Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Čovjek kao sustvorenje: Franjo Asiški
Franjo, stoljećima nakon svoje smrti, ostaje putokaz svima koji traže drukčiji način života. Njegov pogled na stvorenje nije nostalgični ideal, već živi izazov. Poziva nas na obraćenje, promjenu i angažman. I podsjeća nas da smo mi, baš kao i on, Božja sustvorenja, pozvani živjeti u zajedništvu sa svime što postoji
U nastavku obilježavanja 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog, objavljujemo tekst autora Krijna Panstersa (1975.), povjesničara i teologa, istraživača franjevačke duhovnosti i srednjovjekovne teologije i urednika časopisa Fransiscan Studies. Pansters predaje na Katoličkom teološkom fakultetu u Tilburgu, Nizozemska. Tekst je s njemačkog jezika za Polis prevo fra Luka Šarčević. Fotografija u tekstu prikazuje nove vitraje u kapelici franjevačkog samostana sv. Ante u Beogradu s motivma: susret sv. Franje s gubavcem, stigmatizacija sv. Franje i prve Franjine jaslice, a djelo su umjetnika Vladimira Blažanovića.
U kršćanskom razmišljanju o stvorenju, ako se radi o odnosu između čovjeka, prirode i Boga, uvijek iznova pojavljuje se jedan lik: Franjo Asiški (+1226). Njegovo je ime tijekom stoljeća postalo gotovo sinonim za jednostavnost, siromaštvo i ljubav prema prirodi.
Franjo Asiški se u modernim interpretacijama često prikazuje kao rani ekolog, svetac koji utjelovljuje sklad između čovjeka i okoliša. Međutim, to predstavljanje, koliko god bilo privlačno, samo nas djelomično približava njegovom značenju. Tko doista želi razumjeti Franju, mora njegovo poimanje stvorenja staviti u širi kontekst njegova života, njegova obraćenja i, iznad svega, njegova odnosa prema Bogu Stvoritelju. Tek iz toga konteksta postaje jasno što je to u nutrini bića pokretalo njegove misli i djela.
Povijesni kontekst i Franjina interpretacija
Franjo se rodio krajem 12. stoljeća, u vrijeme kad se Europa nalazila u fazi dalekosežnih promjena. Uspon gradova i trgovine donio je sa sobom nove oblike bogatstva i nejednakosti. Stare su strukture dospjele pod pritisak, a nastajale su nove socijalne dinamike. Crkva je pritom igrala složenu ulogu: s jedne je strane bila duhovni autoritet, a s druge institucionalna moć, koja je i sama bila dio tih promjena. U tom je kontekstu nastala rastuća potreba za religioznom obnovom, za oblicima prakticiranja vjere koji su bliži evanđelju i svakodnevnom životu ljudi.
Obraćenje i novi pogled na stvarnost
U tom svijetu otkriva Franjo svoj poziv. Kao sinu imućnog trgovca u početku se otvara život s mnogim udobnostima i perspektivama. Međutim, nakon što je doživio unutarnje obraćenje, njegov se životni put radikalno mijenja. To obraćenje čini temelj njegovog kasnijeg stava prema stvorenju. U svojoj Oporuci opisuje da je osjećao duboku odbojnost prema gubavcima, koji su u njegovo vrijeme bili simbol svega onoga čega su se ljudi bojali i izbjegavali. Unatoč tome, biva doveden upravo k njima. U susretu s njima događa se nešto bitno: ono što mu je prije bilo gorko, postaje slatko. To iskustvo ne mijenja samo njegov stav prema drugima, već i njegovo sveukupno gledanje na stvarnost.
Franjino obraćenje nije tek moralno poboljšanje, već radikalni preustroj vlastitog života. On se uči da svijet više ne prosuđuje prema vlastitim nagnućima i odbojnostima, već da ga uvijek promatra kao mjesto na kojem je posvuda prisutan Bog. To otkriće ima dalekosežne posljedice. Ono znači da se u stvorenju ništa ne smije unaprijed odbaciti ili prezreti.
Čovjek kao Božje sustvorenje
Iz tog iskustva Franjo razvija pogled na stvorenje koji je u osnovi relacijski. Svijet nije skup pojedinačnih predmeta, nego mreža odnosa. Sve što postoji u odnosu je s Bogom Stvoriteljem i jedno s drugim kao stvorenjem. Čovjek u toj cjelini zauzima posebno mjesto, ali ne kao vladar koji je iznad svega ostalog. Naprotiv, Franjo doživljava upravo zajedničku stvorenost svega što postoji. Stoga u njegovom mišljenju i djelovanju vidim prije svega shvaćanje sebe samoga kao „Božjeg sustvorenja“.
Ovaj pojam ilustrira Franjin raskid s hijerarhijskim načinom mišljenja u kojem se čovjek postavlja iznad prirode i oblikuje je prema vlastitoj volji. Umjesto toga, rađa se vizija u kojoj je čovjek dio jedne veće cjeline. On je povezan sa životinjama, biljkama i elementima, ne samo biološki već i teološki. Sve potječe iz istoga izvora i usmjereno je prema istome cilju.
Siromaštvo i ovisnost kao životni stav
Ovo uvjerenje poprima konkretan oblik u načinu života za koji se Franjo odlučuje. Distancira se od posjeda i sigurnosti te se odlučuje za život u radikalnom siromaštvu. Zajedno sa svojom braćom putuje svijetom bez novca, bez opskrbe i bez zaštite. Uzdaju se u Božju providnost i u gostoprimstvo drugih. Takav način života nije sam sebi svrha, već sredstvo za oslobađanje od ovisnosti o materijalnim stvarima i potpuna upućenost na Boga.
Franjino siromaštvo ima i ekološku dimenziju, čak i ako on sam ne bi upotrijebio ovaj izraz. Time što ne posjeduje ništa, on priznaje da svijet nije vlasništvo, već dar. Odbija svesti stvorenje na sredstvo za vlastite svrhe. Umjesto toga, uči ga prihvaćati i poštovati.
Pjesma Sunca i pohvala stvorenja
Taj stav dolazi možda najizvrsnije do izražaja u Pjesmi bratu Suncu. U ovoj pjesmi Franjo hvali Boga po svim njegovim stvorenjima. Govori o “bratu Suncu”, “bratu Mjesecu”, “bratu vjetru”, “sestri vodi” i “sestri majci Zemlji”. Ova oslovljavanja /brat, sestra, prev. nap./ izražavaju duboku povezanost. Stvorenje je prikazano kao obitelj u kojoj je sve međusobno povezano.
Upotreba familijarnih veza nije slučajna. Ona pokazuje da odnos između čovjeka i stvorenja nije instrumentalan, već osoban i uzajaman.
Mora se biti svjestan da ta povezanost nije odvojena od Boga. Konačno, u Pjesmi Sunca Bog je onaj koga se slavi. Stvorenja nisu neovisni objekti štovanja, već upućuju na svoj izvor. Ona su znakovi Božje dobrote i sredstva za njegovo štovanje. Stoga je Franjina pohvalna pjesma teocentrična: Bog je u njezinu središtu.
Ekološko obraćenje i njegovo značenje danas
Bez odnosa s Bogom, čovjekov pristup stvorenju prijeti da se svede na neki oblik obožavanja prirode. Za Franju je, međutim, stvorenje upravo stoga dragocjeno jer potječe od Boga. Njegova ljubav prema prirodi ukorijenjena je u njegovoj ljubavi prema Stvoritelju.
U tom i jest razlog što suvremene interpretacije Franje kao „ekologa“ mogu biti problematične. Iako su njegov život i njegove riječi u skladu s današnjim ekološkim senzibilitetom, njegova motivacija je fundamentalno drukčija. On ne teži prvenstveno očuvanju prirode radi nje same, već radi života u skladu s Božjom voljom. Briga za stvorenje je samo posljedica toga.
To, međutim, ne znači da je njegova vizija bez značenja za naše sekularizirano doba. Naprotiv, upravo zbog svoje teološke dubine ona može pružiti vrijedan doprinos aktualnim raspravama o ekologiji i održivosti. Franjo nas poziva da gledamo dalje od tehničkih rješenja i ekonomskih interesa. On zahtijeva promjenu perspektive, ono što se naziva „duhovnim obraćenjem“, odnosno riječima pape Franje, „ekološkim obraćenjem“.
Za Franju obraćenje nije površna promjena ponašanja, već duboka preobrazba srca. Počinje spoznajom da je čovjek dio stvorenja i da mora nanovo preispitati svoje mjesto u njemu. Ono zahtijeva poniznost, odricanje od kontrole i priznanje ovisnosti.
Obraćenje je usko povezano s nasljedovanjem Krista. Za Franju je Krist vrhunski uzor kako uopće treba živjeti. U Kristu vidi savršeni izraz Božje ljubavi i poniznosti. Utjelovljenje, odnosno činjenica da Bog postaje čovjekom, potvrđuje vrijednost stvorenja. Ono (utjelovljenje) pokazuje da materijalni svijet nije manje vrijedan, već ga i sam Bog grli.
Nasljedujući Krista, Franjo uči kako se odnositi prema stvorenju. Uči služiti umjesto vladati, dijeliti umjesto posjedovati i zahvaljivati umjesto zahtijevati. To stajalište čini temelj njegove duhovnosti.
Poseban aspekt njegova pogleda na svijet jest njegov odnos prema patnji i smrti. Te se stvarnosti tematiziraju također u Pjesmi Sunca. Franjo smrt naziva „sestrom“. To svjedoči o dubokom povjerenju u Boga. Čak i ono što se doživljava kao negativno, dio je veće cjeline, koja je u konačnici usmjerena na Boga.
Ovaj sveobuhvatni pristup znači da se stvarnost ne dijeli na dobro i zlo, vrijedno i bezvrijedno, već da sve ima mjesto u Božjem planu. To zahtijeva stav prihvaćanja i povjerenja. U isti mah to ne znači da je Franjo slijep za zlo ili patnju. Naprotiv, njegov je život obilježen suosjećanjem s patnjom drugih. Njegova briga za gubavce i siromašne pokazuje da je njegova duhovnost konkretna i praktična. On ne traži apstraktnu harmoniju, već način kako ostati vjeran svom pozivu u svakodnevnoj životnoj stvarnosti.
U našem vremenu, u kojem je stvorenje izloženo pritisku ljudskih aktivnosti, Franjina vizija može biti važan izvor inspiracije. On nas podsjeća da se odnos između čovjeka i prirode ne može reducirati na tehnološka, politička ili pragmatična pitanja. To je u najdubljem smislu moralni i duhovni odnos.
Njegov primjer pokazuje da istinska promjena počinje unutarnjim obraćenjem. Bez promjene stava, sve poduzete mjere ostaju površne. Ekološko obraćenje zahtijeva novu perspektivu, ponovnu vrednovanje onoga što je uistinu važno.
Ovo novo vrednovanje ima i društvene implikacije. Franjin izbor siromaštva i jednostavnosti nije samo osobna odluka, već i kritika društva koje se oslanja na posjed i moć.
Slika Franje kao „Božjeg sustvorenja“ nudi snažnu alternativu prevladavajućim predodžbama o čovjeku. Ona naglašava bliskost umjesto dominacije, odgovornost umjesto izrabljivanja i poniznost umjesto arogancije. Poziva nas da preispitamo svoje mjesto u svijetu.
Naposljetku, Franjin pogled na stvorenje pogled je hvale. Za njega svijet nije nikakav neutralan prostor, već mjesto u kojem se Bog objavljuje. Svaki element stvorenog svijeta pridonosi jednoj velikoj cjelini koja je usmjerena na Boga. Čovjek je pozvan sudjelovati u toj pjesmi hvale.
Ovaj poziv i danas je relevantan. Traži da zastanemo i promotrimo svijet oko sebe, ne samo da ga koristimo, već i da ga cijenimo. Poziva nas da ponovno učimo gledati – ne pogledom kontrole, već pogledom divljenja.
Tko krene ovim putem, otkrit će da je stvorenje više od hrpe stvari. Ono je zajedništvo, mreža odnosa u kojoj je sve međusobno isprepleteno. A u središtu tog zajedništva je Bog, Stvoritelj, koji sve uzdržava i vodi k punini.
Tako Franjo, stoljećima nakon svoje smrti, ostaje putokaz svima koji traže drukčiji način života. Njegov pogled na stvorenje nije nostalgični ideal, već živi izazov. Poziva nas na obraćenje, promjenu i angažman. I podsjeća nas da smo mi, baš kao i on, Božja sustvorenja, pozvani živjeti u zajedništvu sa svime što postoji.
Zaključak
Polazeći od svog obraćenja, Franjo Asiški razvija pogled na stvorenje u kojem je sve što postoji u odnosu s Bogom i u kojem čovjek nije iznad stvorenja, nego sustvorenje unutar stvorenog svijeta. Njegov način života u siromaštvu, s osjećajem povezanosti (sa stvorenjem) i u pohvali, što posebno dolazi do izražaja u Pjesmi Sunca, pokazuje da ljubav prema stvorenju proistječe iz ljubavi prema Stvoritelju. Ovaj stav i danas je aktualan, jer poziva na ekološko obraćenje: unutarnju preobrazbu u kojoj čovjek uči promatrati svijet kao dar te se prema njemu odnositi s poniznošću i odgovornošću.
[«Der Mensch als Mitgeschöpf: Franz von Assisi», u: Anzeiger für die Seelsorge. Zeitschrift für Pastoral und Gemeindepraxis, 10/2026., str. 5-8.]