XXXIV. nedjelja kroz godinu – Krist Kralj | Krist Kralj – Kakve kraljeve slijedimo zemaljske ili nebeskog?

Na posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Kristova misterija kao izvora zemaljskog i nebeskog bogoštovlja. Uskrsli Krist živi vječan i među nama je vidljiv samo očima vjere, uvijek spreman da spasava duše kao kralj neba jer u njegovom kraljevstvu oni najmanji stupaju kao najveći i On iznad svih, spremno daje sebe, svoje tijelo i vlastiti život za druge ljude koje čak i ne poznaje.

Svatko će sebi postaviti pitanje što to u našem svijetu i vremenu znači biti kralj i kraljevati? Što znači biti onaj koji vodi nekoga? Da li to znači da treba biti sačuvan od svakoga zla, muke i da samo oni ispod njega trebaju patiti, plakati i trpjeti. Kod Isusa je kralj onaj koji prvi, spremno podnosi žrtvu za sve one ispod. Naravno, zvuči bajkovito i to posebno danas kada gledamo moćnike, političare, bogataše, kraljeve i kraljice, u ovom vremenu i bogate nogometaše, vrhunac novčane moći u  Qatar-u koji ne mare ni za slabe ni za siromašne ni za one koji trebaju pomoć bilo koje vrste. Nažalost gledaju i misle samo na sebe, dakle čine sve ono što Isus nije činio, bolje kazano, što je on prezirao. Zato na svetkovinu Krista Kralja se ne govori o kraljevima ovoga prolaznoga svijeta.

Postoji jedna meditacija pod nazivom Kad smo još! koja nekako ide ovako: Kad smo još bili djeca željeli smo biti sve moguće: kraljevi, carevi, sportaši, predsjednici, vlakovođe… Kad smo još bili djeca vjerovali smo u Boga koji sve može, koji sve čini. Kad smo odrasli čuli smo o jednom koji nam kaže: „Ako niste kao djeca..“ Tu smo počeli shvaćati: nije važno nešto postati nego biti.

Svetkovina Krista Kralja nas uči kako je neobično bilo od vjernika očekivati da će Krist-Kralj umjesto na prijestolju biti raspet i popljuvan. Krist je među razbojnicima, na stratištu, gori izvan grada, marginaliziran i udaljen od svih onih ljudi koji su ga slijedili i izručen neprijateljima što dalje od javnosti. Neprijatelj ne samo da mu je ograničio utjecaj na ljude, nego mu ga i potpuno oduzeo. A oduzeli su mu utjecaj tako što su ga osramotili, stavili na križ. Tko će slušati nekoga s križa, među zločincima? Raspeti ne može disati, nestaje mu glasa. Tko će slušati i usmjeriti pažnju na onoga bez glasa?

Ispod i u blizini križa, dok su gledali raspetog Isusa, bilo je mnogo onih kojima je Isus činio dobra djela. Oni nisu mogli tada razumjeti da je Isusovo javno djelovanje upućivalo na križ. Zato valja razmišljati o Isusu na križu. Između dva razbojnika. Ta nas slika uči da Bogu, istini i dobru treba služiti do kraja, čak i na križu, u nevoljama života pritom ne želeći spasiti sebe nego druge. I razbojnici se mjenjaju pored Isusa razapeti na križu. Isus je drugačiji od svih vladara i kraljeva. Umjesto na prijestolju on je na križu, umjesto pohvala izrugivanje i prezir.

Mnogi se podruguju Isusu: predstavnici svećenika, narod, vosjka i jedan razbojnik. Oni su Isusa pretvorili u potencijalnog neprijatelja i zločinca. Oni su ga razapeli. Među najodgovornijim bili su svećenici, Bogu posvećene osobe. I danas kad nas je sve manje u našim zajednicama, neprestano jedni drugima smišljamo zamke i podvale. Dok nam se samostani i župe prazne i nemamo ljudi i zvanja, međusobno se izjedamo i optužujemo. Isus s križa nas tomu ne uči.

On ne želi da ostanemo ravnodušni, bez osjećaja jedni pred drugima. Želi nam poručiti kako i u najgorim dramatičnim trenutcima u ljudskom životu, Bog vlada. Bog je htio da njegov Sin završi na križu. Božji je plan da raspeta ljubav bude ponuda ljudima. Dok smo nemoćni prikovani na svoje životne križeva, čovjek ne može ništa drugo nego odbaciti križ ili ga prihvatiti. Oni koji ga prihvate, uviđaju kako  Bog na križu vlada. Sve poruge, ružni natpisi nad glavom postaju nevažni, ne znače ništa. Raspet pred svjetinom i svojim neprijateljima raširenih ruku grli i prima sve one koji žele u njegovo kraljevstvo.

Krist je kralj koji na križu uspostavlja kraljevsto ljubavi Božje. Slijedeći Krista na križu  postajemo Božja djeca. Kraljevstvo postignuto na križu je vrhunac svih vrednota na ovom svijetu. Ono je vrhunac ljubavi da ljubimo svoje neprijatelje. Ono je vrhunac svake civilizacije i kulture, jer i kad je ugroženo i porušeno ne nudi osvetu i zločin, nego ljubav i pomirenje, a konačno nadu i smisao.

Kraljevstvo Isusa Krista uključuje sve ljude, nikoga ne izuzima. U njemu nema podjela, spletkarenja, zavisti, osuda, trača, isključivosti, nacionalizma, terorizma i maltretiranja. To je kraljevsto pravde, mira i milosti. Pokušajmo jedni su drugima ovdje na zemlji ostvariti njegovo kraljevstvo jer je Isus i danas živ među nam. On je kralj koji nikada ne ostavlja one koji ga slijede kao ni sve one koji su zarobljeni grijesima i ne uspijevaju naći svoj put spasenja, Njegovo milosrđe i ljubav nemaju granica, stoga mu budimo zahvalni što je uvijek s nama.

Ivan Pilić