko od Crkve. No svoje mjesto teologija mora tražiti negdje između. Negdje u tom prostoru se rađa teologija koja ne alijenizira, ali ni ne uspavljuje, teologija koja ostaje crkvena jer ostaje zahtjevna.

Teologija koja pristane biti tek još jedan oblik ugodne buke u društvu spektakla gubi svoju proročku snagu. Teologija koja se povuče u samodostatnu kritiku gubi svoju crkvenost i relevantnost. Teška zadaća ostaje hod po napetoj liniji: biti ukorijenjen u zajednici, a ne zarobljen njezinim slabostima; biti kritičan, ali ne ciničan; biti razumljiv, ali ne banalan. Samo takva teologija može odoljeti površnosti koja obećava lako zadovoljstvo, a proizvodi dugotrajnu prazninu – i ostati važno mjesto susreta vjere i istine u vremenu koje od obojega bježi.

Stanko Perica