Identitet i vjerska pripadnost

U svom nedavno objavljenom djelu Identitet: suvremena politika identiteta i borba za priznanje, poznati politički mislilac i autor sintagme o „kraju povijesti“ koja je toliko utjecala na naše političke vođe 1990-ih, Francis Fukuyama napisao je da je „potreba za priznavanjem identiteta glavni koncept koji ujedinjuje dobar dio onoga što se danas dešava na globalnom političkom planu.” Pritom Fukuyama, kao politički mislilac, govori o političkoj borbi za priznanje i raznim pokretima, ponajprije populističkim, koji su pitanje identiteta stavili u prvi plan političkoga djelovanja. Zanimljiva je činjenica da među brojnim poglavljima koje ta knjiga sadrži, ono o nacionalizmu i religiji je među najdužim.

Identitet, slobodno bismo mogli parafrazirati onu staru sintagmu iz Komunističkog manifesta, danas predstavlja onaj „bauk koji kruži Europom“.

O uzrocima takvih „kriza identiteta“ koje danas doživljavamo i vidimo diljem Europe, ali i našega područja, krize koja uvelike nalikuje na pubertetsku „borbu za priznanjem“ i želje za odvajanjem i razlikovanjem od drugih, napisano je mnogo radova, među kojima i spomenuti Fukuyamin.

Pitanja identiteta, s jedne strane, nisu nimalo nova – mogli bismo reći da od početka nama poznate civilizacije postoje različiti oblici borbe za vlastiti identitet, kao i jasno definiranje što taj naš identitet jest. No, s druge strane, ona zaista jesu nova jer se tek posljednjih nekoliko desetljeća na globalnom, ali i na našem lokalnom planu vode bitke oko „nas“ i „njih“, naših vrijednosti i njihovih vrijednosti, pri čemu se i religija koristi kao taj razlikovni element. Također, te bitke uvelike određuju kontekst i politike u kojima živimo.

Kada govorimo o potrebama za priznanjem identiteta na našim područjima, nezaobilazan je govor o religiji kao o jednom od alata iscrtavanja granica oko vlastitog identiteta. Već je poprilično „prežvakana“ teza da su ratovi koji su se vodili tijekom 1990-ih, ako ne vjerski ratovi, onda barem ratovi u kojima je religijski imaginarij, religijska pripadnost i „vjera u Boga“ pridonijela i motivaciji, ali počesto i uzrocima ulazaka u sukobe ili njihova opravdanja. No teologija koja se nalazi u pozadini borbama za identitete svakako nije „prežvakana“, a kamoli obrađena.

Narod se u populističkim narativima ne definira kao skup pojedinaca koji pripadaju određenom teritoriju ili pak skup građana. Umjesto toga narodu se ponajprije prilazi s prethodno definiranim moralnim kategorijama: narod je skup pojedinaca koji su nositelji određenih vrijednosti, kulturnih, etničkih, nacionalnih, religijskih, tradicijskih

Suvremeni nas autori, vjerske vođe, analitičari snažnih populističkih pokreta koji se šire Europom uvjeravaju da je populizam, pokret koji se poziva na „narod“ kojega se striktno definira u moralnim kategorijama, naprosto kidnapirao religijski jezik kako bi dobio još jednog saveznika u svojim politikama razdvajanja. Logika argumenta glasi: populistima je potreban materijal, argumenti, s kojim bi opisali „narod“ u čije ime njegovi samozvani vođe govore. Ti vođe zastupaju interes naroda nasuprot otuđenim elitama koji svoje politike ne grade na volji naroda i njegovim vrijednostima već umjesto toga proklamiraju globalizam i multikulturalizam koji dovode do brisanja partikularnih identiteta naroda, ali i pojedinaca. Kako bi to učinili, moraju taj narod nekako definirati. Narod se u populističkim narativima ne definira kao skup pojedinaca koji pripadaju određenom teritoriju ili pak skup građana. Umjesto toga narodu se ponajprije prilazi s prethodno definiranim moralnim kategorijama: narod je skup pojedinaca koji su nositelji određenih vrijednosti, kulturnih, etničkih, nacionalnih, religijskih, tradicijskih itd. Drugim riječima, u narod se upisuju njegove, mogli bismo profanizirati rječnik poznatog protestantskog teologa Paula Tillicha, „ultimate concerns“ – ono što se čovjeka najviše tiče, ono prema čemu i na osnovu čega definira svoj identitet i krajnju zaokupljenost, kako ide i jedan od prijevoda tog teško prevodivoga Tillichovog pokušaja opisivanja što Bog predstavlja čovjeku.

Religija i njezini simboli i vrednote svakako spadaju u stvarnosti koje zahtijevaju ili pak predstavljaju najveći, najsnažniji generator čovjekova identiteta. I to naizgled vrlo jednostavnom logikom – religija zahtijeva puno višu razinu utemeljenja identiteta od primjerice kulturnog, jezičnog ili pak nacionalnog identiteta. To je svakako jedan od razloga zbog kojih se populisti tako rado pozivaju na religiju jer ona širi miris transcendentnoga, najvišega i onoga u čemu i pojedinci i narod mogu pronaći svoj najsnažniji identitet. Nije stoga slučajno da današnji populisti, i u zemlji i inozemstvu, govore o obrani „kršćanskih vrijednosti“ nasuprot primjerice migranata. Ili se opiru politikama koje žele stvoriti društva u kojima se dostojanstva i prava čovjeka ne temelje na njegovoj nacionalnoj ili kulturnoj pripadnosti, nego na njegovim neotuđivim pravima i to ne kao pripadnika nekog naroda nego kao naprosto pripadnika ljudskog roda. Ili se pak govori o napadu „na naš identitet“ kada se dovode u pitanje ili pak napadaju ili čak uništavaju religijski simboli koje ta “moralna većina” koristi za opravdanje diskriminatornih politika, poput primjerice u Poljskoj ili počesto i u Hrvatskoj.

Kada govorimo o religiji, u ovom slučaju onoj kršćanskoj, tako govore branitelji religije od populista koji kidnapiraju religiju za svoje interese, naglašava se njezin univerzalni karakter. Ne može se religija, reći će se, koja se obraća svim pojedincima i koja poziva sve pojedince sa svim njihovim osobitostima, koristiti kao alat razdvajanja

No, je li u tim borbama za određivanje identiteta i u korištenju religijskih imaginarija sve snažnijih populističkih pokreta religija posve nevina? Je li ona poput djevojke koju muškarac osvaja, zloupotrebljuje i oskvrnjuje njezinu nevinost? Ili je religija možda aktivni sudionik tih suvremenih borbi za identitete, borbi koje u prvom planu žele istaknuti ono „mi“ koje se definira nasuprot i u temeljnoj razlici spram „njih“? Kada govorimo o religiji, u ovom slučaju onoj kršćanskoj, tako govore branitelji religije od populista koji kidnapiraju religiju za svoje interese, naglašava se njezin univerzalni karakter. Ne može se religija, reći će se, koja se obraća svim pojedincima i koja poziva sve pojedince sa svim njihovim osobitostima, koristiti kao alat razdvajanja. Religija ujedinjuje i nadilazi podjele, napose one koje su vremenite, poput nacije, kulture, jezika, tvorevina koje su podložne promjenama, nestajanjima, novim nastajanjima te su relativne u odnosu na univerzalnost i „krajnju zaokupljenost“ religije.

Kako smo već rekli, borbe za identitet stare su koliko je star i ljudski rod, no suvremene borbe za identitet koje su utemeljene u vlastitoj kulturi i nacionalnoj pripadnosti relativno su nove. Na našim područjima, one su nove koliko je novo i oživljavanje nacionalnih i religijskih identiteta s kraja 1970-ih godina nadalje. U to vrijeme, naša su područja doživjela nacionalna, ali i religijska buđenja koja su se međusobno prožimala. Borba za nacionalno priznanje u desetljeću prije raspada Jugoslavije, bila je prožeta religijskim imaginarijima „vjernosti Hrvata Svetoj stolici“, dakle Zapadu, ili pak stavom koji je Darko Hudelist iznio u svojoj obimnoj monografiji o ulozi Crkve u Hrvata u borbi za nacionalno samoodređenje Rim, a ne Beograd, da „Katolička crkva po prirodi stvari (na temelju dokumenata Drugog vatikanskog sabora, op. a.), mora biti ukorijenjena u svakom pojedinom narodu i u svakoj pojedinoj naciji da bi mogla obavljati svoje misijsko poslanje“, te „iz toga neminovno proizlazi i zaključak da ona mora biti i nacionalno orijentirana, a to onda znači i nacionalno-politički“ (str. 236). Kao podršku za svoje stavove ovaj autor pronalazi ne samo u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, nego i u tekstovima jednog od najpoznatijih katoličkih teologa u Hrvatskoj onoga vremena, Tomislava Janka Šagi Bunića te Ivana Pavla II.

Ako ostavimo po strani analizu koncilskih dokumenata i ostavljaju li oni zaista prostora za „nacionalno-političko“ djelovanje Crkve, uvidjet ćemo da se to pretumačenje „inkulturacije“ kršćanstva u hrvatski narod, i to narod koji se ponajprije tumači kao etnos, a ne kao demos, zaista dogodilo na tragu koji može podržavati današnje populističke pokrete što su kod nas nastali prvenstveno iz nacionalističkog narativa. U to vrijeme, vrijeme 1970-ih i 1980-ih godina, vrlo slične argumente možemo pronaći i kod drugih prvaka teološke misli u nas – od Tomislava Janka Šagi Bunića koji je snažno osuđivao nacionalizam, ali je naglašavao prvenstvo (etnički razumljenog) naroda u razumijevanju identiteta osobe, pa sve do Živka Kustića koji je inkulturaciju tumačio kao utjelovljenje Krista u „zajednicu iste kulturalne baštine… riječ je dakle ne o demosu nego o etnosu“ (Hrvatska: mit ili misterij, str. 234) pa sve do primjerice splitskoga teologa Drage Šimundže koji je ustvrdio da su glavne odrednice naše nacionalne povijesti „vjera i kultura, domovina i narod“ (Crkva i demokracija, str. 305). Sve to se događalo i na tragu pretumačenja pojma inkulturacije kod tadašnjeg Pape Ivana Pavla II. koji je u svojim enciklikama ustvrdio da „čovjek povezuje svoj najdublji identitet s pripadnošću narodu“ (Laborem exercens, §10).

Tanka je linija između inkulturacije i nacionalizma, pa onda i suvremenih populizama koji, u ime (i) religijske pripadnosti proizvodi žrtve koje se nalaze izvan našeg kulturnoga kruga

Kršćanstvo jest univerzalno, naglašavat će se kod svih ovih navedenih autora, no tanka je linija između zahtjeva za univerzalnosti i dubokom ukorjenjivanju kršćanstva (ali i Krista!) u „najdublji čovjekov identitet“. I to onaj narodni koji se razumije u posve etničkome smislu i koji „u sebi sadrži zajedničko biološko podrijetlo“, kako je to ustvrdio još jedan poznati onodobni katolički teolog Rudolf Brajičić (Bit i suvremenost Crkve, str. 198). Tanka je to linija jer se pojam inkulturacije može tumačiti u posve populističkom smislu, smislu identiteta jednoga naroda koji je obilježen religijom i koji svoje razlikovne točke pronalazi i u religiji, koja se prožima s „vremenitim“ odrednicama poput pripadnosti naciji ili određenoj kulturi. Naravno, ukoliko je pripadnost naciji i kulturi uopće vremenita odrednica, budući da se kod gore navedenih autora može primijetiti jasna argumentacija u prilog pripadnosti kulturi i naciji kao „naravnim“, a ne zamišljenim, kako bi to formulirao poznati teoretičar nacionalizma Benedict Anderson.

Tanka je linija između inkulturacije i nacionalizma, pa onda i suvremenih populizama koji, u ime (i) religijske pripadnosti proizvodi žrtve koje se nalaze izvan našeg kulturnoga  i civilizacijskoga kruga. Kako bi izbjegli tu usku vezu između religije i nacije, ili pak religije i (zapadne) civilizacije koja dovodi do diskriminatornih politika prema Drugima, čini mi se da je, posebno kod nas, potrebno razvijati inkulturaciju u onome smjeru koji je zacrtao katolički teolog Johann Baptist Metz. On je, naime, inkulturaciju Krista tumačio kao utjelovljenje onoga Krista koji naš pogled odmiče od vlastitih granica identiteta, prema potrebi priznanja su-patnje s drugima i usmjeravanja pogleda na patnju Drugih kao temeljne kategorije kršćanskoga djelovanja i promišljanja vlastitoga identiteta.

Zoran Grozdanov, polis.ba

---