XXXIV. nedjelja kroz godinu – Krist Kralj | Kralj drukčijeg autoriteta

Mt 25, 31-46: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

Isus evidentno nije volio počasne naslove. Traži da se nikoga ne zove učiteljem, ocem ili vođom (Mt 23,8-10). Jednako tako, ne naziva gospodinom ni kraljem niti sebe niti Boga. Izbjegava čak i veće gradove koje uvažene ličnosti obično posjećuju, pa se tako drži galilejskih sela, a ne odlazi u Tiberijadu i Seforis. Kada ga Petar prepoznaje kao Mesiju, misleći na moćnog i slavnog Pomazanika koji će donijeti oslobođenje, Isus okreće temu na patnju i smrt (Mt 16,21). Kad Ivan i Jakov traže vodeća mjesta u kraljevstvu, Isus podsjeća da nije došao vladati nego služiti (Mt 20,28). Isusova prava narav prepoznatljiva je tek na križu, dok umire napušten od svih, kada satnik prepoznaje: “Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj” (Mt 27,54). Tek na križu možemo ispovjediti vjeru u Isusa, ne kao moćnog kralja, već kao raspetog Sina, kojeg je Otac darovao iz svoje ljubavi za čovječanstvo.

Danas živimo u krizi autoriteta institucija. Sve manje ljudi je spremno bezuvjetno poklonit svoje povjerenje nekom institucionalnom autoritetu samo iz razloga jer su tako radile prethodne generacije. Kraljevski autoritet je napose smatran reliktom i rijetke su zemlje u kojima je preživio. Autoritet Crkve je izložen sličnim tendencijama. Ipak, važno je uočiti da Isus izvorno sebe ne nameće kroz nikakvu autoritativnost. Ne uspostavlja nikakav legitimitet utemeljen na argumentima iz prošlosti, niti oko sebe oblikuje nekakav kult ličnosti. Jednostavno iznosi ponudu koju se može izabrati ili odbiti. Dapače, lakše ju je odbiti jer pristanak zahtijeva žrtvu, te su ga stoga i učenici instinktivno napustili na križnom putu. Da bi ga se prihvatilo potrebno je stati pred križem.

Alternativne ponude križ redovito izbjegavaju, ili ga čak nameću drugima. Rimski car je također imao naslov sina Božjega (Divi filius) i nudio je zemaljsko kraljevstvo mira, stabilnosti i prosperiteta (Pax Romana). No, takav je mir bio postignut nauštrb brojnih sudbina. Kaledonski vođa Kalgakus pozivao je svoje vojnike na otpor Rimljanima riječima: “Pljački, ubistvima i silovanjima, oni su dali lažno ime – carstvo. Oni stvore pustinju i onda to nazivaju – mirom.” Isus pak kraljevstvo nebesko gradi počevši od onih najmanjih, onih koji padaju kao prve žrtve, onih bezimenih i potrošnih.

U grandioznoj sceni današnjeg evanđelja Sin Čovječji ne dolazi suditi, nego razlučiti. Ni ovdje ne preuzima nikakav autoritet, već samo sposobnost konstatacije. Nema svečane presude, nema prethodnog primanja darova kako bi se sudac odobrovoljio, nema ispitivanja dokaza. Jasno je već, naime, tko pripada kojem kraljevstvu, kao što se jasno razlikuju ovce i jarci. Svaka grupa ide na mjesto koje je odabrala, u kraljevstvo za koje su živjeli. Oni koji su svoj život usmjerili k ljubavi i milosrđu idu k Božjoj ljubavi i milosrđu. Oni koji su isključili ljude u potrebi iz svojih života, isključili su sebe iz Božjeg kraljevstva, gdje postoji samo prihvaćanje i ljubav.

Kriterij razdvajanja u dvije grupe je precizan i jasan: neki su sa suosjećanjem odgovorili potrebitima, dok su drugi bili indiferentni na njihove patnje. Kralj spominje šest bazičnih situacija potrebe. Nije riječ o hipotetičkim slučajevima, već o situacijama u kojima se svatko prepoznaje, koje se javljaju u svim mjestima i vremenima. Svugdje postoje gladni i žedni, svugdje su migranti i ljudi potrebni odjeće, kao i bolesni i zarobljeni. Nije nam dan nikakav uzvišeni ili filozofski traktat o solidarnosti, ljubavi ili toleranciji. Riječ je, naprotiv, o konkretnim djelovanjima: davanje, primanje, posjećivanje. Ono što je važno nije teoretska ljubav ni apstraktna briga, već suosjećanje koje pomaže osobi u potrebi.

Ono što će iznenaditi obje grupe je Isusova konstatacija da je on bio prisutan u potrebitima. I ondje je njegova prisutnost neautoritarna, dapače nezamjetljiva. U vremenu kada žudimo za Božjom prisutnošću u našem sekulariziranom društvu, kada zbog toga otvaramo sve više kapela trajnog euharistijskog klanjanja i tražimo liturgije koje će nas ganuti, dobro se sjetiti propovijedi sv. Ivana Zlatoustog na ovo evanđelje: “Koja korist ako je Kristov stol prepun zlatnih čaša, a on sam umire od gladi? Najprije gladnoga nahrani, a tek onda od suviška ukrasi njegov stol. (…) Reci mi: Ako koga vidiš bez nužne hrane i ostaviš ga tako, pa samo ukrasiš stol zlatom, zar će ti zahvaliti, ili se naprotiv rasrditi? A ako ga vidiš obučena u podrte haljine i ukočena od studeni, a ne daš mu odijelo nego mu podigneš zlatne stupove govoreći da to činiš u njegovu čast, zar se neće osjetiti ismijanim i uvrijeđenim najvećom grdnjom?”

Danas smo u kušnji napraviti od Krista jedan obični objekt pobožnosti, ikonu koju štujemo. Tako su i podanici uglavnom postupali s kraljevskim obiteljima starih vremena: poštivali su ih, kleli se u njih, ali neku posebnu prisnost nisu osjećali. Umjesto izblijedjeloga kraljevskog portreta potrebna nam je osvježena slika Proroka koji je hodao Galilejom prije 2.000 godina, Krista raspetoga i uskrsloga, prijatelja siromaha i grešnika. Prisutnost takvog Boga obnavlja naš život, naše poslanje i povjerenje. Njega valja tražiti, sve bolje upoznavati, da bi obnovili svoju sliku o njemu, da bi ga susreli, kako bi nas promijenio. “Kršćanstvo nije religija knjige, nije niti religija propozicija, već je religija susreta”, kaže Timothy Radcliffe (Mediteranski teološki susreti, 2023.). Susresti ga znači inkorporirati ga u svoj život: vjerovati u ono što je on vjerovao, smatrati važnim što je on smatrao, tretirati ljude kako je on to činio, gledati na život poput njega, moliti kao on, dijeliti nadu kao što ju je on dijelio. Čeznuti za tim susretom znači živjeti u iščekivanju stvarnosti koju će Bog pred nas staviti, biti otvoren i angažiran spram nje, živjeti mistiku svakodnevice. Neka nam nadolazeći Advent donese obilje radosti susreta.

Stanko Perica, polis.ba