Zašto me kao katolika ne raduje pobjeda Giorgie Meloni?

Pobjeda Giorgie Meloni na parlamentarnim izborima 25. rujna u Italiji ne raduje me. Smatram, naime, da je njezina politika ne samo u suprotnosti s kršćanskim principima, već da nastoji iskoristiti vjeru u političke svrhe pa je zbog toga posve neprihvatljiva. No krenimo redom.

Portal bitno.net prenio je 28. rujna s portala Nedjelja tekst Matije Štahana „Trebaju li se katolici radovati pobjedi Giorgie Meloni na izborima u Italiji?“. Na tome je najčitanijem portalu „mladih hrvatskih katolika“ taj tekst bio središnji osvrt na rezultate parlamentarnih izbora održanih 25. rujna u Italiji. Mada je u naslov stavio upitnik, Štahan čitatelju sugerira kako ova političarka realizira kršćanske principe u politici. Optužbe za fašizam ili za ekstremizam, koji su joj uputili brojni europski mediji, autor stavlja pod navodnike.

Matija Štahan vrlo je traženo konzervativno ime u Hrvatskoj. U artikuliranju agende konzervativne politike u javnosti on mahom koristi argumente iz kršćanskog miljea. Dakako sve je to legitimno, iako ne dijelim njegove stavove. Ono što ne prihvaćam i protiv čega dižem svoj glas u ovom osvrtu jest da mediji, prenoseći Štahanove stavove, konzervativnu političku agendu običnom građaninu predstavljaju kao jedino mogući izričaj katoličanstva. Osobito je to žalosno kada vjerski portal bitno.net, kojemu bi trebalo biti na duši prvenstveno vjera mladih, gura političku agendu desnice pod krinkom kršćanstva. Konzervativni bitno.net, kao i HRT (pod šapom vladajuće koalicije) kreiraju javno mnijenje vjernika kroz sadržaje čije artikuliranje ustupaju mahom konzervativnim suradnicima (osim gostovanja u televizijskoj emisiji Peti dan, Štahan uređuje i emisiju Diagnosis na Trećem programu Hrvatskog radija). Na taj način prosječni hrvatski građanin, koja nema mogućnosti pratiti pluralne inozemne svjetovne i vjerske medije, dobiva dojam kako je katolički narativ isključivo konzervativan.

Vratimo se na Giorgiu Meloni. Ona se nalazi na čelu Fratelli d’Italia, stranke osnovane 2012. godine kao nasljednice Movimento Sociale Italiano, koju su pak utemeljili članovi raspuštene fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista 1921.-1943.) i stranke Partito Repubblicano Fascista (1943.-1945.). Godine 1994. stranka je preimenovana u Alleanza Nazionale, a današnje ime Fratelli d’Italia stranka nosi od 2012. godine.

Zanimljivo je kako su Štahan, odnosno hrvatski konzervativci, predstavljajući se brižnim čuvarima hrvatskog nacionalnog identiteta i teritorija, spremni u isti mah zaboraviti povijesno iskustvo teritorijalnih aspiracija naših susjeda onda kada je riječ o političkim akterima u kojima pronalaze savezništvo u domaćoj dnevno-političkom kontekstu. Tako se Orbanu oprašta simpatija prema mađarskom, a G. Meloni talijanski ekspanzionizam

Zanimljivo je kako su Štahan, odnosno hrvatski konzervativci, predstavljajući se brižnim čuvarima hrvatskog nacionalnog identiteta i teritorija, spremni u isti mah zaboraviti povijesno iskustvo teritorijalnih aspiracija naših susjeda onda kada je riječ o političkim akterima u kojima pronalaze savezništvo u domaćem dnevno-političkom kontekstu. Tako se Orbanu oprašta simpatija prema mađarskom, a G. Meloni talijanskom ekspanzionizam. Zajednički neprijatelj koji povezuje Štahana i G. Meloni nije samo protivljenje europskoj politici iz perspektive tzv. suverenizma (što je novo ime za nacionalizam), već osobito negativni stav prema liberalnoj demokraciji kao takvoj. Dolazimo na taj način do terena u kojem politički konzervativci nalaze zajednički teren s religioznim konzervativcima. Jedni i drugi ujedinjuju se u zajedničkom opiranju liberalnom i sekularnom društvu. Za njih je opasnost slobodan pojedinac, građanin ili vjernik. Zato nam je lakše razumjeti da su prve čestitke G. Meloni došle od mađarskih i poljskih vladajućih koalicija.

Piše Štahan kako je Meloni tijekom izborne kampanje sebe opisivala kao kršćanku te je javno izrazila svoje divljenje Papom Ivanom Pavlom II. Na svom radnom stolu uz njegovu drži i fotografiju Majke Terezije. „Ja sam žena, ja sam majka, ja sam Talijanka, ja sam kršćanka“, tvrdila je tijekom kampanje. Meloni je na skupovima uzvikivala: “Bog, obitelj, domovina!” Spomenute riječi, iznesene jedna iza drugom, podsjećaju na slogane iz autoritarnih režima. Ne radi se, kako nas Štahan želi uvjeriti, o svjedočenju vjere u javnom prostoru, već o iskorištavanju vjere, stoga o obezvrjeđivanju kršćanstva. Sve me to podsjeća i na praksu današnje Rusije u kojoj svjetovna i vjerska vlast koriste istu retoriku. G. Meloni redovito ističe sliku Pape, ali ne koristi fotografiju aktualnog Pape Franje već Ivana Pavla II. Tako pokazuje da se ne ponaša katolički jer katoličanstvo nije samoposluga u kojoj se pape biraju po vlastitu nahođenju.

Korištenje kršćanskih simbola u javnom prostoru može biti protukršćansko i ustvari bogohulno. Oni koji rabe kršćanske simbole u vidu određene civilne religije ili kako bi potvrdili kulturne identitete, to ne žele shvatiti. Međutim identitet kršćanina ne gradi se uspomenom na simbole, već životom koji nastoji slijediti evanđelje. Nije predizborna kampanja, odnosno politička arena mjesto u kojem se ističu vjerski simboli. Savjest zrelog kršćanina, protivno onome što ističe Štahan, trebala bi biti uvrijeđena i ponižena onda kada se u politici trguje vjerskim simbolima. Antonio Spadaro iz rimskog časopisa Civiltà cattolica kaže kako valja izbjegavati korištenje vjerskih simbola uz bok političkima. Ako se to radi, tvrdi taj istaknuti isusovac, onda to vrijeđa osjećaj vjernika i sekularnost koja obilježuje modernu državu. Podsjetio bih pritom čitatelje i na poznatu reakciju münchenskog kardinala Reinharda Marxa koji se 2018. godine usprotivio odluci bavarskih vlasti o postavljanju raspela u javne prostore jer je shvatio da je ustvari riječ o vrijeđanju istinskog značenja križa onda kada ga se koristi u borbi protiv drugih.

Štahanov tekst najviše prostora posvećuje rodnim pitanjima i uzdiže G. Meloni kao zaštitnicu obitelji. Dok Papa Franjo poziva na poštivanje i integraciju gay populacije u crkvenu zajednicu, Meloni maše parolama koji se pozivaju na obitelj i njime ratuje protiv spolnih manjina. Na taj način naizgled promičući je, od obitelji ustvari stvara idola i ideologiju. Ponovimo riječi jednog talijanskog biskupa koji je 2019. godine u kontekstu skupa na kojem je sudjelovao Melonijev saveznik Salvini rekao kako „nam ne trebaju katolici talibani obitelji, nego svjedoci obitelji“.

Meloni namjerava voditi izrazitu protuimigrantsku retoriku. Nećemo trošiti riječi na to jer je jasno kako je mržnja spram imigranata protukršćanska. Umjesto protuimigrantske retorike, valjalo bi provoditi osmišljenu politiku imigracije.

Glede susjeda Republike Italije, Meloni je gradila svoj imidž, među ostalim, i u konfrontaciji s Francuskom. Glede Hrvatske i Slovenije, nije imala potrebu javno se distancirati od talijanske imperijalne politike na istočnom Jadranu koju je fašizam provodio.

Melonijeva se stranka ubraja među suverenističke. Suverenisti glasno viču protiv Europske unije hraneći nacionalizam diljem Europe. Običnom građaninu time bacaju prašinu u oči jer njegove opravdane zamjerke prema nepravednom kapitalizmu artikuliraju na krivi način. Podsjetimo da je EU nastala na pepelu Drugog svjetskog rata i nacionalizama. Izbijanje rata posljedica je politike nacističke Njemačke. Šire gledajući, geneza rata bila je u nacionalističkoj politici koja je dovela do okupacije, holokausta i posvemašnjeg uništenja više milijuna ljudi.

Hrvatska javnost nije u dovoljnoj mjeri informirana o strukturama današnje Europske unije, a još manje o procesu izgradnje europskog zajedništva nakon Drugog svjetskog rata. Čini se da i nove generacije Europljana gube povijesnu memoriju o okolnostima nastanka Europske unije, posebice o sukobima i ratovima koji su joj prethodili. Proces europskog ujedinjenja potakli su i u velikoj mjeri ostvarili kršćanski, odnosno demokršćanski političari koji su iskusili grozote rata: Robert Schuman (1886.-1963.), Konrad Adenauer (1876.-1976.) i Alcide De Gasperi (1881.-1954.). Za Schumana i De Gasperija pokrenuti su procesi za proglašenje blaženima. Formiran u višenacionalnom kontekstu, Schuman je kao Francuz znao da ne može biti razvoja za njegovu zemlju bez prosperiteta susjeda Njemačke. Bio je uvjereni katolik koji svoju vjeru nije skrivao, ali je nije pretvarao u ideologiju. Šteta je da imena spomenutih kršćana danas najčešće spominju upravo oni političari koji od kršćanstva prave ideologiju, a u politici posve odudaraju od baštine spomenutih otaca moderne Europe.

Pio XII. smatra da je kršćanstvo kvasac europskog zajedništva. On ukazuje na to da je ideja europskog zajedništva nastala na tragediji Drugog svjetskog rata do kojega su dovele nacionalističke politike. Ovako to objašnjava na Božić 1954. godine: ‘Odveć smo brzo zaboravili ogroman broj žrtava i dobara za koje je kriv takav tip države, kao i ekonomski i duhovni teret koji je takva država nametnula. Suština zablude sastoji se u pogrešnom poistovjećivanju nacionalnog života s nacionalističkom politikom. Prvi je pravo i vrlina svakog naroda, i valja ga promicati. Drugi uzrokuje nebrojena zla i valja ga trajno odbacivati.’

Podsjetimo da su Papa Pio XII. (1939.-1958.) i Katolička Crkva podržali stvaranje nove Europe. Malo je poznato da je već koncem četrdesetih godina Katolička crkva poduprla težnje za europskim ujedinjenjem. Već 11. studenoga 1948. godine, u govoru na II. kongresu europskih federalista, Pio XII. ustvrdio je da je došlo vrijeme da se ostvari europsko ujedinjenje koje će služiti slobodi i europskom razumijevanju te da veliki europski narodi, umjesto da gledaju na vlastitu veličinu iz prethodnih povijesnih epoha, pogled trebaju usmjeriti prema još većem političkom i ekonomskom jedinstvu. Početkom pedesetih godina Pio XII. javno izriče svoju potporu onima koji rade na ujedinjenju „jer treba se uzdići od odveć zastarjelog i jednostranog poimanje nacionalnosti“ prema novom shvaćanju. Pio XII. smatra da je kršćanstvo kvasac europskog zajedništva. On ukazuje na to da je ideja europskog zajedništva nastala na tragediji Drugog svjetskog rata do kojega su dovele nacionalističke politike. Ovako to objašnjava na Božić 1954. godine: „Odveć smo brzo zaboravili ogroman broj žrtava i dobara za koje je kriv takav tip države, kao i ekonomski i duhovni teret koji je takva država nametnula. Suština zablude sastoji se u pogrešnom poistovjećivanju nacionalnog života s nacionalističkom politikom. Prvi je pravo i vrlina svakog naroda, i valja ga promicati. Drugi uzrokuje nebrojena zla i valja ga trajno odbacivati.“

Papa Pavao VI. (1963.-1978.) ističe na početku svoga pontifikata da je ideal europskog zajedništva „sretan dovršetak nesretne povijesti“ s obzirom da „europski narodi ne smiju više imati razloga da se ističu jedan protiv drugog“, da Katolička crkva „oduvijek podupire proces europske integracije i traži da on ne kasni“ jer „odgovara suvremenom poimanju povijesti“, za koje smatra „da je u isti mah moderno i mudro“. Po njemu, europsko ujedinjenje „ne ugrožava privrženost pojedinca vlastitoj domovini već ga vrednuje, stavljajući ga na pravo mjesto i u okvir baštine koju su nacije primile u nasljedstvo, baštine uvelike obilježene kršćanskim biljegom.“

Papa Franjo istaknuo je kako se danas u Europi izgubio spomen na napore koje je iziskivao proces stvaranja zajednice europskih naroda. On tvrdi da su suvremenici zaboravili teške okolnosti toga povijesnog razdoblja kada je europski kontinent bio razdvojen i siromašan. Danas stojimo pred novim izazovima, kaže Papa: „Globalizacija je šansa, ali je ona uzrokovala i veliku neuravnoteženost: milijuni siromašnih propituju naše savjesti, a ekonomska kriza povećava stopu nezaposlenosti. Pred tim izazovima moramo pronaći zajedničke odgovore.“

Protivno suverenističkim politikama, želim istaknuti da je nacionalizam protivan kršćanstvu jer istinsko domoljublje ljubi vlastitu zemlju, ali na susjede ne gleda neprijateljski. Naime, iskustvo 20. st. dovelo je Europu do spoznaje da boljitak i razvoj ne ovise samo o nacionalnim državama, već da je i prosperitet našeg susjeda odnosno cijelog kontinenta garancija za mir.

K tome, nije naodmet podsjetiti katolike na povijesni proces – o kojem se u Hrvatskoj malo zna a još manje želi doznati – u kojem je Crkva postupno došla do vrednovanja demokracije, nakon odbijanja liberalnog poretka u 19. stoljeću i tragičnog iskustva autoritarnih sustava totalitarizma 20. stoljeća. Zajedno sa Željkom Mardešićem možemo i mi ponoviti kako se „jučer možda moglo biti kršćaninom bez pristanka uz demokraciju, a danas više ne“, te da „tko to ne razumije izgubljen je u vremenu i čini veliku štetu svojoj vjeri i bližnjem“.

Zaključujući, ne niječem legitimitet onima koji glasuju za stranku Giorgie Meloni ili je simpatiziraju u Hrvatskoj i svijetu. Pišem ovaj tekst u nadi da pomognem kršćanima da jasnije razumiju kako valja biti oprezan kada je riječ o vjeri u javnom prostoru jer su na djelu mnoge manipulacije koje za vjersku stvar mogu biti protusvjedočanstvo. Kršćanski Bog ne želi da ga namećemo društvu u kojem živimo. Boga ustvari vrijeđamo onda kada ga koristimo za naše sitne dnevno-političke interese.

---

Marko Medved, polis.ba

---