Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Franjo u spisima male sestre Magdalene
U svijetu koji se zatvara u nacionalizam, mala sestra „franjevka” postaje nomadkinja koja ruši barijere straha i na nasilje odgovara jednostavnošću djeteta i snagom molitve. Upravo to joj omogućuje da „zapali svijet“ – ne plamenom razaranja, nego plamenom ljubavi. Život m.s. Magdalene je neprestano usmjeren na periferije svijeta: od nomada u alžirskoj pustinji, sve do naroda koji su živjeli iza Željezne zavjese
Osamstota obljetnica smrti „Siromaška iz Asiza“, potaknula je malu sestru Paolu Francescu koja prati proces beatifikacije male sestre Magdalene da u njenim spisima potraži ono što ih povezuje. Time nas podsjeća da „karizma nije arheološko nalazište koji treba sačuvati netaknuto, nego živa stvarnost koja se obogaćuje u susretu s drugim tradicijama“. Donosimo dio navedenog teksta objavljenog u talijanskom časopisu „Jesus Caritas“, 182/2026. Tekst je za Polis prevela m. s. Vesna Zovkić.
Malu sestru Magdalenu (Magdeleine Hutin), Službenicu Božju, obično povezujemo sa Charlesom de Foucauldom koji je bio nadahnuće za osnivanje Isusovih malih sestara. Međutim, ona se poziva i na druge svece u kojima nalazi potporu na svom duhovnom putu. Među njima se osobito ističe lik svetog Franje Asiškog. Naime, franjevačka duhovnost bila je u obitelji Hutin „kao kod kuće“. Magdalenin otac pripadao je Franjevačkom Trećem redu i trudio se da u srca svoje djece usadi vrednote poniznosti, siromaštva i bratstva koje će biti plodno tlo za budući osnutak Isusovih malih sestara. Franjo Asiški u središte svoje evanđeoske poruke stavlja bratstvo, poniznost i siromaštvo: vrednote koje su isto tako okosnica duhovnosti Charlesa de Foucaulda, a koje i Magdalena izričito naglašava.
U tekstu naslovljenom “Isus, njihov jedini uzor”, iz 1941. godine, predstavljajući duhovnost nove kongregacije, Magdalena svoju želju za nasljedovanjem Isusa opisuje izrazima koji su duboko ukorijenjeni u franjevačkoj duhovnosti. Govori o jednostavnoj radosti, o duhovnom djetinjstvu i o savršenoj radosti posljednjeg mjesta. U tome je podržava i mons. Mercier, biskup Sahare: Jako mi je drago što za svoje kćeri želite jednostavnost svetog Franje Asiškoga! Jeste li ikada pokušali usporediti svetoga Franju Asiškog i oca de Foucaulda? Dodirne točke su brojne. Osobito gorljiva ljubav prema Euharistiji.[1] Treba spomenuti i naizmjenične periode uronjenosti u “svijet” kao i periode tišine i veće bliskosti s Gospodinom, bilo to u nekom samotištu u Umbriji ili u alžirskoj pustinji.
Prisjetimo se da je Bratstvo Isusovih malih sestara osnovano na samom početku Drugog svjetskog rata. Bila su to teška vremena za sve ljude u Francuskoj i diljem svijeta. Dolaskom prvih djevojaka koje žele dijeliti isti životni ideal, m.s. Magdalena trebala je osigurati sredstva za uzdržavanje svoje novonastale zajednice. U Tubetu[2] se živi u velikom siromaštvu i oskudici i u tom kontekstu Magdalena organizira predavanja širom Francuske, odlazi na iscrpljujuća putovanja kako bi ljudima približila život Charlesa de Foucaulda, kao i ono što je sama započela u maloj oazi Touggourt na jugu Alžira, prikupljajući tako potrebna sredstva za život svojih „kćeri“ u Tubetu.
U tom periodu, obilježenom neprestanim i napornim putovanjima, sveti Franjo postaje njezin najdraži suputnik i zaštitnik njezinih „turneja“. U njemu je pronalazila snagu za radosno i vedro suočavanje s teškoćama, kao i apostolski žar. Evo što je zapisala 4. listopada 1942. godine: Željela bih zapaliti čitav svijet, poput svetog Franje Asiškog, s kojim sam proživjela cijeli današnji dan. Ne žalim se, naprotiv. U svakoj neprilici pomislim na savršenu radost svetoga Franje Asiškoga i Isusovog brata Karla, nadajući se da ćete i vi s vremena na vrijeme iskusiti ovakve nedaće. To je tako korisno. (…) Završavam ovo pismo u znaku svetoga Franje Asiškoga. Drage moje male sestre, budite sigurne da nećete skrenuti s našeg puta ako budete slijedile Franju u njegovoj gorljivoj ljubavi prema Bogu, koja se iz njegova srca prelijevala na njegove usne, bez straha od protivština. Za zaštitnika ovog niza mojih predavanja, izabrala sam upravo Svetog Franju s njegovim siromaštvom, njegovom djetinjom jednostavnošću… ta jednostavnost, ta malenost svakako mora biti vaš pečat. Bez toga ne možete biti „od Charlesa de Foucaulda“.
Proživljene teškoće postaju „savršena radost“, svakodnevna stvarnost koja oblikuje duhovnost mladih sestara u formaciji: Sve je dobro prošlo otkako sam otišla. Bilo je trenutaka savršene radosti: stiješnjena u vlaku… bez bonova za kruh… Prekrasno je na mojim putovanjima. U svijetu koji traži sigurnost, Magdalena smatra da su neugodnosti „prekrasne“. Ne imati bonove za kruh nije neprilika, nego prilika da više nalikuje Kristu i da iskusi onu unutarnju slobodu koju može posjedovati samo onaj tko nema što izgubiti.
Dana 19. studenoga 1943. godine iz razorenog i ledenog Pariza piše svojim sestrama: U podne sam, poput siromaha, sjela na klupu u parku i pojela komadić kruha i sira. Bila sam sama. Na toj ledenoj hladnoći, tko bi jeo vani na klupi? Nisam se imala gdje skloniti; bila je to savršena radost! Kako je lijepo biti gladna na ulici. Kakva radost… I ne pada mi na pamet da vam takvu radost uskraćujem… Ovo što govorim zvuči asketski… ali zar ne bismo svi trebali imati i nešto malo asketskog?… Pozivanje na Franju ne može biti izričitije!
Evo još jedne poveznice između Magdalene i franjevaštva koju nalazimo u njenom Dnevniku iz 1942. godine: Nakon vrlo napornog putovanja stižem u Montpellier. Tražim propovjednika za duhovne vježbe 8. rujna. Moram danas pronaći jednog učenika Svetog Franje kako bi ovaj svetac ušao u Bratstvo. (…) Tražim nekoga tko govori bez uvijanja, jer uvijanja se grozim, nekoga tko će srca mojih malih sestara ispuniti ljubavlju, govoreći im o poniznosti, siromaštvu, jednostavnosti… o malom Isusu i savršenoj radosti! (…) Drage male sestre, nemojte se čuditi što vam sada, nakon svetog Ignacija i svetog Dominika, donosim i svetog Franju. Upravo iz ovog prožimanja proizaći će Isusov brat Karlo u svoj svojoj cjelovitosti.
Magdalena zna da je za formaciju „malih sestara“ kakve je želio Charles de Foucauld, doprinos drugih karizmi istinsko obogaćenje. Naime, budući da se sama nije mogla brinuti za formaciju novakinja, na početku ih je povjerila jednoj redovnici isusovačke duhovnosti, a potom jednoj drugoj sestri, učenici svetoga Dominika. Svjesna je da svaka od njih donosi svoju posebnu notu i upravo zato 1943. godine piše svojim novakinjama: Nakon svetoga Ignacija, nakon svetoga Dominika, čini mi se da je na redu sveti Franjo Asiški koji bi novonastalom Bratstvu trebao donijeti nešto od svoje jednostavnosti i radosti u siromaštvu. Stoga prilikom slijedeće ‘turneje’ moram potražiti jednu franjevku.
Vraćajući se na sliku m.s. Magdalene koja usred hladnoće na klupi jede komadić kruha i sira, mogli bismo u njoj vidjeti sliku današnje Crkve, oblik svetosti kojoj nisu potrebne katedrale da bi se očitovala, ona svoju ‘školu’ pronalazi u nesigurnosti puta. To je poziv da iznova otkrijemo ljepotu jednostavnosti, snagu malenosti i žurnu potrebu za bratstvom koje ne postavlja uvjete. U svijetu u kojem ljudi i danas trpe zbog ratova, samoće, siromaštva i nespremnosti da se otvorena srca prihvate različitosti, poruka m.s. Magdalene budi odjek Franjina glasa i odzvanja kao poziv na nadu. Može se biti ‘malen’, a ipak zapaliti svijet
Magdalena nam pokazuje da karizma Charlesa de Foucaulda nije nešto zatvoreno u sebe, nego mozaik kojem je potrebna Franjina poniznost i radost, Ignacijeva disciplina i Dominikova revnost. Franjo treba dati osobiti „pečat“ jednostavnosti i malenosti. Bez savršene radosti Asiškoga Siromaška, pustinja brata Karla mogla bi postati odveć suha i kruta.
Unatoč ratu, gladi i žeđi, m.s. Magdalena doživljava put kao nešto „prekrasno“. Taj izraz, toliko drugačiji od tradicionalnog jezika askeze, odražava ljepotu života koji ništa ne posjeduje i upravo zato posjeduje sve. Zajedno sa Charlesom de Foucauldom, Franjo je uči da se ne boji protivština, da govori iz srca, da bude „dijete“ pred Bogom i „sestra“ pred svakim čovjekom kojega susretne.
Postavljanjem jaslica u mjestu Greccio, sveti Franjo je želio „tjelesnim očima gledati“ nedaće u kojima se našlo Betlehemsko Dijete: oskudicu, hladnoću, slamu. Na isti način Magdalena u središte svoje duhovnosti stavlja „Djetešce Isusa“, ne kao nekakvu apstraktnu pobožnost, već kao uzor potpunog predanja. Ova mistika krhkosti objašnjava zašto Magdalena, upravo u teškim trenucima, toliko naglašava „savršenu radost“. Ako je Bog u jaslama postao malen i siromašan, onda jesti na klupi usred zime nije nikakva „nesreća“, nego povlaštena prilika za sjedinjenje s Kristom: Moje male sestre, evo savršene radosti: hladnoća, umor, nedaće. Jedna od vas sada ih dijeli sa mnom. Uskoro će doći red na sve vas.
„Malenost“ je u samom srcu franjevaštva: Franjo je želio da se njegova braća zovu „manja braća“, da budu podložna svima, pri dnu društvene ljestvice, a m.s. Magdalena od Charlesa de Foucaulda baštini želju za „posljednjim mjestom“.
Godine 1943., čekajući početak svojeg izlaganja, piše sestrama: Zajedno ćemo prebroditi ova teška, herojska vremena, ovo vrijeme „savršene radosti“, jer blagajna je potpuno prazna i sve je teže priskrbiti kruh. Jučer sam mislila da više ne mogu, bila sam na rubu snaga, a onda se sjetih vas i rekoh sebi: idemo dalje!
Bio je to povratak na staru tradiciju kada su braća odlazila prositi. Istovremeno su male sestre radile fizičke poslove kao znak solidarnosti s onima koji teško zarađuju svoj kruh i u želji da nasljeduju Isusa iz Nazareta, kako je naglašavao brat Karlo. I Franjo Asiški radio je svojim rukama i od svoje je braće tražio da čine isto, pribjegavajući prosjačenju samo onda kada njihova zarada nije bila dostatna. Magdalena naglašava upravo taj vid franjevačkog života: male sestre trebaju biti radnice, prodavačice na tržnicama, živjeti s nomadima, u luna-parku… Ne živjeti duhovnost „izvan“ društva, nego među ljudima, poput kvasca u tijestu. „Savršena radost“ o kojoj piše sestrama, prirodna je posljedica toga što nemaju povlastica koje bi trebalo braniti. Kada čovjek nema „društveni položaj“ ni „bon za kruh“, može živjeti istinsko bratstvo sa svakim koga susretne na ulici. „Savršena radost“ ne nalazi se u uspjehu niti u izvanrednim stvarima, nego u tome da se strpljivo i s ljubavlju nosimo s patnjom i teškoćama, u sjedinjenju s Kristom. Zato je tražila jednog „Franjinog učenika“ koji zna “bez uvijanja” prenositi Evanđelje življeno sine glossa, bez tumačenja koja razvodnjavaju njegovu radikalnost, upravo onako kako je Franjo poticao svoju braću da ga žive.
Kada m.s. Magdalena piše da je „prekrasno“ ne imati bon za kruh ili se tiskati u ledenom vlaku, ona ne dopušta da joj bude ukradena ni radost, ni nada. Franjo Asiški spjevao je Pjesmu stvorenja u velikim bolovima, gotovo slijep, dok Magdalena uči svoje sestre da pjevaju slavu Božju usred ruševina ratom razorene Europe. Ova radost nije nekakav prolazni osjećaj, nego bogoslovna krepost: sigurnost da zlo nema posljednju riječ.
Još jedna izrazita sličnost očituje se u odnosu prema „drugome“, strancu, prema pripadniku druge vjere. Sveti Franjo, usred križarskih ratova, odlazi u susret sultanu Maliku al Kamilu, ne sa namjerom da ga silom preobrati, nego da s njime razgovara kao sa bratom. I Charles de Foucauld odlazi u Saharu, u želji da bude „sveopći brat“, brat svakom muslimanu. I m.s. Magdalena svoje prvo iskustvo života u Alžiru stječe upravo među muslimanima, što će je potaknuti da kaže: Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između osoba koje nisu ni iste vjere, ni iste rase, ni iz iste sredine[3]…“
U svijetu koji se zatvara u nacionalizam, mala sestra „franjevka” postaje nomadkinja koja ruši barijere straha i na nasilje odgovara jednostavnošću djeteta i snagom molitve. Upravo to joj omogućuje da „zapali svijet“ – ne plamenom razaranja, nego plamenom ljubavi. Život m.s. Magdalene je neprestano usmjeren na periferije svijeta: od nomada u alžirskoj pustinji, sve do naroda koji su živjeli iza Željezne zavjese, ne zaboravljajući ni male, izolirane zajednice autohtonih naroda na svih pet kontinenata. Za nju, kao i za Franju, bratstvo nema granica jer svi smo od istog Oca: Ovo je bit našeg zvanja: primiti u svoje srce, kao da nam je jedini prijatelj, sve one koji su nam blizu i one koje Gospodin stavlja na naš put. To je poruka Bratstva i željela bih da je nosimo diljem svijeta, svim narodima, bili oni kršćani, muslimani, Židovi, budisti, marksisti, animisti ili ateisti.
U tom je smislu sveti Franjo „zaštitnik“ njezinih putovanja, ne samo zato što je čuva na putu, nego i zato što je uči kako susresti drugoga: pristupiti mu bez obrambenog stava i bez ikakvog osjećaja kulturne ili vjerske superiornosti. Njena radost dok u mračnim ulicama Pariza „pita za put nekog gospodina sa svjetiljkom“ može biti svojevrsna prispodoba Crkve koja prihvaća pomoć, koja nema sve odgovore u džepu, nego korača zajedno s drugima, dijeleći istu sudbinu.
Na kraju ovog prikaza postaje jasno da m.s. Magdalena nije jednostavno „kopirala“ svetoga Franju, nego je iznova oživjela njegov duh spajajući ga s porukom Charlesa de Foucaulda. Ako je de Foucauld stijena na kojoj počiva duhovnost Bratstva, Sveti Franjo je dašak vjetra koji joj daje polet i radost.
Sama m.s. Magdalena jasno kaže: Bratstvo je nastalo „prožimanjem“. Ako doista želimo biti „od Charlesa de Foucaulda“, trebamo posegnuti i za Franjinim primjerom. Ova je intuicija zapanjujuće suvremena. Ona nam govori da karizma nije arheološko nalazište koji treba sačuvati netaknuto, nego živa stvarnost koja se obogaćuje u susretu s drugim tradicijama.
Vraćajući se na sliku m.s. Magdalene koja usred hladnoće na klupi jede komadić kruha i sira, mogli bismo u njoj vidjeti sliku današnje Crkve, oblik svetosti kojoj nisu potrebne katedrale da bi se očitovala, ona svoju „školu“ pronalazi u nesigurnosti puta. To je poziv da iznova otkrijemo ljepotu jednostavnosti, snagu malenosti i žurnu potrebu za bratstvom koje ne postavlja uvjete. U svijetu u kojem ljudi i danas trpe zbog ratova, samoće, siromaštva i nespremnosti da se otvorena srca prihvate različitosti, poruka m.s. Magdalene budi odjek Franjina glasa i odzvanja kao poziv na nadu. Može se biti „malen“, a ipak zapaliti svijet.
Kroz korake m.s. Magdalene zajedno koračaju sveti Franjo i brat Karlo. A njihovim putem može ići i svatko od nas.
[1] Ovaj kao i ostali citati preuzeti su iz Dnevnika m.s. Magdalene 1942., 1943. i 1944. godine.
[2] Tubet – prva kuća malih sestara u Europi, blizu grada Aix en Provence.
[3] Dnevnik, 1951. godina.