Za sebe, u ime naroda

Povijesni kontekst, ukratko. U gradu su monoteističke religije sveprisutni  društveni faktor; njihovi pozitivni religijski propisi uređuju svakodnevni život. U njemu su se zbili važni povijesni događaji za svaku monoteističku religiju, zbog čega je grad „svet“ za svaku od njih. (Po kronologiji nastanka svake pojedine u tekstu će oznaka za najstariju monoteističku religiju biti A, za drugu po redu B i za najmlađu C.) Zbog te činjenice borba za dominaciju i ekskluzivno pravo nad gradom bila je imanentna monoteističkim religijama, što potvrđuje gotovo dvotisućljetna povijest odnosa. San je svake (bio) vladati gradom. Religija B je u međuvremenu postala nebitan faktor, a trenutno nimalo lijepu povijest odnosa ispisuju pripadnici religija A i C. Politički, i gotovo u svakom drugom smislu osim religijskog, gradom su ovladali pripadnici religije A. Strah pobjednika i mržnja pobijeđenih gradu daju dominantnu duhovnu notu, čija je glavna vrlina isključivost. To se može vidjeti u običnim događajima svakodnevnog života, a naročito kada se dogodi nešto izvanredno, kada se vani stvori prostor u kojem unutrašnja energija postaje djelatan društveni faktor.

Događaj: Jedan pripadnik radikalne struje unutar religije A pokušao je zapaliti vjerski objekt religije B. Motivacija još nije poznata, ali će vjerojatno biti jedno od ovoga dvoga: a. mržnja koju pripadnici njegove marginalne zajednice imaju prema religiji „mlađe braće“ (ne prema „mlađoj braći“ kao ljudima!) zbog idolatrije, kako misle, jer im je neprihvatljiv njihov oblik monoteizma; b. ili se jednostavno radi o psihički bolesnoj osobi. U svakom slučaju zanimljivo je da pojedinci iz ove radikalne struje u religiji A često napadaju vjerske objekte i simbole religije B, iako je ova trenutno naširoko u društvu prepoznata kao mirotvoračka i koja spaja „mlađu“ i „stariju“ braću, prije svega kroz kvalitetne obrazovne institucije. (To što religija B silom prilika nije faktor na političkom planu pokazalo se za nju kao nešto dobro i poželjno jer nije u funkciji generatora ideologije vladajućih elita.) Također je zanimljivo da pripadnici ove radikalne struje u religiji A imaju „senzibilitet“ i „razumijevanje“ prema radikalnim grupama unutar religije C, i obratno. Moglo bi se uvjetno kazati da se radi o „braći u fundamentalizmu“, u smislu da im je isti mentalni sklop, doduše s različitim imaginarijem, ali sa sličnim negativnim društvenim posljedicama. Najveći su im neprijatelji po pravilu „domaći izdajnici“ i manjine.

Kako god, ovaj je događaj poslužio da silom prilika ili svojevoljno u njemu sudjeluju i da ga na svoj način interpretiraju sljedeći akteri.

Akteri. Dvojica radnika zaduženih za sigurnost crkve; dvojica braće susjeda; slučajni prolaznici; novinari.

Kako su akteri tumačili događaj? Prvi radnik zadužen za sigurnost crkve, čim je osjetio miris benzina i plamen, reagirao je i spriječio da vatra uhvati crkvu. Neposredno nakon incidenta tvrdio je da je na njega bačena boca s benzinom i da je ugasio vatru. Nadzorna kamera je međutim pokazala da boca na njega nije bačena i da se vatra sama ugasila. Radnik je alarmirao drugog radnika zaduženog za osiguranje prostora ispred objekta. Ovaj je uhvatio „nesretnika“ i držao ga dok nije došla policija. To je trajalo tek nekoliko minuta. Ubrzo su se okupili deseci muškaraca, pripadnika religije C, svaki s mobitelom namještenim za snimanje.

Dvojica braće iz susjedne kuće, pripadnici religije C, također su primijetili da se nešto neobično događa i požurili su na mjesto događaja. Kad su čuli što se dogodilo i vidjeli tko je počiniteljnapravili su fotografije i predstavili sebe na društvenim mrežama kao one koji su spasili sakralni objekt od terorista, opasnog pripadnika religije A. S naglaskom upravo na tome, vijest se prebrzo proširila. Čak je jedan on njih davao intervjue različitim tv kanalima, uključujući i onaj sa značajnim utjecajem u široj regiji. Novi učitani elementi u događaj određivali su dinamiku i nevjerojatnu brzinu kojom se priča u medijima širila. Glavna se poruka ponajviše svodila na to da su pripadnici religije C, inspirirani vjerom i ljudskošću, spasili vjerski objekt religije B od pripadnika religije A.

U jednu ruku, ovo bi moglo biti sasvim razumljivo i kao takvo poslužiti kao opće mjesto bilo gdje u svijetu gdje je prevladava kolektivistički mentalitet i kolektivna mržnja koje određuju izostanak samokritičnosti i zluradost u odnosu prema drugima. I kad ne postoje stvari elementi da se raduje nečem lošemu kod susjeda, podsvjesna želja koristi mogućnost da konstruira poželjan događaj, kao što je bilo u ovom slučaju.

Radnik koji je uhvatio počinitelja, pripadnik religije B, pokušao je sutradan kontaktirati medije i reći istinu. Je li on to učinio zbog zabrinutosti za „sudbinu“ istine ili  jednostavno da dobije svojih pet minuta slave, ostaje dvojbeno, ali je svakako nedvojbeno da njegova istina, po procjeni novinara koje je kontaktirao, nije bila zanimljiva javnosti.

Narednih dana brojni ambasadori i predstavnici ambasada dolazili su obići crkvu. Lažni heroj nije propuštao priliku da ih dođe pozdraviti i pokušati im pripovjediti svoje „herojstvo“, a to sve pred očima ovoga radnika koji je uhvatio i držao počinitelja. No ovaj je ubrzo prestao gunđati protiv „nepravde“ i prihvatio je laž kao realnost protiv koje se ne može boriti i svoj položaj kao pripadnika podčinjene manjine čiji glas i mišljenje nisu bitni.

Daljnji razvoj. Dobar poznanik lažnoga heroja govorio je nekoliko dana poslije, kad se sve stišalo, da njegove osnovne motivacije da sebe predstavi kao heroja nisu bile mržnja i zluradost, nego nešto sasvim drugo. Ovu je situaciju naime osjetio kao povoljan trenutak kakav je dugo čekao da se „lansira“ u javnost, da ga ljudi upamte kao heroja, što bi mu moglo pomoći da se lakše etablira u političkom životu u koji se namjerava aktivno uključiti. Lakše će mu sigurno biti doći do cilja s kapitalom već dokazanog „heroja“. Narod je, smatra njegov poznanik, stvoren za manipulaciju, a oni koji imaju talent da manipuliraju stvoreni su da nad njim vladaju, dok oni koji pokušavaju reći istinu nisu nikome zanimljivi.

Dok se taj isti narod guši u smradu ideologijâ, njegovi sadašnji i budući vladari, da bi zadovoljili svoje egoistične ambicije, vješto ga drže u takvome stanju pazeći da ne bi odnekud došao svježi zrak slobode i života. Od ove činjenice još je jezivije da narod svoje stanje prihvaća kao sudbinu i upravo traži lidere, uzore ili predvodnike koji će mu utaživati „glad“ uvijek svježim lažima i manipulacijama. Jedni drugima su neophodni za savršenu zajedničku propast.

Jozo Šarčević, polis.ba