Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Yehuda Amichai: Jeruzalemovi pokušaji samoubojstva
Yehuda Amichai se smatra najvažnijim i najznačajnijim modernim izraelskim pjesnikom
Yehuda Amichai (1924 – 2000) smatra se najvažnijim i najznačajnijim modernim izraelskim pjesnikom. Po drugi put predstavljamo njegove pjesme na Polisu, u izboru i prijevodu Stjepana Sirovine.
Pripremu ovih pjesama zatekle su vijesti iz Svete Zemlje o krvoproliću nad nedužnim izraelskim civilima u mjestima oko Pojasa Gaze. Nakon toga svjedočimo odmazdi i razaranjima u Pojasu Gaze, stradanju i neizrecivim patnjama palestinskog stanovništva. Amichai je sam bio više godina aktivan u vojsci i učestvovao u više onodobnih tamošnjih ratova i sukoba. To mu je iskustvo u značajnoj mjeri obilježilo poeziju. Nerijetko je kritizirao izraelsku politiku prema Palestincima, posebnu onu ilegalnog naseljavanja okupiranih područja. Onaj tko je imalo zainteresiran za situaciju u tom dijelu svijeta, lako će prepoznati o čemu to Amichai zapravo pjeva.
Pastir Arapin traži svoje kozle na brdu Sionu
Pastir Arapin traži svoje kozle na brdu Sionu,
a na nasuprotnom brdu ja tražim svoga malog sina.
Jedan arapski pastir i jedan židovski otac
u njihovoj kratkotrajnoj nedaći.
Glasovi obojice susreću se nad
Sultanovim bazenom u udolini između nas.
Nijedan od nas ne želi da sin, a ni kozle
završe u žrvnju mašinerije strašne Chad gadje*.
Kasnije, pronađosmo ih u žbunju
i naši glasovi vratiše nam se natrag
smijući se i plačući.
Potraga za jednim kozlićem, ili za sinom
bila je oduvijek
začetak nove religije u ovim brdima.
*Chad gadja (Jedno janje) je aramejsko-hebrejska pjesma brojalica, koja se pjeva na početku slavlja Pashe. Pjesma je poduža, a završava tako što Sveti ubija anđela smrti, koji je ubio mesara, koji je zaklao vola, koji je popio vodu, koja je gasila vatru, u kojoj je izgorio štap, koji je tukao psa, koji je ugrizao mačku, koja je pojela janje, koje je otac kupio za dva novčića.
Učiteljica tjelesnog iz Petah Tikve
U ovoj napuštenoj kući jednom je živjela učiteljica tjelesnog.
Imala je kožu smeđu i meku kao svila
i odgojila čitave generacije čvrstih trbušnih i nožnih mišića
za ratove u pustinji i ljubav u voćnjacima.
Ona sama otišla je iz zemlje i živjela
u Beču, gradu slatkog vrhnja. Otišla i ondje se udebljala.
Ove proljetne večeri stojim pred tom kućom.
Moje znanje da će uskoro biti srušena
i njezino da se tamo više nikada neću vratiti
zajedno tvore jedan parfem
jači od svih mirisa rata i slađi od mirisa voćnjaka.
Jeruzalem
Na jednom krovu u Starom Gradu
Rublje, obasjano zadnjim zrakama dana:
Bijeli čaršav moje neprijateljice,
Ručnik moga neprijatelja
Kojim tare znoj sa lica svojega.
Na nebu Starog Grada
Zmaj.
I na kraju uzice
Dijete
Koje ne vidim
Zbog zida.
Mi smo izvjesili mnoge zastave,
Oni su izvjesili mnoge zastave.
Da bismo mi mislili, kako su radosni.
Da bi oni mislili, kako smo radosni.
Mjesto na kojem smo u pravu
Na mjestu na kojem smo u pravu
cvijeće nikad neće cvjetati
u proljeće.
Mjesto na kojem smo u pravu
ugaženo je i tvrdo
kao dvorište.
Ali sumnje i ljubavi
svijet rahle
poput krtice, ili pluga.
I šapat će se moći čuti na mjestu
na kojem je sad ruševina,
a stajala je kuća.
Jeruzalemovi pokušaji samoubojstva
Suze ovdje ne smekšavaju
pogled. Mnogo više one bruse i lašte
tvrdoću lica, kao stijenu.
Jeruzalemovi pokušaji samoubojstva:
devetog ava* opet se jedan dogodio.
Pokušavao je požarem i ognjem,
postupnim razaranjem uz pomoć
bijele prašine i vjetra. Nikad mu neće uspjeti.
Ali pokušava i pokušavat će uvijek iznova.
* Deveti dan mjeseca ava označava datum kad su uništeni i prvi (586 godine pr. Kr. ) i drugi (70. godine) Jeruzalemski hram.
Što sam naučio u ratovima
Što sam naučio u ratovima:
Stupati u ritmu, zamahivajući rukama i nogama
i nalikujući na pumpu, koja pumpa iz praznog bunara.
Stupati u koloni ujednačenim korakom, biti u sredini, a biti sam,
ukopavati se u jastuke i perine i tijelo voljene žene,
„majko” zapomagati, i kada me ne može čuti,
„Bože” dozivati, i kada u njega ne vjerujem,
a čak i kada bih vjerovao, o ratu mu ne bih pričao,
kao što odrasli djeci prešućuju ono čega se najviše plaše.
Što sam još naučio? Naučio sam osiguravati si odstupnicu:
U tuđini unajmljujem sobu u hotelu
u blizini aerodroma ili kolodvora.
Čak i u svečanim dvoranama
na oku neprestano držim malena vrata,
iznad kojih stoji crvenim slovima napisano „Izlaz”.
Bitka također počinje
u ritmu bubnja kao i ples, i završava
„povlačenjem u zoru”. Zabranjena ljubav
i bitka – oboje ponekad završavaju tako.
Prije svega, međutim, ovladao sam umijećem kamuflaže,
ne privlačiti pozornost, ostati neprimijećen,
ne razlikovati se od onoga što me okružuje,
ne razlikovati se čak ni od svoje ljubavi.
Da misle da sam grm ili ovca,
drvo ili sjena drveta,
sumnja ili sjena sumnje,
živa ograda, mrtav kamen
kuća, ugao kuće.
Kada bih bio prorok, zamutio bih sjaj vizije,
moju vjeru zamračio crnim papirom,
a kola s Božjim prijestoljem zamaskirao mrežama.
I kad dođe čas, na sebe navući ću maskirnu odoru
moga svršetka: bjelinu oblaka i mnogo nebeski plave
i zvijezde bez kraja.
Otkrivenje
Danas mi se Bog ovako objavio:
Netko mi je odostraga prekrio oči.
Svojim dlanovima.
Pogodi tko je?
Moj otac
Uspomena na mog oca umotana je u bijeli papir
kao kriške kruha koje nosiš za užinu na poslu.
Nalik mađioničaru što izvlači zečeve i tornjeve
iz svog šešira, on je iz svog malenog tijela izvlačio ljubav.
A rijeke njegovih ruku
izlijevale su se u dobra djela.
Prijevod: Stjepan Sirovina, polis.ba