XXXI. nedjelja kroz godinu | Govore a ne čine

Jedno misli, drugo govori, treće radi – ovim ili sličnim riječima opisujemo osobu kod koje su riječi i djela, točnije misli, riječi i djela dijametralno oprečni. Takvu osobu često smatramo gorom od najgorih, jer s njom nikada ne znamo na čemu smo, jer od nje možemo očekivati loša djela i onda kada dobro govori. Ukratko, osobe kod kojih postoji nesrazmjer, štoviše suprotnost između riječi i djela želimo (za)držati daleko od sebe. Ukoliko smo, pak, sami takvi, to sebi samo u iznimno rijetkim slučajevima priznajemo i općenito se vrlo strastveno bunimo čim nam netko i naznači neku nedosljednost između naših riječi i djela. Nedosljednost između ortodoksije i ortopraksije oznaka je sunovrata čovjeka kao čovjeka.

Ukoliko se takav nesrazmjer događa na području vjere, onda je sunovrat tim veći: od licemjerja gore je jedino religiozno licemjerje, dvoličnost onih koji govore da vjeruju; govore, a ne čine, točnije čine suprotno onomu što govore. Takve bismo osobe uvjetno govoreći mogli nazvati vjerujućim nevjernicima, onima čija djela poništavaju riječi: po riječima su vjernici, najčešće veliki vjernici, a po djelima nevjernici, nerijetko gori i od deklariranih nevjernika. Takvih, činjenično je stanje, nikada nije nedostajalo nijednoj vjeri.

Isus takvima u današnjem evanđeoskom tekstu iz Matejevog evanđelja proglašava – i to posve javno – farizeje i pismoznance, one koji su sebe smatrali velikim, najčešće najvećim vjernicima. Oni su, u malo riječi, prema svojim mislima i riječima vjerski ispravni – često jedino oni i još češće posve, apsolutno ispravni – no njihova djela, raskrinkava ih Isus, pokazuju nešto drugo. Oni, dakle, govore (i misle) jedno, no njihova djela govore drugo. Zato Isus i kaže svojim slušateljima da obdržavaju sve što im kažu, ali da ne rade onako kako oni rade, jer rade suprotno od onoga što govore.

Što govore, a što rade? Isus između ostaloga kaže da ovi praktični vjernici, a praktično nevjernici vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Druge, dakle, „ubijaju“ vjerskim, štoviše Božjim zapovijedima, kojih se sami ni ne pokušavaju držati; druge ugnjetavaju i orobljuju (vežu i tovare) Zakonom, a samima im nije ni u primisli da ga obdržavaju. Suprotnost između teških bremena i micanja prstom jasno govori što traže od drugih, a što sami čine.

Ovakva licemjerna praksa suvremenim vjernicima, i onima koji se smatraju najboljima među njima – bilo da su najbolji po položaju bilo po uvjerenju – nije nešto sasvim strano. Naprotiv. Na primjer, u novije vrijeme sve više na vidjelo izlaze nimalo usamljeni slučajevi seksualnog zlostavljanja unutar same Crkve. Bolne su to spoznaje i poražavajuća saznanja: kako s obzirom na količinu tako na monstruoznost zlostavljanja. Radi se o strašnim grijesima, u pravom smislu riječi o zločinima čije bi prešućivanje bilo barem dvostruki grijeh: prema žrtvama i prema zločincima. No, upravo na ovom već po sebi osjetljivom području, na vidjelo također izlazi još uvijek itekako prisutna licemjerna praksa: uz sve časne iznimke, isti oni koji drugima tovare teška gotovo nesnosna bremena seksualnog morala, sami se (sebe i svoje), a da ni ne trepnu, oslobađaju takvih vrsta normi. Crkvene i duhovne vođe ponekad su spremni vjernicima do u tančine propisivati što se u seksualnom moralu ne smije, nerijetko zadirući u ljudsku intimu, istovremeno prosuđujući i sudeći sasvim drugim mjerilima seksualne abuzuse vlastitih članova i članica.

Koliko je Crkva na našim prostorima oguglala na religiozno licemjerje u seksualnom moralu, nedvosmisleno pokazuje i činjenica da se danas ne na prste jedne ruke nego gotovo jednim prstom mogu izbrojiti crkveni vjerodostojnici na najvišim položajima koji su spremni priznati da smo i mi u Crkvi – ako ni u čemu drugome onda barem na području seksualnosti – jedno govorili drugima, a drugo sami činili. Kod nas je gotovo uobičajeno da se na ozbiljne prigovore seksualnih zloupotreba i zlostavljanja unutar same Crkve ili pobožno šuti ili brani „argumentima“ da toga ima i u drugim društvenim institucijama, zanimanjima ili vjerama: kao da je naš grijeh manji, ako ga je počinio još netko.

Ondašnji i ovdašnji religiozni licemjeri, nastavlja Isus, sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Biti viđen nije samo leitmotiv suvremenog društva, dakle nikakva moderna pošast ili novotarija nego je težnja upisana gotovo u čovjekov genetski kod. Na vjerskom području takva težnja ima pogubne posljedice jer pervertira vjeru: biti viđen od ljudi zauzima mjesto Boga, nevoljniku se pomaže ne zbog njega, nevoljnoga, nego da se bude viđeno od drugih. Zato se proširuju zapisi (sve više svetopisamskih citata u filakterijima koji, razumljivo, postaju sve veći i upadljiviji) i produljuju rese (sve šarenije i uočljivije trake na dnu haljina), zato se grabe prva mjesta na gozbama i sjedala u sinagogama (ona su rezervirana za najbolje vjernike, njima bogomdana), zato se paunovski šepuri dok se primaju pozdravi i učtiva oslovljavanja („veličine“ nikada prve ne pozdravljaju, nego bivaju pozdravljani, sve sa svim titulama).

Između našega i Isusovog društvenog i religioznog konteksta dosta se toga, istina, promijenilo, no princip biti viđen ostao je gotovo neokrznut: od religioznih obilježja kojima je cilj da bodu oči do ne samo pozdrava nego i molitava na trgovima. Isusova upozorenja o opasnosti povanjštinjenja vjere, o religioznom licemjerstvu i danas su aktualna. Itekako. Pitanje je znače li nam išta.

Stipo Kljajić