XXXI. nedjelja kroz godinu | Svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom

Mk 12,28b-34

Što sve ne činimo, jer nismo ljubljeni? Što sve činimo, jer smo ljubljeni, ali je nama uvijek malena poklonjena ljubav? Što činimo, jer ljubimo?

Danas je pred nama tako poznato i na prvi mah lagano evanđelje o ljubavi da bismo rado zašutjeli. Zašutjeti bismo trebali prije svega zato što, kako je govorio Franjo Asiški motreći Isusov križ i u njemu Božju ljubav, ljubav nije ljubljena, zato, dakle, što barem dio nas ne odgovora na darovanu ljubav. To što se na sve strane razbacujemo ljubavlju, velikim riječima o ljubavi, često je puka maska kojom skrivamo loš stav prema bližnjima. Puno je mahanja i onom uzvišenom ljubavlju prema Bogu kojom se prekrivaju zlodjela prema ljudima. Čak se i ubija ljude iz «ljubavi» prema Bogu!

Isus ne razdvaja dvije ljubavi, jer o kakvoj ljubavi prema Bogu može biti riječ ako se ignorira, mrzi ili ubija čovjeka. Isus je svome pitaocu o najvećoj zapovijedi na koncu razgovora, kad se ovaj pokazao znalcem, kazao da nije «daleko» od Božjega kraljevstva. Dakle, na putu je za Božje kraljevstvo, blizu mu je, ali samo znanje o najvećim zapovijedima ljubavi, tek je početak hoda prema punini. Doista, ljubav nije ljubljena jer nisu isto vjera i ljubav. Vjera je većma upravo znanje, i ljubav mora biti razumna, ali je ljubav osim razumna čina pristanak i djelo čitave osobe. Zato se kaže svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom.

Neodvojive su vjera i ljubav. Uzrok nevjere nije uvijek u pukoj nevjeri, u nekom hotimičnom neznanju ili moralnoj opakosti nevjernika, nego i u svjedočanstvu nevjere vjernika i to nevjere ne kao izgovorenih istina vjere ili moralnih pouka, nego nevjere kao nesvjedočenja ljubavi prema Bogu i ljudima. Mnogi vjernici ne ljube Boga ljubavi, nego boga straha i kazne, boga osvete i rata, boga koristi i profita. Dio onih koji ne vjeruju ne mogu ljubiti takvoga Boga. I ako se danas prihvaća kao činjenica da je mnogo više vjernika nego prije nekoliko desetljeća, ispod tog počesto trijumfalističkog stava krije se ustvari egoistična, interesna religioznost, a ne iskrena ljubav prema Bogu. Naš svijet i odnosi ne postaju boljima povećanjem broja vjernika, mnoštvom nominalnih vjernika, nego istinskim svjedočenjem ljubavi, pa se s pravom može zaključiti da je danas mnogo više površne religiozne prakse nego ljubavi prema Bogu, kao što bismo mogli kazati da je mnogo više licemjernih odnosa i zajedništava, prijateljstava i brakova koji to zapravo nisu, jer u njima nema ljubavi. Vrijeme je stoga ne samo misliti na Boga, tek puko vjerovati u Boga, nego je vrijeme da se cjelinom bića počne ljubiti Boga.

Svjesni smo da ništa nije podložno kvarenju kao naši odnosi, pa i onaj najuzvišeniji, ljubav prema Bogu i ljudima. Pogotovo prema ljudima. Vjera u Boga bez ljubavi je narcisoidna, slijepa vjera kojoj je potrebna neka skupina, neki kolektiv, nacija, neka crkveno-hijerarhijska ili religijsko-duhovna elita koja će potvrđivati tu vjeru oskudne ljubavi. I kao što ima vjere u Boga bez ljubavi Boga, slično je i s ljudima. Nekima su usta puna čovjekoljublja, ljube kao sve, čovječanstvo, a ne podnose najbliže.

Među vjernicima, vjerskim poglavarima i duhovnim ljudima, i među onima u molitvi prerevnosnima previše je onih koji ljube bez srca, hladno i sračunato, radi sebe; bez duše, grubo i nesućutno za krhkost i grešnost drugoga; ili ljube bez uma, nerazumno, mahnito i ludački provode teror i nasilje svoje ljubavi nad drugima, kao što ima i onih koji ljube ali bez snage, mlitavo i mlako, neučinkovito, sterilno, čak depresivno smrtno. A svatko bježi od onoga koji vjeruje a ne ljubi. Mnogi ne idu u crkvu gdje živi bog kojeg se ne ljubi ili koji ne ljubi.

Kako god je vrijeme da se počne ljubiti Boga, tako je vrijeme i da počnemo ljubiti čovjeka, najkonkretnijega, ovoga do nas. A što je teže? To bi najprije značilo ostaviti se umišljaja da ispravno ljubimo; zatim vrijedilo bi napustiti naučene parole i nabožne frazetine o veličanstvenosti naše ljubavi, o našem bogoljublju i čovjekoljublju, ali, i s druge strane, nužno je izići iz zavodljive i tople jazbine nepovjerenja prema ljudima. Što je kao veća vjera u Boga, odnosno što se ljudi više kite religijom, svetim znakovima i religijskom praksom, često je u takvih sve manja ljubav prema Bogu i sve je manje povjerenja i ljubavi prema čovjeku. Pa i na ljubav prema čovjeku, bližnjemu odnosi se Isusova riječ da ga treba ljubiti svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom, tako bi naime trebali voljeti sebe.

Kriza vjere kriza je ljubavi, i prema Bogu i prema bližnjima i prema sebi. Kriza je i zbog toga jer poput pismoznanca «znamo» što je ljubav, ali ne idemo dalje prema ostvarenju kraljevstva ljubavi. Lakše je vjerovati nego ljubiti.

U vremenu kad se čini da se naširoko vjeruje u Boga, vrijedi uočiti paradoksalnost. Što je veća vjera u Boga, više se sumnja u čovjeka, raste veći oprez, čak odvratnost pa i mržnja prema svemu što je čovjek, posebno prema uzvišenom Božjem daru čovjeku – njegovu razumu. Nešto s našom vjerom nije uredu, ako proporcionalno s vjerom u Boga raste nepovjerenje prema ljudima, ako, kako to neki teolozi govore, posvuda ima «religije» ali bez «temeljnog povjerenja»; ako se na svijet i ljude gleda s nepovjerenjem, bez ljubavi, čak s animozitetom i averzijom. Ako se nekada možda previše vjerovalo u čovjeka, u njegov prosvijećeni um, u tehniku, ako su se nekada u mitu napretka bezuspješno nastojali stvoriti zemaljski humanizmi bez Boga, čini se kao da se danas hoće stvoriti neki teološki sustavi (božanske države, kulture i entiteti) bez ljudi, nekih ljudi.

Na ovo nepovjerenje prema čovjeku ukazuju postupci mnogih vjernika u vremenu pandemije, recimo u pitanju zaštite drugih što je izraz ljubavi, u pitanju cijepljenja, kao i u svoj onoj namještenoj pobožnosti oko pričešćivanja na jezik umjesto na ruku, i još sličnoga što se pokriva nepovredivošću osobnoga odnosa s Bogom, pravom ili savješću. Ipak, čini se da iza svega stoji nedovoljna ljubav prema bližnjima. Mnogi će se i čuditi da na svijetu postoje «sveti teroristi» koji u ime Boga ubijaju ljude. I s pravom, ali oni su međutim oni tipovi vjernika čija je vjera započela oholom sigurnošću da su jedini pravi vjernici i da njima ništa ne može naškoditi što god oni radili jer je Bog s njima, pogotovo je Bog uz njih nasuprot onima koji krivo vjeruju ili uopće ne vjeruju. Oni su odvojili vjeru od ljubavi, a pogotovo vjeru u Boga od ljubavi prema ljudima.

Isus nas poziva da iziđemo iz ropstva vjere koja nas deformira i onesposobljuje za ljubav. Ne moramo poznavati sve članke Vjerovanja, sav sistem moralnih i crkvenih propisa. Naravno, ne smijemo ih nijekati niti se prepustiti nepoučljivosti i duhovnoj lijenosti, ali uvijek moramo ljubiti svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. Ako odustajemo od ljubavi, ako se čak i samo u vjeri usavršujemo, odustajemo od sebe da budemo ljudi. Odustajemo od svoga čovještva, ali i od Boga i ljudi.

Bog nam na ovoj zemlji najviše i uvijek dolazi u ljudima, u bližnjima ponajprije – i kroz ljubav. Valja izdržati Božji dolazak u svakodnevnicu, pogotovo u onu sivu, u naše dužnosti, ali je najzahtjevnije s njegovim dolascima i prisutnošću u drugima. Lakše je vjerovati u Boga, nego ga ljubiti. Lakše je vjerovati u Boga, nego imati povjerenje u ljude, poštivati njihovo dostojanstvo i slobodu, ljubiti ih kao sebe. Što činim ako ljubim?

Fra Ivan Šarčević