Đakon Branislav Rajković: Pamtiti žrtve – zaboraviti zlo

Putevi do pomirenja, koliko god bili stvarni, ukoliko se njima ne hodi, ostavljaju utisak zaraslih staza ili pak izblijedjelih linija na navigacionim mapama. Sjećanja bi tako mogla biti nalik livadama uz te staze, koje su, iako raznovrsnih boja i mirisa, i dalje divlje, neobrađene i nepredvidive, ukoliko se ne kultivišu. Kultivisanje sobom podrazumijeva da nešto na njima biva uzgajano, ali nešto i, ako ne baš sasvim iščupano, a ono bar nepothranjivano. U slučaju sjećanja, to znači da nešto valja biti zapamćeno, a nešto i zaboravljeno, jer bi tek u tom slučaju uistinu imalo smisla govoriti o kulturi, odnosno kultivaciji sjećanja. Sami susreti u ovoj analogiji mogli bi biti poimani čak i kao prostrani autoputevi, no koji ipak ne vode nikuda ako se na njima ne susreću ljudi u iskrenim nastojanjima da se mire, dok bi, poput raskrsnica, na tim stazama i putevima bile smještene aktivne mirovne inicijative, a lični primjeri jedini sigurni putokazi ka putu, istini i životu.

Moja promišljanja o premošćavanju podjela počela su neposredno po rušenju mostova na tim svojevrsnim „graničnim“ prelazima, koje su umjesto tački spajanja postale tačke razdvajanja. Naročito imam u vidu rušenje Starog mosta u Mostaru, kada je razrušena i moja porodica, rušenja koje se zbilo u vremenu kada ni sam nisam bio u potpunosti izgrađen. Potreba za iscjelenjem rana pojavila se odmah nakon što je bilo ranjeno nešto što još nije bilo ni othranjeno. Putevi pomirenja trasirani su nakon što je trasa rata prešla preko naših porodičnih, prijateljskih i komšijskih susretanja, aktivnosti, inicijativa, neizbježno pregazivši i neka naša sjećanja. Stoga, ovo čemu govorim prvenstveno jeste moje lično premošćavanje, moj lijek, put, moj odnos prema sjećanju, lični susret sa prošlošću i moja mirovna inicijativa, pa može ali i ne mora nužno biti shvaćeno kao neki obrazac za sve, a naročito ne za sve žrtve. Proces ovoga tipa treba da počne unutar samih preživjelih žrtava, dok podstrek spolja, u vidu nekog kolektivnog obrasca, vrlo lako može da se pokaže i kao neki oblik kolektivne manipulacije.

Kako god bilo, put do pomirenja i najaktivnija mirovan inicijativa, činilo mi se, jeste da dijete žrtava odbije da bude roditelj mržnje, da sveštenik samožrtvujućeg Boga ne prihvati da na žrtvenik prinosi druge, te da pripadnik manjine ne nastoji da od, možda i neprijateljske, većine, stvara nešto još gore: strance, čiji jezik, iako ga razumije, smatra stranim, čija vjerovanja, iako ih ne razumije, smatra bogohulnim, a čiju kulturu drži za torturu nad sobom i sopstvenom tradicijom. Paradoksalno, ali činilo mi se da ovakvo stanje stvari sobom nudi možda i najbolje okolnosti za život jednog hrišćanina: bez gonjenja koja ubijaju i bez privilegija koje nadimaju.

Susreti sa drugima izazov su za samodovoljnost, a ponekad su sami dovoljni za pomirenje, no najplodosniji bivaju onda kada im prethodi i susret čovjeka sa samim sobom. Pri susretu i nehoteći tražimo mjesto za drugog ali i za ono što on jeste, suočavajući se sa činjenicom da je i on kao i mi na mjestu na koje ga je stavio Bog, a na kojem često i on, jednako kao i mi sami, tragamo za tim Bogom. Ako su traganja i različita, prilika je to da se bez posrednika i predrasuda suočimo sa njima, suočavajući se iznova i sa svojim traganjima. Međunacionalni i međukonfesionalni odnosi u svoj svojoj složenosti ipak se svode na međuljudske odnose, a kao i svi takvi odnosi, oni nose u sebi i mogućnost neiskrenosti. U ovom slučaju, iako se čini da se ovo podrazumijeva, ipak valja naglasiti da samo iskrenost može pomjerati granice.

Što se, pak, sjećanja tiče, nisam od onih koji u sećanju na zlo vide neki naročit potencijal da se isto zlo ne ponovi, pa mi je svojevrmeno naročito intrigantna bila, u javnom diskursu postjugoslovenskih stvarnosti, a i danas često ponavljana krilatica: oprostiti ali ne zaboraviti. Pomenuta krilatica, iako je smjenjivala neuporedivo lošiju: nikad oprostiti – nikad zaboraviti, nije baš najbolje korespondirala ne samo sa mojim ličnim iskustvom, nego, što je mnogo važnije, ni sa onim što sam prepoznao kao iskustvo Crkve. Oba iskustva mogla bi se sažeti u riječima čuvenog podvižnika, koji u svojoj Lestvici poučava: Da bi zaslužili oproštaj grijehova, neki su se posvetili napornim podvizima. Ali, čovjek koji ne pamti zla stiže prije njih na cilj … Nepamćenje zla jeste znak pravog pokajanja. (Jovan Lestvičnik – Lestvica, Pouka IX O zlopamćenju).

Nisam, dakle, od onih koji u sjećanju na zlo i tragedije vide osobiti potencijal da se isto zlo izbjegne, odnosno da se ono ne ponovi. To pamćenje se često javlja kao zlopamćenje, kao jeftin izgovor za osvetoljubivost i potencijal da žrtva od sebe napravi zločinca, i od zločinca žrtvu. I tako u krug i u nedogled. I onda, umesto da se sjećamo prošlosti, mi zapravo nastavljamo da živomo u njoj kao u neprekidnoj traumi. Živeći u sadašnjosti, treba se sjećati žrtava, ali ne i zla. Kultura sećanja bi stoga trebalo da bude kultivacija sadržaja pamćenja, a to znači da pri obradi sjećanja nešto pamtimo, ali nešto i zaboravljamo, što neminovno podrazumijeva i izvjesnu „kulturu zaborava“.

Zaborav o kome je riječ nije neko patološko potiskivanje pamćenja, niti traumatična amnezija, već posljedica nepridavanja značaja nečemu što bi valjalo da zaboravimo, kako bi ono kao nešto nevažno iščezlo iz našeg života. Zaista, ono što pamtimo time i održavamo u životu. Zato u Crkvi stalno pominjemo imena i molimo za vječni spomen ličnosti do kojih nam je stalo, a kako bismo ih i nakon smrti sačuvali u svom, ali, što je još važnije, imali svijest o Božijem životvornom sjećanju, koje ih može učiniti, i čini besmrtnima. U Crkvi se, takođe, molimo i da nam se oproste grijehovi, „kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“, pri čemu istinski oprostiti nekome grijeh, po svemu sudeći znači i zaboraviti ga, na način nezlopamćenja. Ako su neke ličnosti postale žrtve nekog i nečijeg zla, onda treba da nastojimo da pamtimo žrtve, a zaboravljamo zlo, što nije lako, ali ni nemoguće.

Opraštajući zaboravljamo zlo, koje u nama ne samo da može izazvati osjećaje mržnje, nego i mogućnost da kroz osvetu i uzvraćanjem zla od žrtve i sami postanemo zločinci.

Zato, kao jedan od glavnih puteva pomirenja na premošćivanju podjela u procesu iscjelenja vidim onaj koji je izražen u riječima:
pamtiti žrtve – zaboraviti zlo!

Tekst đakona Branislava Rajkovića je izvorno objavljen u: Vidoslov: Sabornik Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, br. 96 (2025): 135-137. Prensimo ga uz dopuštenje autora.