XXXII. nedjelja kroz godinu | Ilija i brašno – Isus i novčić  

1 Kr 17,10-16; Mk 12,38-44

Jedan od razloga zašto su Isusa pograbili njegovi sugrađani Nazarećani s nakanom da ga kamenuju i strmoglave niz liticu leži u Isusovu pozivanju na tekst iz Knjige Kraljeva o Iliji i udovici iz Serfate kraj grada Sidona, a o čemu smo čuli u prvom čitanju. Naime, nakon što je djelovao u «poganskom» Kafarnaumu, Isus dolazi u svoj zavičaj i u ondašnjoj sinagogi, kako bi obrazložio svoje poslanje, poziva se na Iliju, i na Elizeja, proroke, koji su većinu svoga života djelovali među strancima, pomagali im, a posebno Pismo naglašava, Ilijinu pomoć siromašnoj udovici i njezinu sinu, te Elizejevo ozdravljenje gubavog Naamana Sirca. Na to su se Isusovi sugrađani razjarili dotle da su ga protjerali iz Nazareta, i on je postao nedobrodošao među svoje.

Takvo što događa se kroz čitavu povijest. Mnoge i danas spopada nemir i jarost ako netko pomaže «neprijateljima». Ne podnose da se ikome pomaže osim svojima. Ima nevjerničkog bijesa ako se spominje kako se u prošlom ratu pomagalo onima druge nacije i vjere. No, zar to prema Božjem sudu i Isusovu ponašanju nije bezbožničko ponašanje, ako se obezvređuju ta djela? Kao da se trebalo činiti nešto drugo! I koliko ima onih koji se samohvale sa svoje milosrdnosti ili milosrdnosti svoga naroda i Crkve, a takve pomoć «strancima» ništa nije koštala, osim straha da će oni ostati prikraćeni. Istinski solidarni ljudi, bilo iz vjere bilo iz humanosti, nikada se ne hvale svojim dobrim djelima, a pogotovo se za dobra djela ne kaju niti se služe «humanitarkom» da bi opravdali svoja prošla zlodjela ili lošu politiku prema unesrećenima. Strašno je ako se netko smatra vjernikom i pritom nekom prigovara za učinjena dobra djela drugome ili da se naglašavajući svoju «dobrotu» ustvari prekorava što je pomogao potrebitom.

Strankinji, koja je ugostila Iliju i koja je s njime bila sprema podijeliti posljednje što je imala, Bog je iskazao neizmjernu milost da u danima gladi ne oskudijeva. Slično Abrahamu kada je primio trojicu neznanaca i drugim vjernicima, udovica je, ugošćujući stranca, ugostila Božjega čovjeka.

U Iliji (zanemarenom i odgurnutom zaštitniku Bosne), u tom Božjem čovjeku kojega se redovito poima jedino kao silnog gromovnika, Isus svojoj rodbini, sugrađanima i suvremenicima približava vlastito poslanje. I njegovo se poslanje odvija u dvostrukom proročkom smislu: u revnosti za čistoću vjere i u brizi za siromašne i strance. I to vidimo u današnjem odlomku iz Markova evanđelja. Sličnost s najvećim židovskim prorokom Ilijom, do mjere da će neki misliti da je u Isusu uskrsnuo stari Ilija, ogleda se posebice na spomenuta dva područja: na nepatvoreno stajanje pred Bogom na koje Isus upozorava kritizirajući licemjerje ondašnjih vlasnika i učitelja Zakona i na socijalnom planu kao zaštita obespravljenih, konkretno udovica.

U prvom dijelu Markova evanđelja slušamo tako kako Isus poučava mnoštvo, poučava i nas, da se u vjeri čuvamo opakosti pismoznanaca, zloće onih koji znaju «sve» o vjeri, ali koji se ponašaju dvolično: pretjerano vole sebe, svoje odjeće, uniforme, ceremonije; vole kretanje i pokazivanje u javnosti, među moćnima, skloni su pozdravima i klimoglavlju u mnoštvu. Osjetljivi su i uvredljivi i na pozdrave i na posebna mjesta, pozicije, pri molitvi, na objedima i slavljima; hodaju okruženi pratnjama, zaštitama i udvoricama. I povrh svega, Isus je izričit u raskrinkavanju njihove najveće opakosti: takvi «proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava».

U orobljavanju malenih i obespravljenih, a sve s molitvom na usnama, naš se svijet ništa nije promijenio. Koliko je moćnika, i političkih i religijskih, koliko suvremenih pismoznanca i napuhanih sveznalica, koji s molitvama, s busanjem u prsa da su vjernici, obilaze oltare, paradiraju po crkvama i svetištima, a doslovno pljačkaju svoj narod, «proždiru» tuđu muku, unižavaju dostojanstvo Božjih siromaha. Upozorenjem da se ne bude licemjeran, vjerski izvanjštinjen poput pismoznanaca, da se ostavi privid odjeće i skrivanje iza manifestativnih ceremonija i molitvi, Isus ustvari poziva na nepatvoreno stajanje pred Bogom i na slobodu o kojoj ovise sva naša vanjska pokazivanja i odnosi s ljudima.

Na čistoću vjere, u drugom dijelu evanđelja, nastavlja se Isusovo proročko djelovanje na socijalnom planu. I ono je slično drugim prorocima i velikanima solidarnosti, a opet je tako jedinstveno. Mala zgoda o udovici koju Isus primjećuje u komešanju mnoštva uz hramsku riznicu i postavlja je za uzor vjernicima nije puka satisfakcija siromašnima, nego zgoda koja u sebi sadrži snagu da preokrene svijet, da izvrši socijalne reforme, u svakom slučaju da zaustavi da se naš svijet ne sunovrati u hladnu bešćutnost. Jer, doista, istinski Isusovi nasljedovatelji prepoznaju ono maleno a iznimno djelo, ono što se naziva ne samo figurativno «udovički novčić», nego u toj obespravljenoj udovici kakve su bile u Isusovo vrijeme, u činu te siromašne žene, koja se za razliku od oholih i licemjernih moćnika ne obazire vidi li je tko kako se obukla ili kako moli, kako i koliko daje u svoju milostinju, u toj neznatnici prepoznaju mjesto očitovanja istinske vjere, smisao pravog darivanja i puninu ljudskosti.

Naše su mjere i naši pogledi posve drukčiji od Isusovih. Ni naše crkve nisu za malene, siromašne, nego redovito za moćne i «pravedne». Čak se i pri žalostima za stradale, uklanjaju ožalošćeni bližnji, a daju se prvi redovi bešćutnim političarima. Mi ljudi, vjernici i nevjernici, volimo one koji su moćni, ne biramo za poglavare stručne i moralne, teološki kompetentne i socijalno osjetljive, nego većinom se odlučujemo za podobne, prividno poslušne ili sposobne za lukavstva, one koji tobože znaju s vlastima, s «političarima», koji od njih umiju «izvući» brašno i novac, koji se «snalaze», a što je sve suprotno prorocima, Iliji, Isusu. Što je kršćanstvo više u krizi, neki misle da će tu krizu riješiti srljanjem u svjetovne rabote, u zagrljaju s politikom, s tajkunima i onima kojima je sve postalo suvišak, možda čak i teret. Suvišak im je to što moraju ići u crkvu, na misu, što se moraju «pokazati» pred drugima (biračima), ili što moraju susresti neke crkvene ljude i s njima moraju razgovarati jer im od njih ovisi vlast, ili što moraju «krasti» zajedničko i davati crkvenjacima kao milostinju, zapravo tako kupovati svoju poziciju.

Strašno je ako se ljudi iz Crkve ne ponašaju evanđeoski već svjetovno, ako jure za silnicima a preziru neznatne, ako se vole uokolo odjećom gizdati i prazninom uznositi, ako vole društvo hvastavaca i siledžija, a ne traže prijateljstvo istinskih ljudi i vjernika, ako se licemjerno pokazuju u javnosti, skloni laskanju višima od sebe i udvaranju svjetini i medijskoj estradi, a ne primjećuju samozatajnu dobrotu i žrtvu.

Predivno je, s druge strane, i obogaćujuće susresti vjernike, učene i neuke, bogate i uboge, koji, poput Isusa, primjećuju neugledne i siromašne, koji vole dobre ljude bez obzira na njihovu moć; koji uočavaju i «malo» dobro bližnjih, njihove za ljudske oči «skromne» žrtve i «malene» darove, a od kojih su ustvari satkani naši životi.

Najljepše je u sigurnosti hoditi pred Božjim licem i sve činiti, moliti i raditi, primati i darivati autentično; vedro obdarivati i strance i one koji uzvratiti ne mogu, iz punine srca, radosno poklanjati svoje brašno i svoj novac… Krajnje je veliko darovati svoje posljednje!

Fra Ivan Šarčević