Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXXII. nedjelja kroz godinu | Mrtvi će uskrsnuti
Isus podiže veo sa stvarnosti drugog svijeta u kojem će se dogoditi nezamislivo ponovno stvaranje, radikalna preobrazba. U Kraljevstvu će prestati sve aktivnosti nastavka vrste. Na nebu nema ni brakova. Oni ni umrijeti više ne mogu, jednaki su anđelima i djeci Božjoj (usp. Lk 20,36). Njihov način egzistencije izmiče i patrijarhalnoj logici saduceja i svim našim predodžbama
Lk 20, 27-38
Mjesec studeni, posebno njegov početak, posvećen je spomenu na pokojne. Mnogi ovih dana odlaze na groblje i obilaze grobove svojih najmilijih. Javljaju se vrlo različiti osjećaji: tuga zbog gubitka voljenih, zahvalnost za ono što smo zajedno proživjeli, ljutnja i žal zbog tolikih propuštenih prilika… Iznovice odjekuju tiha pitanja: Kako im je sada? Čuju li išta od onoga što molimo ili govorimo? Ili su jednostavno nestali? Naravno, nitko u ovom životu, bez obzira na vjeru ili kulturu, ne može definitivno odgovoriti na ova ili slična pitanja.
Uskrsnuće mrtvih okosnica je naše vjere, budući da je ukorijenjeno u uskrsnuću samog Isusa. Iako razna istraživanja pokazuju da sve manje Europljana, uključujući i mnoge kršćane, vjeruje u uskrsnuće, ova nas tema ne ostavlja ravnodušnima, ako ništa onda kada smo uz grob voljene osobe. Vjera u život nakon smrti može omogućiti da se zemaljski život predoči u potpuno drugačijem svjetlu. Ljudi nešto drugačije oblikuju svoje živote kada imaju nadu u zagrobni život, odnosno da im se „život mijenja, a ne oduzima“ (Rimski misal, Predslovlje za pokojne I).
U Isusovo vrijeme dominirala je materijalna koncepcija mesijanskog kraljevstva i stvarnosti povezanih s njim. Uskrsnuće je zamišljano kao oživljavanje mrtvaca, povratak u prethodni tjelesni život: u najmanju ruku zagonetna predodžba koja će otvoriti brojne probleme. Ipak, to nije bio jedini razlog zbog kojega su saduceji odbacivali vjerovanje u uskrsnuće mrtvih. Njihov je status usko ovisio o naklonosti vladajućih Rimljana te stoga ni na koji način nisu bili zainteresirani osporavati postojeće stanje. Njihov iskonstruirani i jezivi primjer sa ženom i njezinih sedam muževa nije nikakvo ozbiljno pitanje, već neuspjeli pokušaj ismijavanja i diskreditiranja Isusa, a s njim i vjere u uskrsnuće.
Tko su saduceji? Aristokratska svećenička kasta saduceja – čije ime potječe od Sadoka, svećenika koji je za kralja pomazao Salomona, sina Davidova i njegove ljubavnice Bat-Šebe, umjesto zakonitog kralja Adonije – imala je ne samo političku, već i ekonomsku moć. Bili su vrlo bogati, duboko konzervativni i tradicionalistički. Prakticirali su fundamentalističko čitanje Svetoga pisma. Prihvaćali su samo prvih pet knjiga Biblije (Toru) kao Božju Riječ, odbacujući proročke knjige. Zašto? Jer se po prorocima Bog neprestano zauzima protiv nepravde koja stvara veliko bogatstvo, ali i toliko siromaštvo. Osjećali su se, dakle, komforno u postojećoj situaciji u kojoj „smrdi, ali je toplo“ (M. Krleža).
Obraćaju se Isusu s poniznim naslovom „Učitelju“ te se pozivaju na Mojsijev zakon koji propisuje: „Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu“ (usp. Pnz 25,5-10, Lk 20,28). Taj je zakon to predviđao, jer je bilo važno da se sačuva ime njenog muža. Bio je to način da se ovjekovječi vlastito ime, jer je svaki sin nosio ime oca, „da njegovo ime ne izumre u Izraelu“ (Pnz 25,6). Prema kulturi tog vremena jedina svrha braka bila je osigurati potomstvo muškarcu, dok je uloga žene – tada, a prema primitivcima i danas – jedino u rađanju djece, muške djece.
Saduceje nije briga za ženu, oni se ne zanimaju za njezinu sudbinu, oni samo žele znati koji će je od mrtvih, jednom kad uskrsne, moći imati kako bi kroz sina ovjekovječio svoje vlastito ime. Čija će žena biti nije, dakle, pitanje emocija, nego tko će od te žene moći imati sina.
Promišljajući o ovoj intervenciji saduceja, ne možemo ne primijetiti ni cinizam mnogih religioznih ljudi i u današnjoj Crkvi: nekima među nama na prvom mjestu nije ljudska patnja, nego više čitanje stvarnosti kroz zakonsku ili moralnu kazuistiku. Neke i ne dodiruje nepodnošljiva težina ljudske boli, nego ih prije svega zanima „doktrina“ pa posljedično tome sve mjere i pozivanja na zakon. Neke i danas više zanima muško klečanje po trgovima, nego ispravljanje nepravdi prema ženama (usp. Mt 5,10; 6,5-6).
Saducejima, koji su se poslužili Mojsijevim autoritetom da se suprotstave Isusu, Isus odgovara pozivajući se upravo na Mojsija, na ono što je on napisao, pokazujući koliko je kratkovidno i ograničeno njihovo čitanje Svetoga pisma (usp. Mk 12,24; Mt 22,29) i upućuje na odgovor koji je Bog dao Mojsiju u poznatoj epizodi s gorućim grmom, kada je rekao da je Gospodin Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (usp. Izl 3,6). Kad se kaže da je Gospodin Bog njihov ne misli se toliko na Boga u kojeg vjeruju, nego na Boga koji štiti Abrahama, Izaka i Jakova. A kako? On štiti svojim životom, čuvajući ih od smrti. Zato nam najvažniji izraz cijelog ovog odlomka, koji baca novo svjetlo na sliku života, smrti i uskrsnuća, govori: Bog „nije Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!“ (Lk 20,38).
Glede Isusovih riječi: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju“, ne možemo zaboraviti da su one stoljećima čitane kao poziv na celibat već ovdje za Kraljevstvo. Ne zaboravljamo ni to da su, upravo polazeći od ove tvrdnje, redovnici i redovnice o svom stanju govorili kao o „anđeoskom životu“. Danas, međutim, ove riječi čitamo drugačijom hermeneutikom, ne smatrajući ih više temeljem celibata za Kraljevstvo. Jer znamo da ih je Isus koristio kao slike u svojoj kulturi, razumljive slušateljima, kako bi istaknuo najavu uskrsnuća tijela kao nadu za svoje učenike (E. Bianchi).
Isus podiže veo sa stvarnosti drugog svijeta, u kojem će se dogoditi nezamislivo ponovno stvaranje, radikalna preobrazba koju možemo samo nazreti misleći na anđele, na Božje glasnike, nesmrtna, netruležna stvorenja. On također dodaje da će u Kraljevstvu prestati sve aktivnosti nastavka vrste, odnosno sve seksualne aktivnosti. Na nebu nema ni brakova. Oni ni umrijeti više ne mogu, jednaki su anđelima i djeci Božjoj (usp. Lk 20,36). Njihov način egzistencije izmiče i patrijarhalnoj logici saduceja i svim našim predodžbama.
Za Isusa je jasno: Mrtvi će uskrsnuti! Nije bitno uklapa li se to u ljudske kategorije, nego da za Boga žive! Stoga život nakon smrti nije samo produžetak života ovdje na zemlji, već ima potpuno novu stvarnost i način postojanja koji je teško zamisliti ili dokučiti. Pred velikim smo otajstvom: umiremo u ovom svijetu da bismo preobraženjem cijele naše osobe, duše i tijela, uskrsnuli na život u Kristu, u vječnom Kraljevstvu ljubavi.
Branko Jurić