Leonardo Boff: Leon XIV. – izazov deokcidentalizacije i depatrijarhalizacije Crkve

Priznajem da me je iznenadilo imenovanje sjevernoameričko-peruanskog kardinala Prevosta za prvog čovjeka Katoličke crkve. Bilo je to zbog neupućenosti. Kasnije, nakon podrobnijeg informiranja, pošto sam na YouTube-u pogledao njegove objave i govore koje je upućivao ljudima, te potom kako stoji usred poplave u peruanskom gradu i stavlja posebnu pažnju na urođenike (peruanska većina), shvatio sam da bi on uistinu mogao biti garancija kontinuiteta baštine pape Franje. Neće imati Franjinu karizmu, ali će biti svoj: suzdržan i povučen, ali vrlo dosljedan u svojim društvenim stavovima, uključujući kritiku prema predsjedniku Trumpu i njegovu potpredsjedniku. Nije slučajno što ga je papa Franjo pozvao iz jedne siromašne biskupije u Peruu i povjerio mu važnu ulogu u vatikanskoj administraciji.

Leon XIV. je proveo veliki dio svoga života izvan SAD-a, mnoge godine kao misionar pa onda kao biskup u Peruu, gdje je sigurno stekao ogromna iskustva u jednoj drugoj kulturi i teškoj socijalnoj situaciji u kojoj živi većina stanovništva. Otvoreno je priznao da se toliko može poistovjetiti s ovim ljudima da je dobio i peruansko državljanstvo.

Njegovo prvo obraćanje javnosti nije bilo u skladu s mojim prvotnim očekivanjima. Bio je to pobožan govor, usmjeren na Crkvu iznutra. Riječ „siromasi“ nije bila spomenuta, kao ni riječi poput oslobođenja, ugroze života ili ekološkog vapaja. Središnja je tema bila mir, posebno „razoružan i razoružavajući“, što je bila suptilna kritika današnjih dramatičnih događaja poput rata u Ukrajini i otvorenog genocida nad tisućama djece i nedužnih civila u Pojasu Gaze. Činilo se kao da druge teme nisu bile u svijesti novog pape. Ali vjerujem da će se one ipak brzo vratiti, jer su te tragedije bile tako snažno prisutne u nastupima pape Franje da još uvijek moraju odzvanjati u ušima novog pape.

Papa Franje je imao kao isusovac istančan smisao za politiku i upotrebu moći kroz čuveno „razlučivanje duhova“, što je središnja kategorija ignacijanske duhovnosti. Pretpostavljam da je on mogućeg nasljednika vidio u kardinalu Prevostu. On ne pripada starom, već propadajućem kršćanstvu u Europi, nego dolazi s globalnog juga i sa sobom nosi pastoralno i teološko iskustvo koje je dozrelo na periferiji Crkve – u njegovom slučaju u Peruu, gdje je s Gustavom Gutiérrezom nastala i razvila se teologija oslobođenja.

Sa svojom blagom naravi i spremnosti za slušanjem i dijalogom sigurno će izazove i reforme pape Franje nastaviti dalje provoditi, a njih ovdje ne treba nabrajati.

Ali, po mojem mišljenju, tu su i novi izazovi s kojima se njegovi prethodnici nisu zaozbiljno suočavali, poput deokcidentalizacije i depatrijarhalizacije Katoličke crkve s obzirom na to da je čovječanstvo u jednoj novoj razvojnoj etapi obilježenoj globalizacijom ljudskog roda (ne samo u ekonomskom smislu, sada narušenom od Trumpa) koja se odvija uvijek rastućom brzinom na političkoj, socijalnoj, tehnološkoj, filozofskoj i duhovnoj razini. U ovom ubrzanom procesu, Katolička crkva se pojavljuje, sa svojom institucionalnošću i hijerarhijskom strukturom, kao tvorevina Zapada. To je neosporno. Iza svega stoji klasično rimsko pravo, carska moć sa simbolima, obredima i vršenjem centralne vlasti u osobi pape koji „snagom svoje službe ima u crkvi vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast koju uvijek može slobodno vršiti“ (CIC 331). To su zapravo osobine koje se pridaju jedino Bogu. K tomu još i njegova nezabludivost u pitanjima vjere i morala. Teško da se na ovaj način može ići dalje. Papa Franjo se svjesno udaljio od ovakve paradigme i započeo uspostavljati novi model Crkve – jednostavnije, siromašnije i okrenutije svijetu.

To nema nikakve veze s povijesnim Isusom, siromašnim propovjednikom apsolutnog sna o Božjem kraljevstvu i oštrim kritičarem svake moći. Ali dogodilo se upravo ovo: propašću Rimskog carstva preuzeli su kršćani – sada Crkva – s visokim moralnim autoritetom reorganizaciju Carstva kroz stoljeća. To je produkt zapadne kulture. Izvorna Isusova poruka, njegovo Evanđelje, ne iscrpljuje se u ovoj vrsti realizacije niti se s njom identificira, jer je njegova poruka potpuna otvorenost Bogu koji je Abba (dragi otac), otvorenost bezgraničnom milosrđu, neuvjetovanoj ljubavi čak i prema neprijatelju, suosjećanju s onima koji leže na rubu puteva, životu u službi drugima. Ni današnji papa Leon XIV. neće moći izbjeći ovim izazovima. Želimo vidjeti njegovu hrabrost i snagu, i podržati ga u suočavanju s tradicionalistima i u poduzimanju koraka u tom smjeru.

Veliki, ogroman izazov za svakog papu je relativizirati postojeću organizacijsku formu kršćanstva kako bi ono moglo poprimiti nove izražajne oblike u različitim kulturama. Papa Franjo je već učinio veliki pomak u tom smjeru. Novi papa je već u svom nastupnom govoru ukazao na taj dijalog. Sve dok se ne odlučimo kretati u pravcu deokcidentalizacije, kršćanstvo će za mnoge zemlje uvijek ostati stvar Zapada. Ono je suučesnik u kolonizaciji Afrike, Amerike i Azije – i tako ga se još uvijek percipira u intelektualnim krugovima nekoć koloniziranih zemalja.

Jedan ništa manji izazov je depatrijarhalizacija Crkve. Kako sam već spomenuo, crkveno vodstvo čine isključivo muškarci u celibatu, posvećeni sakramentom Reda (od svećenika do pape). Patrijarhalni čimbenik se pokazuje u uskraćivanju sakramenta Reda ženama. One pritom predstavljaju veliku većinu vjernika te su majke i sestre ovoj drugoj polovici – muškarcima u Crkvi i ljudskom rodu. Ovo isključenje žena šteti tijelu Crkve i stavlja u pitanje njezinu univerzalnost. Sve dok se ženama ne dopusti ređenje za svećenice – kao što je u skoro svim drugim Crkvama – ostat će na snazi duboki patrijarhat kao znak zapadne kulture koja je više slučajnost u univerzalnoj povijesti.

Osim toga, obaveza održavanja celibata (pretvorena u zakon) dodatno pojačava patrijarhalni karakter, potičući još više antifeminizam, koji je primjetan u nekim slojevima crkvene hijerarhije. Budući da se radi o ljudskom, povijesnom zakonu, a ne Božjem, ništa ne sprječava da ga se ukine i da se dozvoli dobrovoljni celibat.

S ovim i drugim izazovima morat će se suočiti novi papa, dok u svijesti vjernika sve više raste evanđeoski osjećaj za sudjelovanjem (sinodalnost) i osjećaj za jednakost u dostojanstvu i pravima svih ljudi – muškaraca i žena. Zašto bi trebalo biti drugačije u Katoličkoj crkvi? Ova bi pitanja trebala biti stalni izazov za onoga tko je pozvan za najvišu službu u vjeri i vođenju kršćanske zajednice, kao što je papina uloga. Doći će vrijeme u kojem će snaga tih promjena postati tako neodgodiva da će one postati stvarnost. Tada će nastupiti i novo proljeće Crkve, koja će postajati toliko univerzalnija koliko se bude bavila univerzalnim pitanjima i dajući svoj doprinos za humanizirajuće odgovore.

Autor: Leonardo Boff; izvor: leonardoboff.org; prijevod: J.Š., polis.ba