Život s migrantima

Snijeg nad Lipom pada. Padao je sinoć, pada i večeras. U mojoj čaršiji još ne pada, potkrade se tek koja pahulja, nikad mu se manje nisam radovala. Nakon Lipe, snijeg mi više nikada neće isto izgledati. Tako eto hodam gradom dok mi se ne razbistri trenutak u kojem smo postali tako bešćutni.

Bilo je ne tako davno, kada su počele pristizati prve grupe migranata. Ljudi se sticali da pomognu braći koju je cijeli svijet zaboravio, tako se pričalo, bila je Krajina spremna cijelom svijetu očitati lekciju iz ljudskosti. Bome i jesu, restorani su kuhali, hranu dijelili, pojedinci sami od sebe smještaj nudili, mediji sve to lijepo popratili, mnogi su ponosno o svom junaštvu na portalima čitali.

Vremenom, vijesti o pomaganju jenjavale, a povećavali se dolasci migranata. Ne mogu precizno odrediti trenutak u kojem je počela rasti putanja nezadovoljstva s migrantima. To što je nekada bilo pokretač solidarnosti, jer su bili na kraju svijeta, ostavljeni i zaboravljeni od sviju, baš kao Krajina od Sarajeva, postalo je faktor negodovanja. Sad gledam kako ta stara rana nebrige Sarajeva za Krajinu proizvodi bunt kod građana koji bez grižnje savjesti gledaju kako se najmanje hiljadu ljudi smrzava. Bilo je ljeta kada su svakodnevno dolazili puni autobusi. U jednom je trenutku Krajina odlučila da nije dovoljno prostrana. Ne može i neće sama od svojih resursa hraniti vojsku nevoljnika.

Možda je početak nezadovoljstva bio trenutak kada ih se prozvalo migrantima. Sve dok su bili izbjeglice, mogli smo se poistovjetiti, svi smo se sjećali izbjegličke ćebadi i sve što uz nju ide. Kada su ih precizno imenovali i odredili geografske koordinate zemalja koje su u ratu i sve one koje nisu, stvari su se promijenile. Solidarnost topila. Biće da određene riječi ograničavaju u pravima. U njima se odredi do koje mjere imate pravo sanjati i što će vam se i koliko u životu dati. Ako ste migrant, u toj klasifikaciji, dobit ćete manje od izbjeglice.

Možda je to bio onaj trenutak kada se netko požalio: kradu nam usjeve. Bili su gladni. Sjećamo li se mi vremena kada smo zadnji put bili toliko gladni. Nije nam uvijek bilo lako, davali smo, pa kad bi neki vidjeli kako imamo viška, preko noći bi nas okrali. Ali, to je rizik dobrote. To još samo znači kako mi imamo viškova za dati i uzeti nam, a oni nemaju ništa.

Možda je to bio trenutak kada su se roditelji uplašili za svoju djecu, ko biva ne mogu ih pustiti da se igraju jer se boje migranata. Iako su se migranti sukobljavali samo jedni s drugima. A mi smo na svoja nasilja zaboravili, zaboravili smo kako nam mladost tek na život postala reketari po gradu poslovne subjekte, kako školska djeca ne samo da sudjeluju u vršnjačkom nasilju nego ga i snimaju. Nije nas strah naše mladosti, a jest migranata. Podcijenili smo inteligenciju ljudi koji su prevalili toliki put, da bi nadomak svoga cilja sijali strah i trepet po našim kasabama.

Možda je to bio trenutak kada je netko uzviknuo: što je sa čistoćom i bezbjednosnom situacijom na našim ulicama? I dogodilo se ono što se dogodi u svim gradovima koji drže do svoje čistoće. Prvo psi lutalice, a onda migranti. Kada psi lutalice okupiraju gradski park ofucani su, prljavi, smrdljivi i gladni, kote se i množe ko ludi, nemaju takvi šta više njuškati po parku, prositi i čist svijet plašiti. Lijepo se za njih otvori sklonište, azil za pse, spremi ih se u betonske kaveze. Na periferiji grada, daleko od očiju. Tamo gdje nikome ne smrde, u kontroliranim uvjetima opada im populacija. Isto tako, valjalo je spremiti migrante, izmjestiti iz centra grada.

Samo, kad prevalite tako dug put, noge vam rođene ne daju ostati u sigurnosti boksa prihvatnoga centra, one lutaju, traže, izviđaju, nemirne su dok se ne dočepaju zraka europske Unije. Tek zrak Unije čini te slobodnim. Pogotovo ako je taj zrak tek na kilometar od tebe.

I ja dok šetam, svašta i vidim i čujem. Ponekad to boli, ponekad liječi. Gledam njihove izvidnice kako se nadviruju nad rub granice. Okom ispipavaju gustoću naše šume. A naše šume nisu kao nekad neprohodne. Sjeklo se kako se komu prohtjelo. Ne znam ni znaju li kako je policija dobila „opremu za učinkovit nadzor i zaštitu europskih granica“, inače donaciju Unije. Negdje je okrutnost tako očita, kao protesti naših građana ovih dana i izmještanje u šatore, ili je sofisticirana, baš kao i oprema za nadzor granica. Jesu, nama su dali i novac, za podnošenje tereta migrantske krize, dali su nam pare da ih zbrinemo i suviše ne talasamo. Sad se iz daljine nad nama zgražaju kako smo nehumani, jer ih ne želimo. Matematički su procijenili kako im se više isplati nama platiti nego se s njima u svojim zemljama nositi.

Ali, to nas ne opravdava. Volim ovaj narod, pa želim opravdati naš naraštaj, ali opravdanja nema. Zato hodam dok ne nađem čovjeka.

A dobrota nas uvijek pronađe. Tako jučer, moja malešna komšinica, udovica, živi sama, vraća se iz grada, prti dva jastuka, veći su od nje. Opet je promocija u gradu, već znam, zvali su je pretjerano ljubazni, ponudili poklon dobrodošlice i prezentaciju bez obaveze, ona im je lijepo objasnila kako je penzionerka, sa minimalnom “pemzijom” od tristaosamdeset maraka. Jest da ona to sebi rasporedi, račune namiri, i ničega joj ne fali. Ali, eto, nema za razbacivanja. Svejedno, nije ih odbila, nego pošla. A onda opet, i na toj prezentaciji su se oko nje potrudili, dočekali sokom i napolitankama i ona nije imala srca da im išta odbija, nego je eto uzela ta dva jastuka. Penzioneri imaju posebne popuste, na rate, sve mi to ona usput priča, a sve se sebi pravda. Ko, njoj to i ne treba, nego kad sin dođe iz Amerike, a nije ga vidjela dvije godine, nek ima, niko živ se više ne služi tim starim pernatim. I tako malo pomalo, bližimo se kući, a pred nas poznato lice, tu je u blizini najmanje dva mjeseca. Ona ga gleda zabrinutim pogledom i pita sine jesil dobro? Kako si? Evo ti, de uzmi i laća se svoga džepa, traži po njegovoj dubini, a on se nećka i odmahuje rukom kako ne treba. Ma de uzmi, a on već odlazi. Sad već viče za njim, i pokazuje rukom, aj vamo, ma nešto me znaš zanima. I on se vrati, stavlja ruku na srce i kaže tom rukom hvala i da ne treba. Slutim kako je već uzeo previše od roditelja, sve da bi se domogao obećane zemlje Njemačke, sad je tu, i nema srca od te malešne, drage starice nešto uzimati. Al ona ne popušta, nego pita, a de mi reci đe živiš, jesil u onoj velikoj kući ispod puta, pa mu rukom prevede, ocrta veliku kuću i put ispod nje, a on klima glavom, i pokazuje kako je kuća ispod puta, al ne na desnoj, nego lijevoj strani. Sad i ja znam na koju kuću misli, jednu od onih starinskih, na četiri vode. Napuštena je, neki vlasnici dopuste da su tu, neki ne. On je tu, nije sam, ima ih više, i ona to zna, pa ga dalje priupitiva, a đe ti je onaj visoki, crni, stalno je bio s tobom. On je ne razumije. Pa mu pokaže rukom kako je visok, i još puno kose nacrta iznad svoje glave i on skonta. Odmahuje glavom, visokog očito više nema.

Kako da joj objasni da je visoki kroz mišju rupu prošao, nećemo ga više viđati, ako bude imao sreće. Ima po gradu poznatih lica, taman se naviknemo na njih, nauče i nešto jezika, i onda ih samo više ne bude. Treba im par mjeseci, nekada i puno uzaludnih pokušaja. Sad kad smo se tako lijepo ispričali, svaki ode svojim putem, a ja sve mislim, možda na ovom svijetu ima dovoljno udovica da na tuđe dijete kao na svoje pogleda. Poslije tek shvatim da ovo dijete hoda u crvenoj majici, moj mobitel pokazuje dva stupnja, a skoro hiljadu nečije djece večeras prati lelujavi let pahulja, iz šatora. Za nas nema opravdanja. Jest da je Bosna u odnosu na druge, bogatije zemlje, kao moja komšinica udovica, tanka na parama, ali to nas i dalje ne opravdava.

Roberta Nikšić | polis.ba