XXXI. nedjelja kroz godinu | Unatoč odbačenosti ne odustajati

Pročitao sam nedavno priču o psihijatru koji je išao u posjet ženi s teškom depresijom. Kada je došao u njenu kuću našao ju je kako sjedi na stolici u mračnoj i tihoj sobi. Priznala mu je da se bori s depresijom otkako joj je prije nekoliko godina umro suprug. Dok su razgovarali, doktor je primijetio da ova žena voli ljubičice i da ih uzgaja. Kuća je bila ispunjena posudama cvijeća. Iz tog razloga odlučio se na neobičnu terapiju. Zamolio je ženu da svaki dan pogleda lokalne novine i poštom pošalje ljubičice nekome tko proživljava neki veliki događaj u svom životu, poput rođenja, smrti, vjenčanja, diplome. Kroz mjesec dana ta žena je nazvala liječnika i rekla da joj se život dramatično promijenio. Ljudi koji su dobili ove neočekivane ljubičice često su bili oduševljeni tom gestom. Kako bi joj zahvalili, poslali bi joj pismo, nekada i neki mali poklon, a neki su čak i došli k njoj. Njezin se život promijenio zbog tog jednostavnog čina ljubavi, služenja drugima.

Kada se stavimo u službu drugome, bližnjima, skidamo fokus sa sebe. Takvo djelovanje pomaže nam da izronimo iz naše boli, stvarajući dobro za sebe i za druge. Međutim, svjesni smo kako se nije lako pokrenuti, lako je pronaći razloge obeshrabrenja. Danas je u evanđelju Zakej opisan kao onaj tko je isključen iz društva, odbačen od svoje zajednice. Bavio se ubiranjem poreza, što mu je osiguravalo prezir i ljutnju naroda. Uz to je naglašeno da je bio bogat i nizak stasom. Nepošteno bogatstvo ga lako udaljuje, ne samo od ljudi, nego i od Isusa koji vrlo oštro govori o gotovo pa nemogućnosti spasenja bogatih. A pošto evanđelist naglašava njegovu fizičku osobinu malog rasta, to nam može pružiti pogled u njegovu nutrinu, moguće iskustvo malenosti, neznatnosti. Lako je moguće da je i sam u dječjoj dobi bio predmeta izrugivanja. Kao nadcarinika zasigurno su ga svi u Jerihonu izbjegavali i zazirali od njega. Imao je Zakej mnoge razloge za nedjelovanje, ali nije ga obeshrabrila ni njegova profesija, ni njegovo bogatstvo niti moguće osobne nesigurnosti. Zakej je odlučio djelovati, tražio način za susresti se s Isusom i u tom susretu nije bio odbačen, nego prihvaćen unatoč svojim slabostima, a zbog te prihvaćenosti na kraju i promijenjen.

U našem vremenu, današnji Zakeji, izdajice svog naroda, ali bogati, lako bi sredili susret s bilo kime, od svjetovnih do duhovnih autoriteta. U tome bi njihovo bogatstvo značajno pomoglo. Dočim si bogat lako nađeš vezu do bilo koga. Lako bi se našao netko zanesen nečijim imanjem tko bi posredovao, možda i neki „prijatelj“ svećenik. U ono vrijeme to očito nije tako funkcioniralo, Zakej nema posrednika. Ali iako sam i odbačen, ne odustaje od traženja.

Evanđelist Luka inzistira na tome da Bog često iskazuje milost i oprašta onima koji to ne zaslužuju, iako takvo milosrđe uznemiruje druge. Na Isusovu blizinu Zakeju mnoštvo je uznemireno, mrmljaju. Mnoštvo je već odbacilo Zakeja i otpisalo ga. Samim time što je carinik ne zaslužuje milost i misle da je Isus u krivu što je otišao u njegovu kuću. Mnoštvo stvara i podržava predrasude koje nas čine zatvorenima za drugoga i slijepima za istinu.

Isusov susret sa Zakejom izaziva nas da i mi ispitamo predrasude koje nosimo, osobito ako te predrasude podržava mnoštvo, ljudi oko nas, u našim obiteljima, crkvenim zajednicama, našem susjedstvu i u našem društvu. Pretpostavljamo li da su svi migranti delinkventi, svi muslimani teroristi, političari korumpirani? Smatramo li da su žene manje kvalificirane od muškaraca ili da homoseksualce treba ismijavati? Pridružujemo li se gomili u ismijavanju drugih? Izbjegavanje ovih uobičajenih predrasuda u našem društvu nije samo pitanje političke korektnosti. To je dio evanđelja.

Hrvoje Katušić, polis.ba