Tomislav J. Šagi-Bunić o bosanskim franjevcima

Tomislav J. Šagi-Bunić (1923. – 1986.) bio je franjevac kapucin i jedan od najznačajnijih katoličkih teologa svoga vremena. U knjizi Katolička crkva i hrvatski narod posebno je zanimljivo njegovo promišljanje o bosanskim franjevcima, njihovu povijesnom opstanku i duhovnoj ulozi među običnim ljudima. Šagi-Bunić smatra da ključ njihove posebnosti leži u franjevačkoj vjernosti narodu, a ne državnim vlastima: bosanski franjevci ostajali su uz svoje vjernike i u vremenima velikih političkih promjena, nastojeći sačuvati njihovu vjeru i dostojanstvo. U tom je smislu posebno isticao fra Anđela Zvizdovića kao primjer mudrosti, dijaloga i odgovornosti za vlastiti narod. Šagi-Bunićevo promišljanje o bosanskim franjevcima objavljujemo povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog.

«Ima nešto čudno u tome. Sv. Franjo je u Oporuci svojim sljedbenicima zapovjedio ovako: ‘Gdje god ne budu primljeni, neka bježe (fugiant) u drugu zemlju da čine pokoru s blagoslovom Božjim.’ I što se događa. Svi drugi bježe pred novom vlašću, a franjevci, koji imaju zapovijed da bježe u drugu zemlju kad ih se negdje ne prima, ipak ostaju pod Turcima. Da se nije tu dogodilo neko povijesno protuslovlje? Ne, nego je to baš rezultat franjevačke vjernosti, jer je sve u tome, tko je onaj koji prima ili ne prima. Autentičan se sljedbenik Franje iz Asiza obraća običnim konkretnim ljudima, jednostavnom puku, ne uzda se on mnogo u strukture vlasti, ne očekuje on nešto ključno od državnog poretka. Nije važno prima li te državna vlast: ako se dogodilo da te država ne želi i ne prima, to nije razlog da bježiš pod okrilje države koja će te tetošiti, i da misliš da je tvoj prvi zadatak da pomogneš natrag uspostaviti pogodnu državnu vlast, a u međuvremenu da ostaviš vjernički narod i njegovu sudbinu. Važno je prima li te konkretan čovjek, hoće li te oni obični ljudi, oni koji su normalno podložni vlastima; ako te taj običan narod treba i hoće, kako ćeš onda pobjeći u drugu zemlju.

Dakako, takav stav i takvo shvaćanje svoje duhovne uloge na nekom tlu pretpostavlja da se pravi franjevac uvijek osjeća dijelom podložnog puka, onih koji su u društvu minores (manji), a ne dijelom državnog aparata: pravi franjevac nikad se ne osjeća sastavnim dijelom strukture vladajućih, nego je svjestan da je on na drugoj strani, s onima nad kojima se vlada. Mislim da je ta sastavnica redovničkog modela sv. Franje bila odlučujuća u tome da se povijest Bosne Srebrene odvila onako kao se odvila: franjevac u dnu svoga bića nijednu državnu vlast ne osjeća nečim bitno svojim, on je uvijek u biti na drugoj strani; zato on ne ide ‘za svojom državom’, nego ostaje (ili ide) ‘sa svojim narodom’; njegova prva briga nije kako bi preobratio vlasti, da one duhovno utječu na narod, nego kako bi evanđeoskom duhovnom snagom jačao narod i pomogao mu da se održi u svojoj duhovnoj snazi unatoč suprotnim nastojanjima državne vlasti.

Ipak, i franjevac zna da se ne mogu posve zanemariti državne vlasti, kako god su one za njega u stvari drugotne; on zna da je neki minimum strukturalne zaštite od strane države svakako potreban za svako duhovno opstojanje, a da se u tu svrhu traži neka neophodna mjera lojalnog mirenja s uspostavljenom vlašću. Franjevac Bosne Srebrene i u tom se uvijek razlikovao, rekao bih od svih drugih: on je svojim velikim predstavnicima kroz povijest u svakom kriznom vremenu znao smoći mudre odvažnosti da – po primjeru sv. Franje, kad je prodro do sultana u Egiptu – s lojalnim priznavanjem faktične vlasti dijaloški izbori osnovna prava za življenje i razvitak sebe i svojih vjernika. Najveće je ime u tom pogledu – pravi model crkveno-političke mudrosti bosanskog franjevca – bl. Anđeo Zvizdović…»

Tomislav J. Šagi-Bunić, Katolička crkva i hrvatski narod, KS, Zagreb 1983., 203–204.