www.polis.ba

XXXIII. nedjelja kroz godinu | Straha u ljubavi nema

Strah može biti koban za osobu koja se boji djelovati iz straha od prijekora, pogreške ili onoga što će reći drugi. Mnogim bojažljivim kršćanima život doslovno prođe u grešnoj šutnji i čekanju „pravog momenta“ da progovore i rade prema savjesti i evanđelju. „Straha u ljubavi nema“, kaže Ivan u svojoj prvoj poslanici (4, 18). Sluga „zli i lijeni“ (Mt 25, 26) ima iskrivljenu sliku o gospodaru. Ovaj pojedinac ne biva kažnjen zato što je učinio nešto loše, on jednostavno nije učinio ništa


Mt 25, 14-30: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vre- mena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«


Isus ponovno govori u prispodobama. Ako se pogrešno tumači, prispodoba o talentima koju predlaže današnja liturgija može biti izrazito opasna. Umjesto da potiču kršćane na obraćenje, nesposobni propovjednici u nekim slučajevima mogu ovu prispodobu koristiti kako bi utvrđivali ljude u predrasudi da je Bog tobože izričito naklonjen uspješnima, talentiranima i pobjednicima. Zlonamjernima je bolje ne navoditi neke biblijske tekstove, nego ih citirati površno i izopačeno (usp. primjerice Mt 4, 5-7).

Isusov nauk suprotan je od takozvane teologije prosperiteta, tako omiljene kod kapitalista koji i materijalno bogatstvo stečeno na leđima drugih i svako svoje blagostanje bogohulno pripisuju Božjem blagoslovu, odnosno nagradi za to što navodno vjeruju. „Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko“ (Mt 19,23), kaže na drugom mjestu Isus, a filozof Martin Buber dodaje da „uspjeh nije jedno od Božjih imena“ (Frankfurter Hefte 6, 1951., 195.). Zato današnja prispodoba nije pohvala učinkovitosti, isprika za one koji znaju zaraditi, niti hvalospjev meritokraciji ili nekakvom pastoralnom aktivizmu. „Spasenje nije teologija prosperiteta“, već „dar, isti onaj dar koji je Isus primio da bi ga dao“ (Papa Franjo, 5. veljače 2015.).

Prispodoba o talentima zapravo je protest protiv čovjeka koji je primio izobilje darova (među ostalima i vjeru), a tako je često mlak, bez inicijative, zadovoljan onim što površno radi, uplašen pred promjenama koje zahtijevaju novi izazovi ili promijenjeni kulturalni uvjeti društva.

Talenat je u ono vrijeme bio vrlo važno mjerilo vrijednosti. Jedan talenat varirao je između 26 i 36 kilograma zlata, vrijedio je približno šest tisuća denara, odnosno 20 godina radničke plaće, dakle pravo bogatstvo. Stoga ni onaj koji je primio jedan talenat nema razloga za ljubomoru. Težište u Isusovoj prispodobi nije toliko na različito raspodijeljenim talentima, koliko na ogromnoj svoti koju svaki sluga prima. Prije svega, to je povjereni novac, nitko ga nije zaradio niti zaslužio. U svakoga je gospodar imao svoje bezgranično povjerenje. Na slugama je dakle da ne iznevjere to povjerenje i da mudro upravljaju dobrima, koja nisu njihova nego gospodareva, koji će im po povratku dati nagradu. Gospodar daje svakome prema njegovim sposobnostima, a njegov dar je i zadatak: čuvati ga i učiniti plodnim.

Bez povjerenja se prije ili kasnije raspada svaki odnos među ljudima, kao i onaj između ljudi i Boga. Sva područja međuljudskog suživota u konačnici se temelje na povjerenju. Moramo se moći osloniti na liječnice i liječnike, medicinske tehničare, vatrogasce i policiju ako se zauzimamo za život i vrijednost zajednice. Ako ne, onda imamo težak problem. Zato je tako šokantno kada banke „spale“ milijarde teško zarađenog radničkog novca, kada liječnici trguju organima ili svećenici zlostavljaju djecu, da spomenemo samo neke strašne primjere zloporabe povjerenja.

„Skandal nekolicine posljedica je prosječnosti mnogih“ (Rane zlostavljanja, 49-51). Ako kao pojedinci i kao društvo na takve zlouporabe ne reagiramo adekvatno i odgovorno, nešto bitno među ljudima se pokvari, raspada. Našom zemljom i našim svijetom u gotovo svim društveno relevantnim područjima luta zao duh koji sve želi postaviti na vrlo krhke glinene temelje. Neodgovornošću i mlakošću mnogih sije nepovjerenje i strah koji se množe poput rastućeg raka i sve izjedaju. Zbog nepovjerenja izbijaju i ratovi.

Važno je boriti se protiv zeitgeista aljkavosti i mediokriteta, protiv „diktature relativizma“ pred zlostavljanjima i zlouporabama u Crkvi i svijetu. Opća osrednjost i lijenost pospješuju rast nepovjerenja i širenje krivih slika o Bogu.

„Pobojah se“, bojao sam se – odgovara onaj treći sluga. Ovdje evanđelist želi pokazati njegovu iskrivljenu sliku Boga. Na povjerenje svoga gospodara odgovara nepovjerenjem i strahom. Strah može biti koban za osobu koja se boji djelovati iz straha od prijekora, pogreške ili onoga što će reći drugi. Mnogim bojažljivim kršćanima život doslovno prođe u grešnoj šutnji i čekanju „pravog momenta“ da progovore i rade prema savjesti i evanđelju.

„Straha u ljubavi nema“, kaže Ivan u svojoj prvoj poslanici (4, 18). Sluga „zli i lijeni“ (Mt 25, 26) ima iskrivljenu sliku o gospodaru („Znadoh te: čovjek si strog“). Ovaj pojedinac ne biva kažnjen zato što je učinio nešto loše, on nije ni „uprljao ruke“, on jednostavno nije učinio ništa.

Slika Boga koji kažnjava ne omogućuje ljudima da rastu, jer će takvi uvijek biti pod sačem takvoga boga. To je tragedija mnogih koji nisu odrasli u vjeri, koji se nisu razvili zbog straha od Božje kazne. Ljudi koji vjeruju da određena ponašanja u njihovom postojanju nisu Bogu po volji, guše i potiskuju svoje postojanje, upravo iz straha da ne ugode Bogu.

„Beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 25, 30), zaključuje gospodar. U stvarnosti on je već tamo jer je zakopavajući svoj talent zakopao i sebe, u očaju zbog neuspjeha u vlastitom postojanju, u čekanju „pravog momenta“ da riskira i uloži darovano.

Isus ovom prispodobom želi pročistiti pogled na lice Božje. Što god da nam je Bog povjerio: uložimo. Kakve god bile naše mogućnosti i dometi: iskoristimo ih i napravimo nešto od njih za sebe i za zajednicu u kojoj živimo, osobito za posljednje i zapostavljene, one koji su nama posljednji i one koje smo mi zapostavili.

Danas, na Svjetski dan siromaha dobro je upitati se koliko koristimo darovano vrijeme i talente za pomoć ljudima u potrebi? „Ništa nas ne može toliko izdvojiti od praznih fraza kao doticaj sa surovom stvarnošću. Nema smisla pričati o nekim tamo siromašnim ljudima koji su nam daleko i s kojima nikad nismo progovorili ni riječ jer ih se sramimo, jer nas je strah ili nam se gade i onda stvarati neka javna ‘facebook’ mišljenja i stavove. To je suludo i opako. Možemo puno učiniti na suzbijanju siromaštva…“ (Loredana Fabijanić). Ne budimo sluge beskorisne, ne životarimo u kaljuži mediokriteta.


Branko Jurić