Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Razgovor s Massimom Faggiolijem: Loša teologija dugoročno postaje pitanje javnog zdravlja i sigurnosti
Sinodalnost je vjerojatno najvažnija prilika za obnovu Crkve kao zajednice vjere, dijaloga i razlučivanja – a papa Lav XIV. o tome je već govorio u važnim trenutcima. No još je prerano reći kakvu teologiju i praksu sinodalnosti on ima na umu
Massimo Faggioli redoviti je profesor na Odsjeku za teologiju i religijske znanosti Sveučilišta Villanova u Philadelphiji. Suradnik je više talijanskih časopisa, među kojima su Jesus i Il Regno (u kojem je i član uredništva), te kolumnist u Commonwealu i La Croix International. Njegove knjige i članci prevedeni su na više od deset jezika.
Intervju je objavljen u rujanskom broju kršćanske obiteljske revije Kana pod naslovom: “Od Boga do Trumpa: Katolička kriza i američka politika”. Razgovarala: Maja Petranović.
Autor ste knjige Od Boga do Trumpa: Katolička kriza i američka politika, koja je najprije objavljena na talijanskom jeziku, a sada je dostupna i hrvatskim čitateljima. Što Vas je potaknulo na pisanje ove knjige? Riječ je o zahtjevnoj sintezi aktualnih zbivanja u religiji, politici i kulturi: koji su bili Vaši osobni i znanstveni motivi?
Djelomično je to plod mojeg akademskog iskustva – kao katoličkog znanstvenika koji već od 2008. godine predaje i istražuje na američkim katoličkim sveučilištima, dakle već 17 godina. Djelomično je to i osobno iskustvo: supruga i ja vjenčali smo se u SAD-u, naša su djeca ondje rođena, pohađala su katoličke škole i uvijek smo bili dio mjesne župe. U tih 17 godina svjedočio sam kako američki katolicizam prolazi kroz specifičnu vrstu krize, koja se sve jasnije očituje u političkim i crkvenim posljedicama.
Kao Talijan obrazovan u europskoj teološkoj tradiciji, s godinama akademskog rada i života u SAD-u, ali i međunarodnim angažmanom, kako gledate na globalni razvoj Crkve? Koji su, po Vama, najveći izazovi i prilike za njezinu budućnost?
Danas živimo u vremenu kada Crkva sve manje ovisi o europskoj baštini te se kulturno i sociološki redefinira – dijelom i zahvaljujući migracijama. Isto se događa i s američkim katolicizmom, koji više nije u tolikoj mjeri oblikovan europskom kulturom. Riječ je o multikulturalnoj Crkvi, što donosi i prilike i izazove. Prilike su u ponovnom otkrivanju katoliciteta – univerzalnosti Crkve, manje sputane europsko-zapadnjačkim pogledom na svijet. Izazovi se sastoje u potrebi formacije svih katolika – osobito onih u službi – prateći što sve te promjene znače za katehezu, obrazovanje, pastoralni rad i slično.
Zašto je tema američkog katolicizma relevantna i izvan granica SAD-a? Može li američka situacija biti i upozorenje za europske – pa i hrvatske – katolike?
Tema je važna iz više razloga. Prvo, ono što se događa u Americi – uključujući i religiju – gotovo nikada ne ostaje samo u Americi; na neki se način uvijek „izvozi“, gotovo kao proizvod. Drugo, katolicizam je globalna i vrlo povezana Crkva, a američki katolicizam razvija nove kanale komunikacije (medijske i druge) s ostalim kontinentima, uključujući i Europu. Treće, ono što se danas događa u SAD-u i američkom katolicizmu dio je globalnog porasta etnonacionalizma – koji sve više postaje i europski problem. A Europljani su u prošlosti za te pojave već platili visoku cijenu.
U knjizi ističete da se kriza američke civilizacije ne može razumjeti bez uvida u teološku krizu katolicizma. Kako se kriza vjere pretače u krizu demokracije?
Amerika nije samo država – ona je i neka vrsta vjere. G. K. Chesterton rekao je da je „Amerika nacija s dušom Crkve“: Amerikanac ne postaješ samo rođenjem, nego i vjerom u Ameriku i njezina obećanja. Ta je vjera doživjela duboku krizu – pojavio se novi politički ateizam koji više ne vjeruje u Ameriku, a taj je fenomen sličan sekularizaciji koju poznajemo iz Europe. Sada, Trump obećava da će riješiti obje vrste ateizma, osobito onu protiv „vjere u Ameriku“, koju on vidi kao produkt imigracije. Želi to riješiti oštro – etnonacionalističkim politikama i propagandom koje ugrožavaju neke temeljne aspekte američke demokracije i njezinu uključenost. Određeni broj američkih katolika vjeruje Trumpu, slijedi ga i vidi u njemu gotovo političkog mesiju. To mijenja američki katolicizam, koji je povijesno bio usklađen s vjerom u demokraciju.
U knjizi koristite izraze poput „paleokatolici“, „neokatolici“, „divlji katolicizam“ ili „antikonciliarizam“. Možete li objasniti ta značenja?
„Antikonciliarizam“ označava one katolike koji vjeruju da su reforme Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.) bile pogrešne i da ih treba zanemariti ili opozvati. „Divlji katolicizam“ je izraz koji opisuje one katolike koji si sami pišu pravila – poput onih koji su godinama tvrdili da su „katoličanskiji“ od pape Franje. To nije samo neposluh, već pokušaj stvaranja nove, američke verzije Katoličke Crkve u novome svijetu. „Paleokatolici“ žele povratak u idealiziranu prošlost – 1950-e, 19. stoljeće ili srednji vijek, kada su, primjerice, žene morale ostajati kod kuće, a muškarci voditi sve. „Neokatolici“ su noviji obraćenici koji se protive reformama jer su ušli u Crkvu poistovjećenu s tradicijom kao otporom promjenama. (I ne, nisu svi takvi – mogu reći da moja supruga nije.)
Više puta upozoravate na to da Crkva postaje politizirana, a političke pozicije se teologiziraju. Kako to izgleda u praksi i je li taj dinamizam prisutan i u Europi?
Primjerice, različite župe u SAD-u razlikuju se ne samo po liturgijskom stilu nego i po otvorenosti prema različitim katolicima (razvedenima i ponovno oženjenima, LGBTQ osobama, migrantima…). Prva stvar koju katolik migrant u SAD-u obično napravi jest da „traži župu“ – traži onu koja mu odgovara ili ga prihvaća. To je individualizirani sustav lokalne Crkve, različit od nekadašnjih nacionalnih župa (irskih, talijanskih, poljskih…). Danas se više temelji na političkim ideologijama i dijeli katolike – čak i na lokalnoj razini.
U SAD-u se pitanje pobačaja često tretira više politički nego moralno. Kako Crkva može govoriti jasno o životu a da ne postane dio političke kampanje?
Crkva može to učiniti kada o pobačaju govori s ostalim prijetnjama svetosti i dostojanstvu života. No u zadnja dva desetljeća većina američkih biskupa namjerno je proglasila pobačaj „prioritetom nad prioritetima“, a druge teme spominjala rijetko ili s manje žara. Na liberalno-progresivnoj strani događa se suprotno – naglasak je na socijalnoj pravdi, a pobačaj se gotovo ne spominje. To je politiziralo crkveno vodstvo u SAD-u na jedinstven način.
Sve češće govorite o fenomenu „kršćanskog nacionalizma“ prisutnog u medijima, politici i na društvenim mrežama. Kako to utječe na katolički identitet i odnos s univerzalnom Crkvom?
„Kršćanski nacionalizam“ češće je oznaka koju koriste protestantski političari, no i neki istaknuti katolički političari to podupiru. Potpredsjednik JD Vance jedan je od najmoćnijih katolika u zemlji i glasnogovornik takvog nacionalizma. Katolički nauk vrlo je jasan u vezi s opasnostima nacionalizma, ali mnogi desno orijentirani katolici to upozorenje ne uzimaju ozbiljno. Problem je što je američki katolicizam u zadnjem stoljeću bio vrlo patriotski i mnogi ne vide razliku između patriotizma (što nije negativno) i nacionalizma (koji je opasan jer stvara dojam da Crkva služi političkim projektima protivnima svojoj univerzalnoj misiji).
Upozoravate na to da katolička sveučilišta u SAD-u sve više podliježu tržišnoj i korporativnoj logici. Kako to komentirate u kontekstu nedavnih događaja na Harvardu i šire krize povjerenja u akademske institucije?
Doista postoji ozbiljna kriza povjerenja u akademske institucije, i to je donekle razumljivo – postale su samodostatne, elitističke, vrlo skupe i podložne tržišnim mehanizmima. Ipak, to je još uvijek drukčiji svijet u odnosu na europska sveučilišta (barem zasad). No to nije razlog zbog kojeg Trump napada sveučilišta. Potezi njegove administracije protiv institucija poput Harvarda i Columbije poruka su protiv svih sveučilišta (ali i odvjetničkih ureda, medija) koja se usude koristiti slobodu izražavanja bez podvrgavanja političkoj moći. Potpredsjednik Vance to je sažeo u jednom svojem poznatom govoru rekavši: „Profesori su neprijatelji.“
Također ističete krizu katoličke teološke misli. Ima li još prostora za obnovu koncilskoga katolicizma? Koliko su u tom kontekstu svećenici, biskupi i katolički intelektualci spremni odgovoriti na izazove našega vremena?
Postoji kriza teologije – u smislu kako očuvati ravnotežu između otvorenosti prema doprinosima suvremenih društvenih znanosti i uloge Svetog pisma, tradicije i crkvenog nauka. U Americi sam katkad vidio da je ta ravnoteža izgubljena. U Europi je taj problem, po mom mišljenju, manji. U svakom slučaju, institucionalna Crkva mora više ulagati u teološko obrazovanje laika i klera, jer Crkva koja se kulturno ne uzima ozbiljno – u ozbiljnoj je opasnosti. Osim toga, javne institucije ne bi trebale smatrati da je vjersko neznanje vjernika (ne samo katolika) isključivo njihov osobni problem bez javne važnosti – loša teologija dugoročno postaje pitanje javnog zdravlja i sigurnosti.
Svjedočimo snažnom pomaku vjerskog života na internet: svećenici kao podcasteri, katolički influenceri, propovijedi na YouTubeu… Kako gledate na taj rastući trend postinstitucionalnih izraza katoličke vjere? Kako Crkva može ostati autentična u eri algoritama koji nagrađuju sukob, a ne duhovnu dubinu?
Mjesta gdje se danas stvara i provjerava teologija više nisu samo sjemeništa i sveučilišta. Te institucije i dalje postoje i ostaju važne, ali postoji ogroman virtualni svijet (posebno internet) u kojem postoje iskreni pokušaji evangelizacije, ali i svakojake teološke ludosti i opasnosti – da ne spominjem iskušenje da se razvija „AI-teologija“ ili „AI-pastoral“. Nitko ne nadzire taj novi svijet – to je kao Divlji zapad. Moj prvi odgovor na to je da je kršćanska vjera osobno iskustvo koje se živi cijelim bićem (uključujući tijelo), unutar stvarne zajednice stvarnih ljudi okupljenih po Isusu Kristu. Čitanje i slušanje online sadržaja može biti poput vitamina koje povremeno dodajemo prehrani – ali to moraju biti sigurni vitamini. Međutim, to ne može biti cjelovita duhovna prehrana.
U knjizi se često osvrćete na otpor prema papi Franji, osobito u SAD-u. Kako danas tumačite taj otpor? Je li se prenio i u novu fazu života Crkve?
Otpor prema papi Franji u SAD-u bio je šokantan u svojoj žestini i ustrajnosti. Bio je to spoj odbacivanja jednog latinoameričkog isusovca, krize prihvaćanja Drugoga vatikanskog koncila, uspona Trumpova populizma te rastuće kulturne raznolikosti unutar američkog katolicizma, koji više nije pod dominacijom europsko-zapadne kulture. Prvi razlog – odbacivanje Franje kao Latinoamerikanca – više nije prisutan, ali ostali će se zasigurno nastaviti i nakon Franje, pa čak i nakon Trumpa.
Što prema Vašem mišljenju znači izbor pape Lava XIV. – prvoga američkog pape – za budućnost Katoličke Crkve? Može li utjecati na smanjenje polarizacije u SAD-u? Može li graditi most između podijeljenih struja unutar američkog katolicizma – i između Crkve u SAD-u i Rima?
Da, papa Lav XIV. mogao bi postati taj most i odgovor na polarizaciju – osobito zato što će biti nemoguće da ga jedna ili druga strana američkih katolika optuži (kao što su činili s Franjom) da ne poznaje ili ne voli američki katolicizam. No postoje duboke linije podjela koje nisu teološke, nego nacionalno-političke – poput dvostranačkog sustava, u kojem su dvije stranke sve udaljenije jedna od druge.
Papa Franjo snažno je naglašavao važnost sinodalnosti kao načina života i mišljenja u Crkvi – kao povratka evanđeoskom duhu i zajedničkom hodu vjernika. Čini se da papa Lav XIV. nastavlja tim putem. Kako u tom svjetlu vidite potencijal sinodalnog procesa za prevladavanje polarizacije i ideoloških sukoba u Crkvi? Može li sinodalnost postati prostor obnove Crkve kao zajednice vjere, dijaloga i razlučivanja?
Da, sinodalnost je vjerojatno najvažnija prilika za obnovu Crkve kao zajednice vjere, dijaloga i razlučivanja – a papa Lav XIV. o tome je već govorio u važnim trenutcima. No još je prerano reći kakvu teologiju i praksu sinodalnosti on ima na umu. Proces će se sigurno nastaviti do 2028. godine i imat ćemo priliku vidjeti kako će se njegova sinodalnost razvijati.
Intervju smo prenijeli uz autoričino dopuštenje.