Sv. Leopold Bogdan Mandić: Slušanje, malenost i gradnja mostova

Na današnji dan, 12. svibnja 1866., u Herceg Novom u obitelji Petra i Dragice Mandić (porijeklom iz Omiša, a s korijenima iz Bosne) kao petnaesto od šesnaestero djece rođen je mali Bogdan, koji sa 16 godina postaje franjevac kapucin i uzima redovničko ime Leopold, zatim najveći dio svog života sve do smrti 1942. provodi u samostanu u Padovi, a 1983. ga je papa Ivan Pavao II. proglasio svetim. Spomendan sv. Leopolda Bogdana Mandića je prilika za kratku refleksiju o tome što nam taj svetac može poručiti u današnjem vremenu i kontekstu u kojem živimo?

Sveci, među njima i sv. Leopold, su uzori i svjedoci u vjeri koji nam pokazuju kako se našim životom što više približiti onome što je Isus činio, govorio i živio, kako ispravno shvatiti i kao vjerodostojni kršćani konkretno živjeti Isusovu Radosnu vijest u našem vremenu. U nezdravim oblicima štovanja svetaca ovaj se osnovni kriterij štovanja svetaca kao uzora i svjedoka u nasljedovanju Isusa zamagljuje pretjeranim fokusiranjem na čuda i senzacije kao dokaze vjere, na relikvije i kipove, na ponavljanje molitava svecima bez promišljanja o njihovom životu, što često više nalikuje idolatriji, praznovjerju i magiji, nego biblijskoj vjeri. U najgorem slučaju se kod nekih vjernika stvara uvjerenje kako se određenim ritualima i čašćenjem relikvija može biti dobar čovjek i dobar kršćanin, neovisno o svakodnevnom ponašanju koje je često posve proturječno onome što je Isus očekivao od svojih sljedbenika. Upravo takve oblike pobožnosti je Isus u evanđeljima najžešće kritizirao kod svojih sunarodnjaka. Nažalost ni štovanje sv. Leopolda nije pošteđeno upitnih shvaćanja i praksi. Ne znam baš koliko otkapanje njegovog groba i izlaganje njegovog tijela u brojnim crkvama u Hrvatskoj 2016., ili pravljenje relikvija od njegove amputirane ruke služe osnovnom kriteriju štovanja svetaca kao uzora i svjedoka u oponašanju Isusovog života.

U barem tri aspekta njegovog života sv. Leopold nam i danas može biti uzor: u njegovom umijeću slušanja kroz neumorno ispovijedanje; u poniznosti i malenosti koje su ga učinile velikanom duha; u nastojanju da gradi mostove pomirenja i Božjeg milosrđa među ljudima.

Umijeće slušanja: sv. Leopold kao neumorni ispovjednik, „apostol ispovjedaonice“

„Cijeli se čovjekov život među ljudima sastoji od borbi za tuđe uho.“
(Milan Kundera, „Knjiga smijeha i zaborava“)

Sveti Leopold je punih četrdeset godina proveo u ispovjedaonici, neumorno ispovijedajući i po dvanaest sati dnevno. Na taj se način darivao drugim ljudima, žrtvovao svoje životno vrijeme slušajući druge. Kao ispovjednik morao je često slušati i druge kad su grešni, dosadni, prijetvorni. Unatoč tome Leopold je godinama strpljivo slušao ljude, tješio ih, opominjao, pomagao im da uvide svoje greške i postanu bolji ljudi. Njegovi suvremenici svjedoče kako je imao izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i davanja korisnih savjeta u teškim situacijama, kako je bio pronicljiv i sposoban čuti i ono što mu njegovi sugovornici ne bi rekli.

Teško je danas naći takve ljude koji su sposobni strpljivo saslušati i čuti drugoga. Ljudi kad razgovaraju uglavnom čekaju da drugi završi pa da oni mogu svoje reći, ili i ne čekaju nego upadaju u riječ, nadvikuju se i svađaju, traže rupe u riječima drugoga kako bi ih mogli popuniti unaprijed smišljenim odgovorima, slušaju s pola uha vjerujući da već znaju sve što drugi žele reći. Jedan razlog krize kulture slušanja je sve veći broj ljudi koji su slijepo privrženi nekoj svjetovnoj ili religijskoj ideologiji. Takvi više nisu sposobni slušati i čuti drugog čovjeka, posebno ako se radi o neistomišljeniku. Takvi se najradije kreću u krugovima istomišljenika, uši su im otvrdnule poput bedema koji propuštaju samo jedne te iste fraze. Na svaku riječ drugoga koju nisu ispravno čuli i razumjeli imaju gotov odgovor, osudu i kontru. Drugi razlog današnje krize slušanja je kultura narcisoidnosti u kojoj živimo, povezana s inflacijom samoprezentacije i društvenim mrežama. Živimo u kulturi influencera koji o svemu imaju neko mišljenje, koji su stalno online i stalno daju informacije iz svog privatnog života u želji da budu u centru pažnje, da ih se čuje i hvali. Ti ljudi žele da ih se čuje, mogu satima pričati o sebi i o svojim temama, a istodobno nisu sposobni ni spremni čuti ništa osim onoga što na neki način zrcali njihova mišljenja i interese.

Istinsko umijeće slušanja podrazumijeva borbu s egocentrizmom i potrebom da se stalno bude u središtu pažnje. Tko sluša, daje prostor drugome, ugošćuje ga u svom svijetu. Tko je sposoban slušati i čuti druge, sposoban je čuti i velikog Drugoga, Logosa i njegovu Radosnu vijest. Slušanjem se šire naše granice, naš se svijet mijenja i tako se i sv. Leopold mijenjao uz one koje je ispovijedao. Iz njegovog životopisa saznajemo kako je u mladosti imao kratak fitilj, kako bi lako planuo i naglo reagirao, da bi kasnije kroz godine rada u ispovjedaonici promijenio svoj karakter, dopustio da ga promijene Božja riječ i drugi ljudi, te na kraju odisao takvom skromnom blagošću da su mu subraća prigovarala kako je previše popustljiv u pokori. Njegovu su ispovjedaonicu zbog blagog i ljubaznog načina kojim je sv. Leopold primao i pratio pokajnike nazivali „salonom uljudnosti“. U ophođenju s ljudima odisao je jednostavnošću i ljudskom srdačnošću, sličnom onoj kakvu je pokazivao i pokojni papa Franjo. Bio je omiljen ispovjednik jer su ljudi osjetili djelovanje Božjeg milosrđa preko njega, Leopold je svjedočio milosrdnog Boga sklonijeg praštanju nego nemilosrdnom sudu i kažnjavanju, Boga koji uvijek ima vremena da čuje i sasluša čovjeka, Boga koji onda i od svojih vjernika očekuje da budu uvijek spremni čuti i saslušati bližnjega.

Veličina u malenosti: sv. Leopold kao velikan poniznosti i malenosti

Neki vjeruju kako samo velika moć može držati zlo pod kontrolom, ali to nije ono što sam ja otkrio. Mala svakodnevna djela običnih ljudi su ta koja sprečavaju tamu da prevlada. Mala djela dobrote i ljubavi.“
(J.R.R. Tolkien, „Hobit“)

Čitavu ljudsku povijest veliki, snažni i moćni diktiraju tempo. Ljudska svakodnevica je obilježena borbom, pokazivanjem veličine i odmjeravanjem tko je veći i jači, što onda uzrokuje neprestane sukobe, svađe i zavist. Često su i religija i duhovnost zahvaćene tom logikom. Živimo u svijetu u kojem nitko ne želi biti malen, malenost i maleni su predmet poruge i iživljavanja.

Sv. Leopold je bio patuljastog rasta, visok samo 135cm, imao je i govornu manu i bio jako lošeg zdravlja – vjerojatno je zbog niskog rasta i govorne mane bio predmet podsmijeha mnogih suvremenika – no unatoč svemu tome postao je jedan od najvećih duhovnih velikana s naših prostora. Fizički hendikepi su ga onemogućili u želji da postane misionar, no oni će se u konačnici pretvoriti u put svetosti Leopolda Mandića. On ponizno prihvaća volju svojih poglavara, ne postaje misionar i propovjednik kako je želio, nego ostatak života provodi u ispovjedaonici, ne gubi se u razočaranju i mrmljanju zbog neispunjenih očekivanja, nego se svim srcem posvećuje služenju Bogu i ljudima kroz pastoralni rad i ispovijedanje.

Leopold svojim životom svjedoči „malenog“ Boga koji sitno gorušičino sjeme pretvara u najveće drvo u vrtu, Boga koji suprotno svim našim mjerilima i očekivanjima iz onog što ljudi preziru stvara ono što je istinski veliko i važno u životu, biblijskog Boga koji kroz malena mjesta, malene ljude i malene događaje objavljuje Radosnu vijest, Boga koji kroz Isusa poručuje: „Tko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga.“ (Mt 23,11)

Literatura je puna primjera u kojima maleni i neznatni čine velika djela. No, sv. Leopold nije poput Frode u „Gospodaru prstenova“ uništio prsten moći u Mordoru, niti je poput Tyriona Lannistera u „Igri prijestolja“ pobijedio u bitci u Zaljevu crne vode. Sv. Leopold je čitav život proveo u skrovitosti ispovjedaonice, služeći drugima kroz svakodnevna mala dobra djela. Njegova veličina je bila u malenosti, u poniznom i strpljivom predanju i služenju ljudima. Ta se Božja malenost ne sastoji u samoponižavanju čovjeka, nego u uviđanju da samo kroz realno i samokritičko gledanje na sebe možemo uvidjeti svoju ograničenost i malenost, i tako osloboditi prostor da izrastemo u zrele i velike ljude. Tu Božju malenost i stajanje na stranu malenih vjernici trebaju shvaćati i kao poziv da i sami staju na stranu malenih i marginaliziranih. Svatko od nas se treba zapitati: Kome se danas više divimo, veličini svjetskih moćnika koja se često razotkriva kao fasada malene i hendikepirane ljudskosti, ili Božjoj malenosti, koja se razotkriva kao nepresušan izvor veličine, koja je kadra čak i najmanju malenost i hendikep pretvoriti u nešto veliko?

Između domovine i tuđine: sv. Leopold kao graditelj mostova

Gdje god odeš, neka tamo tvoja dobrota uhvati korijena. Čini dobro i čak i mjesto koje ti se čini najstranijim će početi nalikovati na domovinu.“ (Seneka)

Sv. Leopold je imao veliku nostalgiju za domovinom dok je živio u Padovi, silno se želio vratiti u rodni kraj, ali je ostao čitav život u tuđini. Čežnja za rodnim krajem ga ipak nije poremetila u tome da ostane vjeran svome poslanju i da napravi najbolje što može na mjestu na kojem se našao. Mi koji kao i sv. Leopold potječemo iz krajeva iz kojih se vječno emigrira možemo se poistovjetiti s ovom rascijepljenošću između domovine i tuđine, rodnog kraja i mjesta u koje smo odselili.

Mnogi se naši sunarodnjaci u inostranstvu gube u toj podvojenosti ili bježe u ekstreme: jedni preziru tuđinu u kojoj žive, i nikako se ne mogu u njoj ukorijeniti, pa žive trajno otuđeni od ljudi s kojima dijele životni prostor; drugi nastoje potisnuti svako sjećanje na domovinu, prikrivaju svoje korijene i čak se pridružuju onima koji preziru njihovu staru domovinu. Ta podvojenost i ekstremi u koje se bježi onda jačaju komplekse kod ljudi, koje ljudi pokušavaju na različite načine kompenzirati. Jedni prilikom posjeta rodnom kraju nastoje pokazati svoj uspjeh u tuđini kroz skupe automobile, markiranu odjeću, velike kuće, kako bi prikrili često vrlo skroman težački život u inostranstvu. Kod drugih koji u staroj domovini povjeruju u takve lažne prezentacije onda isto nastaju kompleksi i zavist, pa i težnje da i oni prezentiraju svoju situaciju boljom nego što jest.

Umjesto te besmislene utrke u lažnoj samoprezentaciji, puno bi bilo razumnije uložiti svu energiju da se tamo gdje trenutno živimo – bilo u rodnom kraju ili u tuđini – napravi koliko god se može dobroga, i u osobnom životu i za druge ljude koji su svi „naši“ jer su svi ljudi naši bližnji, bili oni iz naše nove ili stare domovine. Sv. Leopold je pisao kako se „u Italiji osjeća kao u krletki, jer njegova je duša preko mora“, no to ga nije spriječilo da učini mnoge dobre stvari i postane omiljen u svojoj novoj domovini. Danas ga štuju kao sveca i u njegovoj staroj i novoj domovini.

Svoju ljubav prema rodnom kraju sv. Leopold je nastojao izraziti kroz zalaganje za pomirenje katolika i pravoslavaca i za jedinstvo Istočne i Zapadne Crkve, što je jedno od najbitnijih pitanja u našem kontekstu. Sv. Leopold je bio svjestan da se bez ljubavi i jedinstva među kršćanima ne može u današnjem svjetonazorski pluralnom svijetu dokraja vjerodostojno svjedočiti Radosna vijest Isusova. Zbog tog njegovog ekumenskog zalaganja Leopolda se naziva i „ljudima prijatelj“, jer je htio biti brat i prijatelj ne samo katolicima, nego svim kršćanima, posebno pravoslavnima.

Nakon što mu njegovi poglavari nisu uslišili želju da se vrati u domovinu i radi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve (ocijenili su kako je preslabog zdravlja za zahtjevan misionarski rad), Leopold se nije pokolebao, nego je uskliknuo: „Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok!“ To jest, tamo gdje jest, gradit će mostove među ljudima i raditi na pomirenju i jedinstvu. I tako je sv. Leopold – ako već nije postao živi most Istoka i Zapada kako je priželjkivao – kroz godine provedene u ispovjedaonici postao živi most Božjega milosrđa prema ljudima. Sv. Leopold nam danas može poslužiti kao uzor i primjer života usmjerenog na pomirenje i gradnju mostova između podijeljenih kršćana, ali i gradnju mostova pomirenja i Božjeg milosrđa prema svim ljudima koje susrećemo u našoj svakodnevici.

---

Marijan Oršolić, polis.ba

---