Zvjezdano nebo nada mnom, plavi planet poda mnom

Prije 50 godina, 7. prosinca 1972., nastala je, tijekom posljednjeg leta Apolla na Mjesec, legendarna fotografija našeg rodnog planeta – Blue Marble – plavi kliker. NASA je objavila fotografiju za Božić. Dijalog dvojice astronauta zabilježen je u NASA-inim protokolima: „Ovo je zemlja. Joj, kakva ljepota. Kakva ljepota, pogledaj ovo.“ – „Dodaj mi Hasselblad kameru.“

Na ovom letu je čovjek posljednji put vidio Zemlju kao cjelinu vlastitim očima. Međunarodna svemirska stanica ISS nije dovoljno daleko udaljena. Kasnije satelitske fotografije Zemlje sastavljene su iz parcijalnih fotografija. Prije samo nekoliko dana je svemirska kapsula Orion [više od 400.000 kilometara je udaljena od zemlje, op. prev.], na svojoj misiji Artemis, prvi puta emitirala kompletan pogled na Zmlju.

Promjena perspektive. Prije više od 200 godina Immanuel Kant je završio svoju Kritiku praktičnog uma poznatom primjedbom noćnom nebu. „Zvjezdano nebo nada mnom“ ispunjava moju dušu, poput moralnog zakona u meni, „uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem“. Teško da je Kant mogao i sanjati da će se jednoga dana ljudska bića u samoizgrađenim mašinama vinuti u zvjezdano nebo, okrenuti pogled prema Zemlji i da će ih tada obuzeti posebni osjećaji. Pedeseta godišnjica legendarne fotografije plavoga planeta dobra je prilika da se ova dva iskustva usporede: pogled u zvjezdano nebo i pogled iz svemira na rodni planet.

POGLED NA PLAVI PLANET

Prizor Zemlje iz svemira mnogi su astronauti, koji su o tome izvještavali s upadljivo sličnim riječima opisali: Kako je lijepa Zemlja! Žarke boje! Plavi mramorni kliker! Kako usamljeno izgleda Zemlja usred crne praznine! Kako je ranjiva – može se vidjeti tanak plavi zaštitni omotač koji ugošćuje cijelu biosferu. U usporedbi s tim, Mjesec djeluje sve pustijim i neprijateljskijim prema životu, što mu se bliže dolazi. Kako mirno  ona izgleda iz daljine: Ne vide se nikakve ljudske granice – nikakve nacije, nikakve ideološke ili religijske granice. Ne zapaža se na Zemlji zemaljska svađa.

Prizor neizmjernog zvjezdanog neba poučava nas nešto o nama samima: o našoj sposobnosti da možemo misliti o beskonačnom: ‘Uzvišeno je i to što samo moći misliti također dokazuje moć uma, koji nadilazi svaku mjeru osjetila’

Postoji jedan vlastiti izraz za iskustvo astronauta koji po prvi puta vide Zemlju iz svemira. Zove ga se po filozofu prostora Franku Whiteu Overview-efekt [efekt pogleda cjeline]. Gledajući izvana, čini se da se pouzdano javlja posebna mješavina osjećaja – osjećaj zavičajnosti, strahopoštovanja i dirnutosti ljepotom i ranjivošću našeg rodnog planeta.

POGLED NA ZVJEZDANO NEBO

Vratimo se pogledu na zvjezdano nebo. Prema Kantu, ovaj prizor izaziva osjećaj uzvišenog. Kant naziva „uzvišenim, u „matematičkom“ smislu, „ono što je veliko izvan svih usporedbi“. Samo ljudi mogu doživjeti ovo iskustvo, no, za to se mora združiti nekoliko stvari:

Kao prvo, pri pogledu na noćno nebo mora se imati predodžbu o tome što se tamo uopće može vidjeti. Kant ne vidi tamo nikakvu homogenu crnu površinu s bezbroj malih svijetlih točaka, nego „široki svod, koji sve obuhvaća“. Radi li se o svodu, ne može se strogo govoreći vidjeti, za to je potrebno malo kozmološkog znanja. Kant je također pretpostavio da je „nama poznati planetarni sustav“ samo dio Mliječne staze, iza koje treba očekivati ​​„neizmjerno mnoštvo takvih sustava Mliječnih staza pod imenom zvjezdane maglice.

Osjećaj uzvišenog proizlazi, prema Kantu, iz činjenice da mi u „procjeni takve neizmjerne cjeline […] kako napredujemo, uvijek dolazimo do većih jedinica“ – time, da svaka veličina u prirodi u usporedbi s neizmjerno većim, ponovno se čini malom. Ali mi ne bismo mogli ni zapaziti ni znati koliki je svemir, i ima li on u prostoru i vremenu početak ili kraj. Prizor neizmjernog zvjezdanog neba poučava nas nešto o nama samima: o našoj sposobnosti da možemo misliti o beskonačnom: „Uzvišeno je i to što samo moći misliti također dokazuje moć uma, koji nadilazi svaku mjeru osjetila.“

POŠTIVANJE VLASTITE ODREĐENOSTI

Gledajući na zvjezdano nebo, istovremeno doživljavamo veličinu naše sposobnosti i malenost našeg postojanja na Zemlji. Prizor nam posvješćuje koliko smo maleni i beznačajni u kozmičkim razmjerima: „Prizor bezbrojnih svjetova poništava istovremeno moju važnost, kao životinjskog stvorenja, koje mora materiju, iz koje je sazdano, ponovno vratiti planetu (pukoj točki u svemiru), nakon što je nakratko (ne zna se kako) bilo proviđeno životnom snagom.“

Ne samo da smo beznačajni, nego moramo povrh svega uskoro opet umrijeti. Iskustvo naše beznačajnosti u kozmičkim razmjerima ne proizlazi samo iz usporedbe veličina, nego dodatno i iz usporedbe živih bića i nežive materije. Živa bića su kozmička iznimna pojava. Kao i druge životinje, sazdani smo od materije, koja je samo u malom djeliću vremena oblikovana u nešto živo.

Neke od tih životinja su pak misleće životinje, a time i bića koja mogu shvatiti svoju malenost naspram neizmjerno velikog i filozofirati o izgubljenosti živih bića u pustom i praznom svemiru. Kant to ne bi tako rekao, jer on svoj pogled kopernikanski vraća na promatrača, i tu prije svega otkriva moralnu određenost ljudskog roda: „Dakle, smisao za uzvišeno u prirodi je poštovanje vlastite određenosti.“ Osjećaj malenosti pred velikim pretače se u veliki osjećaj o nama samima.

LEKCIJE DRUKČIJEG STAVA

Kant nikada nije napustio zemlju, a Königsberg samo rijetko. Vratimo se, oboružani njegovim mislima, još jednom pogledu astronautā na rodni planet. Kako se odnose te dvije perspektive jedna prema drugoj, što imaju zajedničko, što se može naučiti od suprotnog stava. Prije svega, u opisima astronautā je pomiješano ono što je kod Kanta analitički razdvojeno: ono što se može vidjeti, što je potrebno za to znati i što se pritom osjeća i misli.

Ne samo da je svaki pojedini život kratak, također je i Zemlja bila mnogo milijuna godina beživotna masa od vrućeg kamena, prije nego što je postala nastanjiva. Ako u dogledno vrijeme ponovno postane pretopla za ljudsku civilizaciju, to će ipak biti ljudsko djelo

Počnimo s dojmom krhkosti i ugroženosti. Plavi kliker nije krhak u tom smislu, u kojem je staklena kugla. Također nisu lomljive kamene mase Zemlje, već biosfera koja ih obavija. Ono što je toliko ugroženo u biosferi, ne može se vidjeti, nego se to mora znati. Isto tako, da samo tanka plava atmosfera pruža uvjete za život, ne vidi se na prvi pogled. Mora se ipak imati znanje o zastrašujućem neprijateljstvu svemira prema životu. Velika praznina, od koje se plavi kliker razlikuje, sastoji se od smrtonosnog vakuuma: od ledenog prostora bez kisika i vode, ali zato s teškim kozmičkim zračenjem.

SVIJEST O OVISNOSTI

Pogled iz jednog svemirskog broda, koji je prenatrpan osjetljivom tehnikom, natrag na svemirski brod Zemlju, podsjeća također na to, tko ovdje o kome ovisi. Tamo gore se razumije, kaže ESA astronaut Alexander Gerst, „da mi ljudi nismo važni za Zemlju. Situacija je drukčija: mi ljudi ne možemo preživjeti bez ovog ekosustava.“ Biosferu doživljavamo kao „ranjivu“ ili „ugroženu“, kao da je ona utočište za živa bića koja su ovisna o određenim uvjetima. Teška prijetnja planetu je naša vlastita. Mi trebamo Zemlju, ona nas ne treba.

Svijesti o ovisnosti o povoljnim uvjetima pripada također i znanje o malom vremenskom prozoru koji nestaje u svemirskom okviru: Ne samo da je svaki pojedini život kratak, također je i Zemlja bila mnogo milijuna godina beživotna masa od vrućeg kamena, prije nego što je postala nastanjiva. Ako u dogledno vrijeme ponovno postane pretopla za ljudsku civilizaciju, to će ipak biti ljudsko djelo.

Kao refugij se doima rodni planet, međutim, samo ako se zna da u blizini nema planeta koji bi za nas bili nastanjivi. Postoje li, empirijsko je pitanje, a u međuvremenu pitanje procjene maksimalne vjerojatnosti. Ako ih i ima, jako su daleko. Ove udaljenosti ni fantazije kalifornijskih internet milijardera ne mogu nimalo promijeniti. Moguća brzina putovanja ograničena je brzinom svjetlosti, čak i za neograničene tehnološke optimiste vrijede zakoni prirode.

ZAVIČAJNI PLANET

Možda se dojmovi koje su astronauti opisali najbolje mogu povezati s pojmom zavičajnog planeta. Ovako to vidi astronautica Nicole Stott, koja je vidjela Zemlju sa svemirske postaje ISS: “Postalo mi je jasno da je srce Overview-efekta slika `doma`.“ Ovo iskustvo se može doživjeti odozdo i odozgo – pogledom na  zvjezdano nebo i pomiješanim pogledom natrag na plavi planet.

Čini se da je ovdje na djelu dijalektika koja ostaje nedovoljno osvijetljena u Kantovim mislima o uzvišenom: Istina je da smo u mnogim aspektima samo zrnca prašine u svemiru  – bića, koja svoju materiju „planetu (jednoj točki u svemiru) ponovno [moraju] vratiti koja jedino mogu živjeti samo na ovom malom planetu. Možda smo sami u nemjerljivo velikom, prema životu neprijateljskom svemiru, ali upravo ta činjenica još više zbližava nas stanovnike Zemlje: ljude međusobno, misleća bića sa svime što gmiže i puže, i sva živa bića s tankom biosferom, od kojih postoji samo jedna.

Svemir nije čak ni slijep, ni gluh, ni ravnodušan prema nama, jer je čak i ovaj prikaz projekcija ljudskih stavova. Isto vrijedi i za govor da smo kozmički „nevažni“. Upravo je sama kategorija važnosti iznimka u svemiru. Ona nema veze s bićima, koja mogu nešto ili sebe smatrati važnim ili nevažnim, potpuno je beznačajno

Dosta ove romantike. U jednom su misleća stvorenja među životinjama opet sama: u spoznaji, bila ona uzvišena ili ne, o potpunoj ravnodušnosti svemira prema živim bićima. Na primjer, ništa i nitko neće držati ruku nad njima, ako im zaprijeti veliki udar nekog asteroida koji je već jednom odredio sudbinu dinosaura. Možda misleće životinje ostvaruju zaštitu vlastitom snagom; to je nešto drugo.

LJUDI KAO „KOZMIČKI IZOPĆENICI“?

Svemir je ravnodušan ne samo prema našem blagostanju, već i prema razmišljanju o njemu. Nobelovac Jacques Monod opisao je čovjeka kao „kozmičkog izopćenika“, „koji je u ravnodušnom beskraju svemira sam, iz kojeg je slučajno izašao“ i ima svoje mjesto „na rubu svemira, koji je gluh za njegovu muziku i ravnodušan prema njegovim nadama, patnjama ili zločinima“. To je previše sentimentalno rečeno, stvar je ozbiljnija. Svemir nije čak ni slijep, ni gluh, ni ravnodušan prema nama, jer je čak i ovaj prikaz projekcija ljudskih stavova. Isto vrijedi i za govor da smo kozmički „nevažni“. Upravo je sama kategorija važnosti iznimka u svemiru. Ona nema veze s bićima, koja mogu nešto ili sebe smatrati važnim ili nevažnim, potpuno je beznačajno.

Stoga bi bilo ludo započinjati jadikovanje u stilu Joba. Job ima nekoga drugoga nasuprot sebe, dok u „jadikovci“ o „ravnodušnosti“ svemira taj drugi nedostaje. Misleće životinje, barem one religiozno nemuzikalne među njima, moraju sve riješiti sa sobom. Većina ljudi nije nikada iskusila Overview-efekt. Ipak, za uvid da je izvan našeg zavičajnog planeta više nego opasno za život, nije potreban pogled iz svemira. Samo Zemlja, sa svojom tankom atmosferom, omogućava život na temelju ugljika; to znanje su donijeli astronauti o Zemlji. Pogled odozgo čini ovo znanje još upečatljivijim.

Samo bića poput nas mogu to znati. Toliko antropocentrizma je potrebno jer, na kraju krajeva, želimo se držati istine. Ljudska vrsta je još i u drugim stvarima jedinstvena: u uništavanju. U  sposobnostima predviđanja. I u sposobnosti da djeluju na osnovu uvida.

---

Autor: Geert Keil, profesor filozofske antropologije na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu i predsjednik Društva za analitičku filozofiju. Izvor: philomage.de. Prijevod: Predrag Mijić

---