XXXIV. nedjelja kroz godinu – Krist Kralj | Politička korist umjesto istine

Iv 18,33b-37

Nazivati Isusa zemaljskim kraljem, sadržajno je posve suprotno onomu što je Isus propovijedao i činio. Međutim, u sudskom procesu pred rimskim upraviteljem Pilatom, posve sukladno odvratnim ljudskim podvalama i lažima, glavari svećenički i starješine naroda, budući da nisu imali vlast pogubiti Isusa, nakon što su raširili glasine u narodu o Isusu kao «zločincu», dovode ga Pilatu kao «političkog zločinca». Ne svaljuju pred Pilatom na njega neke optužbe iz područja vjere, jer to na civilnoj razini ne vrijedi, nego mu imputiraju najteži politički krimen, crimen laesae maiestatis [zločin uvrede veličanstva], najteži zločin povrede vladara (cara), države i pravnoga poretka. A taj je zločin podrazumijevao najstrožu i najsramniju kaznu – razapinjanje na križ.

Na današnju nedjelju, svetkovinu Krista Kralja, slušamo isječak iz razgovora Pilata i Isusa prema Ivanovu evanđelju. Isus na koncu Pilatu potvrđuje da on jest kralj, ali na drukčiji način od onoga kako Pilat misli i za što ga optužuju tužitelji. Isus svoje kraljevstvo najuže veže uz Boga i uz istinu. Veli Pilatu da je smisao njegova života, da se za to rodio da svjedoči za istinu. I završava riječima da tko god je od istine, sluša i ponaša se po njegovim riječima.

Isus je, zaključimo, kralj istine; njegovi su učenici oni koji po njemu traže istinu, koji tražeći istinu slušaju i izvršavaju njegove riječi.

Pogledajmo kako se zapravo odvijao razgovor između Pilata i Isusa i u njemu potražimo poveznice za naš život.

Pilat Isusu postavlja pitanje je li on kralj, jer su ga pod tom optužbom priveli k njemu da mu kao zadnja instanca presudi. A Isus se odmah, vrlo jednostavno a radikalno bitno za svaku istinu, obraća Pilatu protupitanjem: «Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?» O odgovoru na to pitanje ovisi istina, moralni sud onoga tko prosuđuje, njegova ljudskost, i povrh svega ovisi sudbina čovjeka, konkretnog čovjeka kojeg se optužuje, prosuđuje. Pilat, međutim, ne odgovara na to pitanje, jer je njemu važnija politička moć i podobnost od istine. Poput većine, on reagira po čuvenju i tračevima, ali i iz straha za sebe. Ne dovodi u pitanje kolektivnu klevetu, po onoj oprobanoj: Onaj tko ima vlast, u njega je i istina; tko ima duhovnu vlast, njegova je «istina» još neupitnija!

Pilat se uzrujava što ga Isus poziva na osobno mišljenje, vlast ne podnosi prizive na osobnu odgovornost, ljuti se što ga pita je li doista uvjeren da je «zločinac» koji hoće kraljevsku vlast ili on slijepo slijedi ono što su mu drugi «nalagali». Nepostojan, kolebljiv, ali lukav u preferiranju političke koristi nad istinom, Pilat podlo uzvraća Isusu da ga nije on dao dovesti k sebi na suđenje, nego njegovi, i traži da mu rekne što je učinio. Isus na to objašnjava narav svoga kraljevstva: ono uopće nije slično kraljevstvu kojemu Pilat služi. No, Pilat, kao svi vlastodršci otupjeli za prostor duha, ogrezli u moć i umišljaj ispravnosti, nema ni vremena ni strpljivosti da sasluša Isusove «duhovne» razlike o kraljevstvima i kraljevima. Njemu je – kao i svim nepravednim presuditeljima – dovoljno da samo čuje Isusovu riječ da je kralj, a o razlikama, neka se raspravlja drugdje, pa i s onu stranu smrti, po onoj: Bog će svoje već prepoznati!

Usprkos kolebanju, znamo to iz izvještaja svih evanđelista, Pilat neće promijeniti svoj stav o Isusu, koji ustvari nije njegov, nego osuda glavara svećeničkih, farizeja, pismoznanaca, herodovaca – sve one Isusu protivne družine, neprijateljske čak i samome Pilatu (rimskoj vlasti), ali tu družinu on mora uvažavati, u strahu je od nje, jer su ti religiozni moćnici vrlo utjecajni i u Rimu, mogu mu naškoditi i uzrokovati da ga se svrgne s upraviteljske pozicije provincije (kasnije će to zajedno s drugima oni uspjeti).

Susret s Pilatom sucem zacijelo je najsudbonosniji trenutak Isusova života: radi se o istini. Presuđen je krajnje lažno, s krivnjom najgoreg političkog delikta državnog zločinca. Spomenuli smo da je Isus jasno rekao da on svoj život shvaća kao svjedočenje – služenje istini. Na drugoj strani su i Isusu i istini posve suprotni ljudi, oni koji svojevoljno raspoređuju što je istina. Nisu svi klevetnici i tužitelji, niti su između se u dobrim odnosima, a kamoli prijateljski. Njih vežu njihovi sebični interesi. Među njima ima strašljivaca, ljigavih oportunista, bjegunaca od odgovornosti, mekušaca, egoista, darvinistički tjeskobnih karijerista, staraca koje je zahvatila paranoja zakašnjela javnog utjecaja ili starački materijalizam; ima i onih koji su okorjeli u laži, promašili i profesiju i život, koji su patološki lašci; najviše je, čini se, onih koji ne razlikuju političku korist od istine, laž od istine i uopće ne dopuštaju da se na miran način raspravlja o istini. To su pilati koji poput povijesnog Pilata postavljenjem pitanje što je istina ustvari dokidaju mogućnost autorefleksije, rasprave i odgovora na postavljeno pitanje o istini. Nervozni, poput Pilata, skaču, napuštaju razgovor, ostavljaju krivo optuženoga i odlaze čuti bijesnu većinu, prikloniti se vlasti i svjetini.

O nerazlikovanju političke laži od istine, o umrtvljivanju moralnoga osjećaja za istinu, osvrćući se najprije na komunistički totalitarni sustav, pisao je poljski filozof L. Kołakowski. Te se njegove riječi mogu primijeniti i na druge zatvorene sustave i strukture, crkvene i civilne, na bespoštedne klevete i rigidne situacije presuđivanja nevinih unutar tih struktura, kao i na one koji lažu i difamiraju, osuđuju i pogubljuju nedužne: «Tamo je potpuno nestajala granica između onoga što je istinito i onoga što je politički pravilno, tako da ljudi koji su ponavljali ‘političke ispravne’ riječi dijelom ni sami nisu u njih vjerovali, a i sami su vođe ponekad postajali žrtve vlastitih laži. Cilj je bio – nastavlja Kołakowski – doći do toga da ta razlika u umu svakog žitelja nestane i da ljudi znaju što treba govoriti kao politički ispravno. Trebali su zaboraviti tu razliku tako da bi se mogla falsificirati povijesna istina i na taj način jednostavno ne lagati već uništavati samu ideju istine u normalnom značenju te riječi.»

Pilatovo pitanje Isusu što je istina, pokazuje suvišnim to isto pitanjem za čovjeka koji se vlastohlepljem i materijalizmom dopustio moralno opustošiti. Za njega je govor o istini posve beskoristan, čak politički štetan.

I danas se čine teške nepravde, mnogi pojedinci doživljavaju životne tragedije, jer o njihovim sudbinama odlučuju lašci i oni koji krivo sude, dok se čak pitaju ili pozivaju na istinu. Takvi zapravo uništavaju samu mogućnost da se o istini raspravlja i da se za istinu zauzima netko drukčijega mišljenja od njihova. Oni rado tvrde da «spašavaju» narod, zajednicu, opću stvar. Ustvari spašavaju sebe, svoje zlo i zločince, a krajnje su bešćutni prema žrtvi svoje laži.

Isus je pred Pilatom posvjedočio da je istina temelj povjerenja i ljubavi prema Bogu i ljudima. Istina nas oslobađa, najprije osobno – da ne lažem sebi, a zatim ni drugima ni o drugima, da ne štetim bližnjima, jer klevete su i laži nanijele i nanose nepopravljive nesreće nevinima.

Nužno je da uvijek tražim istinu, da izdržim pitanje što je istina, da tražim na njega odgovor, svjestan da nisam vlasnik istine, nego da joj se povjeravam kao živoj osobi – kao Isusu Kristu i njegovim riječima.

Fra Ivan Šarčević