Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Zlo kukolja i Božja žetva
Uspjeh zla je da mislimo samo na njega, da svu svoju energiju trošimo protiv loših ljudi, a zapuštamo dobro i dobre. Mudrost života je spoznati da dobro može bez zla, a zlo ne može bez dobra, premda – upravo u đavolskoj izopačenosti – zli uvijek govore da ih drugi (dobri) ugrožavaju i orobljuju, a upravo je obratno. Zlo je baš metilj, parazit!
Mt 13, 24-30: Drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«
Isusova usporedba o neočekivanom kukolju u pšenici, upozorava nas na staro i teško pitanje o neodgonetivu podrijetlu zla i o njegovu zaplotnjačkom, lukavom djelovanju, o maskiranju u dobro. Ovaj svijet, naši životi i odnosi kao njiva su na kojoj čovjek sije pšenicu, radi dobro, a onda, iznenada, otkriva da je u njegovoj pšenici niknuo kukolj. Događa se to bez njegova znanja, htijenja još manje. Njegov neprijatelj, «neprijatelj čovjek», piše Matej, to čini. Zlo postoji, i izvan nas. I ono đavolsko!
Sluge žele da se kukolj odmah iščupa i pšenica očisti od nametnika. Razboriti gospodar, međutim, to ne dopušta, jer su i kukolj i pšenica svezani korijenom u jednom busenu i može se, u najboljem htijenju, s kukoljem iščupati i pšenica, uništiti dobro. Zato sve odgađa za dan žetve, do konačnog suda kada će Bog kukolj razdijeliti od pšenice i spaliti u ognju.
Usporedba ukazuje na dva stava prema zlu koje treba izbjegavati. Jedan je onaj da se kukolj (zlo) uopće ne primjećuje, da se zlo previđa, poriče, prešućuje, zataškava ili umanjuje. Isus jasno kaže: Sluge vide zlo. Njihov gospodar također vidi zlo, razlikuje pšenicu i kukolj, ne niječe da je kukolj zlo, ne okreće glavu od činjenica, niti umanjuje opakost i pogibeljnost zla. Nema dakle govora ni o kakvom pobožnjačkom milosrdnom sljepilu ili o nekom lažnom neznanju za zlo ili taktici nijekanja, zataškavanja ili ublažavanja zla. Nema govora o mirenju zla i dobra, izjednačavanju vinih i nevinih. Zlo je prisutno u svom zavodljivom užasu i grozoti. Takvim se treba definirati i osuditi, premda, premda – posljednji sud, konačni sud je samo Božji. Dotle, do Božje žetve dobro treba ustrajno i strpljivo rasti, i to iz sebe, pored i usprkos zlu koje ga neće prestati sputavati. Zastane li, splest će se, zlo će ga svladati.
Nijedno dobro ne raste bez zapreka, bez parazita i nametnika. Štoviše, dobro i zlo ne rastu jedno pored drugoga, nego se zlo korijenski (metiljavo) zapliće za dobro kako u čovjeku pojedincu, tako u društvu i svijetu. Svatko od nas poprište (njiva) je na kojem rastu i pšenica i kukolj.
Drugi stav koji Isus ne dopušta je nestrpljivo i nerazborito reagiranje na zlo. Gospodar ne prihvaća nasilnički bijes makar bio i pravedan, ne dopušta paniku ni žurbu radnika da se zlo odmah čupa; nikakav fanatizam ni iz moralno najčišće pozicije. On više vjeruje u snagu pšenice, u moć dobra, nego u moć zla.
Nijedno dobro ne raste bez zapreka, bez parazita i nametnika. Štoviše, dobro i zlo ne rastu jedno pored drugoga, nego se zlo korijenski (metiljavo) zapliće za dobro kako u čovjeku pojedincu, tako u društvu i svijetu. Svatko od nas poprište (njiva) je na kojem rastu i pšenica i kukolj. Ponetko se sav smori popravljajući svoje negativnosti, i duševno i tjelesno obolijeva kontrolirajući ili čupajući svoje zlo, svoje mane i grijehe, umjesto da svoje snage usmjeri na dobro. Iskorjenjujući negativno, postaje neuviđavan za dobro bližnjih; čak se pasivizira do depresije da mu ponestaje i motiva i snage za rad i ljubav.
Što sa zlom: odmahnuti rukom, zatvoriti uši, praviti se da ga ne vidimo ili bojovno mu se suprotstaviti sve dok ga ne uništimo? Mnogi se oduševljavaju zlom, više vjeruju u moć zla nego u Božju dobrotu u čovjeku. I vjernici! Baš su vjernici često lakovjerniji prema zlu nego dobru! Lakše sa zlom stupaju u pregovore i trgovinu, dok od dobrih traže savršenost, neporočnost. Dobro, doduše, nikada nije zavodnički lijepo, jedro, životno i moćno kao zlo!
Neki opet žele odmah i radikalno odijeliti dobro od zla, nasilno odstraniti zle iz svoje okoline. Do te mjere su zagriženi u svom neupitnom naumu da često ne vide da su zamijenili kukolj i pšenicu: čupaju pšenicu, a kukoljem se okružuju. Ne smiruju se dok svoje protivnike ne isključe iz zajednice, iz Crkve, dok ih – dobre – ne ograniče ili izoliraju iz društva, dok im ne oduzmu glas i unize u osobnosti. U istjerivanju zla do te mjere zaslijepe da više ne uviđaju gdje je dobro.
Među nama i u svijetu uopće prisutna je grozničava podjela na dobre i zle. Mnogi misle da njihova sreća i blagostanje počivaju u “konačnom rješenju” od njihovih neprijatelja, u čišćenju od onih koji im smetaju. Porazno je, međutim, i vodi u nesreću ako se čovjek bavi samo svojim neprijateljima, a ne stvara dobro oko sebe. Bavljenje samo zlima, ustvari je sebično bavljenje sobom. Ondje gdje se mnogo bavimo neprijateljima, lako ostajemo bez prijatelja, jer – takva je logika zla – uskoro nam i prijatelji postaju teški i tuđi, nedovoljno ratoborni prema zlu. Prijatelji nam postaju unutarnjim neprijateljima. A na unutarnje se neprijatelje obrušavamo još većim žarom i bijesom nego na vanjske. Najveći uspjeh zla i zlih je posijati neprijateljstvo u pšenici. Najgora su neprijateljstva između bivših prijatelja.
Baš su vjernici često lakovjerniji prema zlu nego dobru! Lakše sa zlom stupaju u pregovore i trgovinu, dok od dobrih traže savršenost, neporočnost. Dobro, doduše, nikada nije zavodnički lijepo, jedro, životno i moćno kao zlo!
Iako nikada nećemo naći svevrijedeći recept kako se ophoditi sa zlom, podsjetimo se da Isus traži da promijenimo perspektivu: da se ne posvetimo čupanju kukolja, nego izgradnji dobra i da sa sigurnom nadom čekamo posljednji, Božji sud. Isus nas poučava da pred zlom ne smijemo zaslijepiti da ga ne vidimo. Zlo nas ne smije obmanuti svojom snagom i čarima, niti ucijeniti niti kupiti. Ne smije nas uplašiti. Isus nas poziva da sa zlom ne sklapamo nikakav savez, ni iz straha ni iz koristi, ali ni da se bespoštedno okomimo na njega. Uspjeh zla je da mislimo samo na njega, da svu svoju energiju trošimo protiv loših ljudi, a zapuštamo dobro i dobre. Mudrost života je spoznati da dobro može bez zla, a zlo ne može bez dobra, premda – upravo u đavolskoj izopačenosti – zli uvijek govore da ih drugi (dobri) ugrožavaju i orobljuju, a upravo je obratno. Zlo je baš metilj, parazit!
Isus traži strpljivost sa zlom, ali ne kao pasivno podnošenja zla, nego uporno i postojano izgrađivanje dobra i pomaganje drugome u njegovu dobru. Važnije je pomoći drugome da razvije svoje dobre strane, nego ga stalno mučiti prijekorima i kritikom njegovih loših strana. Nažalost, naše obitelji, crkvene zajednice i društvene institucije, većinom ne promiču dobro, ni dobre, nego troše vrijeme i snage da pomognu loše, čak zle i zločince. Ne ulažu u talente, nego promoviraju netalentirane; gube bitku sa zlom i prepuštaju se tzv. negativnoj selekciji. Zato na važnim mjestima, na “Mojsijevim stolicama”, kako kaže Isus, najčešće sjede i stručno i moralno nekompetentni i vjerski nevjerodostojni ljudi.
Isus traži strpljivost sa zlom, ali ne kao pasivno podnošenja zla, nego uporno i postojano izgrađivanje dobra i pomaganje drugome u njegovu dobru. Važnije je pomoći drugome da razvije svoje dobre strane, nego ga stalno mučiti prijekorima i kritikom njegovih loših strana.
Treba razumjeti i dobre koji se umore u dobru i ne mogu uvijek biti strpljivi sa zlom, jer je ono tako izopačeno i štetno. Zato žele ubrzati povijest, preuzeti konačni sud u svoje ruke. I pritom, nažalost, čupajući kukolj, znaju uništiti i dosta dobra.
Isusov govor o konačnoj žetvi, o Božjem posljednjem sudu, nije lagano prihvatiti. Jer ništa mi ne znamo o prekogrobnom svijetu; onostranost je nevidljiva, djeluje prazna, nitko nam se nije vratio poslije smrti. Zato smatramo da nam se ovdje mora sve dogoditi. Zato je teško s vjerom u uskrsnuće, zato neki postajemo inkvizitori zla, čak uzurpatori mjesta posljednjega suca. I prije konačnog susreta s Bogom, «bogovski» stvaramo pakao na zemlji. Sa sladostrasnim užitkom palimo svoj kukolj i u pakao društvenih marginalizacija, diskriminacije i progona otpremamo i dobre.
Isus traži jasno uočavanje i raskrinkavanje zla, traži prosudbu, ali ne konačni sud. Prosudba da, ali definitivni sud ne. On pripada Bogu. Isus traži mudrost strpljiva i uporna rada na dobru i sigurnu nadu da Bog neće propustiti razdijeliti dobre od loših. Pravedni Božji sud je zajamčen, vjera u njega nije!
Ivan Šarčević, polis.ba