www.polis.ba

XXXIII. nedjelja kroz godinu | Život iz vječne budućnosti

Vječni život, dakle, koji Isus naviješta da dolazi sa smrću i krajem povijesti, već je započeo našim zemaljskim, ovim životom, i već se ovdje živi gdje sada živim. Ovaj život je u tom smislu dio dara i istodobno zadatak vječnosti. U ovom «sada» leži budućnost koju također poklanja Bog. Sve je u Božjim rukama, ali i u našoj slobodi hoćemo li se na Boga osloniti ili ćemo po svom, hoćemo li se osloniti na njegove riječi, na Isusove riječi, ili na naše računice i naše prolaznosti

Mk 13,24-32

Pri kraju smo liturgijske godine. Predzadnja je nedjelja. Slušamo čitanja o koncu vremena i svijeta. Prema Markovu evanđelju Isus taj kraj dočarava u katastrofičnim, apokaliptičkim slikama pomračenja sunca, padanja zvijezda i dolaskom s visina, na oblacima Sina Čovječjega. Usred toga kaosa i meteža, najavljuje da će Sin Čovječji razaslati anđele da mu saberu njegove «izabranike s četiri  vjetra», dakle njegove ljude sa svih strana svijeta koji će biti spašeni.

Isus potom upozorava da vrijedi gledati u smokvu, i učiti se od nje: po vanjskim se znakovima, ovdje katastrofama i nesrećama treba učiti budnosti da ne doživimo moralne brodolome i izdaje vjere, da se nađemo izabrani od anđela na konačnom kraju postojanja, pred našom osobnom smrću i pred posljednjim, Božjim sudom povijesti. Onako kako pratimo rast bilja, smokve, onako kako prepoznajemo znakove promjena u prirodi, povežimo to s našim ljudskim događanjima i mogućnošću da budemo pripravni za kraj, ne apsolutnim znanjem o samom trenutku, ali s apsolutnom sigurnošću da kraj dolazi te da se zato pripremimo – da se pripremamo zapravo za susret s Bogom.

Iako Sveto pismo i Isus neporecivo govore o kraju povijesti, o Božjem sudu, nagradi dobrih i kazni opakih, mnogo nam toga ostaje neprohodno. Ipak, uza sve naše ljudsko neznanje, ono što i današnje evanđelje kaže jest da neotklonjivo i nezamjenjivo postoji naš osobni kraj i kraj povijesti. Neizbježna je smrt i neizbježan je konačni sud. Nitko nas u tome neće moći zamijeniti. Sigurno je i to da su nigdje kao na svršetku vjera i nada i ljubav neraskidivo povezani. S druge strane, za razliku od nekih prijašnjih vremena, makar nam smrt danas zbog pandemije bila toliko prisutna i bliža nego u prijašnjim vremenima, krajnje malen broj ljudi vjeruje u onostrani, vječni život, čak ni kršćani makar to i ispovijedali u Vjerovanju. I vrlo malo vjernika, i ljudi u Crkvi, želi si konkretno posvijestiti da će otići s ovoga svijeta i stati pred Boga, da će pred Bogom odgovarati za svoja djela, za svoj život.

Nema sumnje da nije lagano vjerovati u ove istine vjere, u posljednje stvari (novissima), jer se nemamo ni za što «čvrsto» uhvatiti, osim opet i jedino za golu golcatu vjeru u Boga, u njegovu objavu u Isusu, u njegovo uskrsnuće, odnosno najjednostavnije kazano u njegovo obećanje da će biti s nama ako se držimo njegovih riječi, i da se nadamo da ćemo – i kao njegovi nedostojni učenici i nikada dokraja vjerni prijatelji – biti među izabranima. Ali i da će među Isusovim izabranim prijateljima biti i oni, i stranci i «neprijatelji», koji su mu činili dobro i ne znajući da su mu to činili u potrebitom, da će dakle i oni živjeti s onu stranu smrti, u punini života.

Do kojih stanja, visina i dometa možemo stići u svome razmišljanju o kraju svijeta, teško je kazati. I tu se razlikujemo. Netko o tome uopće ne razbija glavu, netko se posve predaje, uranja u Božju tajnu milosrđa bez ikakvih zastoja, kao dijete majci u zagrljaj; netko pak voli o tome misliti, netko si umišlja da čak zna kad će nastupiti kraj povijesti, netko je preuzetno uvjeren da zna tko se spašava, tko ulazi u koju «rajsku» odaju a tko ne; ima nekih (od starina zvanih milenarista) koji raspoređuju vremena i stavljaju graničnike kad što počinje a kad završava po njihovom razumijevanju Božjega Duha. Sve ovo Isus svojom riječi da je to znano samo Bogu Ocu, dovodi u pitanje. Ono što je sigurno, ponovimo, jest da kraj sigurno dolazi, i naš osobni i zajednički svršetak; njega zna jedino Bog. Taj Bog, Isus je posvjedočio, jest milosrdan, ali i pravedan; taj Bog nije milosrdan kako mislimo mi na zemlji i raspoređujemo svoje milosti i kazne, kao da bi milosrđe uključivalo naša nedjela po našim prohtjevima, našu suradnju sa zlom ili naše lakomisleno, iz tobožnje vjere lakomisleno toleriranje zla. Bog jest neizmjerno milosrdan, ali više i drukčije od naših zaposjedanja i nazora o njegovom milosrđu.

Ostaje nam da do svoga kraja i do zajedničkoga konca mirno sa svojim Bogom hodimo. Ostaje nam da u nemoći svoga znanja, ali sigurnosti vjere ispovijedamo vjeru u uskrsnuće tijela, ne tijela kao kostiju (leša), nego Božjeg uskrsavanja čovjekove osobnosti, staro-nove integralnosti, prepoznatljiva identiteta, da se svojim zemaljskim tijelom služimo kao znakom i sredstvom Božje dobrote među ljudima. Ostaje nam vjera u neumitni Božji zadnji pravorijek nad poviješću, nad onom osobnom ali i nad povijestima svih ljudi, ne samo naših dragih i onih kojima smo zahvalni, nego i onih koje smo otpisali iz sjećanja, koje je naš kolektiv ili čak povijest kaznila pustošju i prekrila zaboravom. Bog je – Bog živih, a ne mrtvih! On se spominje nespomenutih!

Ostaje nam da živimo iz sigurnog posljednjeg podatka da ćemo susresti Boga, stupiti pred njegovo lice sa svim pitanjima, čežnjama, zlima i dobrotama. Život s toga kraja baca novo svjetlo na ovozemaljski život. To svjetlo relativizira ono što tako rado pretvaramo u zemaljske apsolute, kumire; oslobađa nas lažnih tereta, zauzetosti i briga, potiče nas i nadahnjuje da radimo dobro, da radimo ono što je teže; da ne činimo onako kako se uobičajeno čini, samo da nas drugi vide, nego zatajno, sigurno i uvjereno da nas vidi Bog jer je to za njegovu proslavu i za dobro potrebita bližnjega.

Vječni život, dakle, koji Isus naviješta da dolazi sa smrću i krajem povijesti, već je započeo našim zemaljskim, ovim životom, i već se ovdje živi gdje sada živim. Ovaj život je u tom smislu dio dara i istodobno zadatak vječnosti. U ovom «sada» leži budućnost koju također poklanja Bog. Sve je u Božjim rukama, ali i u našoj slobodi hoćemo li se na Boga osloniti ili ćemo po svom, hoćemo li se osloniti na njegove riječi, na Isusove riječi, ili na naše računice i naše prolaznosti. Bog poklanja vrijeme, poklanja budućnost.

S dolaskom razumu počeo je, dakle, naš vječni život u ljubavi i brizi za Isusovu malenu i perifernu braću i sestre. Ako to nije tako, riječ je samo o ideologiji, o lijepoj retorici. Počelo je «uzvraćanje Bogu onoga što nam je on već darovao», njegovih talenata i poklona, slično kako malo dijete dijeli od onoga što je dobilo. Što se više dijeli iz zahvalnosti to se više na zemlji ostvaruje vječni život.

Što je neko vrijeme nemirnije, apokaliptičnije, što se nudi više nasilnih i ratnih rješenja, što smo više u strahu pred krajem, što više gorimo u emocijama i što smo paničniji u strahu za sebe, to nam je više potrebno mira i suzdržanosti, strpljenja i razmišljanja, sabranosti i zrelijih odluka. Zato Isus upozorava na pripremu, da poput rasta smokve rastemo i pratimo vanjske događaje, i povrh svega nudi nam sigurnost svojih neprolaznih riječi. Ne zaboravimo: Što ima više ponuđača smisla i životnih savjetnika, što su rasprostranjeniji trgovci duhovnih savjeta i spiritualnijih bypassa, što je više recepata kako da ostvarimo slobodu, to smo pozvaniji iznova osobno potražiti Isusovu prikladnu riječ iz evanđelja za svoje i naše prilike, i to uvijek staloženo, slušajući pomno Isusovu riječ, razmišljajući o njoj, dopuštajući da nas zahvati i da onda – mjereći ih s drugim riječima – po njoj sabrano djelujemo u nemirnim vremenima. Isus nam je uvijek spasenjski blizu – tako je obećao!


Fra Ivan Šarčević